• Osnovana podružnica HUPO u Primorsko-goranskoj županiji


    U subotu 23.2.2019. osnovana je podružnica HUPO-a (Hrvatske udruge poduzetnika i obrtnika) za Primorsko goransku županiju, a Nikolina Baić izabrana je za predsjednicu! Čestitamo joj na izboru i želimo puno uspjeha u radu.

    Nakon što je, prije nekoliko tjedana, osnovana prva podružnica HUPO-a, ona u Ličko-senjskoj županiji – HUPO ide dalje. Slijedi osnivanje novih podružnica diljem Hrvatske, potom apliciranje za članstvo u Gospodarsko-socijalnom vijeću pri Vladi Republike Hrvatske, čime HUPO postaje i sukreator zakona koji će se donositi u narednom razdoblju, a u interesu tzv. malog čovjeka, kako je to izjavio predsjednik nacionalnog HUPO, gosp. Hrvoje Marušić.

    Cilj nam je okupiti sve male i srednje poduzetnike, obrtnike i OPG-ove, a na koje su HUP, HGK pa i HOK zaboravili. HUPO će uskoro postati mjesto okupljanja malih i srednjih poduzetnika, obrtnika i OPG-ovaca koji će, kao članovi Udruge, imati pristup bazama podataka svih članova Udruge, proizvodima i uslugama svake od njih, slobodnim radnim mjestima, projektima na kojima rade članovi Udruge, a ponudit će im se i pristup raspisanim natječajima za sredstva hrvatskim ministarstava, kao i ona iz EU fondova. Članovima će na raspolaganju biti i djelatnici HUPO-a, koji će biti angažirani čim se osiguraju potrebna financijska sredstva, a jedan od njih biti će zadužen za praćenje i vođenje projekata po objavljenim natječajima.

    HUPO naše Županije će, u okvirima svojih mogućnosti, okupljati članove i povezivati ih te stvarati preduvjete za zajedničke projekte, okupljanje po pojedinim natječajima i sve drugo što može pomoći članovima s područja PGŽ, ali ih i povezati sa svima drugima u cijelom HUPO.

    Ozbiljnim radom svih članova HUPO će postati ne samo udruga, nego institucija – kako je rekao g. Karlo Starčević, predsjednik Nadzornog odbora HUPO. Institucija koja će povezati razmrvljeno gospodarsko tkivo Lijepe naše i dati sve od sebe da se naše mlade zadrži u Hrvatskoj, a one koji su otišli – da se vrate.
    HUPO je jedan od kamena temeljaca buduće hrvatske gospodarske suverenosti i sreće hrvatskih ljudi, što ćemo budućim radom i pokazati.

  • HRVATSKA TREBA AKTIVNU MONETARNO KREDITNU POLITIKU



    U više navrata sam kritizirao monetarno kreditnu politiku HNB koja se provodi kroz politiku valutne klauzule. Tako je bilo i ne davno, ali nekako uvijek dopre pitanje do mene, pa kakva nam onda monetarno kreditna politika treba? Na žalost i jedan profesor ekonomije mi je spočitao kako je monetarno kreditna politika „NE VAŽNA“ i svi ekonomski problemi u Hrvatskoj mogu se riješiti kroz poreznu politku, odnosno kako se to stručno kaže fiskalnu politiku!?
    Ostao sam začuđen takvim stajalištem jednog profesora ekonomskih znanosti, jer za očekivati je ipak stanovitu razinu znanja, ali je očito manjka. Što se tiče pitanja, pa kakva nam monetarnokreditna politika treba nije me iznenadilo. Posebice stoga što su pitanje upućivali ljudi kojima ekonomska znanost nije baš nešto najpoznatije, a ni ne treba biti. Radi pružanja objašnjenja širokoj javnosti, ali i ne stručnim profesorima, odlučio sam ovim komentarom objasniti važnost monetarno kreditne politike za Hrvatsku. Krenimo stoga prvo od objašnjenja zbog čega fiskalna politika nije dovoljno dobra za rješavanje problema rasta hrvatskog BDP-a.

    Svako poduzeće od ukupnog prihoda koji ostvari tijekom godine, isplati sve troškove i ostatak novca je profit ili dobit. Iz tog iznosa se onda isplaćuju dividende, a to je dioničarski prihod vlasnika dionica konkretne tvrtke i ostatak novca je akumulacija novčanog kapitala. Taj akumulirani novac služi za buduće proširenje poslovne aktivnosti konkretne tvrtke. Svaka tvrtka najčešće taj novac ulaže u određene vrijednosnice, kako bi ostvarili interes i tu svoju akumulaciju još više uvećala. Sukladno poslovnim raščlambama, svaka tvrtka donosi odluku kada će akumulirani iznos doista investirati u proširenje poslovne aktivnosti u najpovoljnijem trenutku. Taj „najpovoljniji trenutak“ je onaj kada je rizik za investiranje akumuliranog novčanog kapitala najniži mogući.

    Dakle, tako se ponašaju poduzeća i to je tzv. mikroekonomska razina gospodarstva. Međutim, na razini države, odnosno makroekonomskoj razini, ne funkcionira sve kao mikroekonomska razina. Naime, jedina institucija koja djeluje na makroekonomskoj razini po čitavo gospodarstvo je država. Ona djeluje na gospodarstvo novcem iz državnog proračuna i montarnokreditnom politikom, odnosno preko središnje nacionalne banke što je u hrvatskom slučaju HNB.

    Država raspolaže novcem koji ima u proračunu i priskrbljuje si taj novac porezima. Svaka država treba nastojati dvije stvari. Poreze nametati tako da su čitavoj naciji najlakše podnošljivi i drugo ne trošiti više novca nego si priskrbi kroz poreze. „Podnošljivost“ poreza u principu se odnosi na to da najveće postotke trebaju plaćati privatne osobe i tvrtke koje ostvaruju najviše profita. Drugi čimbenik je ne trošiti više nego se novca priskrbi, odnosno ne dopustiti deficit u državnom proračunu kako se to uobičajeno govori. Kada neka država ipak uđe u deficit, onda ta država mora uzeti kredit kod središnje nacionalne banke za isplatu novčanih obveza za koje jednostavno nema novca. Može izdati i novu nakladu državnih obveznica ukoliko postoji dovoljna potražnja za njima na nacionalnom i inozemnom tržištu. Za isplatu nastalog kreditnog zaduženja, ili obvezničkog prihoda kupcima, država mora povećati priljev novca u proračun kroz povećanje poreza i smanjenjem određenih tekućih izdataka. Time bi država došla u mogućnosti isplate uzetog kredita i isplaćivati sve svoje tekuće novčane obveze koje ima tijekom godine.

    Praktično „štednja“ u smislu akumulacije kapitala kao kod tvrtki jednostavno nije moguća kroz državni proračun. Naravno, svatko može reći, ali što kada država ima suficit u proračunu, baš kao Hrvatska za prošlu godinu, pa zar to nije štednja?
    Suficit u državnom proračunu NIJE štednja, već je samo manje LOŠA od deficita. Zato što stvaranje suficita znači kako su u gospodarstvu tvrtke i pučanstvo platitli više poreza nego je trebalo, a najbolje bi bilo kada bi taj novac ostao na raspolaganju gospodarstvu i pučanstvu.

    Zato što bi time gospodarstvo uvećavalo poslovnu aktivnost, zapošljavalo više ljudi i proizvodilo više robe i usluga. Istodobno, pučanstvo bi imalo više novca i tu uvećanu ponudu robe i usluga na tržištu kupilo. Ovako, kada se ostvari suficit, znači gospodarstvu se oduzima šansa bržeg rasta i razvitka, BDP će sporije rasti i zaposlenost. Međutim, taj višak novca iz proračuna nikada ne može biti potrošen tako UČINKOVITO kao kada bi ostao u samom gospodarstvu! Hrvatska je od uspostave samostalnosti u državnom proračunu imala samo deficit i zaduživala se kreditima za pokriće iskazanih deficita i isplaćivala obveze koje ima. Tek je prošle godine ostvaren suficit.
    Dakle, kada se govori o državnom proračunu, to je samo trošenje novca! Država općenito, mora proračun držati u ravnoteži, pa nije dobro imati suficit, a još je gore imati deficit. Kada god se donosi državni proračun, govori se kako je „razvojan“ i „socijalan“. Proračun NE može biti razvojan, ako se drži u ravnoteži. Dakle, „proračunska akumulacija kapitala“ ne može i ne treba postojati!
    Treba imati u vidu da je fiskalna politika uvijek po svojoj naravi PASIVNA i SPORA! Zato što uvijek ima 3 koraka u njezinom vođenju. Prvi je prepoznavanje ekonomskog problema i donošenje zakonskog prijedloga, a to uzima stanovito vrijeme. Drugi korak, taj zakon zahtjeva parlamentarnu raspravu i usvajanje u Saboru, što je dodatno gubljenje vremena. Treći korak je nakon početka provedbe konkretnog fiskalnog zakona, treba sačekati rezultate i spoznati jesu li dobri ili loši i to obično zahtjeva MINIMALNO godinu dana! Greške su moguće kod svih, pa tako i od strane države i to nije ništa ne obično ni kod više ni kod niže razvijenih država.

    Država može potaknuti investicije, odnosno gospodarski razvitak i rast BDP-a, ali ne kroz kreditiranje gospodarskog razvitka. Dakle, ako ranije spomenuta izmišljena tvrtka želi uvećati poslovnu aktivnost, ono akumulira novac i često posegne dodatno za kreditom, ta tvrtka će uvećati poslovnu aktivnost. Ako država želi rast BDP-a ona mora omogućiti razvitak kroz povoljne uvijete poslovnog kreditiranja gospodarstva! Kada kažem povoljne, to znači niža kamatna stopa, dulji rokovi otplate kredita, dulji poček na početak otplate kredita i slično. Sukladno ekonomskom cilju i strategiji se vodi monetarnokreditna politika.

    Jasno je posve od pokretanja gospodarstva nema niti riječi, ako se ne uzme kredit, koji se poslje odplaćuje. Nema ništa od rasta BDP ako nema upliva novčanog kapitala tuzemstva ili iz inozemstva. Hrvatska nema vlastiti novčani kapital! Hrvatska se zadužila prema inozemstvu u vrijeme Račana, ali je Račan taj novac spiskao bez ikakve kontrole, jer nije imao ekonomsku strategiju. Većina novca je otišla na puki uvoz trajne potrošne robe, najčešće automobila.

    Jedino što je stvoreno su autoceste, ali su zbog OGROMNE korupcije i PLJAČKE tijekom gradnje, predračunski iznosi troškova izgradnje višestruko premašeni! Zbog toga priljev novca od naplate cestarina ne može pokriti troškove otplate kredita potrošenih na izgradnju autocesta, unatoč ogoromnom i rastućem broju turista u Hrvatsku.
    Država bi trebala uzeti kredit od HNB-a i zadužiti se kroz proračun. Sa jasno definiranim strateškim ekonomskim ciljem preko HABOR-a s povoljnim kreditima investirati novac u određene gospodarske sektore. Zasigurno bi ti sektori trebali biti poljoprivreda i industrija hrane, tekstilna industrija, kožna i industrija, pa prerađivačka industrija, drvna industrija i industrija namještaja! Sve te industrije morale bi biti poglavito imati striktnu namjenu za izvoz. Naravno, ne treba zaostajati sa daljnjim razvitkom turizma, mada je on već dosegnuo razinu, koja ne zahtjeva specijalno visoka ulaganja u smislu državne kreditne podrške.

    Gore navedene industrije potrebno je razvijati radi toga, jer ne trebaju visoku tehnologiju, a tehnologija je skupa i moramo je kupiti u inozemstvu. Međutim, kako bi bili sposobni vraćati kredite za kupljeno tehnologiju moramo tu robu izvoziti i time priskrbiti dovoljno inozemenih valuta na hrvatskoj valutnoj burzi. Drugo, gore spomenute industrije zahtjevaju visoko učešće radne snage, a Hrvatska je još uvijek ima. Sa rastom ponude robe iz navedenih sektora gospodarstva na EU tržištu rastao bi BDP i samim tim i proračunski prihodi u državni proračun bez uvećanja poreznih stopa, jer bi se osnovica oporezivanja uvećala.

    Druga bitna stvar je što Hrvatske dioničke tvrtke pate od kronične ne likvidnosti. Zbog toga bi postojeće tvrtke trebalo dokapitalizirati novcem koji bi bio posebno odobren i kreditiran od HNB. Time bi se zatvorio lanac dugovanja. Naravno, dokapitalizacija bi bila odobrena samo onim tvrtkama koje bi predstavila ozbiljan program restrukturiranja, a koji bi omogućio profitabilno poslovanje nakon dokapitalizacija. Država bi tako nakon nekoliko godina otkupljene dionice od poduzeća koja su dokapitalizirana i plaćena novcem iz proračuna, prodala na burzovnom tržištu i vratila novac HNB-u.
    Zbog povećanja iznosa kuna u gospodarstvu kroz jačanje poslovne aktivnosti, dionice nekih državnih tvrtki morale bi biti prodane na inozemnom tržištu u slučaju da zamanjkaju devize na hrvatskom valutnom trižtu i ne bi se dogodio drastični pad tečaja kune..
    Monetarno kreditna politika omogućava trenutno djelovanje za razliku od fiskalne politike, jer ne treba nikakva parlamentarna rasprava, niti čekati rezultate. Rezultati monetarnokreditnog djelovanja na gospodarstvo odmah se uočavaju i može se brže reagirati u slučaju pogreške za razliku od fiskalne politike!
    Hrvatska vlada neće tako nešto učiniti iz više razloga. Prvo, kada se potpisivalo članstvo u EU obvezno je NE razvijati upravo navedene gospodarske sektore! Postojeće članice EU štitile su dugoročno nastup svojih tvrtki na tržištu EU, bez ugroza tvrtki iz neke „novopečene“ članice Hrvatske! Tvrtke kao što je „Zvijezda“, „Dalmacijavino“, „Sladorana Županja“, … njima nije dovoljno hrvatsko tržište od 4 milijuna pučana! Oni su poslovali na tržištu od 20 milijuna u vrijeme bivše države. Potrebna im je veličina tržišta EU, ali zbog „pete brzine“ učlanjenja u EU sva su ta i ina poduzeća izigrana i osuđena na tržišnu propast.
    Ipak, kako ne bi slučajno nekomu u Hrvatskoj palo na pamet razvijati gospodarstvo nakon članstva u EU, Hrvatska se ČVRSTO i TRAJNO obvezala kod europske središnje banke ECB na korištenje „valutne klauzule“ u vođenju monetarnokreditne politike. Zato su sve gore spomenute tvrtke ostavljene da životare ili propadnu, a zato danas propada „Uljanik“, „3 Maj“, „Agrokor“, a premijer Plenković i ministar gospodarstva moraju ići kod tutora u Brisel, koji će im zapovjediti kako će „bezbolno“ sve te tvrtke uništiti, naravno u interesu tvrtki iz EU.

    Nadam se kako je konačno svima sada jasno zašto Hrvatska treba AKTIVNU monetarnokreditnu politiku i „neposluh“ prema valutnoj klauzuli. Dokle god imamo Kunu imamo šansu kad tad za „ne posluh“, a bez Kune niti teorijsku šansu! Ostali smo u „banani“ i nakon članstva u EU i nikave koristi nema od članstva! Neće biti ni od Eura, a „neposluh“ prema valutnoj klauzuli jedina je šansa Hrvatske! Uvođenjem eura moneteranokreditna politka biti će još jače „zaveldana“ i neće biti ni te teorijske šanse za „neposluh“ protiv valutne klauzule. Za taj „neposluh“ nam trebaju već 25 godina i premijer i guverner sa „bananom“, jer svi znamo iz „banane“ se može van i za Hrvatsku bi to doista bilo na zadovoljstvo čitave nacije!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Tihomir Janjiček, HSP-ov gospodarski stručnjak: Zašto Hrvatska ne smije uvesti Euro i zašto je poguban po Hrvatsku!!?


    Središte pozornosti hrvatske javnosti ponovno je usmjereno prema HNB-u i guverneru Vujčiću. Guverner Vujčić je primio dvojaku nagradu od mjesečnika The Banker, kao najbolji guverner EU za 2018 godinu i najboljeg bankara središnjih banaka EU. Vjerojatno bi svatko u Hrvatskoj trebao biti ponosan na tu činjenicu.

    Međutim, ako se pogleda u nazad, možemo se svi prisjetiti kako je točno prije 10 godina tu istu nagradu dobio i Željko Rohatinski. Odmah nakon primitka te nagrade, samo godinu dana kasnije hrvatski kreditni dužnici doživjeli su potpuni kreditni slom zbog dopuštenja Rohatinskog i Vujčića za odobravanje kredita vezanih valutnom klauzulom uz švicarski franak! Mnoštvo osoba je tada izgubilo svoj krov nad glavom, neki su trebali i psihijatrijsku medicinsku pomoć, a na žalost bilo je i samoubojstava.
    Sada je nagradu dobio guverner Vujčić koji je bio zamjenik tadašnjeg guvernera Rohatinskog i koji je sukrivac za ondašnji kreditni kolaps hrvatskih kreditnih dužnika. Bio je skupa sa Rohatinskim i kriv i odgovoran što je uporaba valutne kaluzule prema franku u kreditiranju uopće bila dopuštena. Ona je bila protuzakonita, jer je Hrvatska međunarodnim ugovorima imala obvezu koristiti se samo i jedino valutnom klauzulom prema euru. Sud koji su bankari izgubili od kreditnih družnika upravo to potvrđuje.

    Vlada Zorana Milanovića našla se tada pred katastrofom, pa je uvodila mjere iz doba najcrnjeg komunizma i „zamrzavala“ tečaj kune prema franku! Tada sam bio prvi hrvatski ekonomist koji je ukazao na svu promašenost takve odluke premijera Milanovića, zbog problema tečajnih razlika koje će se pojaviti nakon „odmrzavanja“ tečaja kune i bio sam u pravu. Predložio sam bio odmah trenutnu konverziju svih odobrenih kredita s klauzulom prema franku na klauzulu prema Euru, ali Milanović je zamrzavao tečaj kune prema franku. Tek godinu ili dvije dana kasnije Milanović nakon mog javnog prijedloga to isto poduzeo.

    Naravno, svatko će se zapitati jesu li oni u EU doista „bedasti“ kada su tada dali nagradu Rohatinskom, a napravio je katastrofu u Hrvatskoj!? Jesu li sada „bedasti“ kada daju Vujčiću istu nagradu, a bio je sukrivac za ondašnju katastrofu! Pate li oni u EU od skleorze, ne znanja ili nam jednostavno samo žele zlo? Vujčić nam skupa s Plenkovićem najavljuje slavodobitno uvođenje Eura, jer je kao Hrvatska je uspješna!? Sa druge strane u državi je sveopća katastrofa, ljudi bježe iz Hrvatske više nego pred rat 1991. godine ili u vrijeme titoizma!? Doista, svatko normalan mora se zapitati tko stoji iza mjesečnika The Banker?

    Za razumijevanje čitavog ovog „paprikaša“ potrebno je poći od jedne bitne činjenice, a to je, što je interes EU i njihove središnje banke ECB vezano za Hrvatsku! Njima je u interesu striktna provedba ugovora o valutnoj klauzuli kune prema euru u vođenju monterno-kreditne politike Hrvatske. Sve drugo ih NE interesira. Dakle, interesira ih samo zamrzunti tečaj kune prema Euru. Nije im bitno je li to korisno ili štetno za Hrvatsku, jer jednostavno to je „privatni“ problem Hrvatske! Nije im bitno ni to je li Vujčić s Rohatinskim svojedobno dopustio protuzakonitu paraklauzulu prema franku, jer to je jednostavno bila opet „privatna“ glupost Rohatinskog i Vujčića, koja se njih ne tiče i u konačnici nije poremetila fiksini tečaj kune prema euru! Svatko bi rekao to je jedno preusko gledanje na stanje stvari u Hrvatskoj. Točno, ali interes EU je samo jedan, ne pružati Hrvatskoj nikakvu kreditnu pomoć u bilo kom smislu riječi, osim kroz fondove za prilagodbu. Drugim riječima, ne žele Hrvatsku kao novčani teret na svojim plećima i to se i događa.

    „Mehanički“ fiksiran tečaj kune, praktično nedopušta nikakav monterani rast, nikakvu kreditnu ekspanziju. Jednostavno ništa što je vezano za kreditiranje, ne bitno je li se radi o kreditima za potrošnju pučanstva ili razvitak gospodarstva. Upravo zato u obrazoloženju odobrene nagrade Vujčiću se ističe kako nije dopustio spašavanje „Agrokora“ kroz odobravanje kredita ili dokapitalizaciju! Zato je u suštini propao „Agrokor“ i predan je u ruke ruskih banaka vjerovnika uz visoku cijenu bogaćenja tvrtki koje su u suštini pokapale „Agrokor“. Sve je to popraćeno još i sveopćom blamažom čitave Vlade zbog ministrice Dalić, koja je svjesno i namjerno u dopisivanju s bankama kršila pravila ministarske službe. Koristila se privatnim mailom, kako bi runirala ugled premijera i čitave vlade u domaćoj i inozemnoj javnosti i to joj je i uspijelo. Za čiji račun je to učinila nije rekla, makar je napisala čitavu knjigu o „spašavanju“ tvrtke „Agrokor“.

    Upravo radi toga, nije ni pokušano spašavanje brodogradilišta „Uljanika“ i „3. maj“! Ostavljeni su na propast, što im se u konačnici i događa. Vujčića jednostavno baš briga za čitavo gospodarstvo, jer on će se sljepo držati valutnu kaluzulu kune prema euru, makar sve propalo i svi se Hrvati iselili osim članova vlade i HNB-a. Vujčić se ponaša kao pravi turski vazal, „veži konja gdje aga kaže pa makar i konj i aga crkli na tom mjestu“.
    O kakvom stručnjaku se radi, kada se govori o Vujčiću onda se to najbolje može dokučiti iz njegove nedavne izjave. Naime, zbog rasta ponude eura na hrvatskom valutnom tržištu Vujčić stalno kupuje eure od komercijalnih banaka u kunama kako bi time smanjio ponudu eura u Hrvatskoj i spriječava aprecijaciju tečaja kune! Razlog koji navodi je uvećani priljev eura iz fondova EU za prilagodbu, te rasta turističke potrošnje i rast hrvatskog izvoza.

    Ovakva situacija upravo omogućava IZVRSNU ŠANSU Hrvatskoj za sniženje kamatnih stopa, posebice za investicijsku aktivnost čime bi se oživjelo gospodarstvo! Kamatne stope u Hrvatskoj su znatno više nego u većini država EU. Država hrvatska bi mogla u ovakvim uvjetima pokrenuti investicijski ciklus kroz kreditiranje pojedinih investicija i time privući i privatne ulagače, bilo iz inozemstva ili Hrvatske! Umjesto toga, Vujčić se zabavlja korištenjem kunskih novčarski pričuva za otkup eura od poslovnih banaka kako bi spriječio aprecijaciju tečaja kune prema euru. Takve stvari se ponekad čine i u drugim državama, ali ne desetak puta godišnje kao Vujčić!

    Imamo paradoks kakav se gotovo nigdje u svijetu ne događa, osim naravno u Hrvatskoj. Država Hrvatska ostvaruje oko 6-7 miljardi eura godišnjeg deficita u vanjskotrgovinskoj bilanci, a sa druge strane imamo pritisak na aprecijaciju tečaja kune i tržišno djelovanje Vujčića kroz kunske pričuve HNB-a u spriječavanju aprecijacije. Drugim riječima, Hrvatska se nalazi u vanjskom dugu do guše, a ima viška inozemnih valuta! Medicinski rečeno, osoba pati od anemije, ali ima viška krvi i redovito je donira!

    Treba naglasiti i nedavnu odluku vlade premijera Plenkovića o sniženju PDV za određenu potrošnu robu. To će tek djelomice imati utjecaj na rast životnog standarda najsiromašnijih slojeva puka u Hrvatskoj. Zato što su to mizerna sniženja za siromašne osobe kojih je u Hrvatskoj previše jer rade za plaće ispod razine socijalne skrbi. Međutim, Hrvatska ima visoku sklonost uvoza u osobnoj potrošnji, pa od razmjernog rasta osobnih prihoda od 100kn, preko 80kn ode na robu iz uvoza! Dakle, treba očekivati daljnji rast uvoza, uvećanje deficita u vanjskoj trgovini sa EU! Tečaj kune će biti još jači unatoč svemu tome! Doista „svaka čast“ na pameti i guvernera i premijara, doista mrtva trka tko je „bolji“!

    No, vrati ću se još jednom na uvođenje eura i svu promašenost takve nakane. Javni dug države Hrvatske i vanjski dug skupa premašuju visinu hrvatskog BDP-a. To znači, sa uvođenjem eura sav taj dug je samo i jedino eurski. To drugim riječima znači kako će i novac u optjecaju koji koristimo za kupnju kruha i mlijeka biti dug države i cjelokupne nacije samim time! Znači od trenutka kada bi se uveo euro, Hrvatska doslovce postaje države koja nema više niti 1 kunu vlastitog novca! Baš NIŠTA! Zato se Grčka svojedobno nije moga izbaciti iz monetarne unije, a nije mogla ni svojom voljom istupiti, jer baš ništa više nije imala. Grčki dug je nadilazio razinu BDP dvostruko, a od prilike takva situacija je sa Hrvatskom. Nisu Grci mogli uvesti drahmu u takvim uvjetima, jer što bi bio početna tečajna vrijednos!? Italija je u sličnoj situaciju, a njezin ukupni dug je 120% od talijanskog BDP-a. Francuska je u gorem problemu od Italije ako je u pitanju ukupni iznos nacionalnog duga, ali postotak je nešto niži 97% nacionalnog BDP-a Francuske!

    Zbog toga ne tako davna izjava guvernera Vujčića kako Hrvatska nema što izgubiti uvođenjem eura, jer ako taj projekt monetarne unije u EU propadne, propast će za sve, pa i za Hrvatsku. Hrvatska propušta pokrenuti investicijski ciklus, zbog valutne klauzule, jer svaka kreditna ekspanzija zahtjeva pokriće svake kune kredita u iznosu od 0,13 Eura kako sam to već i prije govorio. Pokretanje kreditne ekspanzije je jedini mogući način za rast BDP-a! Sa druge strane, projekt monetarne unije u EU je promašaj i nema šanse opstanka, jer ne mogu biti u monetarnoj uniji države kao Njemačka sa desetljetnim suficitima i države sa desetljetnim deficitima kao Grčka i Bugarska. Stavljati skupa na istu valutu te države, jednako je kao i kada bi se danas ujedinile dvije Koreje i imali jedinstvenu valutu. To bi bila sveopća propast i kaos za Južnu Koreju poglavito, ali i Sjevernu Koreju.

    Hrvatska nema potrebe za uvođenjem eura, jer i ovo do sada što smo dobili od članstva EU je „dovoljno“. „Blagodeti“ od članstva u EU za Hrvatsku ne postoje. Članstvo u EU su samo iskoristili osobno oni što danas gube vrijeme u EU parlamentu za velike svote novca. Recimo Ivan Jakovčić, ili Joza Radoš, ili Dubravka Šuica! Nikome u Hrvatskoj doista NE treba euro kao nacionalna valuta, osim Plenkoviću i Vujčiću. Njih dvojca poput gore spomenutih žele sutra u nekom od EU ureda za visoki novčani iznos gubiti vrijeme!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • POGLED IZ KANADE: ŠTO OČEKUJE HRVATSKU I SVIJET U 2019.??



    Nova godina je došla i donosi nam mnoštvo ne izvjestnosti i ne jasnoća, više nego smo ih svi očekivali.. Gotovo nitko od svjetskih političara i znanstvenika ne može reći što je to novo što nam dolazi i biti će nazočno tijekom ove godine. Poglavito u smislu hoće li to nešto novo biti nešto dobro ili nešto loše, kakve se promjene mogu očekivati?!
    Svijet je podijeljen daleko više nego je bio, reklo bi se kao u doba „hladnog rata“. Vrijeme „idiličnih“ političkih odnosa između kontitnenata i nacija je prošlo, a razlog treba tražiti u tomu što je proces globalizacije tekao na krilima silnica korporativnog razvitka. Na djelu je „zajedništvo suprotnosti“, između korporativnog i institucionalnog oblika funkcioniranja gospodarstva i javnog života.

    Proces globalizacije, ili drugim riječima sveopće ekonomsko povezivanje svijeta u praktično jednu cijelinu je okončao. Razlog je jednostavan, korporativni sustav djelovanja gospodarstva uspostavljen je tako da prelijevanja kapitala, robe i radne snage dovodi s jedne strane do masovnog osiromašenja velikog broja nacija i masovnog bogaćenja pojedinih nacija. Pošto je svijet organiziran u institiucionalnom obliku, stoga se pojavila masovna potreba „seobe naroda“ iz nerazvijenih dijelova svijeta u razvijene. Drugim riječima narodi se masovno žele preseliti iz siromašnih država u bogate države. Sa tim problem su suočene SAD, a i EU! Upravo ta želja je politički pokrenuta od strane Rusije i njezine državne mafije u svrhu ekonomskog sloma SAD i EU.
    Kada su u pitanju SAD onda treba reći kako je cjelokupni proces korporativne globalizacije svijeta u prošlosti bio iniciran od strane SAD, ali se pokazao krajnje štetnim za SAD. Tada su korporacije SAD-a bile bile najjače ekonomske silnice. Danas više nisu, pa je proces ekonomskog gospodarskog rasta SAD bio ušao u krizu. Dolaskom na vlast predsjednika Trumpa, poduzete su obrnute mjere.

    Nije on administrativno zabranio ekonomsko djelovanje korporacija, već je poduzeo mjere profitnog rasterećenja američkih koproracijama koje posluju u Kini i svijetu. Kapital se počeo vraćati u SAD. Automobilska industrija se također počela vraćati u SAD. Kina je u proteklim desetljećima doslovce krala tehnologiju iz SAD i predsjednik Trump je po prvi put takvu aktivnost zaustavio. Predsjednik Trump je nametnuo carinske pristojebe na uvoz robe iz Kine i EU, upravo zato što je američki izvoz robe u Kinu i EU praktično onemogućen.

    Po prvi puta je jedan predsjednik u svijetu riješio ograničiti nekontrolirani ilegani priljev useljenika! Pošto niti jedna dosadašnja administrativna mjera nije rezultirala smanjenjem ilegalnih usljenika u SAD, predsjednik Trump odlučio se na gradnju „zida“ na granici sa Mexicom. Nešto slično, što je učinio predsjednik Orban. S povlačenjem kapitala iz Azije u SAD, s ograničavanjem priljeva socijalnih slučajeva iz latinske Amerike, ograničavanjem uvoza iz Kine i EU, SAD su po prvi puta od predsjednika Regana postigle stopu rasta BDP-a od 4% i najnižu stopu nezaposlenosti u posljednjih 25 godina! Ekonomski boljitak za koji je sve do jučer predsjednik Obama tvrdio kako je posve više ne moguć za SAD!

    Stoga u 2019. treba očekivati daljnji ekonomski rast SAD-a.
    Kada je u pitanju EU, ona je iskazala mnoštvo slabosti. Sporost i nedorečenost u donošenju i provodbi zajedničke politike temeljna je odrednica. Sve se svodi na princip „kako mama kaže“, odnosno Angela Merkel, a „mama“ nije baš suvislo govorila i donosila je odluke koje su doista bile u SUPROTNOSTI interesu čitave EU. Poziv Angele Merkel „svima“ na useljenje u Njemačku koji to žele, stvorio je opći kaos u čitavoj EU i samoj Njemačkoj. Njemačka nije sposobna primiti preveliki broj „useljenika“, a riješenje je tražila u prinuđavanju svih članica EU na prihvat novih useljenika. To nije dočekano pozitivno u niti jednoj državi članici EU! S druge strane, ekonomsko povezivanje država članica unutar same EU nije se dogodilo. Bivše „istočne“ države Europe, ostale su do danas „istočne“, odnosno ne razvijene! Ekonomski boljitak zamjetan je jedino u Poljskoj, ali ni to nije nešto previše, dok sve ostale članice tapkaju u mjestu. Razlog tomu treba tažiti u činjenici što nije došlo preseljenja kapitala iz država sa skupljom radnom snagom u države sa jeftinijom radnom snagom! Upravo to je bit globalizacije, natjecanje sa što nižim troškovima, i to se očekivalo i bio u konačnici cilj globalizacije sa procesom formiranja EU. Kako sam i prije najavljivao Britanija je napustila EU, a sve institucije EU bile su zatečene potpunom ne pripripremljenošću za izvršenje „razdruživanja“ pojedine države članice EU iz te organizacija.
    EU se istodobno posve ne očekivano našla u vojnoj ugrozi od Rusije. Neovisnost Ukrajine praktično visi o koncu i pitanje je trenutka kada će Putin i Rusija odlučiti i učiniti potpunu invaziju i okupaciju Ukrajine. EU nije strateški razvijala vojsku EU u okviru NATO silnice, pa je praktično posve ne pripravljena za eventualni vojni sukob sa Rusijom. Nekadašnja „ravnoteža straha“ od nuklearnog rata nestala je s procesom ograničenja nuklearnog oružja između SAD i Rusije, što je automatski dalo prednost Rusiji koja je „naoružana do zuba“ sa konvencionalnim naoružanjem. Rusija je prekršila i ugovor iz Budimpešte o nepovredivosti teritorijalnog integriteta Ukrajine, potpisan 1994 godine između Rusije, Britanije i SAD! Kako SAD i Britanija nisu izravno oguženi okupacijom i aneksijom dijela Ukrajine, ali i eventualnom potpunom okupacijom Ukrajine, njihova reakcija na prijetnju potpune ruske okupacije Ukrajine, sve do sada je bila ne zamjetljiva. Sa druge strane, EU se osjetila puno više pogođenja, jer nema vlastitu vojsku koju je „zaboravila“ formirati. Predsjednik Trump je dao do znanja EU kako nisu u mogućnosti braniti čitavu EU sami, bez vojnog jačanja EU.
    Ekonomski rast EU je sve slabiji, poglavito zbog priljeva prevelikog broja useljenika, koji su najvećim dijelom tek puki socijalni slučajevi koje treba izdržavati na račun proračunskih rashoda svih država članica EU. Ako se ima u vidu potreba za jačanjem vojnih silnica EU zbog ugroze od Rusije, onda se u ovoj 2019. može očekivati rast svih mogućnih proračunskih deficita i stoga se može očekivati EKONOMSKA RECESIJA u EU.

    Kina je država koja preživjela svoj ekonomski procvat. Povlačenje američkog kapitala iz Kine u SAD dovodi do daljenjeg slabljenja ekonomskog rasta Kine. Ne treba biti iznenađen ukoliko se dogodi i tečajni SLOM kineske nacionalne valute Yuan. Naime Kina iscrpljuje svoje novčarske pričuve u američkim dolarima kako bi održala fiksni valutni tečaj svojeg Yuana. Koliko je globalizacija ušla u svoju besmislicu upravo potvrđuje činjenica, kako je ograničenje uvoza u SAD za Kinu postao prevelik problem. Naime država koja ima nacionalno tržište od preko milijarde ljudi, ima problem što ne može ne kontrolirano nastupati na tržištu od 300 milijuna ljudi! Ekonomska znanost upravo sugerira suprotna kretanja. Čitava „trakavica“ sastoji se u tomu što je Kini potreban priljev inozemnih valuta, poglavito američkog dolara, a upravo to ponestaje. Nema više ogromnog izvoza, a američki vlasnici dionica kneskih tvrtki masovno ih prodaju i odmah čine konverziju njihovog novčanog iznosa u američki dolar. Osim toga, Kina je ušla u velika trošenja na vojsku, što je dodatni eknomski problem. Stoga Kinu očekuje daljnje ekonomsko slabljenje u 2019. godini.
    Rusija je država koja ponovno na politici imperijalizma i hegemonizma koji provodi predsjednik Putin. Njegovo nastojanja „reinkarnacije“ SSSR-a odvelo je Rusiju u potpunu ekonomsku izolaciju od svijeta. Stanje se može usporediti sa onim iz doba „hladnog rata“, posebice ako se imaju u vidu politički i ekonomski odnosi Rusije sa SAD i velikim dijelom EU. Rusko gospodarstvo ne postoji, a priljev novčanog kapitala od prodaje naravnog plina i nafte nije donio boljitak cijeloj Rusiji, već samo bogaćenje Putinu i njegovoj političkoj oligarhiji. Za sada je Putin tržište za ruski plin i naftu našao u Kini zbog smanjenog uvoza iz EU. Međutim, Putinova želja je stvoriti potpuno energetski ovisnu EU od Rusije. U tom slučaju bi imao odriješene ruke za daljnje invazije po Europi koje očito planira, ili su bar za sada vezane za Ukrajinu. EU i SAD ne žele takav scenarij, a Hrvatska se upravo našla na tom putu. Rezimirano za Rusiju ona će u 2019. godini ekonomski još više propadati zbog prevelikih vojnih izdataka i izoliranog gospodarstva.

    Hrvatska nema nikakav ekonomski rast od uspostave svoje neovisnosti. Političke strukture niti su imale umijeća niti su kanile ekonomski ojačati Hrvatsku. Posebice ako se ima u vidu BANDITIZAM koji je sprovodio Ivo Sanader. Njegov sustav sveopće pljačke čitave nacije u osobnu korist doslovce je ekonomski slomio Hrvatsku.

    Nitko za sada ne iskazuje ni umijeća, ni hrabrosti pokušati poboljšati stanje. Milanović je za gospodarstvo Hrvatske bio gubljenje vremena, a kada je u pitanju sadašnja vlada Plenkovića, isto tako. Nemaju nikakav ekonomski program, ekonomsku strategiju, baš NIŠTA! Masovno iseljavanje Hrvata posljedica je upravo tog ne postojanja eknomske politike zadnjih 20 godina. Premijer Plenković doista nema pojma što bi učinio, pa se stoga kao i Ivo Sanader uhvatio besmislice. Sanader je svoju pljačku prikrivao članstvom u EU, dok Plenković svoju bezidejnost prikriva uvođenjem Eura. Nikakve koristi Hrvatska nije imala do sada od članstva u EU, a toliko će imati i od Eura. Jedini ispravni ekonomski potez Plenkovića je izgradnja LNG terminala i nastojanje od Hrvatske stvoriti zemlju izvoznicu plina i nafte.

    Za sada to nastoji zaustaviti Putin svojim djelovanjem kroz poltičke i sigurnosne alate koji mu stoje na raspolaganju. Svoje ljude infiltrirao je čak i u samu vladu premijera Plenkovića, ali i u ured predsjednice! Isto tako, brojne „ne vladine udruge“, „pokreti zelenih“ i slično, samo su tek puke ispostave Putinove „duge ruke“. „Rast“ BDP u Hrvatskoj nije uopće rast, već rast osobne potrošnje koja nije odvojena od potrošnje turista koji posjećuju Hrvatsku u sve većem broju i doznaka novih iseljenika! Zbog toga imamo OGROMNI rast osobne potrošnje u državi, sa besmisleno niskim rastom osobnih primanja Hrvata!

    Uravnoteženje državnog proračuna i nastanak suficita, nije posljedica rasta BDP-a, već posljedica rasta potrošnje turista! Naime, državni proračun Hrvatske se puni najviše prihodima od PDV sa preko 80%! U svim drugim državama EU je ispod 40%! Unatoč svim „znanstvenim“ i „stručnim“ objašnjenjima PDV, to je ipak samo porez na promet, odnosno na prodajnu cijenu robe. Zbog toga s rastom broja turističih posjeta Hrvatske i porastom doznaka iz inozemstva , raste osobna potrošnje u Hrvatskoj i cijelokupni promet u Hrvatskoj i to dovodi do rasta priljeva novca u državni proračun.

    Rast BDP se neće dogoditi, jer su potrebne investicije kojih jednostavno nema. Novac u fondovima EU nije dovoljan za pokretanje gospodarstva, a u konačnici nije ni namjenjen za to, već samo za prilagodbu postojećeg gospodarstva sustavu EU. Hrvatsku u 2019. čeka daljenje iseljavanje mladih ljudi i ekonomsko tavorenje na dnu EU, jer istinski rast BDP-a neće se dogoditi.

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Pogled iz Kanade: VENEZUELA U BRODOGRADILIŠTIMA!



    Ekonomska kriza u Venezueli budi pozornost svijeta. Ova država je sa ogromnim naravnim bogatstvom kakva je nafta, ali prolazi kroz pravu ekonomsku katastrofu.
    Narod bježi kako god zna i umije, a nacionalna valuta manje je vrijedna od smeća za reciklažu. Na drugom kraju svijeta, točnije u Turskoj, sličan scenarij se odigrava. Mada razmjere ekonomske krize još nisu u Turskoj dosegli razinu Venezuele, ipak se i tamo događa ekonomska drama, jer turska nacionalna valuta deprecira ništa manjom brzniom od one u Venezueli.

    Hrvatska se nalazi u ekonomskim problemima već dva desetljeća, sve je u suštini teže i teže.

    Što bi Hrvatska trebala i morala naučiti iz svega ovoga?

    Ako se pogleda stanje u Venezueli, onda se dogodilo nešto što nikako se nije smjelo dogoditi. Naime, Venezuela je ekonomski ne razvijena država. Međutim, posjeduje goleme rezrve nafte što je doista vrhunski kapital.
    Venezuela uvozi što bi se reklo sve i svašta, ali taj uvoz nije ni približan iznosu koji može ostvarivati izvozom nafte. Dakle, Venezuela bi trebala praviti suficit u bilanci plaćanja prema inozemestu, kada bi normalno izvozila naftu. Godinama je Venezuela upravo to i činila, pa je kroz suficit u bilanci plaćanja pokrivala deficit u državnom proračunu

    Međutim, prijašnji predsjednik Hugo Chavez je pokušavao uvesti komunizam u Venezueli, pe je tako nailazio na sve veću izolaciju od SAD i EU. Bijesan zbog izolacije, tjerao je inat sve više, zbližio se čak sa Kubom i još više sa Rusijom. Hugo je preminuo 2013 godine, ali su njegovi sljedbenici nastavili istim putom i doveli do novčarske i financijske propasti čitave države.

    Kada je u pitanju Turska, ona je u sličnom problemu. Geostrateški položaj Turske kao države gdje kontrolira Bosfor i Dardanele bio je čimbenik zbog kojega su SAD tako „rado“ pružale novčanu pomoć Turskoj. Naime, Turska je godinama imala ograničeni suverenitet u smislu toga što su SAD kontrolirale Tursku vojsku. Praktično je vojno zapovjedništvo Turske bilo pod zapovjedništvom SAD. U zamjenu za to, Turska je dobijala ogromnu financijsku pomoć od SAD i tako opstajala. No, ruski predsjednik Putin, uspijeva preuzeti zapovjedništvo nad truskom vojskom i zaprijetio je Erdoganu svrgavanjem sa vlasti ukoliko mu se ne pokori. Turski predsjednik Erdogan, zastrašen od Putina, pravi zaokret u vanjskoj politici i praktično prestaje biti član NATO pakta!
    Još uvijek je Turska formalno članica NATO, ali doista samo formalno. SAD je zbog toga uskratio novčanu pomoć Turskoj i ona zbog ogromnim vanjskih dugova sada srlja u istu katastrofu kao i Venezuela. Nacionalna valuta im deprecira iz dana u dan, a gospodarstvo propada brzinom svjetlosti. Narod ne odlazi iz Turske jednostavnog razloga, jer nema gdje otići! Susjedi u Europi su im Grčka i Bugarska, a Turci baš i ne stoje „dobro“ u političkom smislu ni prema jednima ni prema drugima. Sirija nije susjed za spominjanje.
    Sa druge strane, došla je vijest i Grčka je nakon 8 godina ponovno financijski „slobodna“ država! Nakon ogromne financijske i novčarske krize koja je nastupila u Grčkoj 2010 godine državne financije u Grčkoj su stabilne. Neke druge države koje je potresala slična novčarska i financijska kriza, također su odavno izišle iz krize. To su Irska, Island i Finska. Portugal i Španjolska još uvijek se bore sa krizom.
    Dakle, neminovno se nameće pitanje što je razlogom izlazak Grčke, Irske, Islanda i Finske iz financijske krize? Ako se bolje pogleda Island nije čak ni članica EU, dok ostale spomenute države jesu. Turska nije članica EU, ali je bila u vrlo, vrlo povlaštenom položaju prema EU. Venezuela naravno nije niti može biti članicom EU, ali njezina pogodnost je posjedovanja ogromnih zaliha nafte i mogla bi biti poput Norveške.
    Dakle, Grčka, Island, Irska i Finska su države koje su sprovele „bailout“ program financijskog i novčarskog ozdravljenja gospodarstva.

    Za sve one koji možda ne znaju, „bailout“ je program dokapitaliziranje gospodarstva u svrhu izlaska iz financijske i novčarske krize nacionalnog gospodarstva. Island je to učinio relativno samostalno, odnosno u suradnji s MMF-om, dok su ostale tri države to učinile sa ECB (europska središnja banka) koja regulira i kontrolira čitav novčarski i financijski sustav EU.

    Turska ne može sprovesti bailout program, jer odbija svaku suradnju i sa MMF-om i sa svjetskom bankom i sa ECB-om! Zbog vojnog prelaska na rusku stranu više ne može računati ni na novac iz SAD!

    Vratimo se sada na Hrvatsku čije gospodarstvo sustavno propada već dva desetljeća. „Rast“ BDP o kojem Plenković „talambasa“ je očito puno više „podešeni izračun“ nego realnost. Rast životnog standarda Hrvata je nezamjetan, jednako kao i rast BDP, mada se premijer hvali s „ogromnih“ 2% na godišnjoj razini.

    Bijeg naroda u inozemstvo je ne izmjeriv, a država baš ništa ne čini! Čak ni ne pokušava napraviti evidenciju koliki je broj iseljeniih osoba iz Hrvatske u zadnjih nekoliko godina!

    Hrvatsku je prvo potresao financijski slom „Agrokora“, sad se tresu „Uljanik“ u Puli i „3 Maj“ u Rijeci! Nije daleko od sloma ni „Croatia Airlines“, ili HAC, rafinerije u Rijeci i Sisku, željezara je već slomljena!

    Hrvatska vlada „skakuće“ od problema do problema, nekad više, nekad manje, ali bez pravog programa financijskog ozdravljenja gospodarstva. Donosi se sad ovaj „lex“, sad onaj „lex“, ali poboljšanja doista NEMA! Ni ne može biti, jer je hrvatskom gospodarstvu potreban kao i u svim gore spomenutim državama „bailout“ program!

    Program dokapitaliziranja gospodarstva i mogao bi se učiniti dijelom potpune privatizacije svih onih DRŽAVNIH poduzeća koja su dobro stojeća. Zato, jer njihove dionice imaju stabilnu bruzovnu vrijednost. Od tog novca bi se se ne stabilna poduzeća dokapitalizirala upravo kroz dodatne diončke pakete po nominalnoj vrijednosti dionica.

    Nikako ne po tržišnoj, jer je takva vrijednost dionica „Uljanika“ ili „3 Maj“, ravna je ništici.
    Plenković, ali i svi prijašnji premijeri nikako ne mogu shvatiti kako da „ad hoc“ pristup rješavanju financijskih problema u Hrvatskom gospodarstvu ne može donijeti rezultat. To je politika kratkog daha i sitnih koraka. Ne može Plenković nikako objasniti niti hrvatskoj javnosti niti zaposlenicima u brodogradilištima „Uljanik“ ili „3 Maj“, kako mu je stalo do „spasa“ jednog „Agrokora“, ali ga baš briga za brodogradilišta! Nije uopće bitno jesu li brodogradilišta u privatnom vlasništvu ili ne, jer je i „Agrokor“ privatna tvrtka! Ma koliko Plenković uporno ponvaljao kao oštećeni CD o tomu da je njegova vlada već puno učinila za „Uljanik“ i „3 Maj“, ali jednostavno to sve učinjeno NIJE DOSTATNO DOBRO!

    O „bailout“ programu osobno pišem već godinama u vlastito ime i ime moje stranke HSP!

    Međutim, na vlast uvijek dođu neki „gulanferi“ koji nemaju pojma o vođenju gospodarstva i od svega izmisle tek neki „lex“, nešto pokrpaju u obilatu pljačku i sve uz dopuštenje Brisela i sve se nastavi opet po starom!

    Ministar gospodarstva ponavlja o „važnosti informiranja“ Brisela o problemu brodogradilišta, a radi se o tek pukom poslušništvu i čekanja zapovjedi iz Brisela, jer su sami ne sposobni bilo što učiniti.

    Ministar financija Marić, kao i u slučaju „Agrokor“, opet je i NE vidljiv i NE čujan! Uloga ministra Marića u rješavanju financijske krize hrvatskog gospodarstva doista je poput filmskog statiste!
    Što mogu reći na koncu, nego samo „fašističke“ stihove onog „omraženog fašiste“ Marka Perkovića Thompsona: „Čuješ li me kako dozivam te rode, preko devet šuma i velike vode“!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • HSP: Uvoznički lobi i EU uništavaju hrvatsku poljoprivredu, a ministar Tolušić bespomoćno promatra !


    Kada je u pitanju hrvatska poljoprivreda stanje je iz dana u dan sve gore. HSP već godinama upozorava mjerodavne da hitno nešto poduzmu i spriječe propadanje poljoprivrede i zadrže mlade na selu.

    Oni koji bi trebali voditi brigu o hrvatskoj poljoprivredu prije svega tu mislimo na ministra i ministarstvo poljoprivrede ne čine ništa.
    Plaćenim i naručenim člancima u medijima prikazuju našu poljoprivredu jako uspješnom, a ministra poljoprivrede Tolušića najboljim ministrom u vladi, ali nažalost to su samo plaćeni i naručeni članci u medijima.

    Stvarnost je drugačija. Statistički podaci su zastrašujući i iz njih je vidljivo da je poljoprivredna proizvodnja mlijeka u Hrvatskoj na koljenima i svako novo istraživanje će biti još lošije po hrvatsku poljoprivredu, ako se hitno nešto ne učini.

    Prema podacima Hrvatske poljoprivredne agencije objavljenima u eGlasilu o isporučenim količinama kravljeg , ovčjeg i kozjeg mlijeka vidljivo je da se trend propadanja nastavlja i ako pogledamo podatak iz svibanj 2018. godine on je jako loš.

    U svibnju 2018. isporučeno je 41 487 176 kilograma kravljeg mlijeka, a isporučio ga je 5.771 isporučitelj. To je nikad manji broj proizvođača mlijeka i isporučenih količina mlijeka.

    Kad se podaci isporučitelja mlijeka usporede sa prošlim godinama to je strašan pad proizvođača. U 2015. ih je bilo 8.746, u 2016. godini 7.329, a u 2017. godini 6.389.

    Ministre zar nije sramota da je otkupna cijena mlijeka 1. klase u srpnju iznosila 1,80kn/ L.

    Kada je u pitanju uvoz i izvoz goveda tu je vidljiv jak utjecaj uvozničkog lobija. U 2016.godini uvezli smo 98 958 goveda a izvezli 38 605 goveda. Da se ništa neradi da bi se trend zaustavio vidljivo je iz podatka za 2017.godinu gdje je uvoz još veći 121 680 goveda, a izvoz 41 133 goveda.

    Ono što nije uništila ni Austro-Ugarska, ni Kraljevina Jugoslavija, ni Komunistička Jugoslavija, učiniti će Europska Unija ( EU ). Strani proizvođači kojima je prodana hrvatska mljekarska industrija ne vode računa o hrvatskom selu i seljaku.

    Cilj im je nepovratno uništiti proizvodnju u Hrvatskoj i napraviti mjesto za mlijeko iz starih članica EU iz kojih nam stižu konvoji cisterni s lošijim mlijekom iz EU ili mlijekom u prahu za prehrambenu industriju.
    Uvoznički lobi na taj način rješava potrebne količine mlijeka u Hrvatskoj. Nažalost po naše građane to mlijeko ne zadovoljava parametre propisane direktivama EU. Na ove i ovakve probleme Hrvatska stranka prava ( HSP ) je upozoravala i prije samog ulaska u EU. Glas se nije dovoljno daleko čuo jer vladajućim oligarhijama nije odgovaralo da se čuje pravo stanje stvari.

    Vrijeme je da se resorno ministarstvo pokrene i da konačno počne djelovati.
    Bez obzira na tzv. EU direktive ministar poljoprivrede ima mehanizme kojima može djelovati na sprječavanju ovakvih poremećaja u proizvodnji mlijeka.

    Sada je valjda svima jasno da naša ministarstva vode glumci kojima su dodijeljene te uloge, a da sve ostalo kreira Bruxelles koji nam planski uništava proizvodnju i ide na mlin uvozničkom lobiju.

    HSP predlaže da se žurno osnuje fond za mljekarstvo. Osnivanjem toga fonda pomoglo bi se proizvođačima, a u njega bi se od svakog prodanog mliječnog proizvoda slijevalo 0,5 kuna, što bi se izravno vraćalo hrvatskim seljacima koji proizvode mlijeko.

    Povjerenstvo HSP-a za selo i poljoprivredu
    Ivica Gašparuš, član povjerenstva

  • Agrokor bi nas mogao skupo koštati, jer Vlada nije znala, ne zna i nema rješenje


    Odlazak Martine Dalić posljednji je čin u „sagi“ o „spašavanju“ Agrokora. Ministrica Dalić završila je trajno svoju političku karijeru upravo na njezinom najstručnijem polju, financije. Završila je tako što je proces vodila blago rečeno nestručno, a ima i ozbiljnih indicija za zloporabu položaja i utjecaja koje je imala kao ministrica. O tomu će se otvoriti nova „saga“, kad ode Plenkovićeva Vlada s vlasti, kako to obično biva.
    Puno puta sam pisao o financijskoj propasti Agrokora, za što ni roman „Ana Karenjina“, neće biti dostatan, jer će se uvijek naći mnoštvo ne dorečenih i javnosti nepoznatih stvari. No, treba pogledati cijelinu.
    Todorić je vodio Agrokor prije svega nestručno! Bio je to projekt izvan opsega njegovih osobnih sposobnosti. Poslovno upravljanje Agrokorom Todorić je vodio na načelu tzv. „mikormenadžmenta“! Dakle, „gazda“ se pitao za sve i svašta, a on nije trpio drugačije mišljanje od vlastitog stajališta, pa kada se tako vodi neka tvrtka, onda se „gazda“ okruži poltronima. Naravno, poltroni kao poltroni, samo pljeskaju na svaku izgovorenu riječ „gazde“ bilo pametno ili ne, a i sami poltroni ne mogu uopće niti znati je li neka poslovna odluka bila pametna stvar. Bilo kako bilo, gubitak Agrokorova udjela na nacionalnom tržištu, „gazda“ je nadoknađivao na „iznozemnom“, a to su BiH, Srbija i Crna gora. Ta „nadoknada“ kao projekt nije uspjela i „gazda“ je zapao u duboke novčane gubitke.
    Prigodom dolaska Ivice Todorića kod premijera gdje je tražio financijsko milosrđe, premijer je napravio prvu grešku, jer je „gazdu“ hladno odbio! Tada je premijer mogao prinuditi Todorića izvršenje dubinske financijske analize poslovanja Agrokora. Temeljem toga, izvršiti dokapitalizaciju Agrokora iz dodatne naklade dionica, imenovati državnog tajnika na čelo poslovnog i nadzornog odbora Agrokora.

    Njihova uloga bi bila nadgledati trošenje novca iz dokapitalizirane sume, a temeljem dubinske financijske analize pristupilo bi se financijskom restrukturiranju Agrokora. Neki paketi dionica „zdravih“ poduzeća iz koncerna Agrokor, bili bi prodani u spašavanju onih loših tvrtki, ali tvrtka Agrokor ne bi propala kako jeste, ne bi bilo gomile sudskih procesa, što domaćih, što inozemnih.

    Ne bi se dogodila objektivna opasnost potpune propasti financijskog i monetarnog sutava države, što je doista bila prijetnja. Kada je odbijen od premijera, Putinova privatna banka Sberbank započinje proces rastakanja Agrokora. Ta banka ide u naplatu svog kredita, kako bi uzdrmali državu i prinudili Plenkovića na odustanka od INA-e i daljnjeg projekta LNG terminala. Način je bio jednostavan, prvo je ruski veleposlanik objavio Hrvatima propast Agrokora, a onda je Sberbank dovela Alvareza da procijeni novačnu vrijednost zdravog dijela tvrtke i to bi „sigurno“ bilo jednako vrijednosti odobrenog kredita Agrokoru. Oni financijski „ne zdravi“ dijelovi Agrokora bi jednostavno bankrotirali, a sa njima i svi njihovi dobavljači, financijeri i poslovni partneri! To je bio pripremljeni „scenarij“ slamanja premijera.
    Premijer je tada iskazao „zakašnjelu“ sposobnost i donosi tzv. „lex agrokor“ i otkazuje Alvarezu, a Todorić je „zbrisao“ iz Hrvatske. Premijer još uvijek nije bio spreman na dokapitalizaciju Agrokora, jer bi „sveta“ valutna klauzula bila narušena, odnosno trebalo bi se od nje odstupiti. Naime, za nekoliko desetaka miljardi kuna trebalo bi se temeljem valutne kaluzule osigurati protuiznos u eurima. Taj eurski protuiznos nije se mogao nabaviti na iznozemnom financijskom tržištu, a Hrvatska nije imala novca. Premijer sa druge strane nije imao hrabrosti donijeti odluku o ukidanju valutne klauzule. Umjesto toga pristupilo se „predstečajnoj nagodbi“, kako je to već zakonom regulirano!
    Podsjetiti ću da sam još 2015 godine, rekao da je taj zakon diletantski, jer s tim zakonom propadaju i vjerovnik i dužnik jednako. Što više, taj zakon odgovara više dužniku nego vjerovniku, jer dužnik nastavlja poslovati bez ikakvih posljedica. O tomu svjedoči moj razgovor na STV iz lipnja 2015, a koji se i danas može naći na youtube. Tada sam još u tom razgovoru za STV rekao da se takve financijske situacije moraju riješavati preuzimanjem vlasništva na dužničkom tvrtkom od strane vjerovničke tvrtke. Upravo taj model, želila je primjeniti Sberbanka, kad je Agrokor došao do financijske propasti. Naravno, kao i uvijek nitko iz „političke elite“ to moje stajalište nije uzeo za ozbiljno, samo zato, jer je to neki „stručnjak iz ustaške stranke izrekao“!
    Podsjetit ću da je ministar financija Marić, bio kompromitiran kao stručnjak svojim ranijim zaposlenjem u Agrokoru, jer je bio jedan od financijskih ravnatelja. Upravo „Most“ se služio tom činjenicom i inzistirao na ostavci ministra financija Marića. Premijer je zaštitio ministra Marića, ali ga i udaljio od čitavog problema Agrokor. Tako je nastala kontraverzna situacija u kojoj najveći financijski problem Hrvatske Države od njezina utemeljenja ne riješava ministar financija, već ministrica gospodarstva!
    Premijer je tada trebao istodobno priskrbiti dodatne financijere za Agrogkor, prinuditi dobavljače, banke i te nove financijere na financijski dogovor oko „oprosta“ dugovanja sa jedne strane, ali prava prioriteta u naplati dugovanja tih istih novih financijera, dobavljača i banaka u budućnosti! Za tako složenu operaciju osobno sam smatrao najpovoljniju osobu bivšeg premijera Tihomira Oreškovića i to sam javno iznio i danas smatrama da sam bio u pravu, unatoč brojnim lošim komentarima. No, premijeru je ministrica Dalić predložila Antu Ramljaka kao najpogodnijeg financijskog stručnjaka za riješavanje financijskog problema Agrokor. Upravo je Anti Ramljaku postala „šefica“ ministrica Dalić.
    Kako se to već događalo i ranije u Hrvatskoj, „povjerenje“ premijera prema ministrici  bilo je ne ograničeno. Sa druge strane, „zaboravio“ je premijer da je u čitavom problemu oko Agrokora duboko upletena ruska država preko FSB-a! Stoga, kada je Ante Ramljak praktično „namjestio“ skupocjene „savjetničke“ ugovore vlastitoj tvrtki, pa poslje bili uključene još neke ruske banke sada je „isplivalo“ u javnost. Tada se ministrica Dalić pravdala „ne znanjem“ o iznosima navedenim u tim ugovorima. Upravo to „ne znanje“ je posve palo u vodu nakon objave njezinih mailova koje je razmjenjivala sa pojedinim savjetničkim tvrtkama. Bez sumnje, netko od njih je dobro plaćen od FSB za objavu tih mailova. Posve kompromitirana i osramoćena ministrica Dalić je dala ostavku.
    Kako dalje, neminovno je pitanje?
    Očito treba konačno biti uključen ministar financija, koji je prespavao čitav problem sa Agrokorom! Premijer nema stručnu osobu za mjesto ministra gospodarstva, a ta osoba trebala bi se uhvatiti s problemom Agrokora! Premijer sada mora uključiti ministra financija, jer jednostavno nema nikoga za daljnji oslonac.
    Bivši ministar Panenić već zna unaprijed kako će novi mailovi doći u javnost i biti još šokantniji. Kako za dolazak novih mailova već zna gospodin Panenić, treba pitati Panenića!
    Ovo je doista jedan ključan trenutak za Hrvatsku Državu i potrebna je vlada nacionalnog jedinstva! Niti jedna stranka nema ni znanja, a ni hrabrosti riješiti nagomilane ekonomske probleme hrvatske države.
    Dr. Tihomir Janjiček

  • dr Tihomir Janjiček: Uvođenje eura bio bi katastrofalan promašaj!


    Hrvatska novčarska politika nekako je izmakla pozornosti hrvatske javnosti nakon pokušaja hrvatskih vlasti da uvjere hrvatsku javnost u neophodnost uvođenja eura u platni sustav Hrvatske umjesto hrvatske kune. Raspoloženje nacije ne ide u korist uvođenja eura unatoč silnoj želji premijera Plenkovića i guvernera Vujčića. Što je doista interes premijera za uvođenjem eura u nacionalni platni sustav Hrvatske jeste pitanje za milijun kuna.
    Kada je u pitanju guverner Vujčić njegov interes jednostavan, guverneru je tjeskobno voditi HNB i kao običnu mijenjačnicu, pa je najbolje od HNB učiniti defektnu filijalu ECB-a (ECB – Europska Središnja Banka) i tako svaku odgovornost skinuti sa sebe.
    Međutim, problemi uvođenja eura u hrvatski platni promet nailaze na puno teže probleme nego što to mogu predvidjeti i premijer Plenković i guverner Vujčić. Naime, euro je sve manje stabilan kao valuta i sve više i više ima problema sa vođenjem novčarske politike u EU. Radi se o tomu što MMF kani uvesti tzv. „fond za crne dane“. Naime, svaka država članica EU mora uplaćivati novčani iznos od 0.35% nacionalnog BDP-a u vrijeme kada se ostvariva suficit u državnom proračunu. Tako izdvojeni novčani iznos bi se koristio u vrijeme proračunskog deficita.

    U suvremenoj ekonomskoj znanosti, a posebice dio vezan za vođenje novčarske politike, takav pristup se naziva „aktivna novčarska politika“. Jednostavnim riječima rečeno, svaka država bi u vrijeme proračunske ravnoteže i u vrijeme nepredviđenih proračunskih novčanih viškova te novčane iznose praktično štedjela, a koristila bi ih isto tako u vrijeme nepredviđenih proračunskih manjkova. SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland, Japan i neke ine države u svijetu takvu politku već odavno imaju, a EU je tek na začetku. Problematika svega toga je što bi se spomenuti novčani iznosi držali na računima u ECB i o njihovom korištenju bi odlučivala ECB. Ova financijska obveza bi se odnosila na sve države članice, a ne samo na one koje su već uvele euro u nacionalni sustav platnog prometa.

    Unatoč tomu što Hrvatska nije financijski stabilna i jaka država, država Hrvatska je u prošloj godini ostvarila proračunski višak. Istina, ovaj puta je država samostalno odlučila kako će potrošiti proračunski višak novca, ali u skoroj budućnosti tako nešto neće moći. Osim toga, imati će financijsku obvezu uplate 0.35% nacionalnog BDP u svrhu financijske stabilnosti proračuna. Posebice će to biti problem ako Hrvatska prihvati euro kao nacionalnu valutu. Na žalost o tomu ne razmišljaju niti premijer Plenković, a još manje guverner Vujčić.

    Sa druge strane, opstojnost eura kao jedinstvenog novca za većinu članica EU i dalje iskazuje sve veće i veće probleme, nevezano za to je su li u pitanju države koje su uvele euro u svoj sustav ili ne. Sve one države članice EU koje još nisu uvele euro u svoj nacionalni platni sustav, imaju poput Hrvatske valutnu klauzulu i visoki stupanj „eurizacije“ nacionalnog gospodarstva.

    Naime, novčarska politika ECB iskazuje nekoliko slabosti. Države poput Njemačke, Danske, Nizozemske, Belgije, Luksemburga i Austrije, kroz čitavu povijest iskazuju relativno visoku razinu financijske discipline. Nisu iskazivali visoke stope inflacije, ali isto tako niti znakovite iznose proračunskih deficita. Na drugoj su strani južne europske države, poput Španjolske, Portugala, Italije posebice, te Grčke i naravno naša Hrvatska.

    Sve te spomenute države s juga Europe imaju znatno nižu financijsku disciplinu, znatno češće i više iznose deficita u proračunima, ali i u bilancama plaćanja prema inozemstvu. Tako se došlo do proturječnog stanja, gdje je za Njemačku i spomenute iz njezina okružja draže da je tečaj eura preslab, dok je državama sa juga Europe tečaj eura prejak! Zasigurno je tečaj eura prejak za države sa juga EU, jer većina ih iskazuje deficit u vanjskoj trgovini sa ostalim članicama EU i to rastući deficit. Naravno, suficit ostvaruje skupina država koja euro i njegov tečaj drže preslabim.

    Upravo u tu svrhu EU je provodila program QE koji je trebao pomoći rješavanju strukturnih problema gospodarstava bivših komunističkih država kako im euro kao valuta ne bi bio prejak. Program se provodio po načelu otkupa obveznica ECB od središnjih nacionalnih banaka država članica EU i time te države dobivaju novčani priliv u svoj bankarski sektor. Sa uvećanjem novčane mase u svakoj od država članica EU, došlo bi do rasta ponude novca, posljedično tomu i do pada kamatne stope kao cijene novca na tržištu.
    U tome se nije uspjelo, jer je praktično sav taj novac potrošen na plaćanje humanitarne pomoći u prihvatu tzv. „izbjeglica“ iz Azije. U rujnu ove godine QE program završava svoju provedbu, točnije priliva novca u bankarske sektore država članica EU više neće biti. Novac će poskupjeti na tržištu, što će se iskazivati rastom kamatne stope. Problem pred kojim se nalazi čitava EU je jačanje financijske insolvetnosti država članica EU, drugim riječima neke od njih suočit će se sa mogućnošću bankrota poput Grčke.
    Posljedično tomu i Hrvatska će imati slični problem, jer će sadašnja pozitivna kretanja u hrvatskom gospodarstvu biti „istopljena“. Naime, pošto Hrvatska ima nepromjenljivi tečaj prema euru u omjeru 1€= 7,5 Kn, sadašnje povećanje novčane mase eura u EU, čini Hrvatski izvoz jefinijim i priskrbljuje snažni rast prihoda u sektoru turizma. Stoga će pozitivna kretanja u hrvatskom gospodarstvu početi opet nestajati od rujna ove godine.
    Propadanje eura teško je običnom čovjeku nekad uočiti, jer praktično sve valute u svijetu podjednako tonu, neke brže neke sporije. Kada govorim o inim valutama u svijetu onda se to poglavito odnosi na američki dolar, kanadski dolar, japanski jen i britansku funtu. Te četiri spomenute valute takođe gube na vrijednosti zbog proračunskih deficita njihovih država i rasta zaduženosti država kod pripadajuće nacionalne središnje banke. Ipak kao primjer može se pogledati tečaj kune prema kanadskom dolaru, gdje je prije godinu dana taj tečaj iznosio C$1=Kn 5,5, a danas taj tečaj iznosi C$1=Kn4,5! Naravno besmisleno je postaviti pitanje koje se nameće samo od sebe, je li doista moguće takvo jačanje hrvatskog gospodarstva u usporedbi sa kanadskim! Naravno, NIJE moguće! Isto tako nije došlo niti do jačanja gospodarstva EU prema kanadskom gospodarstvu.

    Kada je Hrvatska u pitanju  onda se jasno može očitovati i sva promašenost novčarske politike koju vodi guverner Vujčić. Naime, prije par tjedana guverner je izjavio kako HNB mora posezati za zaduženjem u inozemstvu, jer sa rastom hrvatskog izvoza jača potražnja za kunom i samim time jača pritisak na rast tečaja kune. Takvi postupci doista govore o njegovoj visoko razni nestručnosti. Zbog toga što svaka središnja nacionalna banka uvijek ima svoje novčarske pričuve. One su strukturirane gotovo uvijek tako što bi trećina ili četvrtina tih pričuva bila u inozemnoj valuti i dvije trećine ili tri četvrtine u nacionalnoj valuti.

    Stoga kada bi došlo do nenadanog jačanja tečaja nacionalne valute, tada bi HNB koristila svoje novčarske pričuve u nacionalnoj valuti tako što bi otkupljivala inozemnu valutu, jačala potražnju za inozemnom valutom i istodobno sa otkupom eura došlo bi do porasta ponude kune na valutnom tržištu.

    Na žalost Hrvatska ima guvernera koji jednostavno NE zna voditi novčarsku politiku i uvijek zadužuje HNB u inozemstvu, nevezano je li raste suficit ili deficit u bilanci plaćanja prema inozemstvu.

    Kada se sada sumiraju sve gore navedene činjenice onda je posve jasno, Hrvatsku državu i posebice HNB trebaju voditi oni koji to znaju! Na žalost oni nikad šansu dobiti neće, vodit će državu u propast, a izlaz uvijek tražiti u nečem inozemnom.

    Dr. Tihomir Janjiček

  • SVJETSKI TRGOVINSKI RAT


    Svjetske moćnike hvata panika zbog objave američkog predsjednika Donalda Trumpa putem „Twitter“, o skorom uvođenju carinskih pristojbi na uvoz čelika i aluminija iz inozemstva. Svi su reagirali u svijetu od Canade, pa do EU, Kine i drugih država. Javljaju se državnici diljem svijeta od premijera do predsjednika država o „ne prihvatljivosti“ takve promjene u vanjskoj trgovini SAD. Svi se pozivaju na „međunarodne ugovore“, „međunarodne konvencije“, „međunarodne političke odnose“, pa na mogućnost izbijanja „trgovinskog rata“ kroz uvođenje carinskih pristojbi na američku robu i slično.
    Naravno pitanje koje se nameće samo po sebi jeste opravdanost uvođenja carinskih pristojbi SAD na robu iz uvoza?
    Ideja slobodne vanjske trgovine, koja podrazumijeva dokinuće carinskih pristojbi i podjednak porezni sustav za robu nacionalnog gospodarstva i uvoznu, stoji na stajalištu kako će samo troškovi proizvodnje biti način konkurencije. Drugim riječima, tvrtke će konkurirati na globalnom svjetskom tržištu kroz vlastite troškove proizvodnje i kvalitetu robe koju nude na tržištu.
    Gore spomenuta ideja „slobodne trgovine“ istodobno podrazumijeva jednako ponašanje država svih učesnika u vanjskoj trgovini! To znači kako ne bi bilo nikakvih prikrivenih mjera zaštite kroz razne „trošarine“, „doprinose“, „samodoprinose“ i ostale načine povećanj cijena uvozne robe od strane države uvoznice. No, istodobno to znači države izvoznice neće svojom ekonomskom politikom umjetno snižavati troškove robi za izvoz koji se uvijek iskazuju kao porezni troškovi. Pri tome posebice treba imati na umu troškove ekološke predzaštite nevezano je li riječ o onečišćenju u obliku tekućine, ili plinova, ili čvrstom onečišćenu. Dakle, to su sva ona tehnološko-ekološka unapređenja opreme za proizvodnju robe u svrhu što niže razine onečišćenih plinova i tekućina i tvari. Svjetska trgovinska organizacija WTO, određuje za sve njezine članice postojanje valutnog tržišta i tržišta vrijednosnica, pored tržišta robe i usluga. Drugim riječima, tržište mora biti temeljni oblik funkcioniranja gospodarstva u svekolikom smislu.
    U realnosti stvari se ipak nisu odvijale na način „slobodne trgovine“ kako je propisivala WTO. Brojne države izuzetno podržavaju „slobodnu trgovinu“, ali prije svega slobodni izvoz, dok su sa druge strane čine sve za neslobodni uvoz robe na vlastio tržište! Primjer su Kina, Južna Koreja, Japan, ali i EU!
    U svakoj proizvodnji robe nevezano u kojoj državi se odvija proizvodnja, uvijek postoje samo 4 vrste troška i to su: materijalni troškovi, troškovi radne snage, troškovi poreza i troškovi novčanog kapitala. U prvu grupu troškova spadaju praktično svi troškovi vezani za proizvodnju od reprodukcijskog materijala do troškova energije, transporta, osriguranja robe i sve drugo. U drugu grupu spadaju troškovi radne snage sa svojim BRUTO plaćama. Troškovi poreza su slijedeći i to su porez na profit, prihod građana, ali i PDV kao najvažniji, uključujući i trošarine i doprinose i sve drugo već spomenuto. Posljednja vrsta troška je troškovi novčanog kapitala, odnosno kamatna stopa koja je po svojoj naravi doslovce cijena novca, odnosno cijena kredita.
    Ako se sada ima na umu nakana o „slobodnoj trgovini“ to znači troškovi poreza trebaju biti ujednačeni u svim državama! Tržište novčanog kapitala i kamatna stopa kao najvažnij čimbenik djeluju na prelijevanje novčanog kapitala iz jedne u drugu državu. Dakle, troškovi proizvodnje i radne snage su doslovce jedini čimbenik konkurencije u slobodnoj trgovini.
    Opće je poznato za države iz EU institucionalna ugrađenost visokih iznosa socijalnih čimbenika u tržišni sustav EU. Tu su visina naknade za nezaposlene, socijalna pomoć, zdravstvena zaštita, mirovinska zaštita, sve je to puno više „besplatno“ nego u SAD! To bi značilo da su bruto plaće u EU znatno veće u ukupnom postotku cijenovne kalkulacije robe, ali i znatno veći postotak poreza u cjenovnoj kalkulaciji, nego u SAD! Razlika u cijeni radne snage morala bi biti znatno viša na strani EU, ali to baš i nije tako! Stoga bi cijene robe iz EU morale biti znatno više, ali nisu.
    Ako se pogleda Kina tamo se odlazi u mirovinu sa navršenih 50 godina! Radna snaga više uopće nije jeftina, dokaz tomu je što se u Kini voze noviji i luksuzniji automobili nego u SAD. Kina ima najveći broj milijardera i milijunaša iskazano dolarima u čitavome svijetu! Dakle više i od samih SAD! Radna snaga u Kini više nije uopće jeftina. Kina je jeftina zato što NEMA valutno tržište i namjerno drži valutni tečaj juana nepromjenljivim unatoč ogoromnom rastu potražnje, zbog rasta potražnje za robom iz Kine. Na taj način je kineska roba iskazano u inozemnim vlalutama stalno jeftina. WTO je slijepa na tu činjenicu!
    Isto tako visina subvencija u poljoprivredi je bitna. EU je na vrlo visokoj razini plaćenih subvencija, dok recimo u SAD subvencije u poljoprivredi ne postoje! Zato recimo u SAD-u ne mogu financijski poslovati farme ispod 200Ha tla, dok u EU mogu i sa 5Ha! No, istodobno visina cijene hrane u EU bi morala biti znatno viša od cijene hrane u SAD, ali nije tako!
    Ekološka zaštita u EU se doista djelomice sprovodi, ako se govori o tvrtkama. Valja se prisjetiti i „kravljeg ludila“, pa „svinjski, ovčarski i koziji štrk“, koji su eutanazirali praktično sve farme po EU! Tako nešto se ipak nije dogodilo u SAD unatoč silnoj promidžbi o štetnosti „GMO“ hrane! Puno je veći pritisak institucija EU na pučanstvo kako rukovati sa smećem i materijalom za reciklažu, nego na ponašanje tvrtki. Tvrtke se ne ponašaju ekološki odgovorno, a najbolji dokaz je tvrtka Volkswagen koja je zadnja dva desetljeća varala svjetsku javnost i proizvodila vozila koja su ekološki bila puno štetnija od propisane razine! Kina opet nema nikakvu ekološku zaštitu, smrtnost puka se dramatično povećala, a očekivani životni vijek se snizio na tek iznad 50 godina! U SAD je očekivani životni vijek 80 godina!
    Sve to skupa doista plaća SAD! Od 1976 SAD samo bilježe deficit u vanjskoj trgovini i tada je te godine iznosio „šokantnih“ 10 milijardi dolara. U prošloj godini je deficit iznosio preko 500 miljardi dolara! Dakle preko 5 desetljeća SAD bilježi neprekidno deficit u vanskoj trgovini i uvećava dug prema inozemstvu. Mijenjale su se vlade i predsjednici SAD. Vanjska trgovina je bila sve slobodnija za izvoz u SAD, ali i sve NE slobodnija za izvoz iz SAD u druge države. SAD su od prve svjetske ekonomske silnice postali sporedna silnica. Jednostavno, ma koliko bila ekonomski snažna neka država ne može niti jedna država u svijetu vječno imati deficit u vanjskotrgovinskoj bilanci! Vanjski dug se tada uvećava iz godine i u godinu, pa se moraju učiniti promjene ili se doslovce bankrotira.
    Promjena ekonomske politike SAD je i velika poruka samoj EU i našoj Hrvatskoj. Od uspostave EU, svega par država ima suficit u trgovinskoj bilanci i to su Njemačka i Nizozemska. Sve ostale države imaju vanjskotrgovinske deficite. Po neke države nekad ima i suficit u vanjskotrgovinskoj bilanci, ali su iznosi njihovih suficita zanemarivi. Njemačka od 2003 godine svo vrijeme ima suficit u vanjskotrgovinskoj bilanci preko 70 milijardi eura godišnje. Nizozemska od 2003 godine sa preko 80 miljardi eura došla danas na preko 170 milijardi eura godišnje. Britanija je imala u 2003 godini nešto preko 40 milijardi eura deficita, a 2017 ima 200 eura deficita. Normalno je zapitati koga doista čudi „brexit“!?

    Hrvatska je 2000. godine imala deficit vanjskoj trgovini od 500 milijuna dolara, da bi danas imala oko 10 milijardi dolara! Jedina „roba“ kojoj izvoz raste iz Hrvatske brzinom svjetlosti je narod! Ako su bogate SAD došle konačno do spoznaje nemogućnosti vječnog rasta vanjskog duga krozi rast deficita u vanjskotrgovinskoj bilanci zbog „slobodne trgovine“, onda se nameće pitanje koliko su doista bedasti svi naši političari gurajući Hrvatsku u članstvo EU!? Koliko su tek bedasti gurajući Hrvatsku danas u monetarnu uniju!?
    Na koncu se može reći, svijet ulazi u trgovinski rat, a države pobjednice će biti one koje „slobodno“ NE bankrotiraju.

    Dr. Tihomir Janjicek

  • Dr Thomir Janjiček o burzovnom potresu i zašto je dobro da se dogodio.


    U ponedjeljak 5. veljače 2018. godine dogodio se „burzovni potres“, dionice na burzama diljem Sjeverne Amerike doživjele su pad. Novinski stupci su osvanuli sa napisima u kojima se najavljuje nova ekonomska kriza! Drugi su pak pisali o tomu kako je ovo u suštini „pad“ Donalda Trumpa! Bilo je i najava o propasti kapitalizma i ne djelotvornosti burzovnog tržišta. Pojednostavljeno rečeno, puno toga se pisalo, malo toga se reklo! Puno toga se „crnog“ najvaljivalo, a jednostavno pitanje koje se nameće samo od sebe jeste koliko u svemu tome ima istine i što jeste istina.

    Prije svega treba uvijek svjestan, tržište vrijednosnica nije stabilno nigdje, pa niti u SAD! Svi politički i ekonomski čimbenici nastoje držati burzu vrijednosnica stabilnom, ali to se ipak ne može činiti u potpunosti. Dakle, tržište se njiše i vrlo često „raste“ kroz porast potražnje na burzi vrijednosnica, ali dolazi do pada, kada pada potražnja ili se ponuda vrijednosnica naglo uvećava.

    Ovakve promjene se događaju zbog toga što gospodarstvo općenito ima ciklično kretanje i to ostavlja posljedice po tržište vrijednosnica. Cikličnost kretanja gospodarstva ogleda se u tome što dođe do porasta BDP izvan realnih mogućnosti, ili kako bi se to malo stručnije reklo, izvan potecijalno moguće razine BDP-a. Takvo stanje u SAD i Canadi nazivaju „pregrijanim gospodarstvom“! Dakle, agregatna potražnja jača takvom dinamikom gdje agregatna ponuda to jednostavno ne može pratiti. Drugim riječima, pokriće narasle agregatne potražnje mogao bi se postići samo jačanjem investicijske aktivnosti što bi dovelo do otvaranja dodatnih gospodarskih kapaciteta koji bi pružili dodatnu količinu robe i usluga na tržištu.

    Općenito rečeno, rast agregatne potražnje zahtjeva jači utjecaj izravnih investicija u gospodarstvo, a kojih jednostavno nema na tržištu. Zbog relativno snažog rasta BDP u SAD i rasta zaposlenosti potražnja za vrijednosnicama na burzi vrijednosnica je neprekidno rasla. Dakle, podaci o rastu su budili optimizam.

    Porast potražnje za dionicama korporacija u SAD, dolazi od novca koji se preljeva iz Kine i općenito iz Azije u SAD. Razlog tomu treba tražiti u činjenici što je američki predsjednik Trump odlučio sniziti porezne postotke na korporacijski profit. Time se otvorila mogućnost vlasnicima kapitala ostvariti još veći profit preseljenjem iz kinsekog u američko gospodarstvo. Odatle je nastalo jačanje potražnje za dionicama korporacija u SAD! Uvijek treba imati na umu jačanje potražnje na burzi vrijednosnica dolazi od novca, ne od bilo čega.

    Zasigurno taj porast potražnje za vrijednosnicama podigao je cijene dionica američkih korporacija, ali NIJE ulio te iste visoke iznose novčanog kapitala u poduzeća kroz porast cijena dionica! Razlog tomu je što je izostala dodatna naklada dionica postojećih korporacija u SAD! Samo na taj način ne bi došlo do ovog potresa na bruzama vrijednosnica u SAD! Novoprelijeveni novac iz Azije bi se izravno uložio u gospodarstvo.

    Sa druge strane, na burzi vrijednosnica došlo bi i do prasta ponude dionica da su američke koroporacije učinile dodatne naklade dionica. Ulagači su optimizam ulaganja temeljili na intezivnom rastu cijena vrijednosnica od preko 200 dana i očekivajući kako će se taj rast nastaviti! Općenito, rast cijena dionica u SAD i Canadi traje već preko 5 godina uz ne bitne fluktuacije. Povećani priljev novca u dioničke tvrtke treba donijeti daljnji rast ponude robe i usluga kroz otvaranje gospodarskih kapaciteta, ali samo kroz dodatnu nakladu dionica. Prebrzo su rasla nadanja i ulaganja u dinioce na spram stvarnog ulaganja u korporacije i samim time u gospodarstvo.

    U takvim uvjetima događa se burzovni potres i cijene dionica naglo padnu, a što se dogodilo 5 veljače. Na žalost u Hrvatskoj se kao i u još nekim državama, pozivalo na samo jedan „index pokazatelj“ kretanja na burzi vrijednosnica i to Dow Jones. Ovaj index jeste bitan, ali nije najbitniji, kada se govori o gospodarstvu i dioničkim burzma u SAD. Naime, Dow Jones se kreira kao „index pokazatelj“ kroz promjene cijena vrijednosnica 30 dioničkih tvrtki u SAD. Te tvrtke su iz različitih gospodarskih sektora, pa su recimo tu uključene dionice Coca Cola, Exxon, Apple, Walmart, Boeing i druge. Među tih 30 tvrtki nema niti jedne iz sektora teške industrije. Treba znati jednostavnu činjenicu da se tih 30 dioničkih tvrtki smatra u SAD važnim za gospodarstvo i raspolažu ogormnim kapitalom. Međutim, to nije doista nekakav „istinski“ pokazatelj globalnih ekonomskih promjena u SAD ili drugdje u svijetu. Naime, puno više se koristi index S&P500, a koji se sastoji od dionica 500 najvećih tvrtki u SAD, a kada se kaže najvećih, podrazumijeva se sa najvećim kapitalom. Naravno, postoji i index S&P100, pa tu je NASDAQ index i tako redom. Svi oni dožive veće ili manje uspone i isto tako padove. Nisu svi doživjeli pad, ili barem ne podjednako, ali većina ipak jeste što je činjenica.

    Što na koncu treba reći, ovaj manji potres na burzi vrijednosnica u New Yorku neće ostaviti nikakve dublje posljedice po američko ili svjetsko gospodarstvo. Ovo je dobro što se dogodilo, jer ovaka prilagodba je bolja nego „prilagodba“ koja se dogodila 2008 godine. Ovakvi manji potresi na bruzama vrijednosnica se događaju, ali nisu nikakva tragedija i već kroz nekoliko tjedana sve će se vratiti u stanje prije burzovnog potresa.

    Svi sadašnji kritičari predsjednika Trumpa i njegove gospodarske politike doista ne raspolažu sa argumentima, već im je kritika utemljena na običnom traču. Naše tiskovine i TV postaje na žalost isto se tako ponašaju.

    Dr. Tihomir Janjiček

  • HSP: I ova vlada nema sluha za proizvođače mlijeka! Tražimo osnivanje Fonda za mljekarstvo!


    Protekla je još jedna godina koja je za proizvođače mlijeka bila teška i razočaravajuća . Puno je bilo očekivanja i puno se toga moglo čuti iz usta resornog ministra Tolušića, ali rezultata nažalost gotovo da i nema.

    Posljednjih je godina došlo do velikog pada broja farmi koje se bave mliječnim govedarstvom, pada broja krava, pada proizvodnje mlijeka. Nažalost Hrvatska trenutno iz domaće proizvodnje podmiruje samo 56 posto potreba za mlijekom.

    Povjerenstvo HSP-a za selo i poljoprivredu pozorno je pratilo sektor mljekarstva i iz svega dosad učinjenog od strane Ministarstva poljoprivrede sada je sigurno da je ono diglo ruke od mljekarstva i nema namjeru spašavati proizvođače mlijeka, običnim rječnikom rečeno uvoznički lobi ima kontrolu u sektoru mljekarstva, a ministarstvo je samo puki promatrač.

    Nedopustivo je da se u deset godina broj proizvođača mlijeka sa 64 tisuće OPG-a smanji na manje od 7 tisuća proizvođača kojih će ako se ovako nastavi i ove godine nestati po procjenama oko 1 tisuću, dok istodobno raste uvoz, a da vlade nisu hitno intervenirale i rješavale nagomilane probleme. Prema podacima HPA ( Hrvatske poljoprivredne agencije) ukupna količina mlijeka i ukupan broj isporučitelja u 2017. godinu je: 7.026 (isporučitelja mlijeka) i količina 476.656.475 (količina isporučenog mlijeka (kg). Količine isporučenog mlijeka predstavljaju ukupno proizvedene količine mlijeka u 2017. godini koje je isporučeno u mljekare. Podaci ne sadrže proizvedene količine mlijeka koje se prodaje na kućnom pragu u prerađenom ili neprerađenom obliku te količine mlijeka koje gospodarstvo koristi za osobnu potrošnju.

    Uvoz mlijeka u Hrvatsku svakim danom je sve veći i potkrepljuje našu tezu da uvoznički lobi ima glavnu riječ.
    Ovo je samo jedan od rezultata ulaska Hrvatske u EU i naših pregovora kojima je naš pregovarački tim udario zadnji čavao u lijes našem selu i našoj poljoprivredi . Od ulaska u EU naša poljoprivreda je gotovo nestala i upitna je njena budućnost.
    Da je Ministarstvu poljoprivrede i ovoj vladi stalo do mljekara, sazvali bi hitnu sjednicu vlade i pronašli rješenje za spas. Nažalost i ova vlada nema sluha za proizvođače mlijeka!
    HSP i dalje predlaže da se žurno osnuje fond za mljekarstvo. Osnivanjem toga fonda pomoglo bi se proizvođačima, a u njega bi se od svakog prodanog mliječnog proizvoda slijevalo 0,5 kuna, što bi se izravno vraćalo hrvatskim seljacima koji proizvode mlijeko.

    HSP traži da se spriječi uvoz loše hrane, te  poboljša sustav kontrole, a  inspekcije konačno počnu raditi svoj posao.
    S obzirom da smo članica EU treba se promijeniti trend neiskorištenosti EU fondova koji daju mogućnosti korištenja sredstava za razvojne projekte poljoprivrede.
    Korištenjem sredstava iz Fondova svjedočit ćemo stvaranju novih mogućnosti zapošljavanja kroz razvoj i diversifikaciju ruralnih aktivnosti, očuvanju postojećih radnih mjesta, povećanju opsega usluga za stanovnike ruralnog područja i poboljšanju kvalitete usluga koje se pružaju, te poboljšanju socijalne strukture u ruralnim područjima.
    Opći je zaključak da je jedina prepreka korištenju tih sredstava nedovoljna informiranost i educiranost ciljane skupine stanovništva. HSP traži od mjerodavnih da pomognu našim poljoprivrednicima i da se izmjeni postojeće stanje na bolje. Time nam sela ne bi nestajala, a mladi bi ostali živjeti i raditi na selu.
    Vrijeme je da se resorno ministarstvo pokrene i da konačno počne djelovati.
    Bez obzira na tzv. EU direktive ministar poljoprivrede ima mehanizme kojima može djelovati na sprječavanju ovakvih poremećaja u proizvodnji mlijeka.

    HRVATSKA STRANKA PRAVA
    Povjerenstvo za poljoprivredu i selo
    Tihomir Grdinić, član povjerenstva

  • HSP: S ovom vladom “Agrokor” neće preživjeti!



    Temeljno financijsko rešavanje krize u „Agrokoru“ je započelo. U tom sukobu uključene su tri strane: prva strana su tzv. „stari“ dioničari, druga strana je „Knighthead“ Capital Management (tvrtka koja je odobrila tzv. roll-up kredit) i treća strana su dobavljači.

    Zbog toga što Hrvatska još uvijek ne funkcionira posvemašno u tržišnom smislu, a to se prije svega odnosi na financijsko tržište, onda je i ponuđeno rješenje gospodina Ramljaka izvan pameti, blago rečeno. Drugim riječima, čitava vlada i samo gospodarstvo posve su zatečeni problemom financijske propasti „Agrokora“ i po prvi puta u hrvatskoj ekonomskoj povijest ova se financijska propast pokušava riješavati na načelima tržišnog financijskog poslovanja.
    Gospodin Ramljak, kao stečajni upravitelj, predložio je novi poslovni oblik „Agrokora“ u obliku tzv. holdinga kao rješenje. Kako bi se bolje razumjelo, holding tvrtka je tvrtka kontrolnog oblika i često se naziva „roditeljskom“ tvrtkom. To je zbog toga, što ona kontrolira poslovanje drugih tvrtki u sklopu holdinga, temeljem posjeda kontrolnog paketa dionica tih drugih tvrtki.

    Ideja gospodina Ramljaka je izdvojiti zdrave tvrtke iz koncerna „Agrokor“ i time ih sačuvati, pa formirati od njih holding tvrtku „Agrokor“. Tvrtke koje ne bi bile uključene u novi holding jednostavno bi bile posve ugašene, osim ukoliko dobavljači ne oproste praktično cijelokupni dug tim tvrtkama. Dobavljači bi u toj novoj holding „Agrokor“ postali njezini suvlasnici temeljem paketa dionica koje bi dobili kao udio u vlasništvu. To bi u suštini bila neka vrsta „novčane“ nadoknada za isporučenu i nikad plaćenu robu za koncern „Agrokor“.

    Svaki dobavljač je u suštini istodobno i vjerovnik, jer mu koncern „Agrokor“ duguje novac za ranije isporučenu robu. Stoga, dobavljač koji ne uđe u holding jednostavno trajno gubi svoje novčano potraživanje. Trajni gubitak potraživanja stoga jer se iz stečajne novčane mase propalih tvrtki ne može ostvariti za isplatu više od 10% do 15% vrijednosti potraživanja dobavljača! S druge strane, tzv. „stari“ dioničari propalih tvrtki iz koncerna „Agrokor“, jednostavno će izgubiti svoj uloženi novac u dionice i tu nema nikakve nadoknade i ni ne može je biti.
    Dobavljači „Agrokora“ ne mogu prihvatiti isplatu potražaivanja od svega 10% do 15% vrijednosti dugovanja koncerna „Agrokor“! Razlog za to je jednostavne naravi, budući da bi time ogromna većina dobavljača također otišla u stečaj! Stoga je „bijesni“ nastup gospođe Vidaković u kojemu je pocijepala predloženi sporazum o osnutku novog holding „Agrokora“ posve razumljiv! Dobavljače uopće NE interesira postati suvlasnicima te nove tvrtke, jer im to ne garantira opstanak. Osim toga, veliko je pitanje hoće li uopće zaživjeti nova holding tvrtka „Agrokor“! Velika je mogućnost da bi dionice tog novog holding „Agrokora“ bile doista samo bezvrijedni komad papira! Dionice holding „Agrokora“ na dioničkoj burzi tek bi trebale steći povjerenje ulagača, a to se teško može očekivati jer će dobavljači učiniti masovnu prodaja tih dionica na burzi radi novčane štete koju su pretrpjeli. Posebice bi se to odnosilo na neki kratkoročni period od godinu dana, koji je bi bio doista presudan za opstanak samih dobavljača. Naime, velikom broj dobavljača je s propašću Agrokora prilično poljuljan kreditni položaj. Stoga će odmah pohrliti prodati svoje dioničke pakete na dioničkoj burzi nove tvrtke holdinga „Agrokor“. Nagla ponuda dionica i vrlo slaba potražnja posve će urušiti nominalnu, odnosno početnu cijenu dionica novog holding „Agrokor“ tvrtke.
    Roll-up kredit koji je dao „Knighthead“ bio je samo kupovanje vremena dok se ne ponudi „rješenje“ za koncern „Agrokor“, a koje je po prvi puta do sada predložio gospodin Ramljak. Istodobno, odobrenjem roll-up kredita od strane „Knighthead“ tvrtke za koncern „Agrokor“, ova tvrtka je stekla prava prvenstva naplate svojih dugovanja u CJELOKUPNOM iznosu odobrenog kredita!
    Kada su u pitanju „stari dioničari“, dakle oni koji su davno prije kupili dionice i „Leda“ i „Jamnice“ i drugih tvrtki, oni jednostavno ostaju bez svog uloženog novca. Iskreno rečeno, to je tako i u djelovanjima uređenih financijskih tržišta. Tu nema nadoknade i svi koji postavljaju pitanje kako nadoknaditi novac „starim“ dioničarima, jednostavno postavljaju glupo pitanje!
    S obzirom na istup gospođe Vidaković u javnosti i odbijanje predloženog sporazuma, sada su mogućna dva scenarija za koncern „Agrokor“. Prvi je potpuni prestanak daljnje suradnje dobavljača i prestanak isporuke robe za „Kozum“ i ostale tvrtke iz sustava „Agrokor“! U tom slučaju nastupa raspad svega i tada bi osim propasti velikog broja dobavljača, a što je posve izvjesno, nastupila i potpuna propast pokušaja spašavanja ostatka „Agrokora“! Ova mogućnost ima velike šanse, jer bi dobavljači pošli od jednostavnog načela, ako mi propadamo onda neka i „Agrokor“ propadne u cijelosti. Ovo je vrlo loš scenarij i za vladu premijera Plenkovića, ali i za čitavo gospodarstvo!
    Drugi scenarij je postizanje nekog lošeg dogovora između dobavljača i kreditnih vjerovnika koncerna „Agrokor“ koji su očito dobili primat u naplati dugovanja „Agrokora“! Ova opcija je vrlo lako moguća, a u tom slučaju bi se u taj novi holding „Agrokor“ unijelo ogromne kreditne obveze što bi opet i taj holding „Agrokor“ uništilo.
    Dakle bilo kako bilo, jednostavno nema dobre opcije za nikog! Prijedlog koji je dao gospodin Ramljak i ministrica Dalić, narodski rečeno je „šupalj“! Unatoč silnom nastojanju i ministrice Dalić i gospodina Ramljaka u uvjeravanju dobavljača kako im je ponuđeno rješenje gospodina Ramljaka, „doista“ najbolje i najprihvatljivije, to nikako nije tako! Ukoliko će većina dobavljača koncerna „Agrokor“ jednostavno posve nestati, tada neće biti milosti za osnutak nikakvog novog holding „Agrokora“!
    Logično pitanje koje se nameće samo po sebi je što bi doista bio izlaz iz sadašnje krize izazvane propašću „Agrokora“?
    Rješenje leži u tome što bi država Hrvatska trebala postati isto tako dionički suvlasnik nove holding tvrtke „Agrokor“, dakle jedan od dioničara tog novog holding „Agrokora“. Država bi kupila izvjesni paket dionica tog novog holding „Agrokora“ i time dala početno povjerenje u novi holding „Agrokor“! U tom slučaju bi čitav projekt minimiziranja štete od propasti koncerna „Agrokor“ dobio na vjerodostojnosti i te nove dionice holding tvrtke „Agrokor“ tada ne bi doživjele tržišni slom.
    Naravno, premijer Plenković tako nešto neće učiniti, jer ima loše ministre kao ministricu Dalić koja je totalni analfabeta u ovoj krizi. Ministar Marić se opet zabavlja uvođenjem Eura i vođenjem monetarne politike što nije njegov posao uopće! Zbog toga se ministra Marića jednostavno ne vidi i ne čuje! Premijer ima i MNOŠTVO loših savjetnika, točnije „uhljeba“. Dakle, nikakva korist ni od savjetnika.
    Zaključak je jednostavan, pod ovom vladom novi „holding Agrokor“ jednostavno neće nikad zaživjeti.

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Janjiček: BDP raste, a Hrvati bježe iz Hrvatske. Tko tu koga laže?


    Prije par dana na jednoj od hrvatskih TV postaja izvršeno je istraživanje o uspješnosti dosadašnjih hrvatskih premijera. Vremenski opseg je od 2000 godine, pa sve do danas. Temeljem rezultata istraživanja oslonjenih samo na rast BDP-a, rečeno je kako je Ivica Račan bio najuspješniji premijer. Rast BDP je bio 18,6% u vrijeme Ivice Račana, a svi drugi premijeri nisu ostvarili takav rezultat.

    U usporedbi sa drugim državama novim članicama EU, Hrvatska je po rastu BDP-a bila svo vrijeme iza bivših komunističkih država koje su računate kao nove članice EU. Sporiji rast BDP u usporedbi sa tim država je čak i za vrijeme Račan bilo niže. Kolega Šonje dao je svoje objašnjenja kroz niske kamatne stope i kroz visoke stope rasta BDP-a u cijeloj EU što je djelovalo poticajno na hrvatsko gospodarstvo kao neki ekonomski val. Naravno nije pružio odgovor zbog čega su kamatne stope bile snižene u Račanovo doba. Međutim, voditelj TV programa postavio je jednostavno pitanje, kako je mogao jedan Ivica Račan postići takav dobar rezulata, a nije imao temeljna predznanja o gospodarstvu, niti je iskazivao bilo kakav interes za gospodarstvo.
    Unatoč tomu što je kolega Šonje pokušao biti što precizniji u objašnjenju „tajne“ uspjeha Ivice Račana, izostavio je tri najvažnija čimbenika koji su neponovljivo pozitivni i djelovali su u vrijeme vlade Ivice Račana. Stoga se valja podsjetiti na te činjenice i spoznati zašto je Ivica Račan postigao dobar uspjeh u rastu hrvatskog BDP-a.
    Prvo, odmah od prvog siječnja 1999. godine uveo se Euro kao obračunska valuta, a 01. siječnja 2002. godine i kao stvarni novac. Svi Hrvatski državljani koji su imali gotovinsku ušteđevinu u njemačkim markama morali su je zamjeniti u Eure! Tada se masa deviznog novca izvan bankovnog sustava slila u bankovni sustav. Ljudi su najvećim dijelom taj novac do tada držali negdje skriveno doma. Ukoliko me sjećanje ne vara, ali mislim da je upravo Račan tada spomenuo, kako se nekih 11 milijardi maraka slilo u bankovni sustav. Ako se ima na umu postojanje još tada valutne klauzule, koja je obvezivala HNB na održavanje ne promjenljivog tečaja kune, omjer je bio 4 kune za 1 marku, pa se prešlo na 7,5 kuna za jedan Euro. Valutna klauzula je osnova za kreditnu ekspanziju u Hrvatskojj, pa je za svaki odobreni kredit u kunama potrebno pokriće u eurima. Tako tadašnji gotovinski priljev deviza u bankovni sustav omogućio kreditnu ekspanziju. Priljevom novca u bankovni sustav povećala se ponuda novca i kamatna stopa je morala pasti. Banke tada nisu bile u vlasništvu stranaca i HNB i komercijalne banke nisu trebale dopuštenje šefova iz Bruxellesa!

    Druga bitna činjenica je primitak Hrvatske u članstvo WTO, odnosno svjetske trgovinske organizacije. Primitak u WTO olakšao je pristup Hrvatske inozemnom novčarskom tržištu i dobijanju povoljnih inozemnih kredita, puno povoljnije nego do tada. Naravno to je još dodatno pospješilo kreditnu ekspanziju u Hrvatskoj i uvećalo rast novčane mase, odnosno količine novca u opticaju. Došlo je tada i do naglog rasta vanjskog zaduženja Hrvatske upravo zbog članstva u WTO i to za oko 10 milijardi eura za mandata Ivice Račana. Do tada je Hrvatska već imala akumulirani vanjski dug od oko 10 milijardi eura, a Račan je poduplao taj vanjski dug. Rast vanjskog duga Hrvatske nastavljeno je i sa dolaskom Sanadera na vlast, na žalost.

    Kada se sada ima u vidu činjenica da niti jedna hrvatska vlada nikad nije imalu nikakvu strategiju gospodarskog razvitka, onda se može dokučiti zbog čega rast vanjskog zaduženja Hrvatske nije doveo do ozbiljnijeg rasta zaposlenosti, stabilnije makrofinancije i dugoročniji rast BDP-a. Drugim riječima, rast hrvatskog vanjskog duga bio je nekontroliran i samim time nedostatno učinkovit. Zbog ne postojanja ekonomske strategije razvitka gospodarstva, krediti su odobravni „jednako“ bilo za kupunju uvozne robe ili domaće robe! Bilo za kupnju automobila, ili stanova, ili otvaranja nekog obrta! Za sve su važili slični kriteriji kreditiranja, odnosno slična kamatna stopa. Kako je Hrvatska te 2000 godine tek praktično izišla iz rata, priljev novca kroz jeftine kredite uglavnom je završio na uvoznoj potrošnoj robi.

    Konačno treći čimbenik, koji je isto tako neponovljiv bio je 11. rujan i teroristički napad na SAD, ali i prijetnja napadima na EU. To je potaklo inozemne turiste na masovni dolazak u Hrvatsku iz sigurnosnih razloga. Tako je turizam ponovno postao važna gospodarska djelatnost Hrvatske.
    Dakle primitak Hrvatske u članstvo WTO, uvođenju eura kao jedinstvene valute EU i teroristički napad od 11. rujna na SAD, bili su doista JEDINSTVENI i NE PONOVLJIVI čimbenici koji su djelovali pozitivno na hrvatsko gospodarstvo u vrijeme premijera Ivice Račana.

    Međutim, valja se prisjetiti i još jedne činjenice. Kada je vlada Ivice Račana okončavala mandat, u javnosti je vladalo stajalište, kako unatoč visokim stopama rasta BDP-a, narod nije zamjetio i nikakav materijalni boljitak. Premijer Ivica Račan tada je izrekao nezaboravnu bedastoću, „narod živi bolje samo to ne osjeća“! Drugim riječima, niti samom Račanu nije bilo jasno zašto narod ne osjeti boljitak kad svi statistički podaci govore o visokoj stopi rasta hrvatskog BDP-a! Nije ništa drugačije ni danas, kada se opet imaju pozitivne stope rasta BDP-a, a narod bježi iz države glavom bez obzira!

    Odgovor na ovo pitanje leži u načinu izračunava stope rast Hrvatskog BDP-a. Glavni izvori podataka za obračun godišnjeg BDP-a jesu: Registar godišnjih financijskih izvješća poduzeća (poduzetnici, banke i štedionice, osiguravajuća društva i ostale financijske institucije) koji vodi FINA, godišnje financijsko izvješće za proračune i proračunske korisnike, statističko izvješće za neprofitne institucije, godišnji podaci porezne uprave za neinkorporirane jedinice i samozaposlene, statistička istraživanja, statistika financija i bilanca plaćanja Hrvatske narodne banke, fiskalna statistika Ministarstva financija i ostali raspoloživi izvori podataka.
    Spomenuti način izračuna BDP je zastario način iz doba komunizma. Tada se tako računao rast BDP-a, jer se nastojalo napuhati znamenke sa postotcima koji objektivno nisu postojali. Financijska izvješća poduzeća i općenito gospodarskih subjekata ne govori puno o rastu BDP-a. Naime, to što će poduzeća bolje poslovati samo je naznaka uvjeta poslovanja u gospodarstvu, ali koliki je doista iznos novostvorene vrijednosti iz gospodarsta to se ne može dokučiti. Upravo taj rast novostvorene vrijednosti je rast BDP-a! Rast računovodstvene dobiti svih poduzeća, ali i neto prihoda svih hrvatskih državljana jedini je mogućni način za utvrđivanje stope rasta BDP. Poučeni iskustvom “Agrokora” jasno se može spoznati kako financijska izvješća poduzeća, tvrtki, osiguravajućih tvrtki i svih ostalih navedenih tvrtki može biti jako dobro krivotvoreno! Drugim riječima, rast BDP-a se neće niti dogoditi, ali će izvješća upravo govoriti suprotno tomu.
    Sve dotle doke se ne sprovede temeljita finacijska preobrazba i potpuno novi pristup izračuna BDP-a, ali i poreza, statistika će govoriti jedno, a stvarnost će biti drugačija. Naime, sve dok se ne uvede prijava svih prihoda svakog punodobnog hrvatskog državljanina ministarstvu financija i uspostava temeljite kontrole financijskog poslovanja hrvatskih tvrtki iz svih djelatnosti, izračun rasta BDP biti će samo veća ili manja krivotvorina.

    Upravo uvođenje prijave svih prihoda svakog punodobnog hrvatskog državljanina ministarstvu financija bio je jedan od temeljnih postulate gospodarskog programa HSP-a! Svaki se prihod mora prijaviti, a i svaka osoba koja nije ostvarila nikakav prihod mora to isto prijaviti. Time bi se izbjegla potreba uvođenja povjerenstava za utvrđivanje podrijetla imovne, bedastoće koja je nastala još u komunizmu.
    Osobe koje ne ostvare prihod to moraju potvrditi i potpisati kao i osobe sa prihodom, jer se tada neće nitko moći pozvati kako odjednom ima 2 milijuna kuna, ali je to stečeno od prije 5 godina i za to doba ne postoje podaci! Izbjeglo bi se i prijavljivanje na lažne adrese prebivališta, koja se nalaze na prostorima od posebne državne skrbi! Porez se plaća na visinu ostvarenog prihoda, a ne na adresu! Time bi država uštedjela na besmislenim povratima poreza osobama koje su prijavile mjesto prebivališta samo radi povrata poreza, odnosno prihoda iz državnog proračuna. Isto tako bi se MORAO ograničiti iznos za mogućnost gotovinske uplate na bankovni račun. Ne bi se stotine tisuaća eura prenosilo u torbama i stavljalo na bankovne račune bez ikakve potvrde odakle dolazi novac.
    Bilo kako bilo, kada bi se izračun rasta hrvatskog BDP vodio na gore spomenuti način, onda se više ne bi moglo lagati narodu kako živi bolje, ali eto to narod ne osjeti iz nepoznatog razloga!

    Država bi bila motivirna donosti ekonomske programe u cilju rasta BDP-a i rasta zaposlenosti, jer bi zaposlenici sa svojim prihodima bili temelj proračunskih prihoda! Onda država ne bi samo vodila skrb o uravnotežnju državnog proračuna i javnosti servirale bajke o silnoj skrbi za rast broja zaposlenih, uz nikakvu aktivnost na tom polju!
    Što reći na koncu, Račanova vlada je bila zamjenila prvi put u suvernoj Državi Hrvatskoj HDZ na vlasti koji je izgubio izbore zbog sveopće legalne pljačke. No, kada je odlazio SDP sa vlasti, onda je odlazio zato što su se ponašali jednako kao u „zlatno doba titoizma“ iz 70-ih godina! Na vlast se vratio HDZ sa najperfidnijim dražvnim lopovom Sanaderom, koji je narodski rečeno doslovce baš sve opelješio! Milanović je prema spomenutom istraživanju TV postaje, bio NAJGORI hrvatski premijer. Milanović je upravo zamjenio Sanadera, a ekonomski nije doslovce NIŠTA učinio. Državu je vodio kao u vrijeme titoizma iz 60-ih godina. Ne dao nam Bog dragi još jednom nekog Račana ili Milanovića, jer Hrvatske više ne bi ni bilo!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Tihomir Janjiček: BURZOVNI SLOM „AGROKORA“ DOGODIO SE ZBOG NESPOSOBNOSTI PLENKOVIĆEVE VLADE!



    Neka se ne zaboravi tu je i vječno PODOBNI i NESPOSOBNI guverner Vujčić! Kao i uvijek nije imao pojma o ničemu. Niti o besmislenim kreditima iz HABOR-a odobrenim „Agrokoru“, niti o praznim mjenicama Agrokora!

    „Agrokor“ je započeo i službeno svoj burzovni potop. Cijene dionica „zdravih“ i „ne zdravih“ tvrtki iz koncerna „Agrokor“ jednostavno strmoglavljuju. Država je položila određena jamstva, isto tako zajamčena su financiranja kroz financijske ugovore koje je sklopio gospodin Ramljak.

    Međutim, Hrvatska je posve ne pripremljena za ovakva događanja. U nas doista nikad nije funkcionirala dionička burza u pravom smislu te riječi, pa se stoga nisu nikad događali streloviti usponi, ali niti strmoglavi padovi cijena dionica. Dionički kapitalizam jednostavno nikad nije ozbiljno zaživio u Hrvatskoj. Sve su to bile samo imitacije burzovnog poslovanja, ali spašavanje dioničke tvrtke od burzovnog sloma njezinih dionica, doista nije nikad činjeno. Sve do slučaja „Agrokor“.

    Što se doista događa u uvjetima „burzovnog sloma“ dionica određene dioničke tvrtke.
    U uvjetima ovakvih burzonih promjena, neke tvrtke doslovce nestanu. Međutim, kod brojnih se dogodi samo prelijevanje kapitala. Kapital se preljeva iz ruku manje sposobnih u ruke više sposobnih vlasnika kapitala. Naravno, to prelijevanje nije nikad „bezbolno“! Tvrtke koje se otkupe i koje su loše poslovale dožive ozbiljne promjene na planu rezanja rashoda i troškova, a to se u nas često zove restrukturiranje. Stanoviti broj zaposlenih izgubi zaposlenje i to na svim razinama od djelatnika do ravnatelja.

    Nije problem za državu kada se burzovni slom dogodi na razini jedne tvrtke, pa to je ipak samo jedna tvrtka. Međutim, daleko veći je problem kada se slom počne događati kod mnoštva tvrtki, a tako nešto se može lagano dogoditi kada jedna velika dionička tvrtka doživi financijski slom.

    U hrvatskom slučaju to je „Agrokor“! Zbog toga vlade većine država nastoje spriječiti financijski slom neke velike dioničke tvrtke. Zato što žele spriječiti situaciju u kojoj bi došlo do masovne panike i lančane reakcije rasprodaje dionica drugih tvrtki na burzi vrijednosnica i samim time pada cijena dionica kod drugih tvrtki. Nacionalni kapital tada bi se razgrabio u bescijenje i otišao u vlasništvo tko zna koga. Kada se kaže kapital, to nije samo novac! Kapital recimo jednog McDonald’ je osim novca, zgrade, invetar, sva hrana u restoranima, svi zaposlenici sa svojim kvalifikacijama i naravno kako rekoh sam novac!
    Razlog zbog čega se dogodio financijski slom „Agrokora“ u suštini je vrlo jednostavan. Premijer Plenković se ponašao krajnje nezrelo za pravodobno djelovanje. Naime, na stranu to što je „Agrokor“ u poslovnom svijetu već dugo vrijeme slovio kao nelikividna tvrtka, koja nije u stanju izvršavati svoje financijske obveze prema dobavljačima. Na stranu i to što su i svi drugi premijeri i sve druge hrvatske vlade znali za to i baš ništa nisu činili.

    Sve je to doista nebitno onog trenutka kad se preuzeme dužnost premijera. Stoga je premijer Plenković morao  obiljno razgovarati s Todorićem kada je došao moliti za financijsku pomoć. Tada,  premijer Plenković nije smio dopustiti odlazak Todorića praznih šaka da tim istim šakama kuca na vrata Putinu i njegovoj „Sberbanci“!

    Tog trenutka je premijer Plenković morao biti svjestan što znači propast „Agrokora“ za hrvatsko gospodarstvo, ali i dodatno miješanje Putina u Hrvatsku! To nikako ne znači „spašavanje“ samog Todorića od financijske propasti, već samo tvrtke! Premijer Plenković je morao tada dogovoriti s Todorićem dubinsku financijsku raščlambu „Agrokora“ i nakon toga dokapitalizaciju „Agrokora“!

    Spriječio bi tada Plenković svu ovu rasprodaju dioničkog kapitala od „Agrokora“ koje će zasigurno brojne zaposlenike ostaviti bez posla,  što je najgore! Spriječio bi i svu ovu bruku koja je nastala, ali još puno važnije svo petljanje Putina u hrvatsko gospodarstvo i politiku koje se sada događa.

    Dinonice „Leda“, „Jamnice“ i drugih tvrtki ne bi završile u bescijenju! Tko će ih doista kupiti više nije ni bitno. Nije bitno, jer tko god ih bude kupio učinit će ozbiljne promjene sniženja rashoda i troškova u tim tvrtkama. Naravno tu spada i sniženje troškova plaća, odnosno smanjenja broja zaposlenih osoba, ma koliko to gospodin Ramljak nijekao skupa sa premijerom Plenkovićem.

    Premijer Plenković trebao je dokapitalizirati „Agrokor“, fino i u tišini maknuti Todorića sa glavnog položaja kako je to već i onako učinio, ali ne i posve izvan tvrtke i postaviti Ramljaka zao predsjednika poslovodnog odobra koji bi nadgledao trošenje dokapitalizirane sume. Potom u tišini prodavao po znantno višim cijenama pakete dionica svih onih tvrtki koje će se sada prodavati besmisleno jeftino. Zaposlenici bi doista uglavnom ostali na poslu! Putin ne bi imao ovakav utjecaj u Hrvatskoj preko „Sberbanke“ kakav danas ima sa svim njegovim špijunima.

    Naravno, svaka osoba će se upitati, pa zašto premijer Plenković i hrvatska vlada to nisu učinili?
    Zbog toga što se premijer Plenković odlučio uzeti za ministara PODOBNE, ali NE i doista sposobne osobe. Tu je prije svega Tomislav Ćorić! Kolega Ćorić je tako zdušno čitao moje tekstove vezane za nagli  skok tečaja franka u kojima sam sugerirao ono što je poslje ministar Lalovac i činio, konverzija kredita sa klauzule prema franku na klauzulu prema Euru.
    Na žalost baš ništa suvislog kolega Ćorić nije imao ni za reći, a ni za predloložiti unatoč silnim pozivima s HRT-a za gostovanja! Morao se ministar Ćorić „naoružavati“ sa zanjem što mu je manjkalo i to iz stručnih napisa i komentara koje sam javno objavljivao.
    Naravno tu je i ministrica Dalić, koja se tako nekontrolirano smijala kad je držala konferenciju za novinstvo vezanu upravo za predstavljanje javnosti novog zakona, poznat kao „Lex Agrokor“. Unatoč tomu što je bila svjesna svojeg neprimjerenog ponašanja, smijeh nije mogla suzdržati! Upravo to je govorilo o njoj koliko je doista MALO zainteresirana za rješenje problema oko „Agrokora“.

    Martina Dalić bila je ministrica kod Jadranke Kosor, poznate kao Sanderova služavka. Nakon odlaska sa vlasti, Martina Dalić odlazi u tabor Josipovića, a dolaskom Plenkovića na čelo HDZ-a vraća se opet u HDZ! Žena za sve politike, uklapa se u serijal „kum“, ali i „uz maršala tita junačkoga sina“ i u „bože čuvaj Hrvatsku“!

    Na koncu tu je i ministar financija Marić koji se doima kao „lutak šutak“. Ministar Marić nije kriv za propast „Agrokora“, nego Ivica Todorić. Međutim, ministar Marić je kriv što je kao financijski stručnjak morao upozoriti premijera Plenkovića na sve opasnosti koje sa sobom nosi propast „Agrokora“, posebice stoga što je znao u kakvom je financijskom stanju „Agrokor“!
    Morao je ministar Marić upoznati premijera što doista znači ako se Todorića samo makne iz Agrokora. Isto tako morao je ministar Marić imati stručne kreativnosti i predložiti premijeru mogućnost dokapitalizacije za očuvanje „Agrokora“ stabilnim, koliko god se to moglo. Nije to učinio, jer je i on kao ministar Ćorić i ministrica Dalić samo još jedna osoba koja je došla na ministarsku dužnost podobnošću, a ne sposobnošću!
    No, neka se ne zaboravi tu je i vječno PODOBNI i NESPOSOBNI guverner Vujčić! Kao i uvijek nije imao pojma o ničemu. Niti o besmislenim kreditima iz HABOR-a odobrenim „Agrokoru“, niti o praznim mjenicama Agrokora! Niti o bilo kojim drugim kreditima koje su odobravale komercijalne banke. Nije znao ništa ni o kreditima koje „Agrokor“ odobravao samom vlasniku i njegovim članovima obitelji.

    Iskreno rečeno, guverneru doista treba vjerovati na riječ, on jadan doista baš NIŠTA NE ZNA! Zato i jeste PODOBAN za guvernera! Svatko sa makar trunkom znanja i stručnosti jednom bi konačno progovorio stvarima koje jesu iz nadležnosti HNB-a, a to je kontrola provedbe monetarnokreditne politike! Ovako samo truća bedstoće o uvođenju Eura!
    Dokle će to tako ići sa podobnima u Hrvatskoj svatko se pita?
    Sve dotle dok se ne promjeni izborni sustav, ali do tada će glavni grad svih Hrvata postati Dublin.

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Tihomir Janjiček: Euro nam neće ništa dobroga donijeti:; Krenula je kampanja ZA, mi smo PROTIV!



    Hrvatska vlada je objavila da planira ciljani ulaz u euro zonu, odnosno prihvaćanje Eura za nacionalnu valutu u Hrvatskoj.  Otvorena je navodno „javna rasprava“, a HRT je u tu svrhu pozvao u goste sve odreda „navijače“ eura!

    Sa jedne strane moj kolega “plagijator” Ćorić, pa kolega Šonje nesmiljeni ljubitelj EU po svaku cijenu. Bila je tu i kolegica Ivanov kao „neutralni navijač“ eura.  Naravno predstavnik HNB čiji je interes jedino od HNB napraviti defektnu butigu Europske središnje banke. Uključivao se i kolega Grčić iz Splita.

    Dakako uvođenje Eura je jako veliko pitanje,  jer prije svega niti sama EU ne zna hoće li taj pokus sa zajedničkom valutom uopće opstati ili će doživjeti katastrofu. Istodobno, Hrvatska zasigurno neće moći uvesti Euro još 5 ili 6 godina. Ipak javnost se upozorava.

    Rasprava u „Otvorenom“  u suštini je  imala zadaću uvjeriti hrvatsku javnost kako nam je Euro sudbina, jednako kao članstvo u EU. Nuđeni su ne ozbiljni izgovori pogodnosti Eura kao valute u Hrvatskoj.  Općenito opravdavao se Euro kroz tri čimbenika: prvi je smanjenje troškova poslovanja s inozemstvom zbog neplaćanja troškova tečajne konverzije, drugo je niže kamatne stope i na koncu kao treće je dosadašnja visoka eurizacija Hrvatske.

    Potrebno je dati odgovor na monolog o navedenim razlozima za uvođenje Eura.

    Troškovi konverzije valuta imaju veće značenje ako se radi o zemljama neto uvoznicama, odnosno države koje imaju deficit u vanjskotrgovinskoj bilanci. Uvoznici moraju kupovati inozemne valute na valutnoj burzi kako bi isplatili svoje dobavljače iz inozemstva. To može imati utjecaj na rast cijena robe iz uvoza.

    Ostaje samo pitanje zar nam treba još jeftiniji uvoz u Hrvatskoj gdje Hrvatska država godišnje ostvaruje deficit oko 6 milijardi Eura u vanjskotrgovinskoj bilanci! Još jeftiniji uvoz robe i usluga u Hrvatsku zasigurno neće poboljšati stanje vanjskotrgovinske bilance, dapače može samo pogoršati i napraviti još veći deficit.

    Drugi razlog koji se spominjao su niže kamatne stope. Kada su u pitanju kamatne stope moram odmah reći kako su po tom pitanju svi gosti bili doista neiskreni! Prije svega kamatne u onim državama koje su nekad tvorile EEZ su niže nego u ostalim članicama EU i nego u Hrvatskoj. Međutim, to nije zahvaljujući Euru koji koriste kao valutu, nego te zemlje vode aktivnu monetarnu politiku. Povećali su ponudu novca na tržištu kako bi politikom jeftinih kredita pokrenuli gospodarstvo. Drugim riječima, aktivna monetarna politika se vodi u svrhu ekonomske koristi za Njemačku, Francusku, Belgiju, Nizozemsku, Luksemburg i Austriju. Druge države, koje imaju isto tako Euro nemaju niske kamatne stope.

    Stoga evo nekoliko primjera visine kamatnih stopa na potrošačke kredite odobrene od 1 do 5 godina u državama koje su praktično slične Hrvatskoj ili nešto iznad Hrvatske po stanju gospodarstva i imaju Euro.

    Trenutne kamatne stope su sljedeće: Grčka 10,80%, Slovačka 9,56%,  Španjolska 8,53%. Naravno u državama koje su „stare“ članica one imaju posve drugu situaciju, tako je recimo u Njemačkoj 4,57%, Italia 6,94% i Austria 3,70%.
    Stoga se posve otvoreno može reći kako „rizik“ posjedovanja nacionalne valute u nekoj državi članici EU i tobožnja tečajna „nestabilnosti“ njezine valute nemaju nikakvu poveznicu.
    Naime, države članice EU čija je valuta Euro imaju kamatnu stopu ovisno o odluci Europske središnje banke! Ona procjenjuje rizik poslovanja u nekoj državi i određuje kamatnu stopu. Zato je kamatna stopa u Hrvatskoj relativno visoka, jer se ona administrativno određuje u Bruxellesu od strane Europske središnje banke kao međubankarska kamatna stopa, poznata kao euriobor. Na nju je dodana premija rizika.

    Međutim rizik poslovanja u Hrvatskoj nije vezan za postojanje nacionalne valute Kune. Hrvatska je pravno posve neuređena država. U Hrvatskoj poslovnim lopovima vjerovnici moraju opraštati krađu i to po zakonu! Hrvatska je po tom pitanju već odavno ušla Guinnessovu knjigu financijske gluposti! U svim državama se poslovni lopovi žestoko kažnjavaju.

    U Hrvatskoj im se daje putovnica u šake i šalje u „izbjeglištvo“. Odande se poslije primaju poruke tog istog lopova preko interneta. Isto tako u Hrvatskoj je korupcija državnih institucija dosegla razinu koja se  na „zapadu“ često u šali naziva „svemirska granica“! Ne postoji država u kojoj premijer „aktivira zastupnički mandat“ kako bi izbjegao kaznenu odgovornost! Niti postoji država u kojoj premijer kao zadnji dripac bježi preko granice, a kad bude uhićen od inozemne policije onda još i laže inozemnoj policiji kako nije bježao! Čak i nakon svega toga, takav dripac bude pušten od hrvatskog pravosuđa, a sudbeni postupak će se obnavljati toliko dugo dok krivac ne umre naravnom smrću. Doista tko bi investirao u takvu državu?

    Konačno idemo i do onog trećeg razloga zbog kojeg Hrvatskoj “treba” Euro, a to je „euriziranost“ države. Prije svega, „eurizacija“ države Hrvatske je svjesno vođena ekonomska i monetarna politika! To nije nikakvo „čudo“ koje se nepredviđeno dogodilo, a od prilike tako se objašnjava od uvaženih ekonomista i premijera. Politika precjenjenosti valutnog tečaja Kune traje već godinama i nije pitanje hoće li takva tečajna politika propasti, već kada.

    Valutna klauzula je potpuno isključila vođenje aktivne monetarne politike države Hrvatske u svrhu nacionalnih ekonomskih interesa! Svaka država ima samo dva instrumenta za vođenje ekonomske politike, to su porezna i monetarna politika. Hrvatska monetarnu politiku uopće ne koristi, to je jednostavno „odumrla“ politika kroz nepromjenjivi valutni tečaj. Ovakvu monetarnu i tečajnu politiku kakvu ima Hrvatska, imale su samo britanske kolonije u prošlosti.

    Stoga ostaje pitanje  i za premijera i ostale uvažene „stručnjake“: „Zašto lažu nam u lice“?

    Dr. Tihomir Janjiček

  • HSP-ov GOSPODARSKI STRUČNJAK: NE TREBA NAM EURO, TREBA NAM UKIDANJE VALUTNE KLAUZULE!


    Po tko zna koji put ponovno je aktivirana nakana uvođenja Eura kao valute u Hrvatsku. Već sam nekoliko puta pisao o tomu koliko je pogrešno uvoditi Euro u Hrvatskoj, ali se čini kako HDZ-ova vlast zapinje oko toga stalno. Slično su zapinjale i sve prijašnje vlade oko što bržeg članstva Hrvatske u EU.

    Konačno kada je Hrvatska primljena u EU, gospodarstvo se našlo u dubokoj ekonomskoj krizi, a kojoj se ne nazire kraj. Unatoč svim „silnim“ pokazateljima „visokog“ gospodarskog „oporavka“ što slušamo svakodnevno, ali Hrvatska je danas najnepoželjnija država za život svakom Hrvatu! Danas svi znamo da članstvo u EU Hrvatskoj nije do sada donijelo doista baš ništa korisno.

    Sada se ponovno nastoji uvesti Euro i jednostavno pitanje je što će se dogoditi ako se doista uspije u nakani uvođenja Eura?

    U ekonomskoj znanosti uspješno vođenje monetarne unije zahtjeva se tzv. makroekonomska stabilnost. To bi drugim riječima značilo, svaka članica monetarne unije mora voditi aktivnu ekonomsku politiku države, koja bi onemogućavala pojavnosti bilo kakvih naglih promjena. Takve promjene bi bile spriječavanje naglih trošenja u državnom proračunu, jer bi to dovelo do naglog rasta deficita u proračunu.

    Isto tako potrebna je stanovita stabilnost na planu plaćanja prema inozemstvu. To bi značilo ne postojanje golemog deficita u vanjskoj trgovini i sprječavanja naglog rasta deficita u vanjskotrgovinskom poslovanju hrvatskog gospodarstva sa svijetom. Zbog toga kada se stvara određena monetarna unija, onda članstvo u takvoj uniji zahtjeva od članica približno slične ekonomske uvjete po pitanju proračuna i bilance plaćanja prema inozemstvu.

    Države koje stvaraju ili primaju novu članicu u monetarnu uniju stoga zahtjevaju stanje u kojoj bi svaka nova članica bila bez nagomilanog javnog i vanjskog duga prema inozemstvu, odnosno bez ozbiljnijeg deficita u proračunu ili deficita u bilanci plaćanja prema inozemstvu. Ukoliko bi neka članica bila primljena u monetarnu uniju sa visokim javnim i vanjskim dugom, tada bi došlo do preljevanja zajedničkog novca u tu zemlju. Drugim riječim došlo bi do osiromašenja ostalih članica.

    Zbog toga i postoji pet točno definiranih kriterija za svaku državu zinteresiranu za uvođenje Eura:
    Stopa inflacije ne može biti viša od 1,5% od najnižih stope inflacije kakve su u tri države članice EU i koje imaju Euro kao nacionalnu valutu;
    Deficit u državnom proračunu ne može biti više od 3% nacionalnog BDP-a;
    Javni dug, odnosno drug države ne može prelaziti 60% nacionalnog BDP-a;
    Dugoročna kamatna stopa u konkretnoj državi koja želi uvesti Euro ne može biti viša od 2% od onih dugoročnih kamatnih stopa koje imaju tri države monetarne unije čije su dugoročne kamatne stope najniže;
    Stabilni valutni tečaj prema Euru čije promjene ne prelaze 2% godišnje promjene.

    Ako se dobro pogleda Hrvatska, ona doista NE ispunjava tri uvjeta. To su deficit u državnom proračunu, visina javnog duga države i dugoročna kamatna stopa. Stabilnost valutnog tečaja i niska stopa inflacije očito jeste nazočna u Hrvatskoj.
    Optimizam Hrvatske Vlade za uvođenje Eura kao nacionalne valute nalazi se u rastu BDP-a od 3% godišnje. To bi značilo kroz rast BDP-a uz zamrznuti deficit u državnom proračunu, Hrvatska bi se možda mogla približiti zahtjevanim kriterijima. Naravno, ukoliko bi se rast BDP nastavio s istim ili čak s višim postotkom. To je nešto što se ne može sa sigurnošću tvrditi. Ovo je bitno istaknuti, jer nakon podnošenja zahtjeva za primitak u monetarnu uniju, do uvođenja Eura treba proteći dodatnih 5-6 godina.

    Najbitnije pitanje je što je ekonomski interes Hrvatske Države za uvođenje Eura?

    Službena hrvatska vlast taj interes javnosti predstavlja u izbjegavanju plaćanja troškova valutne konverzije prigodom izvršavanja plaćanja između dužnika i vjerovnika koji su locirani jedan u Hrvatskoj i drugi EU. Međutim, već na prvi pogled može se reći kako troškovi valutne konverzije doista ne predstavlju ozbiljan trošak radi kojeg bi se učinila tako duboka monetarna promjena.

    Uostalom, Euro nije ni uveden u EU zbog izbjegavanja plaćanja troškova valutne konverzije. Uveden je sa svrhom ekonomskog osnaženja čitave EU i omogućavanja lakšeg prelijevanja kapitala iz jedne u drugu članicu EU. To prelijevanje kapitala povlačilo bi brži gospodarski rast praktično za sve članice EU. Ozbiljnijeg prelijevanja kapitala unutar EU do sada nije bilo, pa samim time niti rast BDP-a na taj način za nikog.

    Važno je ipak prisjetiti se prošlosti od samo par godina u nazad kada je 2015. godine izbila financijska kriza u Grčkoj. Tada je Njemačka odmah predlagala ostalim članicama izbacivanje Grčke iz monetarne unije. No, to nije moguće, jer sustav koji je napravljen u EU jednostavno nije predvidio izbacivanje bilo koje članice EU iz monetarne unije. Drugim riječim, izlazak bilo koje članice EU iz monterane unije izazvao bi opću katastrofu za čitavu EU. Zbog toga što bi takva članica doživjela potpuni monetarni i financijski kolaps, a što bi izazvalo i kolaps čitave EU. Kolaps čitave EU bi se dogodio zato, jer izbacivanje neke države članice EU iz monetarne unije ne znači i izbacivanje iz članstva EU! Dakle, skraćeno rečeno, ne moguća opcija.

    No, kada je Europska središnja banka vršila pritisak na grčku vlast tijekom pregovora oko paketa financijske pomoći, tada je grčka vlada sama željela istupiti iz monetarne unije! Međutim, to isto tako nije moguće, jer povrat Drahme u opticaj povlači utvrđivanje početnog tečaja Drahme i Eura, a to jednostavno nemoguća misija. Grčka je bila bez ikakvih novčanih rezervi u monetarnom sustavu. Sve što je od novca bilo po bankama bio je Euro koji bi od trenutka povrata Drahme praktično bio inozemni novac. Grčka u suštini nije imala ništa, a uz to još i ogromne dugove. Dakle istupanje iz monetarne unije Grčke također je bilo ne moguće.

    Grčku treba imati u vidu iz prostog razloga, jer ekonomska kriza u Hrvatskoj je jednako duboka kao i u Grčkoj!

    Vratimo se sada na Hrvatsku. Hrvatski monetarni sustav je potpuno euriziran kroz valutnu klauzulu! Svaka Kuna je pokrivena sa €0.13, odnosno tečaj je fiksiran sa omjerom 1€ = 7.5Kn. To znači da je monetarna politika u Hrvatskoj posve zamrznuta i ne uporabljiva. Vlada uopće ne može korisiti monetarni sustav u vođenju ekonomske politike. Zato, jer svako povećanje novčane mase povlači za sobom dodatno kreditno zaduženje u Eurima, jer kako sam rekao svaka kuna mora biti pokrivena sa 0.13 €. Kamatna stopa bi po svim pravilima ekonomskih znanosti morala biti „cijena novca“! U Hrvatskoj se kamatna stopa formira na temelju euribora.
    Taj euribor je razmjerna međubankarska kamatna stopa po kojoj banke u EU pozajmljuju novac između sebe. Euribor se utvrđuje na dnevnoj bazi. Banke u Hrvatskoj stoga koriste taj euribor kao osnovicu, pa na to dodaju svoj profit. U slučaju promjene euribora usljed promjena na tom među bankarskom tržištu, to automatski pogađa sve dužnike u Hrvatskoj. Praktično sav rizik promjene kamatne stope stavljen je na teret dužnika. Dakle, kamatna stopa u Hrvatskoj nema blage veze sa novčarskim tržištem u Hrvatskoj i nema blage veze sa ekonomskom politikom bilo koje dosadašnje i sadašnje hrvatske vlade!

    Kome treba ovakva monetarna politika? Jednostavno rečeno jedino EU, jer kada je uvođena Kuna nitko nije znao kako će ponašati Hrvatska Država, odgovorno ili ne odgovorno!? Odgovorno znači ne praviti velike deficite u proračunu i ne zaduživati se u inozemstvu radi puke potrošnje. Zaduživanje u inozemstvu mora biti u svrhu rasta BDP-a i kroz nastup na tržištu EU! Sve hrvatske vlade od 2000. godine su bile neodgovorne! Vlade Ivice Račana i Ive Sanadera su jednostavno ekonomski uništile Hrvatsku.

    Sadašnja vlada svjesna je precijenjenosti tečaja Kune, svjesna je kako proces monterane i financijske konsolidacije ide presporo! Svjesna i da poboljšanje položaja Hrvatske na EU tržištu kapitala jeste učinjeno, ali je još daleko od dobrog i poželjnog. Sve je postignuto sa jadnim plaćama i još jadnijim mirovinama. Mladi zbog toga odlaze, a stari brže umiru jer nemaju ni za hranu! Stoga, Plenkovićeva vlada želi izbjeći odgovornost za eventualnu deprecijaciju tečaja Kune, pa je onda „najbolje“ preuzeti Euro. Tada će Središnja banka EU jednostavno preračunati prihode po sadašnjem tečaju, a na cijenama će se izbrisati „kn“ i staviti „eu“! Naravno, to je ludost za Hrvatsku.

    Riješenje je ukidanje valutne klauzule, te dokapitalizacija gospodarstva novcem iz HNB-a. Stabilnost tečaja čuvati kroz prodaju manjinskih paketa dionica državnih tvrtki na tržitu EU i time povećati količinu Eura na spram povećane količine Kuna zbog dokapitalizacije gospodarstva.

    To do sada nije učinila nijedna vlada, pa neće ni sadašnja, jer su svi nesposobni!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Tihomir Janjiček: Rješenje za “Agrokor” je moglo biti drugačije i puno bezbolnije. “Lex Agrokor” će biti porazan za hrvatsko gospodarstvo.


    Problem financijske propasti „Agrokora“ ne izlazi iz središta pozornosti nacije. Nakon pune financijske revizije poslovanja „Agrokora“, a kakva nikad nije učinjena niti prema jednoj tvrtki u Hrvatskoj, konačno se spoznala puna istina. Istina o nestručnom, lopovskom i gramzivom vođenju poslovanje „Agrokora“.

    Prinudni ravnatelj gospodin Ante Ramljak podigao je i optužne prijedloge državnom odvjetništvu protiv određenih članova uprave Agrokora i samog gospodina Todorića.
    Cijelokupno rukovođenje izlaska iz krize „Agrkokora“ od strane Hrvatske Vlade je općenito utemljeno na postulatu „minimiziranja štete“ uz pomoć zakona poznatog kao „Lex Agrokor“! Drugim riječima nastoji se spriječiti potpuni kolaps čitavog gospodarskog sustava kroz masovno financijsko propadanje „Agrokora“ i njegovih poslovnih partnera!
    Obećanja premijera se neprekidno ponavljaju u javnosti, kako porezni obveznici neće snositi niti jednu kunu dodatnog poreza zbog „Agrokora“. Sa druge strane, najavljuju se „predstečajne nagodbe“, a one su potpuno neprihvatljive najvećem broju dobavljača.

    Razlog je vrlo jednostavan, novčani opseg iznosa „predstečajne nagodbe“ je visok i doslovce veliki broj manjih dobavljača nakon oprosta dugvoanja beznadežno odlazi u financijski stečaj, odnosno bankrot. Drugim riječima, „nagodba“, koja je u biti vjerovnički OPROST dugova „Agrokoru“ poguban je za veći broj dobavljača.

    Tek određeni broj dobavljača „Agrokora“ će nekako preživjeti uz ozbiljne finacijske i poslovne gubitke. Ne treba dvojiti, nezaposlenost će porasti upravo zbog smanjenja broja zaposlenih kod tih dobavljača, ali i zaposlenika „Agrokora“.
    Neminovno pitanje koje se nameće samo po sebi, je li se moglo  izbjeći od trenutka kada se Hrvatska Vlada odlučila umiješati ui „Agrokor“?

    Odgovor je jednostavan, JESTE! Međutim, vlada premijera Plenkovića jednostavno to nije ni kanila učiniti. Naime, premijer i njegova vlada ostali su još uvijek na onom istom poimanju ekonomskih stvari iz doba Milanovića, a koji je donio Zakon o „predstečajnoj nagodbi“, koja se jednostavno svodi na vjerovnički besprizorni oprost dugova dužniku.

    Naime, prema Zakonu u suštini vjerovnik i dužnik skupa idu u bankrot po principu „jednake odgovornosti“! Što više dužnik se može i spasiti, ali vjerovnik puno teže, gotovo nikako. Primjer „Agrokora“ upravo svjedoči tomu. Tu se doslovce spašava dužnik „Agrokor“, a uništavaju vjerovnici! Osim toga, to je Zakon po kojemu svi nesposobni vlasnici tvrtki nakon nagodbe jednostavno nastave poslovati kao i prije. Svi nesposobni ravnatelji ostaju i dalje ravnatelji, osim evo Todorića koji je samo u ovom slučaju maknut.
    Način na koji se sav ovaj problem mogao izbjeći bio je u suštini jednostavan. Gospodin Todorić sam se javio na razgovor kod premijera Plenkovića i zatražio nekih 2,3 milijarde kuna financijske pomoći.

    Premijer Plenković tada je trebao nastupiti kao ODGOVORNI premijer i uvjetovati financijsku potporu, ali pod njegovim uvijetima. Ti uvjeti bi bila potpuna financijska revizija „Agrokora“ i uvid u stanje poslovanja. Drugo, financijska „pomoć“ ne bi bila uopće „pomoć“, već bi se za nedostajući novčani iznos utvrđen NAKON revizije financijskog poslovanja „Agrokora“, učinila dokapitalizacija „Agrokora“.

    Dokapitalizacija bi se učinila iz dodatne naklade dionica „Agrokora“ i to po nominalnoj cijeni. Predsjednika uprave postavila bi Hrvatska Vlada, jednako kako je i sada imenovala gospodina Ramljaka i još bi postavila predsjednika nadzornog odbora. Oni bi provodili i nadgledali trošenje novca iz dokapitalizirane svote. Oni bi i proveli neophodne strukturne promjene unutar „Agrokora“, a koje bi spriječile ponavljanje istovjetne situacije u tvrtki. Ukoliko Hrvatska Vlada ne bi imala novca iz proračuna, mogla bi uzeti kredit za potrebni iznos kod HNB-a!

    Međutim, Premijer Plenković je poput prijašnjeg premijera Milanovića odlučio provoditi „partijski“ način upravljanja posrnulim poduzećem iz doba „samoupravnog komunizma“. Utvrdio je „prinudnu upravu“, Todorića natjerao na odstup po „partijskom ključu“.

    Sada sljedi rasprodjela financijske propasti „Agrokora“ na njegove poslovne partnere kroz „predstečajnu nagodbu“! Zna se već sada kako će određena poduzeća jednostavno nestati, a neka druga će opstati iz koncerna „Agrokor“.

    Da je kojim slučajem premijer Plenković primjenio gore navedeni prijedlog, a što sam predlagao i u ekonomskom programu HPS-a kao „bailout“, onda bi čitava Hrvatska bila pošteđena svih današnjih štetnih posljedica. Prije svega, Putin ne bi mogao pružiti prste toliko duboko u hrvatsko gospodarstvo i politiku kako je to uspio preko „Sberbanke“.

    Zaposlenici „Agrokora“ bi jamačno ostali i dalje zaposleni. BDP bi nastavio rasti kako je započeo, a ni banke ne bi imale poteškoća, jer bi izostale tužbe pred domaćim i inozemnim sudištima.

    Pitanje koje se kao nastavak nameće samo po sebi, jeste što je razlog zbog kojeg se Premijer odlučio na lošiju opciju privremene financijske konsolidacije „Agrokora“?

    Razlog je jednostavan, svaka dokapitalizacija „Agrokora“ zahtjevala bi povećanje količine kuna u optjecaju, a sa time bi došlo i do uvećanja ponude kuna na valutnom tržištu. Hrvatska vodi novčarsku politiku na principu „valutne klauzule“! To znači, omjer 1€ = 7,5 Kn mora stalno biti nazočan, ali bi u slučaju dokapitalizacije „Agrokora“, vlada morala ući i u dodatno vanjsko eursko zaduženje za dokapitaliziran kunski iznos.

    Stoga bi drugim riječima, dokapitalizacija „Agrokora“ išla iz kreditnog zaduženje HNB-a u inozestvu. Međutim, to dodatno vanjsko zaduženje bi se moglo lagano izbjeći, tako što bi se od poduzeća koja su u 100% vlasništvu države, prodali određeni paketi dionica na inozemnim dioničkim burzama.

    Manjinske dioničke udijele vlada bi prodala i time uvećala ponudu eura na valutnoj burzi i zadržala tečaj kune relativno stabilinim prema euru. Naime, tada bi uvećani iznos kuna bio pokriven uvećanim iznosom eura.

    No, od svega će biti samo postupna propast „Agrokora“ i njegovih poslovnih partnera. Javnosti će se servirati tirade sa Saborskim istražnim povjerenstvom, kako bi se daljnje osiromašnje i gospodarska propast u suštini nekako zatomila u svijesti naroda.

    U tome će se i uspjeti, ali kod starijih osoba, jer oni neće otići u inozemstvo.

    Dr. Tihomir Janjiček

  • dr Tihomir Janjiček: Bitka za Agrokor je tek na početku. Glavni sukob vodi se oko nafte i plina iz Jadrana!


    janjiček tihomir dr

    Još u ožujku ove godine objasnio sam potrebu što hitnijeg otvaranja LNG terminala na Krku i istodobno objasnio ogromni interes i utjecaj Rusije u Hrvatskoj. Objavljeno je to pod naslovom „Zašto moramo pod hitno graditi LNG terminale“!

    Tada sam od stanovitog broja osoba doživljavao osude i što više uvrede. Međutim, tek ovih dana u tiskovinma dolaze potvrde za sve one moje tvrdnje koje sam iznio i iza kojih i danas stojim.

    Isto tako učinio sam jasnu poveznicu između problema „Agrokora“ i ruskog utjecaja na Hrvatsku, točnije na INA-u i cjelokupne energetske mogućnosti Hrvatske crpljenjem vlastitih izvora nafte i plina iz Jadrana.

    Tada sam isto tako rekao kako je ruska upletenost u Hrvatskoj državi daleko iznad svih promišljanja hrvatske javnosti, te je veliki broj političara u Hrvatskoj IZRAVNO uključen u izvršenju Putinovih interesa. Imenovao sam točno imenom i prezimenom koje su to osobe.
    Tek sada nakon 6 mjeseci pojavljuje se prvi „blizak izvor“ vlade RH, koji potvrđuje moje stajalište i neka svatko bude siguran radi se o hrvatskom ministru! Njegovo ime ovaj puta neću spomenuti, ali kad dođe trenutak i to ću reći! Naravno, za razliku od hrvatskih ministara ja sebi mogu dopustiti imenovanje ruskih kadrova u sadašnjoj i nekadašnjim hrvatskim vlastima.
    Problemi su se počeli raspetljavati sa raspetljavanjem problema „Agrokor“. Prvo smo mogli svi vidjeti nastup gostiju u jednoj od emisija „Otvoreno“. Tada je gospodin Žganjer otvoreno rekao kako je doista „začuđujuće“ što je ruska Sberbank svjesno ogromne novce uložila praktično u propali „Agrokor“!

    Ako se posmatra problem „Agrokor“ izolirano od svega ostalog, onda je jasno čuđenje gospodina Žganjera.Međutim, poveznica je INA, a  time hrvatski plin i nafta iz Jadrana. Korištenje plina i nafte iz Jadrana jednostavno kosi se Putinovim političkim i osobnim financijskim interesima. Kako bi nafta i plin ostali netaknuti u Jadranu, Putin koristi sva mogućna sredstva. Jedini način da se nafta i plin počnu vaditi iz Jadrana je povratak INA-e u posjed Hrvatske.

    Putinov interes je trajna ovisnost EU o nafti i plinu iz Rusije, kako bi ucjenom prestanka isporuke plina mogao nastaviti svoje agresivne ratove! Zato INA „ne smije“ nazad Hrvatskoj. Koristio je Putin Mesića u promoviranju „Janaf“ programa, po kojemu bi ruski tankeri dovozili rusku naftu u refineriju u Rijeci i onda naftovodima snadbjevali cijelu EU! Mesiću je plaćena kampanja za druge izbore od Vladimira „nikog“. Sa druge strane, „zahvalnost“ za tu mogućnost Putin bi iskazao obnovom potpuno amortizirane rafinerije u Rijeci i u čijem amortizacijskom fondu nema niti KUNE!

    Što više, Hrvati su se ponadali, naravno oni naivni, kako bi Putin možda čak i rafineriju u Sisku obnovio, što je dakako glupost! U projekt „JANAF“ bio je upetljan ne samo Mesić, ali i svi oni koji su napravili „studiju izvodivosti!

    Dakako i svi „pokreti zelnih“ po Hrvatskoj koji su „spoznali“ svu „pogubnost“ za Hrvatsku ako koristi vlastitu naftu iz Jadrana! Uspješnost djelovanja Putinove tajne službe FSB (sljednice KGB-a) najbolje se očituje u tome što su čak i neke predstavnike HDZ-a uspijeli zavesti i postaviti ih na različite strane.Tako je Branko Bačić ZA korištenje nafte i plina iz Jadrana, a Dubravka Šuica PROTIV! Ne, nije ona protiv korištenja nafte iz Jadrana zbog opasnosti za turizam, kako se izgovara i valjda je jasno zašto je protiv!

    Sanader je predao INA-u u ruke MOL-a, a MOL nije ništa drugo nego Putinova filijala! Zbog toga neka nitko ne postavlja pitanje zbog čega je odstupio Sanader, učinio je nešto što se kosilo i još uvijek kosi sa interesima SAD i EU! Nije problem mito koje je uzeo, već sama predaja INA-e u šake Putina! „Oni“ su mu zato naredili odlazak, a to znaju i Šeks i Hebrang!!! Dolazak Karamarka i Petrova na vlast bio je potpuni TRIJUMF Putina.

    Američki čovjek Orešković bio je važan čovjek za interese SAD i EU, ali preslab u političkom smislu. Zato su se i Petrov i Karamarko brzo složili oko Oreškovića, umišljajući kako su uspiješno „zamazali oči“ Amerikancima! Obnašao je Orešković dužnost premijera i bio politički ovisnik o Karamarku i Petrovu gore nego narko ovisnici o svojim dilerima!

    Ono što je lomilo Oreškovićevu vladu, bilo je ne razumijevanje Karamarka zašto Petrov stalno „trese“ zajedničku vladu, kad su obojca „zaposlenici“ kod Putina! Nije Karamarko razumio da je to bila uloga Petrova u vladi, držati stabilnu nestabilnost vlasti ne ovisno tko je premijer.To je bila srž njihova sukobljavanja.

    Premijer Orešković je tek u lipnju 2016 doznao punu istinu o Karamarku i Petrovu i listu „svih predsjednikovih ljudi“ od Putina! Zato se Orešković iznenadno bio povukao iz javnosti i hrvatski TV voditelj Mislav Togonal je čak jednom ustvrdio na Otvorenom, “premijer nam je nestao”.

    Premijer Orešković je poslje sam rekao da se sastao sa „hrvatskim tajnim službama“! Da, bilo je i naših službenika iz naših tajnih službi na tim sastancima, ali puno više onih iz SAD i EU! Također sam i tada PRVI objavio „oba su pala“ prije nego je premijer javno zatražio povlačenje iz politike obojce i Karamarka i Petrova!

    Pleknović je „izabrano postavljen“ za Predsjednika HDZ-a. Dolaskom Plenkovića na vlast, prva odluka koja se objavila javnosti bio je otkup INA-e! Bila je to poruka za SAD i EU, ali i Putinu! To je ključ svih problema oko „Agrokora“. Od tada započinje „specijalni rat“ Putina protiv Hrvatske. Prvo ruski veleposlanik „nudi pomoć“ za „Agrokor“, a kad to nije prošlo onda dovode Alvareza kojeg je otjerao Plenković.

    Istodobno, Petrov se sastaje tajno prvo sa ruskim veleoposlanikom, a potom i sa Todorićem! Petrov je tražio ostavku ministra Marić iz „moralnih“ razloga, ali za Putina! Plenković je znao za Božu da je Putinov čovjek i zato je ekspresno počistio Petrova sa dužnosti Predsjednika Sabora nakon čišćenja Božinih ministara. Petrov je zaigrao igru izvan svojih mogućnosti, a po nalogu Putina. Svi ministri u Plenkovićevoj vladi iz doba Karamarka su praktično „Putinovi“ ministri, neka nitko ne dvoji o tomu!

    Danas su obznanjena neka imena čitavog Putinovg stroja u Hrvatskoj, poput Pave Vujnovića kao posrednika rusko plina, a koga plaća Hrvatska Država. Naravno, pa Putin je u dubokoj financijskoj krizi, zato tog Putinovog špijuna plaća Hrvatska Država!

    Nije bitna razlika ni sa Sergejom Gljadelkinom! Zamislite dvadesetogodišnjak koji se bavio „graditeljskim businessom“! Neka bilo tko zamisli nekog hrvatskog dvadesetgodišnjaka u tako doista skupom businessu, pa se eto tek tako našao u njemu „igrom slučaja“! On treba izvući novce iz EU fondova za „prugu“ od Dugog sela do Križevaca! Hoće, izvući će on novce, ali bi se od njih mogla napraviti pruga od Dugog sela do Moskve! Naravno neće, jer će ono iza Križevaca završiti u Moskvi! Ne zaboravimo ni Olega Butkovića, Karamarkovog ministra! On je zadužen za gradnju „čuvenog mosta“ i naravno i tamo su „sredstva“ iz EU fondova! Putinovi ljudi su uvijek oko „love“ koja je iz EU. Naravno, biti će novca za „prvu fazu“ gradnje, a druga će opet završiti u Moskvi! Objašnjenje će biti „tehnički problemi“! Ministar Marić, kojeg je pošto poto želio otjerati Petrov, nije bio Putinov čovjek i zato ga je štitio Plenković.

    Postavljanje „Putinovih“ ministara i destabiliziranje Plenkovićeve vlada jer želi vratiti „INA-u“ Hrvatskoj, bila je glavna zadaća Petrova i još uvijek je na snazi. Druga je stvar što je Petrov izgubio moć.
    Gdje je u svemu tome Todorić? Njegova malenkost nije bila kadra voditi ogromno poslovanje, jer je malenkost! Vodio je „Agrokor“ kao i svi hrvatski tajkuni, malo radi puno kradi! Pokušao je voziti formulu 1, a sposoban je bio tek za Ford Focus. Makli su ga Plenković i Dalić kako god su znali i umjeli, jer planirani kaos preko „Agrokora“ u Hrvatskoj od Putina, morao se spriječiti kako tako.

    Todoriću se poslovno carstvo bespovratno urušilo, a izvješće o poslovanju „Agrokora“ neće još dugo ugledati svjetlo dana! Tamo je previše važnih činjenica, a rat sa Putinom je tek počeo, dok je bitka za „Agrokor“ još daleko od svršetka!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • STEČAJ KONCERNA NA HRVATSKI I KANADSKI NAČIN


    dr tihomir janjiček glas slavonije

    Agrokor još uvijek nije prošao pozornost hrvatske javnosti sa svojim financijskim stečajem. Nekako istodobno financijski stečaj dogodio se i u kanadskom koncernu Sears.
    Stoga je interesantno spoznati kakve su razlike vezane za stečaj ova dva koncerna. Agrokor je tvrtka u Hrvatskoj, relativno siromašnoj državi EU koja još uvijek prolazi kroz proces preobrazbe gospodarskog sustava iz doba komunizma na tržišni sustav.

    Kanada je sa druge strane „najbolja država na svijetu“ kako se dugo godina o toj zemlji pisalo i govorilo. Isto tako Kanada je tako željena država za useljenje od brojnih Hrvata, dok je Hrvatska zemlja iz koje bi otišli svi osim „političkih elita“!

    Pođimo stoga prvo od kanadskog koncerna Sears.

    Koncenr Sears posluje u Kanadi od 1952. godine kao šoping centar, ili kako bi se to nekad reklo „robna kuća“. Sve do prvog desetljeća ovog stoljeća, Sears je relativno dobro poslovao, a onda je poslovanje počelo tonuti. Prve vijesti su o stečaju Searsa obznanili su tzv. novinari „krtice“ ili kako bi se reklo unutarnji informatori iz tvrtke.

    Za poočetak treba napraviti usporedbu i pogledati broj zaposlenih iz 2007. godine, tada je bilo 355,000 zaposlenih, dok je danas „samo“ 140,000! Dakle manje od trećine je ostalo zaposleno u Searsu u zadnjem desetljeću. Netko će reći „dobro još uvijek je to veliki broj“, ali to je jednostavno besmilica.

    Financijski gledano, dionica Searsa je 2007. godine vrijedila $195, a danas manje od $10! Poput Agrokora, Sears je napravio $700 MILIONA akumuliranog duga, koji je financirao kreditima banaka. Toliko je za sada „priznat“ dug, kakvo je doista stvarno stanje, tek će se doznati. Iskazano u Kunama, to je od prilike oko 3,5 miljardi Kuna!

    Za nastavak poslovanja i plaćanja dospjelih financijskih obveza Sears treba poslovni kredit od $175 miliona, ali su banke spremne pružiti najviše $109 miliona! Dakle, Sears je postao insolventan, jer dospijela dugovne obveze neće moći pokriti potraživanjma od  kupaca i kreditima od banaka.

    To je praktično stečaj! Naravno, problem je preko 2000 šoping centara i 140,000 zaposlenika! Neka se nitko ne zanosi, većina njih NIKAD si neće naći novo zaposlenje!!! To je posebice važno istaći, jer veliki broj naših ljudi u Domovini zamišlja kako se drugi posao u Kanadi „odmah može naći“! To je u filmovima, a u stvarnosti posve nešto drugo! Otpuštanja će biti od po 15,000 do 20,000 osoba mjesečno!

    Najveći vlasnik dioničkog kapitala Searsa u smislu broja dionica je Eddie Lampert i on posjeduje 45% ukupnog broja dionica. Niti središnja konfederalna vlast, a niti provincijska vlada NE poduzima ništa!

    Sada se vrijedi osvrnuti na slučaj Agrokora, odnosno kako je reagiralo javnost u Hrvatskoj i hrvatska vlast, kada se doznalo za slučaj financijskog stečaja Agrokora.
    Hrvatska javnost je doznala od ruskog veleposlanika! Naši novinari su jako zauzeti sa lupetanjem Mamića na njegovim „monolog konferencijma“ za novinstvo! Sa druge strane, hrvatska javnost je doista primitivn0 reagirala pristupom nek sve propadne!

    Kanadska javnost jednostavno je rečeno bijesna i sa strahovanjem čekaju otpuštanja sa posla. Nitko ne govori kako bi gospodina Lamperta trebalo uhititi! Sa time se nitko ne zamara!
    Kanađani isto očekuju određene poteze svojih vlasti, međutim za razliku od hrvatske vlade, kanadska vlada je krajnje ne zainteresirana! Isto je i sa konfederalnom provincijom Ontario i ona je ne zainteresirana! Ne, to nije poztivan potez, već besmislen. Zaposlenici su ostavljeni na milost i ne milost!

    Naknada za ne zaposlene, točnije osobe koje izgube posao najviše je 3 mjeseca u Ontariu i mogu primati tu naknadu u najvećem iznosu od $1,200. Nevezano jesu li si optušteni našli ili ne zaposlenje za to vrijeme! Primitak spomenutog iznosa će prestati nakon 3 mjeseca! Isto tako je važno reći da samo one osobe koje primaju tu naknadu se računaju kao nezapslene osobe. Svi oni koji traže zaposlenje, ali ne primaju nikakvu naknadu NE računaju se kao nezaposleni!

    Neka nitko ne misli, socijalna skrb postoji ovdje, ali je odvano svedena na milosrđe i to isto na vrlo kratko vrijeme! Oni koji primaju socijalnu skrb ne računaju se u ne zaposlene. Znam, netko će upitati, pa što kad prestane i socijalna skrb, onda se podnosi zahtjev za spavanjem na nogostupu!

    Stoga svi oni koji su osuđivali i osuđuju premijera Plenkovića zbog uključivanja hrvatske vlade u iznalaženju riješenja za smanjenje negativnih posljedica po hrvatsko gospodarstvo i socijalno stanje nacije, duboko su u krivu.

    To ne znači da svaki potez gospodina Ramljaka treba odobravati, ali u „najboljoj državi na svijetu“ vlada ne poduzima ništa! Nema nikakvog Ramljaka  koji bi rješavao problem Searsa!
    Gubitak određenih poslova koji će nastupiti u Agrokoru, jednostavno mora nastupiti. Bolje je sačuvati poslovanje tvrtke u smanjenom obujmu poslovanja nego imati potpuni stečaj, kako su brojni besmisleno govorili i priželjkivali. Jednako kao i Agrokoru, tako i Searsu, vukli su se loši poslovni potezi!

    Loše poslovne odluke nisu specijalitet ni Todorića ni Lamperta. Jednostavno, vlasnici tvrtke i njihov poslovodni odbor donose loše poslovne odluke, jer su nestručni! Ne doraslost razini poslovanja i izazovima nije samo hrvatski problem već i kanadskih menadžera iz „najbolje države svijeta“!

    Bitna razlika je još u jednoj stvari, a to je funkcioniranje tržišta, kako robnog tako i dioničkog. Naime pad vrijednosti dionica i postupni pad broja zaposlenih su podaci koji se pomno prate i događaju! Zbog toga doista nije nitko previše iznenađen financijskom propašću Searsa, jer su svi financijski pokazatelji govorili o pogoršanju financijske stabilnosti Searsa. U Hrvatskoj je sve bilo običan balun, niti jedan financijski pokazatelj nije se mijenjao godinama, vezano za poslovanje Agrokora! Ništa nije ukazivalo na financijske probleme Agrokora! Bilo je smao „govorkanja“.

    Očito hrvatsko tržište ne funkcionira SLOBODNO! Što bi se reklo narodski sve je „gurano pod tepih“!
    Hrvatska i Hrvati su morali doznati za propast Agrokora od ruskog veleposlanika i to zato što je Sberbank PRODUŽENA RUKA Putina i u službi ruske vanjske politike! Politike čiji je interes slomiti Hrvatsku i prinuditi je na rusku milost!

    Dovoljno je pogledati naslove iz tiskovina: „Sberbank prodaje dionice Mercator“; „Sberbank počeo plijeniti Mercatorove dionice“; „Sberbank tuži Agrokor“; „Sberbank zatražio da Agrokoru zabrani ulazak u ‘roll up’ s drugima“, “Razgovori sa Sberbankom su dosta teški i metode nisu uvijek tržišne”, “Prijeti li nam potpuna financijska ovisnost o Rusiji”!

    Misli li doista bilo tko kako je Sberbank bio NAIVAN i zato davao kredite Agrokoru! Kako i same tiskovine govore “Sberbank nije samo najveća ruska banka, sada je preuzeo titulu najveće kompanije u Rusiji”! Teško je povjerovati u “naivnost” Sberbank prema Agorkoru.
    Razumijeli se onda konačno u Hrvatskoj zašto je Petrov išao u “posjet” ruskom veleposlaniku neposredno prije obznane financijske propasti Agrokora od strane tog istog veleposlanika i zbog čega je Petrov tražio odstup “ne stranačkog ministra”!

    POVJERENSTVO ZA GOSPODARSTVO HSP-a
    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Tihomir Janjiček: Hrvatska mora UKINUTI valutnu klauzulu i suvereno voditi svoju monetarno kreditnu politiku! Da bi to uspjela mora guverneru Vujčiću dati otkaz!


     

    dr tihomir janjiček glas slavonije

    Židovi su  u svojoj najranijoj povijesti imali  svog proraka Mojsija koji ih je izveo iz egipatskog ropstva! Hrvatska se već odavna nalazi u ropstvu, ali dužničkom ropstvu. Za to su krive sve vlade HDZ-a i SDP-a, koje su vladale od 3.  siječnja 2000. godine do sada. Međutim, najvažnije dvije osobe iz toga doba su pored svih premijera su i dvojca guvernera HNB, Željko Rohatinski i Boris Vujčić.

    Boris Vujčić je od srpnja 2000. godine praktično stalni glavni lik u HNB, jer je bio viceguverner i guverner. Vujčić je od tada do danas, uspio Hrvatsku staviti u takvo dužničko ropstvo koje je doista gore i teže nego ono u vrijeme komunističke Jugoslavije.

    Ne, to nije učinjeno nedjelima, već svjesnim propustima. Sada se pojavljuje u ulozi proroka koji ne spašava, već navješta katastrofu!
    Vrhunac dužničkog ropstva dosegnut je eskalacijom valutne deprecijacije Eura prema švicarskom Franku s početka 2015 godine, a što sam osobno tada najavio nekih mjesec dana ranije. Poslije se Vujčić hvalio kako je on propast tečaja Eura prema franku najavio čak 10 godina ranije! Jednako je to kao i tvrdnja da je Keynes najavio propast komunizma još 1921. godine i što se dogodilo tek 1989. godine!

    Isto tako sam odmah nakon tog 15. siječnja 2015. godine, sugerirao trenutnu konverziju svih odobrenih kredita sa klauzulom prema franku na klauzulu prema euru! Tadašnja Milanovićeva vlada, prvo se opet igrala „komunizma“ i privremeno „zamrzavala tečaj“ franka, a što sam također kritirizirao zbog posve izvjesnog nagomilavanja tečajnih razlika nakon „odmrzavanja“ tečaja. No, SDP-ova vlada je prihvatila moj prijedlog konverzije kredita što sam dao u ime HSP-a, ali sa 10 mjeseci kašnjenja. Obrazloženje je bilo kako su razmatrane i druge opcije, a doista drugih opcija jednostavno nije bilo. Naravno, ostale su nagomilane tečajne razlike!

    HDZ je kao i uvijek šutao, a onda su LAGALI kako su baš oni navjestili nagli rast tečaja franka, mada blage veze nisu imali o tečaju bilo koje valute, jednako kao ni danas!

    Ovih dana, guverner Vujčić pokušava puno glasnije nego prije, „upozoriti“ hrvatsku javnost na mogućnost naglih promjena kamatne stope na već odobrene kredite i to u „srednjem“ roku!? Navješćuje se rast kamatne stope. Stoga se nameće pitanje, kako se to iznenadno „probudio“ guverner Vujčić i poput proroka navješta Hrvatima nagle promjene kamatne stope i sugerira prijelaz na „fiksnu“ kamatnu stopu!?

    Stoga vrijedi pogledati što se doista događa sa kamatnim stopama.

    Odmah na početku treba reći da „fiksne“ kamatne stope ne postoje nigdje u svijetu, osim u Kubi i Sjevernoj Koreji. U svim drugim tržišnim gospodarstvima postoje ugovorne kamatne stope na kraće ili dulje vrijeme, ovisno o bankama. Kamatne stope se u suvremenim tržišnim gospodarstvima mogu ugovoriti od 1 do 5 godina najdulje. Naravno to se najvećim dijelom odnosi za dugoročne kredite, a to su svi oni s rokovima otplate preko 5 godina.

    Ugovaranjem ovakvih kamatnih stopa, recimo baš na 5 godina, „štiti“ se dužnika od „nagle“ prmjene kamatne stope. Rekoh „štiti“, a ne štiti, zbog toga što svaka ugovorena kamatna stopa uvijek je viša od tržišne! Dužnik tada doista plaća „strah“ od moguće promjene kamatne stope na tržištu kredita. Sa druge strane, „nagli“ rast kamatnih stopa gotovo se nikada ne događa. Svaki ozbiljniji rast kamatnih stopa treba barem 6 mjeseci za rast, a nekad i dulje od toga.

    Ukoliko se pogleda Hrvatska i njezina monetarno-kreditna politika, onda je jasno da kamatne stope u Hrvatskoj nemaju nikakve veze sa ponudom i potražnjom za kreditima. Svaka tržišna kamatna stopa je cijena novca u određenoj državi i kamatna stopa se mijenja s promjenom ponude i potražnje za kreditima na nacionalnom tržištu.

    Kamatna stopa u Hrvatskoj formira se temeljem promjena kamatnih stopa u EU, odnosno kako to naš uvaženi guverner voli reći „euriobor“.
    Za sve one koji ne znaju, EURIBOR je razmjerna dnevna međubankarska kamatna stopa u zemljama euro zone. Dakle, dnevna kamatna stopa po kojoj komercijalne banke koje koriste euro kao nacionalnu valutu, pozajmljuju novac između sebe!

    Dakle hrvatska kamatna stopa nema nikakve veze sa ponudom i potražnjom kredita u Hrvatskoj! Stoga je posve jasno kako ne može biti nikakvog „srednjoročnog“ predviđanje promjene kamatne stope, a na što se poziva guverner Vujčić.
    Stoga se ipak nameće daljnje pitanje, a temeljem čega guverner Vujčić doista očekuje nagli rast kamatnih stopa i kako mu je došla ideja o „srednjoročnosti“?

    Dakle, kamatne stope se mogu ugovoriti na određeni period, ali nakon isteka tog perioda, moraju se ponovno ugovarati, ili klijent može prijeći na promjenljivu! Naime, uvijek ostaje pitanje stvarne isplativosti ugovaranja kamatne stope za klijenta! Zato što se mora obračunaiti onaj period dok kamatna stopa nije porasla, ali kreditni dužnik plaća uvećanu ugovornu kamatnu stopu kao vlastitu „cijenu straha“! Dakle, zaštita klijenta kroz ugovorne kamatne stope je „šarena laža“!

    Pojednostavljeno rečeno, ugovorena tzv. „fiksna“ kamatna stopa, samo je sredstvo za uzimanje ekstra profita od strane banaka. Da sam u pravu to ću potvrditi jednostavnim primjernom. Recimo, odobren je kredit određenoj osobi u iznosu od 100.000 kn na 20 godina, a sa kamatnom stopom od 4%. Dakle jedna relativno viša kamatna stopa, ali se dogodi „nagli“ rast na 5%. Mjesečna rata isplate dugovanja spomenutog kredita sa 4% kamate iznosila bi 804Kn, a sa 5% iznosila bi 857Kn. Dakle samo 53Kn bi bila viša mjesečna rata. Sa druge strane, ugovorna kamatna stopa je ugovorena na 5 godina i recimo tek nakon četvrte godine se dogodi taj nagli rast kamatne stope, onda bi dužnik platio više u ukupnom iznosu 2.736Kn za prve 4 godine! U toj zadnjoj godini dužnik bi uštedio u ukupnom iznosu plaćenih kamata samo 636Kn. Znači na period od 5 godina, gdje se u zadnjoj godini otplate kreditnog dug dogodio nagli rast kamatne stope sa 4% na 5%, dužnik bi poslije 5 godina bezrazložno platio ukupno više 2.000Kn, nego sa plivajućom kamatnom stopom.

    Stoga, opet se dolazi do novog pitanja, pa što je onda problem za guvernera Vujčića?

    Guverner Vujčić SKRIVA hrvatskoj javnosti pravo strahovanje! Naime, postoji opravdana bojazan u financijskom svijetu od nove deprecijacije tečaja Eura prema svim valutama. Razlog je rast dugovanja zemalja članica EU temeljem rasta proračunskih deficita. Sve se financira kreditima centralne banke EU! Danas jedna Austrija ima javni dug proistekao iz akumuliranog proračunskog deficita od preko 83% njezina BDP! Belgija preko 105%! Francuska 95%, Njemačka preko 67%, Italija preko 132%! Države iz eurozone imaju javni dug preko 90% ukupnog iznosa njihovih BDP-ova! Hrvatski javni dug je preko 83% nacionalnog BDP-a.

    ECB (centralna banka EU) sva ta dugovanja financira kreditima odobrenim državama euro zone! Raste sve više i više novčana masa Eura i to djeluje na pad tečaja Eura prema svjetskim valutama. S rastom novčane mase raste ponuda Eura na valutnim burzama i uz istovjetnu ili čak nižu potražnju za Eurima jednostavno obara tečaj Eura.

    Stoga, strah Vujičića proistječe iz mogućnosti naglog pada tečaja Eura! Ukoliko se to dogodi ECB bi mogao radi održanja tečajne vrijednoti Eura naglo uvećati kamatnu stopu za Euro! Kako je kamatna stopa u Hrvatskoj vezana za taj inozemni EURIBOR, a ne nacionalno tržište kredita, onda se može dogoditi istodobno pad tečaja Eura i rast kamatne stope Eura. U takvim uvjetima tečaj Kune prema Euru bi se promjenio, jer jednostavno ECB-u ne bi više odgovarao omjer €1=7,5Kn, nego puno viši omjer!

    To znači bio bi pritisak na HNB za jačom deprecijacijom tečaja Kune prema Euru. Hrvatska bi se jednostavno našla u
    KATASTROFI, jer bi kamatna stopa rasla u EU i posljedično u Hrvatskoj. Istodobno bi se odvijala deprecijaciju tečaja Kune! U tom slučaju bila bi prava katastrofa za Hrvatsku i potpuni monetarni i financijski slom Hrvatske. NIKAKVA „fiksna“ kamatna stopa tu ne bi pomogla!
    Što bi onda trebalo učiniti?
    Hrvatska mora UKINUTI valutnu klauzulu, te posve suvereno voditi svoju monetarno kreditnu politiku! Umjesto vezivanja promjene hrvatske novčane mase za UMJETNO fiksni tečaj Kune prema Euru, MORA se vezivati za promjene BDP-a!

    Takvu AKTIVNU monetarno kreditnu politiku guverner Vujčić ne smije ni prozboriti! Zato što guverner Vujičić jednostavno ne zna i nema hrabrosti voditi takvu monetarno-kreditnu politiku. Najlakše  je Vujičiću sjediti u fotelji, uzimati 40.000 Kn mjesečne plaće i ništa ne činiti!
    Stoga, recimo više ZBOGOM Vujčiću!

    Dr. Tihomir Janjiček