• STEČAJ KONCERNA NA HRVATSKI I KANADSKI NAČIN


    dr tihomir janjiček glas slavonije

    Agrokor još uvijek nije prošao pozornost hrvatske javnosti sa svojim financijskim stečajem. Nekako istodobno financijski stečaj dogodio se i u kanadskom koncernu Sears.
    Stoga je interesantno spoznati kakve su razlike vezane za stečaj ova dva koncerna. Agrokor je tvrtka u Hrvatskoj, relativno siromašnoj državi EU koja još uvijek prolazi kroz proces preobrazbe gospodarskog sustava iz doba komunizma na tržišni sustav.

    Kanada je sa druge strane „najbolja država na svijetu“ kako se dugo godina o toj zemlji pisalo i govorilo. Isto tako Kanada je tako željena država za useljenje od brojnih Hrvata, dok je Hrvatska zemlja iz koje bi otišli svi osim „političkih elita“!

    Pođimo stoga prvo od kanadskog koncerna Sears.

    Koncenr Sears posluje u Kanadi od 1952. godine kao šoping centar, ili kako bi se to nekad reklo „robna kuća“. Sve do prvog desetljeća ovog stoljeća, Sears je relativno dobro poslovao, a onda je poslovanje počelo tonuti. Prve vijesti su o stečaju Searsa obznanili su tzv. novinari „krtice“ ili kako bi se reklo unutarnji informatori iz tvrtke.

    Za poočetak treba napraviti usporedbu i pogledati broj zaposlenih iz 2007. godine, tada je bilo 355,000 zaposlenih, dok je danas „samo“ 140,000! Dakle manje od trećine je ostalo zaposleno u Searsu u zadnjem desetljeću. Netko će reći „dobro još uvijek je to veliki broj“, ali to je jednostavno besmilica.

    Financijski gledano, dionica Searsa je 2007. godine vrijedila $195, a danas manje od $10! Poput Agrokora, Sears je napravio $700 MILIONA akumuliranog duga, koji je financirao kreditima banaka. Toliko je za sada „priznat“ dug, kakvo je doista stvarno stanje, tek će se doznati. Iskazano u Kunama, to je od prilike oko 3,5 miljardi Kuna!

    Za nastavak poslovanja i plaćanja dospjelih financijskih obveza Sears treba poslovni kredit od $175 miliona, ali su banke spremne pružiti najviše $109 miliona! Dakle, Sears je postao insolventan, jer dospijela dugovne obveze neće moći pokriti potraživanjma od  kupaca i kreditima od banaka.

    To je praktično stečaj! Naravno, problem je preko 2000 šoping centara i 140,000 zaposlenika! Neka se nitko ne zanosi, većina njih NIKAD si neće naći novo zaposlenje!!! To je posebice važno istaći, jer veliki broj naših ljudi u Domovini zamišlja kako se drugi posao u Kanadi „odmah može naći“! To je u filmovima, a u stvarnosti posve nešto drugo! Otpuštanja će biti od po 15,000 do 20,000 osoba mjesečno!

    Najveći vlasnik dioničkog kapitala Searsa u smislu broja dionica je Eddie Lampert i on posjeduje 45% ukupnog broja dionica. Niti središnja konfederalna vlast, a niti provincijska vlada NE poduzima ništa!

    Sada se vrijedi osvrnuti na slučaj Agrokora, odnosno kako je reagiralo javnost u Hrvatskoj i hrvatska vlast, kada se doznalo za slučaj financijskog stečaja Agrokora.
    Hrvatska javnost je doznala od ruskog veleposlanika! Naši novinari su jako zauzeti sa lupetanjem Mamića na njegovim „monolog konferencijma“ za novinstvo! Sa druge strane, hrvatska javnost je doista primitivn0 reagirala pristupom nek sve propadne!

    Kanadska javnost jednostavno je rečeno bijesna i sa strahovanjem čekaju otpuštanja sa posla. Nitko ne govori kako bi gospodina Lamperta trebalo uhititi! Sa time se nitko ne zamara!
    Kanađani isto očekuju određene poteze svojih vlasti, međutim za razliku od hrvatske vlade, kanadska vlada je krajnje ne zainteresirana! Isto je i sa konfederalnom provincijom Ontario i ona je ne zainteresirana! Ne, to nije poztivan potez, već besmislen. Zaposlenici su ostavljeni na milost i ne milost!

    Naknada za ne zaposlene, točnije osobe koje izgube posao najviše je 3 mjeseca u Ontariu i mogu primati tu naknadu u najvećem iznosu od $1,200. Nevezano jesu li si optušteni našli ili ne zaposlenje za to vrijeme! Primitak spomenutog iznosa će prestati nakon 3 mjeseca! Isto tako je važno reći da samo one osobe koje primaju tu naknadu se računaju kao nezapslene osobe. Svi oni koji traže zaposlenje, ali ne primaju nikakvu naknadu NE računaju se kao nezaposleni!

    Neka nitko ne misli, socijalna skrb postoji ovdje, ali je odvano svedena na milosrđe i to isto na vrlo kratko vrijeme! Oni koji primaju socijalnu skrb ne računaju se u ne zaposlene. Znam, netko će upitati, pa što kad prestane i socijalna skrb, onda se podnosi zahtjev za spavanjem na nogostupu!

    Stoga svi oni koji su osuđivali i osuđuju premijera Plenkovića zbog uključivanja hrvatske vlade u iznalaženju riješenja za smanjenje negativnih posljedica po hrvatsko gospodarstvo i socijalno stanje nacije, duboko su u krivu.

    To ne znači da svaki potez gospodina Ramljaka treba odobravati, ali u „najboljoj državi na svijetu“ vlada ne poduzima ništa! Nema nikakvog Ramljaka  koji bi rješavao problem Searsa!
    Gubitak određenih poslova koji će nastupiti u Agrokoru, jednostavno mora nastupiti. Bolje je sačuvati poslovanje tvrtke u smanjenom obujmu poslovanja nego imati potpuni stečaj, kako su brojni besmisleno govorili i priželjkivali. Jednako kao i Agrokoru, tako i Searsu, vukli su se loši poslovni potezi!

    Loše poslovne odluke nisu specijalitet ni Todorića ni Lamperta. Jednostavno, vlasnici tvrtke i njihov poslovodni odbor donose loše poslovne odluke, jer su nestručni! Ne doraslost razini poslovanja i izazovima nije samo hrvatski problem već i kanadskih menadžera iz „najbolje države svijeta“!

    Bitna razlika je još u jednoj stvari, a to je funkcioniranje tržišta, kako robnog tako i dioničkog. Naime pad vrijednosti dionica i postupni pad broja zaposlenih su podaci koji se pomno prate i događaju! Zbog toga doista nije nitko previše iznenađen financijskom propašću Searsa, jer su svi financijski pokazatelji govorili o pogoršanju financijske stabilnosti Searsa. U Hrvatskoj je sve bilo običan balun, niti jedan financijski pokazatelj nije se mijenjao godinama, vezano za poslovanje Agrokora! Ništa nije ukazivalo na financijske probleme Agrokora! Bilo je smao „govorkanja“.

    Očito hrvatsko tržište ne funkcionira SLOBODNO! Što bi se reklo narodski sve je „gurano pod tepih“!
    Hrvatska i Hrvati su morali doznati za propast Agrokora od ruskog veleposlanika i to zato što je Sberbank PRODUŽENA RUKA Putina i u službi ruske vanjske politike! Politike čiji je interes slomiti Hrvatsku i prinuditi je na rusku milost!

    Dovoljno je pogledati naslove iz tiskovina: „Sberbank prodaje dionice Mercator“; „Sberbank počeo plijeniti Mercatorove dionice“; „Sberbank tuži Agrokor“; „Sberbank zatražio da Agrokoru zabrani ulazak u ‘roll up’ s drugima“, “Razgovori sa Sberbankom su dosta teški i metode nisu uvijek tržišne”, “Prijeti li nam potpuna financijska ovisnost o Rusiji”!

    Misli li doista bilo tko kako je Sberbank bio NAIVAN i zato davao kredite Agrokoru! Kako i same tiskovine govore “Sberbank nije samo najveća ruska banka, sada je preuzeo titulu najveće kompanije u Rusiji”! Teško je povjerovati u “naivnost” Sberbank prema Agorkoru.
    Razumijeli se onda konačno u Hrvatskoj zašto je Petrov išao u “posjet” ruskom veleposlaniku neposredno prije obznane financijske propasti Agrokora od strane tog istog veleposlanika i zbog čega je Petrov tražio odstup “ne stranačkog ministra”!

    POVJERENSTVO ZA GOSPODARSTVO HSP-a
    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Tihomir Janjiček: Hrvatska mora UKINUTI valutnu klauzulu i suvereno voditi svoju monetarno kreditnu politiku! Da bi to uspjela mora guverneru Vujčiću dati otkaz!


     

    dr tihomir janjiček glas slavonije

    Židovi su  u svojoj najranijoj povijesti imali  svog proraka Mojsija koji ih je izveo iz egipatskog ropstva! Hrvatska se već odavna nalazi u ropstvu, ali dužničkom ropstvu. Za to su krive sve vlade HDZ-a i SDP-a, koje su vladale od 3.  siječnja 2000. godine do sada. Međutim, najvažnije dvije osobe iz toga doba su pored svih premijera su i dvojca guvernera HNB, Željko Rohatinski i Boris Vujčić.

    Boris Vujčić je od srpnja 2000. godine praktično stalni glavni lik u HNB, jer je bio viceguverner i guverner. Vujčić je od tada do danas, uspio Hrvatsku staviti u takvo dužničko ropstvo koje je doista gore i teže nego ono u vrijeme komunističke Jugoslavije.

    Ne, to nije učinjeno nedjelima, već svjesnim propustima. Sada se pojavljuje u ulozi proroka koji ne spašava, već navješta katastrofu!
    Vrhunac dužničkog ropstva dosegnut je eskalacijom valutne deprecijacije Eura prema švicarskom Franku s početka 2015 godine, a što sam osobno tada najavio nekih mjesec dana ranije. Poslije se Vujčić hvalio kako je on propast tečaja Eura prema franku najavio čak 10 godina ranije! Jednako je to kao i tvrdnja da je Keynes najavio propast komunizma još 1921. godine i što se dogodilo tek 1989. godine!

    Isto tako sam odmah nakon tog 15. siječnja 2015. godine, sugerirao trenutnu konverziju svih odobrenih kredita sa klauzulom prema franku na klauzulu prema euru! Tadašnja Milanovićeva vlada, prvo se opet igrala „komunizma“ i privremeno „zamrzavala tečaj“ franka, a što sam također kritirizirao zbog posve izvjesnog nagomilavanja tečajnih razlika nakon „odmrzavanja“ tečaja. No, SDP-ova vlada je prihvatila moj prijedlog konverzije kredita što sam dao u ime HSP-a, ali sa 10 mjeseci kašnjenja. Obrazloženje je bilo kako su razmatrane i druge opcije, a doista drugih opcija jednostavno nije bilo. Naravno, ostale su nagomilane tečajne razlike!

    HDZ je kao i uvijek šutao, a onda su LAGALI kako su baš oni navjestili nagli rast tečaja franka, mada blage veze nisu imali o tečaju bilo koje valute, jednako kao ni danas!

    Ovih dana, guverner Vujčić pokušava puno glasnije nego prije, „upozoriti“ hrvatsku javnost na mogućnost naglih promjena kamatne stope na već odobrene kredite i to u „srednjem“ roku!? Navješćuje se rast kamatne stope. Stoga se nameće pitanje, kako se to iznenadno „probudio“ guverner Vujčić i poput proroka navješta Hrvatima nagle promjene kamatne stope i sugerira prijelaz na „fiksnu“ kamatnu stopu!?

    Stoga vrijedi pogledati što se doista događa sa kamatnim stopama.

    Odmah na početku treba reći da „fiksne“ kamatne stope ne postoje nigdje u svijetu, osim u Kubi i Sjevernoj Koreji. U svim drugim tržišnim gospodarstvima postoje ugovorne kamatne stope na kraće ili dulje vrijeme, ovisno o bankama. Kamatne stope se u suvremenim tržišnim gospodarstvima mogu ugovoriti od 1 do 5 godina najdulje. Naravno to se najvećim dijelom odnosi za dugoročne kredite, a to su svi oni s rokovima otplate preko 5 godina.

    Ugovaranjem ovakvih kamatnih stopa, recimo baš na 5 godina, „štiti“ se dužnika od „nagle“ prmjene kamatne stope. Rekoh „štiti“, a ne štiti, zbog toga što svaka ugovorena kamatna stopa uvijek je viša od tržišne! Dužnik tada doista plaća „strah“ od moguće promjene kamatne stope na tržištu kredita. Sa druge strane, „nagli“ rast kamatnih stopa gotovo se nikada ne događa. Svaki ozbiljniji rast kamatnih stopa treba barem 6 mjeseci za rast, a nekad i dulje od toga.

    Ukoliko se pogleda Hrvatska i njezina monetarno-kreditna politika, onda je jasno da kamatne stope u Hrvatskoj nemaju nikakve veze sa ponudom i potražnjom za kreditima. Svaka tržišna kamatna stopa je cijena novca u određenoj državi i kamatna stopa se mijenja s promjenom ponude i potražnje za kreditima na nacionalnom tržištu.

    Kamatna stopa u Hrvatskoj formira se temeljem promjena kamatnih stopa u EU, odnosno kako to naš uvaženi guverner voli reći „euriobor“.
    Za sve one koji ne znaju, EURIBOR je razmjerna dnevna međubankarska kamatna stopa u zemljama euro zone. Dakle, dnevna kamatna stopa po kojoj komercijalne banke koje koriste euro kao nacionalnu valutu, pozajmljuju novac između sebe!

    Dakle hrvatska kamatna stopa nema nikakve veze sa ponudom i potražnjom kredita u Hrvatskoj! Stoga je posve jasno kako ne može biti nikakvog „srednjoročnog“ predviđanje promjene kamatne stope, a na što se poziva guverner Vujčić.
    Stoga se ipak nameće daljnje pitanje, a temeljem čega guverner Vujčić doista očekuje nagli rast kamatnih stopa i kako mu je došla ideja o „srednjoročnosti“?

    Dakle, kamatne stope se mogu ugovoriti na određeni period, ali nakon isteka tog perioda, moraju se ponovno ugovarati, ili klijent može prijeći na promjenljivu! Naime, uvijek ostaje pitanje stvarne isplativosti ugovaranja kamatne stope za klijenta! Zato što se mora obračunaiti onaj period dok kamatna stopa nije porasla, ali kreditni dužnik plaća uvećanu ugovornu kamatnu stopu kao vlastitu „cijenu straha“! Dakle, zaštita klijenta kroz ugovorne kamatne stope je „šarena laža“!

    Pojednostavljeno rečeno, ugovorena tzv. „fiksna“ kamatna stopa, samo je sredstvo za uzimanje ekstra profita od strane banaka. Da sam u pravu to ću potvrditi jednostavnim primjernom. Recimo, odobren je kredit određenoj osobi u iznosu od 100.000 kn na 20 godina, a sa kamatnom stopom od 4%. Dakle jedna relativno viša kamatna stopa, ali se dogodi „nagli“ rast na 5%. Mjesečna rata isplate dugovanja spomenutog kredita sa 4% kamate iznosila bi 804Kn, a sa 5% iznosila bi 857Kn. Dakle samo 53Kn bi bila viša mjesečna rata. Sa druge strane, ugovorna kamatna stopa je ugovorena na 5 godina i recimo tek nakon četvrte godine se dogodi taj nagli rast kamatne stope, onda bi dužnik platio više u ukupnom iznosu 2.736Kn za prve 4 godine! U toj zadnjoj godini dužnik bi uštedio u ukupnom iznosu plaćenih kamata samo 636Kn. Znači na period od 5 godina, gdje se u zadnjoj godini otplate kreditnog dug dogodio nagli rast kamatne stope sa 4% na 5%, dužnik bi poslije 5 godina bezrazložno platio ukupno više 2.000Kn, nego sa plivajućom kamatnom stopom.

    Stoga, opet se dolazi do novog pitanja, pa što je onda problem za guvernera Vujčića?

    Guverner Vujčić SKRIVA hrvatskoj javnosti pravo strahovanje! Naime, postoji opravdana bojazan u financijskom svijetu od nove deprecijacije tečaja Eura prema svim valutama. Razlog je rast dugovanja zemalja članica EU temeljem rasta proračunskih deficita. Sve se financira kreditima centralne banke EU! Danas jedna Austrija ima javni dug proistekao iz akumuliranog proračunskog deficita od preko 83% njezina BDP! Belgija preko 105%! Francuska 95%, Njemačka preko 67%, Italija preko 132%! Države iz eurozone imaju javni dug preko 90% ukupnog iznosa njihovih BDP-ova! Hrvatski javni dug je preko 83% nacionalnog BDP-a.

    ECB (centralna banka EU) sva ta dugovanja financira kreditima odobrenim državama euro zone! Raste sve više i više novčana masa Eura i to djeluje na pad tečaja Eura prema svjetskim valutama. S rastom novčane mase raste ponuda Eura na valutnim burzama i uz istovjetnu ili čak nižu potražnju za Eurima jednostavno obara tečaj Eura.

    Stoga, strah Vujičića proistječe iz mogućnosti naglog pada tečaja Eura! Ukoliko se to dogodi ECB bi mogao radi održanja tečajne vrijednoti Eura naglo uvećati kamatnu stopu za Euro! Kako je kamatna stopa u Hrvatskoj vezana za taj inozemni EURIBOR, a ne nacionalno tržište kredita, onda se može dogoditi istodobno pad tečaja Eura i rast kamatne stope Eura. U takvim uvjetima tečaj Kune prema Euru bi se promjenio, jer jednostavno ECB-u ne bi više odgovarao omjer €1=7,5Kn, nego puno viši omjer!

    To znači bio bi pritisak na HNB za jačom deprecijacijom tečaja Kune prema Euru. Hrvatska bi se jednostavno našla u
    KATASTROFI, jer bi kamatna stopa rasla u EU i posljedično u Hrvatskoj. Istodobno bi se odvijala deprecijaciju tečaja Kune! U tom slučaju bila bi prava katastrofa za Hrvatsku i potpuni monetarni i financijski slom Hrvatske. NIKAKVA „fiksna“ kamatna stopa tu ne bi pomogla!
    Što bi onda trebalo učiniti?
    Hrvatska mora UKINUTI valutnu klauzulu, te posve suvereno voditi svoju monetarno kreditnu politiku! Umjesto vezivanja promjene hrvatske novčane mase za UMJETNO fiksni tečaj Kune prema Euru, MORA se vezivati za promjene BDP-a!

    Takvu AKTIVNU monetarno kreditnu politiku guverner Vujčić ne smije ni prozboriti! Zato što guverner Vujičić jednostavno ne zna i nema hrabrosti voditi takvu monetarno-kreditnu politiku. Najlakše  je Vujičiću sjediti u fotelji, uzimati 40.000 Kn mjesečne plaće i ništa ne činiti!
    Stoga, recimo više ZBOGOM Vujčiću!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • ZA SPAS I AGROKORA I HRVATSKOG GOSPODARSTVA NUŽNO JE PROVESTI “BAILAUT” PROGRAM


    dr tihomir janjiček glas slavonije
    Hrvatska vlada na čelu sa Andrejom Plenkovićem konačno se suočava sa onim problemima koji su desetljećima gurani pod tepih! Financijski problem hrvatskog gospodarstva dosegnuli su razinu koja zahtjeva ozbiljnu državnu intervenciju! Ne, to nije intervencija kakva bi se učinila u doba komunizma, već suvremena tržišna intervencija države u svrhu stabiliziranja gospodarstva.

    Zadnjih 7-8 godina objavljuju se moji tekstovi o ekonomskim i financijskim problemima Hrvatske i mogućim rješenjima. U srpnju prošle godine moja stranka HSP ogranizirala je i određenu vrstu gospodarskog foruma, te sam tom prigodom predstavio financijske probleme hrvatskog gospodarstva i načina izlaska iz tih problema. Ovom prigodom ponovno ću se osvrnuti na financijske probleme Hrvatske, potaknut upravo financijskom propašću Agrokora.
    Hrvatsko gospodastvo godinama pati od problema „lanca dugovanja“! Dakle, dugovanja koje započne sa dugovanjima jedne tvrtke, najčešće velike tvrtke, koji se poslje protežu na sve ostale tvrtke zbog međusobnog odnosa dugovanja i potraživanja! Agrokor je već više od 10 godina insolventna tvrtka. Kako ne bi bilo nedoumice što je „insolventnost“, onda ću odmah reći to su tvrtke čija dugovanja nadmašuju potraživanja i jednostavno nisu onda u mogućnosti isplaćivati svoje financijske obveze.

    Najčešća posljedica bude „blokada bankovnog računa“ takve tvrtke, a to za sobom nosi posljedicu i kašnjenja isplate plaća i ne plaćanje poreza, izostanak uplate zdravstvenog i mirovinskog doprinosa zaposlenih i slično. Dubioza Agrokora je oko 10 milijardi Kuna, neka se nitko ne zanosi i ta je informacija doista točna!

    Agrokor je tvrtka koja je manje više u vlasništvu jedne osobe, a to je gospodin Todorić. Ima još suvlasnika dioničara, ali su oni u financijskom smislu zanemarivi. Tvrtka je vođena na principu mikro-menadžmenta, gdje postoji samo jedan „gospodin bog“ i naravno to je Todorić. Međutim Todorić nije financijski stručnjak i ne zna voditi financije. Ne zna ih voditi u jednom strateško-poslovnom smislu! Dakle, recimo kupnja „Mercatora“ ili „Belja“, što je učinio gospodin Todorić u ime Agrokora. To su krupni poslovni i financijski pothvat, koji jednostavno moraju imati financijski uspjeh ili će čitavi Agorkor bankrotirati. Ne, nije to uzrok propasti Agrokora, to su bili postupci spašavanja Agrokora! Financijska isplativost ulaska u krupne financijske projekte najvažniji je čimbenik u donošenju takve odluke!

    Hrvatska javnost upoznata je sa kolapsom Agrokora preko ruskog veleposlnika, ali ne od naših „uvaženih“ istraživačkih novinara! Gospodin Todorić je bio uvijek miljenik „crvenih“ struktura vlasti, ma koliko danas i Linić i Milanović i Bernardić prali ruke od njega poput Poncije Pilat! Kako su tiskovine i općenito mediji u Hrvatskoj još uvijek „crveni“, onda sljedom toga nije ni bilo pravodobne obavjesti o propasti Agrokora!
    O propasti Agrokora nije javnost izvjestila hrvatska vlada, a ona je doista trebala biti PRVA koja je zbog bivše pozicije ministra inancija najbolje znala za čitavu situaciju!
    Međutim, u Hrvatskoj nije samo Agrokor financijski problem, jer problem su gotovo sve vodeće hrvatske korporacije sa hrvatske dioničke burze! Sjetimo se i ne tako davnog financijskog kolapsa gospodina Štroka!

    Todorića i Štrokova će biti još u Hrvatskoj i to na pregršt za mandata Plenkovića! Međutim, sve hrvatske vlade znaju za to i sve se ponašaju ovako kao i sada gospodin Plenković, a to je „diplomatski“ ne zainteresirano!
    Kao ekonomist već godinama nastupam u hrvatskoj javnosti i otvoreno sugeriram kako je Hrvatskoj potreban ozbiljan „bailout“ program! To je program u kojemu bi vodeće insolventne dioničke tvrtke bile dokapitalizirane novcem države!
    Dakle, tvrtke tipa dioničkih društava sa finacijskim problemom insolvetnosti, pa bi one izdale dodatne naklade svojih dionica i njih bi država otkupila po nominalnoj cijeni. Dakle onoj koja bi bila naznačena na dionici, a nikako ne na burzi, jer bi to samo dovelo do kolapsa dionica na burzi, pa čak i sam zagrebačke burze. Nakon toga predstavnik države bi bio dobio mjesto u NOVOM poslovodnom odboru! Predstavnik države bio bi i u nadzornom odboru. Oni bi skupa nadgledali poslovanje i korištenje novca iz dokapitalizacije, kako ne bi bilo pronevjere novca!

    Novi poslovodni odbor morao bi uraditi program restrukturiranja poslovanja i utvrđivanja novih strateških poslovnih ciljeva! Samo tako bi te tvrtke bi uspjele opstati i nastaviti poslovanje sa uspijehom!
    Za hrvatsko gospodarstvo potreban je ukupni iznos za bailout program minimalno 100 milijardi Kuna po mojim izračunima! Naravno, ne bi taj novac sav ušao odmah u promet, nego sukladno dospijećima isplata financijskih obveza.

    Kako ne bi došlo do naglog uvećanja novčane mase, potrebno je privatizirati određene dioničke tvrtke koje su danas u vlasništvu države. Točnije njihove dionice bi bile prodane inozemnim investitorima. To bi omogućio priljev Eura, što bi bila protuteža uvećanju novačne mase Kuna! Time se ne bi drastično urušio valutni tečaj Kune. Naravno, valutna klauzula bi morala biti dokinuta!

    Sadašnji trenutak za ovakav program je IZVRSTAN, jer je EU suočena sa rastućom inflacijom zbog rasta novčane mase Eura unutar EU, pa samim time i padom kupovne moći Eura! Ovakav program dokapitalizacije sproveo bi se u dogovoru sa NHB-om i posebni novčani iznosi bi bili omogućeni. Kroz nekih 3 do 5 godina, nakon financijske konsolidacije tih poduzeća, država bi postupno prodavala te dionice na burzi, kažem postupno, kako ne bi nagla ponuda tih dionica srušila njihovu burzovnu cijenu!

    „Neokomunistički“ pristup sa jamstvima ne može pomoći, jer jamstva samo donesu nagle isplate iz proračuna, ali bez ikakvog programa financijskog i poslovnog restrukturiranja. Sa druge strane, ništa se ne promjeni u poslovodnim odborima takvih tvrtki, pa te iste nesposobne osobe i dalje vode tvrtku! Nikakvi „novi“ krediti ne pomažu, jer su sve insolventne tvrtke kreditno PREZADUŽENE!

    Nikakva „predstečajna nagodba“ ne može poboljšati situaciju insolventnim tvrtkama, pa ni Agrokoru, jer su već brojne male i srednje hrvatske tvrtke već bankrotirale zbog Agrokora i tvrtki tog tipa, odnosno financijskih „propalica“! Veliki dio dugova Agrokora vezan je prema inozemstvu, točnije Rusiji i zato nas je ruski veleposlanik obavijestio o Agrokoru!
    Agrokor se ne može pustiti propasti, ma koliko bilo opravdani i ne opravdani prijepori prema Ivici Todoriću! Razina ekonomskog značenja i odgovornosti Agrokora i svih njegovih poslovnih partnera viša je od tek pukog odnosa prema jednoj osobi!
    Uostalom odlazak Ivice Todorića iz Agrokora nije više uopće upitan, ovo je njegov osobni poslovni kraj!
    Treba opstati Agrokor i desetine tisuća zaposlenih na svojim poslovima! Veća sada su mogle biti izdane nove dionice za sve ne isplaćene porezne obveze Agrokora i time otvoriti vrata za što bržu smjenu Todorića, uspostavu novog poslovodnog odbora i postavljanja predstavnika države u njoj! Nikakva Plenkovićeva „smirenost“ ne može ovdje pomoći, jer će kolaps Agrokora teći jako brzo!

    Spomenutim modelom bailout programa, američka država spasila je korporacije Ford, GM i Chraylser, a njihove financijske dubioze bile su preko 1000 puta veće nego iznos BDP-a Hrvatske!

    Na koncu još nešto, pomoći od Brisela neće biti, stoga gospodine Plenkoviću što se čeka!?

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Janjiček: Zašto moramo hitno graditi LNG terminale!?


    dr janjiček 800_440

    Hrvatska je suočena sa mogućnošću rasta cijene plina. Gotovo je panika zavladala u Hrvatskoj Vladi i javnosti. Poskupljenje koje novinstvo najavljuje je visoko, a hoće li se poskupljenje plina dogoditi i kada to nitko ne zna.

    Naravno, bivši ministri iz Milanovićeve vlade likuju i pojavljuju se u televizijskom i novinskom prostoru doslovce svakodnevno. Sadašnji ministar financija, te ministrica gospodarstva i konačno sam Hrvatski premijer najavljuju kako neće biti promjene cijene plina. Stalno se spominju i promjene u svezi ponude plina u Hrvatskoj kroz liberalizirano tržište i gotovo uvijek se spominje „LNG terminal“. Sa spomenutim „terimnalom“ se „razbacuje“ sve vrijeme, a vrlo je upitno znali uopće hrvatska javnost što je to i kakva je svrha toga!?
    Stoga za razumijevanje promjena na tržištu prirodnog plina u Europi i svijetu, pa samim time i položaj Hrvatske, treba barem reći o kakvom se plinu radi.
    Američki tehnolozi uspjeli su stvoriti novi proces proizvodnje plina iz naftnih škriljeca. Presiranjem škriljaca stvara se nafta, a dodatnim termičkim obradam se stvara tzv. „sintetitzirani“ plin u prvoj fazi proizvodnje. Taj sintetirzirani plin se miješa sa vodikom i ugljičnim monoksidom, a oni se tvore iz prirodnog plina djelomičnom oksidacijom sintetiziranog plina, čime se odstranjuju nečistoće iz takvog plina. Dakle dobija se posve čisti plin, što nije slučaj sa naravnim plinom iz središta zemlje. U drugoj fazi proizvodnje čini se pretvorba sintetiziranog plina u tekući ugljikovodik. Takav tekući plin doima se poput voska na sobnoj temperaturi. U zadnjoj trećoj fazi proizvodnje krekingom i izomerizacijom stvara se molekularni lanac koji stvara tekuća goriva sa željenim svojstvima. Ovakav oblik proizvodnje istodobno donosi visoko kvalitetni dizel, kerozin i automobilsko ulje za podmazivanje strojeva u automobilima.
    Ovo je doista revolucionari način proizvodnje prirodnog plina i ostalih tekućih goriva, pa jednostavno je omogućio masovni rast ponude plina na svjetskom tržištu. No, ovaj način proizvodnje prirodnog plina pružio je dvije pogodnosti.
    Prva, plin se poput nafte može tankerima transportirati iz bilo kog dijela svijeta u bilo koju državu. U tu svrhu potrebno je samo u velikim lučkim gradovima izgraditi priključke (terminale) za istovar dopremljenog tekućeg plina, koji se na dalje transportira plinovodom ili kamionima. Dakle ti priključci za istovar plina iz tankera su LNG terminali, ili u izravnom prijevodu to su terminali za prijem tekućeg naravnog plina.
    Druga pogodnost je ta što se ovakvim načinom proizvodnje plina znatno uvećala ponuda na svjetskom tržištu, a što je izravno doprinijelo padu cijene plina po prostornom metru. Upravo ta činjenica pogodila je financijski Rusiju i njezina cara Putina, koji se OSOBNO obogatio upravo na prodaji ruskog nacionalnog plina.
    Ono što je bitno isto tako istaći jeste činjenica gdje su potrebe za iznalaženjem podzemnih rezervi prirodnog plina sada puno manje. Kada je u pitanju EU, ali i čitava Europa, oko proizvodnje plina postoje još ozbiljni prijepori kako se odnositi prema ruskom plinu i plinu iz drugih država u blizini Rusije..
    Naime već je svima poznat tzv. „južni tok“ plinovoda koji ima doista dvije opcije. Jedna je snabijevanje plinom iz Rusije, točnije iz Beregovaye pa preko Crnog Mora u Bugarsku, pa tim tokom u Srbiju, te na sjever u Mađarsku i u Austriju. Druga opcija je iz Azerbajdžana na obali Kaspijskog jezera, preko Turske i onda dalje u Italiju jednim svojim krakom i drugim preko Srbije u Mađarsku, pa u Sloveniju i Austriju na koncu. BiH i Hrvatska doista nisu bile zamišljene u tim planovima.
    Problemi postoje kod obje opcije plinovoda. Prije svega je pitanje isplativosti ovih plinovoda. Naime, ovako dugi plinovodi su s visokoim troškovnicima izgradnje, stoga se grade na dugi rok! To znači da bi ovi plinovodi zasigurno trebali postojati za narednih sto godina! Radi se o velikim ulagačkim pothvatima, a čija je isplativost mogućna samo na jedan dulji niz godina.

    To samim time znači kako rezerve plina moraju biti dostano velike za tako dugi niz godina! Ruske rezerve plina su istina dostane za narednih 100 godina. Međutim, nakon agresije Rusije na Ukrajinu i ruske otvorene prijetnje EU iskapčanjem dovoda plina, ovaj projekt je u potpunosti mrtav projekt za zemlje EU! Ne može i ne želi nitko započinjati izgradnju ovakvog plinovoda u uvjetima kada je u Rusiji lako moguć ponovni dolazak nekoga poput Putina i nakon samog Putina i koji bi zbog svoje hegemonističke agresivne ludosti jednostavno iskapčao plin korisnicima. Isto tako, moguća je i dodatna prijetnja i ucjena kakvu je doživjela Ukrajina, a po kojoj je Rusija naplaćivala plin za 1 prostorni metar po čak pet puta višoj cijeni od one za EU! Upravo tako nešto je je moguće da se dogodi i samoj EU! Zato je ruski plin kao opcija u potpunosti izvan bilo kakvog razmatranja za EU.
    Druga opcija snabdjevanja plinom je iz Azerbajdžana. Međutim, tu se također pojavljuju problemi. Prije svega naravne rezerve plina u Azerbajdžanu su manje nego one u Rusiji, pa je vrlo upitna isplativost izgradnje plinovoda! Drugo, sve i kada bi rezerve plina bile više, Azerbajdžan je zemlja blizu Rusije i Gruzije. Rusija posve otvoreno iskazuje teritorijalne pretenzije prema tim državama, a u Gruziji je vodila i agresivni rat te okupirala trećinu njezina teritorija.
    Zato je doprema plina do LNG priključaka znatno prihvatljivija za EU kao opcija održavanja stabilne ponude plina na tržištu. Izbjegavaju se prijetnje i ucjene kako sadašnjeg, tako i nekog budućeg Putina iz Rusije koji bi zasjeo na vlast u Moskvi.
    Danas u EU postoji 22 LNG priključaka. Najbliži Hrvatskoj su u Italiji, a od toga je jedan na Jadranskom moru, a tri druga na Tirenskom moru, odnosno zapadnoj obali Italije. Hrvatska bi izgradnjom tog jednog LNG priklljučka mogla biti važan snabdjevač plinom ne samo tržišta u Hrvatskoj već i čitave središnje Europe. Naime, Hrvatska bi mogla snabdjevati preko svog LNG priključka Sloveniju, Mađarsku, Češku, Slovačku i južni dio Njemačke kao Bavarsku i Baden Wurttemberg oblast, jer im je zemljopisna najbliža i samim time troškovi dopreme bi bili najniži.
    Ako se sada uzmu u obzor i rezerve naravnog plina u hrvatskom dijelu Jadrana, onda se dobija potpuna slika mogućnosti Hrvatske za uklapanje u ponudu plina čitavoj EU. Hrvatska ima jasnu mogućnost ostvarenja visokih prihoda i dobiti za INA-u i čitavu državu Hrvatsku. Posve je jasan i ekonomski učinak LNG priključka i proizvodnja vlastitog plina iz Jadrana, što bi za sigurno uvećalo i zaposlenost i ojačalo INA-u na tržitu EU. Interes EU za LNG priključkom u Hrvatskoj postoji jasno, ali možda još i više i za plinom iz hrvatskog Jadrana. Naravno pitanje koje se postavlja samo po sebi je što će Hrvatska učiniti!? Hoće li uopće izgraditi taj LNG priključak i hoće li započeti sa korištenjem naravnog plina iz Jadrana?
    Odgovor na to pitanje sigurno će potresati čitavu hrvatsku državu, jer će Rusija ustrajavati preko svojih lobista da se LNG priključak ne radi nikako, a još manje koristiti plin iz Jadrana!

    Koristi će se „stravična stručna“ objašnjenja kako će svi Hrvati „pomrijeti“ izgradnjom LNG priključka zbog „ekološkog onečišćenja“! Dok će korištenje plina iz Jadrana biti sotonizirano, jer će „turisti gledati platforme sa obale Jadrana dok se brčkaju u moru“!
    Upravo takva stajališta će se svoditi na to kako je najbolje koristiti SAMO plin iz Rusije! Trebalo bi biti sada valjda jasno i zadnjem bedaku iz hrvatskog puka, tko doista stoji iza zaustavljanja gradnje LNG priključka i korištenja plina iz Jadrana.

    Trebalo bi biti jasno i zbog čega su bili plaćani troškovi političke predizborne promidžbe određenim strankama i političarima novcem iz Rusije! Isto tako bi moralo postati jasno i zbog čega Putin „iznenadno“ brani INA-ine naftne poljane u Siriji! Jasno, sve je to jedan te isti instrumentarij od ruskog cara Putina.

    Zato mora biti jasno svim Hrvatima, hrvatski plin nije problem za Hrvatsku, već riješenje hrvatskih ekonomskih problema!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Janjiček: ZAŠTO JE DOŠLO DO SLOMA EKONOMSKOG GLOBALIZMA I GDJE JE TU HRVATSKA.


    dr janjiček 800_440
    Izlazak Britanije iz EU, te dolazak Donalda Trumpa na vlast u SAD označio je doslovce slom globalizma ili barem onakvog kakav je do sada bio. Globalizam u ekonomskom smislu utemeljen je na tzv. ekonomskoj teoriji “komparativnih prednosti”, odnosno komparativnih troškova. Naime, po toj teoriji svaka država treba nastojati učiniti svoju ekonomsku posebnost na vanjskom tržištu tako što će se usredotočiti na ponudu robe iz onih gospodarskih sektora koji imaju relativno niže troškove proizvodnje u usporedbi sa nekim drugim sektorima. Sa druge strane, svaka država treba uvoziti onu robu gdje ostvaruje relativno više troškove proizvodnje u nacionalnom gospodarstvu od inozemnih.

    Sukladno spomenutoj teoriji, kroz niz godina bi svaka država u gospodarskom smislu mogla napredovati, ukoliko se pridržava principa slobodne trgovine. Tada bi samo i jedino visina troškova proizvodnje utjecala na tržišni uspjeh tvrtki iz različitih država. Tvrtke iz svake države bi se specijalizirale i ravnoteža u vanjskoj trgovini bi se uspostavila, prije ili poslije sama po sebi.
    Međutim, stvari se nisu tako odvijale, niti je bilo šanse. Ono što je najčešća greška i običnih ljudi i nacija, pa i teorija na koncu, jeste vjerovanje kako najbolja opcija ima najveće šanse za uspjeh. Tako je od prilike i ova teorija. Stoga treba pogledati što je greška u spomenutoj teoriji kroz EU i SAD.

    Prije svega, one države koje su još u doba EEZ imale suficit u vanjskotrgovinskoj bilanci i ostale su sa suficitom i još više uvećale svoj suficit sa uspostavom EU. Daljnji rast suficita nastavio se i s uspostavom novčarske unije! Tako je sa Nizozemskom, Belgijom, Luxemburgom, Danskom, Švedskom, Njemačkom. Jedna Španjolska je do primitka u članstvo EEZ imala uravnoteženu vanjskotrgovinsku bilancu, a nakon toga nagli rast deficita. Gotovo istovjetna situacija je i sa Portugalom. Vanjska zaduženost ovih zemlja imala je eksplozivni rast posebice iza 2000. godine.

    Za razliku od Španjolske i Portugala, Finska je doživjela određeni uspjeh ostvarivši suficit od polovice 90-ih godina do 2008. godine, a nakon toga je samo golemi deficit i vanjska zaduženost je ne milosrdno rasla posebice od 2006. godine. Francuska je ostvarivala ravnotežu u vanjskotrgovinskoj bilanci do konca 80-ih, pa doživljava određeni suficit tijekom 90-ih godina. Od tada snažni rast deficita u tisućama milijardi eura! Italija ostvaruje suficit u vanjskoj trgovini, ali rast vanjske zaduženosti Italije daleko nadmašuje sve vanjskotrgovinske suficite zbog rasta javnog duga talijanske države. Poljska je od 2001. godine imala samo deficit u vanjskoj trgovini i tek nakon 2008. godine uspostavlja nekad suficit i nekad deficit, ali je deficit puno češći i u puno višim iznosima. Nakon 2001. godine, vanjski dug Poljske drastično raste i kreće se između 350 i 400 milijardi eura!

    Ako se sada pogledaju vanjsko trgovinska kretanje između EU i Kine, onda je kineski izvoz u EU gotovo duplo veći od izvoza EU u Kinu! SAD sa Kinom isto ima ogroman deficit, a vrijednost uvoza iz Kine je 4 do 5 viša od izvoza SAD u Kinu!

    Veliki broj tvrtki preselilo je svoju proizvodnju iz SAD i EU u Kinu! Ogromni broj poslova u EU i SAD-u jednostavno je ugasio. Srednji sloj u SAD i EU se doslovce topi poput svibanjskog snijega. Europljani i Amerikanci sve su ne zaposleniji i sa sve nižim prihodima i posljedično tomu životnim standardom. Jeftina i nekvalitetna roba iz Kine najtraženija je roba na tržištima SAD-a i EU. Krug siromaštva se nemilosrdno uvećava. Samo u SAD i Kanadi se sraz prihoda između siromašnih i bogatih pogoršao na razinu 1:400, a samo 20 godina u nazad bio je 1:180!!!

    Sustav slobodne trgovine donio je masovno gašenje određenih poslova, ali ne i nastanak novih poslova, što zagovara teorija! Jednostavno samo je došlo do preseljenja tvrtki i poslova iz EU i SAD u Kinu! Unutar same EU nije se dogodilo preseljenje tvrtki i poslova, jer su troškovi preseljenja unutar EU previsoki. Radi se i o malim razdaljinama, pa ne može biti veće uštede u troškovima transporta robe. Iako je radna snaga jeftinija u Rumunjskoj, Bugarskoj, Mađarskoj nego u Njemačkoj, tvrtke iz Njemačke se nisu preselile u spomenute zemlje! Razvijene države EU su zadržale i još uvećavale svoj suficit u vanjskoj trgovini, ali time i zadržale zaposlenost u okviru granica vlastite države.

    Niski troškovi radne snage u Kini učinili su preseljenje poslova i tvrtki iz EU u Kinu, ali ne i iz Kine u EU! Nove tvrtke se nisu otvarale u EU, niti je došlo do nastanka novih poslova za radnu snagu! SAD su prošle slično, kako sa preseljenjem poslova iz SAD u Kinu tako i Mexico! Tako su sve te tvrtke koje su svoju proizvodnju preselile u Mexico, nastavile tu robu prodavati na tržištu SAD, ali se sada bilježi kao izvoz Mexica u SAD!

    Unatoč tomu što je došlo do rasta BDP-a u Mexicu, to nije doprinijelo rastu potražnje za robom iz SAD koja je uglavnom luksuznija, a što se sukladno slobodnoj trgovini moralo dogoditi! Rast BDP-a odlio se na račune 2% meksikanaca! Rast kineske potražnje za uvozom visokokvalitetne i tehnološki napredne robe iz SAD i EU se događa, ali puno sporije od rasta izvoz iz Kine u SAD i EU. Sustav slobodne trgovine jednostavno je zakazao i u ovom segmentu, unatoč suprotnim očekivanjima!

    Zaštita okoliša do sada je uglavnom bila usredotočena na razvijene države svijeta, dakle EU i SAD poglavito. Međutim, glavna onečišćenja zraka i vode dolaze iz Kine i Indije! Obje te države uopće ne zanima ekološko stanje, niti nastanak ogromne količine otrovnih plinova, takozvanih “zelenih plinova”! Ne zanima ih ni zagađenost mora, a još manje ograničenja u lovu ribe i plodova mora iz Pacifika i drugih oceana! Ne troše niti lipe u tu svrhu! Kinu i Indiju i ne zanimaju ni rast oboljelih u vlastitim državama, jer im je natalitet i onako previsok! Stoga rast smrtnosti i broja oboljelih u njihovim nacijama gleda se kao “blagodat”, jer niti jedan program ograničenja rasta nataliteta nije ostvario uspjeh!

    Ne treba zaboraviti niti brojne “offshore outsourcing” tvrtke koje izvoze robu finalne proizvodnje u SAD i EU! “Offshore” tvrtke nemaju stalno sjedište tvrtke i najveći broj njih ne plaća porez nigdje nikomu! Vlasnici spomenutih tvrtki su najčešće politički moćnici koji grade svoje osobno bogatsvo na gospodarskoj propasti svojih nacionalnih država. No, kako države više nisu države nacija, nego “građana”, sad države pripadaju “svima” koji bio kako dograbe potvrdu o državljanstvu. Bilo kao socijalni slučaj ili kao terorista ISIL-a, ili kao uvaženi kriminalci! Javnost sve to proguta u “ambalaži” fotografije nekog “raspalakanog djeteta”, ili “uplakane udovice”, “izgladnjelog starca”! Stoga politički moćnici u svojim državama nemaju nikakve emocije prema narodu države kojom vladaju, jer tom narodu ni ne pripadaju!

    Konačno, odogovor na pitanje zašto nestaje srednji sloj u razvijenim državama! Zašto taj srednji sloj postaje u biti SIROMAŠNI sloj puka u SAD I EU!?

    Vlasnici kapitala, dakle oni koji imaju ozbiljnije iznose u dioničkom kapitalu multinacionalnih korporacija, ostvaruju sve veće i veće iznose dividendnog prihoda od dionica! Rast dividendi posljedica je već spomenutog rasta profita korporacija! Profiti korporacija rastu sve više, jer se sele u države gdje su troškovi radne snage jako niski! Rashodi tih korporacija padaju, a istodobno korporacije ostvaruju se sve veći ukupni prihod zbog rasta potražnje prodajom jeftine i nisko kvalitetne robe u SAD i EU! Isto tako, troškovi ekološke zaštite ili ekološke rente NE postoje u Kini i Indiji! Stoga profit multinacionalnih korporacija ostaju netaknut u svom beskonačnom rastu.

    Unatoč svim prosvjedima protiv nove ekonomske politike Donalda Truma, ali skrb o nacionalnom gospodarstvu u smislu zaštite od vanjskih utjecaja jedini je mogućni oblik gospodarskog opstanka. Posve je ispravno nastojanje Donalda Trumpa na povratku američkih tvrtki unutar granica SAD!

    Stoga kada Tusk plačljivo poziva na “jedinstvo” EU, onda je to doista samo bespomoćno jadikovanje i ne razumijevanja problema EU! Ideja utemeljenja EU je na slobodnoj tržišnoj utrci koja donosi korist za sve članice jednostavno je besmislica! Tržište je to koje stvara pobjednike, a druge gubitnike. Bez gubitnika nema pobjednika i stoga koristi za sve nikad ne može biti, kako unutar EU, tako i na svjetskoj razini!

    U kontekstu svega gore spomenutog treba sada pomisliti na Hrvatsku i pitanje će samo poteći. Hrvati, zašto ste masovno apstinirali na referendumu o članstvu u EU!? Zašto ste time pustili da vas glupa politička bagra članstvom Hrvatske u EU masovno odgura do autobusne postaje s praznim koferom, da nastavite biti siromašni, ali ovaj put kao stranci!

    HRVATSKA STRANKA PRAVA
    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Janjiček: Vujčić ni vlastitu ženu nije uvjerio da ne uzme kredit u “švicarcima”. Toliko o njegovoj stručnosti.


    dr tihomir janjiček glas slavonije

    Nije dugo prošlo od nastupa dr. Šonje u hrvatskoj javnosti s pričama o „korisnosti“ odbacivanja nacionalne valute kune i uvođenja eura u Hrvatskoj. Sada je nastupio i sam guverner HNB-a Vujčić. Prilično je to iznenađujući čin guvernera HNB-a, jer se ni u puno težim situacijama nije pojavljivao u javnosti. U vrijeme problema sa tečajem švicarskog franka i dužničke krize,  guverner Vujčić bi se provodio na skijanju, pardon na „važnom savjetovanju“ u svjetski poznatom skijaškom odredištu.

    Bilo kako bilo, guverner s puno optimizma uvjerava hrvatsku javnost na HRT-u u „veliku“ korist od uvođenja eura za Hrvatsku. Od te silne „koristi“ guverner HNB-a naveo je samo dva čimbenika, jedan nestanak tečajnog rizika i druga je niže kamatne stope.

    Problem tečajnog rizika koji je spomenuo guverner Vujčić je u suštini rizik fluktuiranja tečaja eura, a ne kune! Hrvatska tečajna politika kakvu vodi guverner HNB-a je politika „naljepnice“! Naime, Kuna je u tečajnom smislu samo naljepnica eura, te svaka promjena tečaja eura, istodobno znači i promjenu tečaja kune.

    Problem je naravno jednostavan, tečajna politika eura vodi se radi ekonomskog interesa država unutar Eurozone i u tomu posve dominira ekonomski interes Njemačke prije svega!

    Kada je tečaj Eura započeo naglo slabljenje prema Franku, isto tako je slabio i tečaj kune prema franku, mada kuna nije imala nikakve izravne veze sa tečajem franka. Drugim riječima, Hrvatska u cijelosti, kako gospodarstvo tako i široki puk, svi su prošli kroz dužnički kaos, zbog lošeg vođenja tečajne politike eura od strane Europske Središnje Banke! Treba reći i to, sve i da Hrvatska već ima euro, to nikako ne znači kako se krediti vezani za tečaj franka ne bi pojavili u Hrvatskoj! To je uostalom potvrdio i sam guverner Vujčić, spominjući iz prošlosti primjer Finske.

    Sa druge strane, guverner Vujčić navodi kao doista najveću dobit za Hrvatsku treba vidjeti u padu kamatnih stopa s ukidanjem kune u Hrvatskoj. Takva tvrdnja odmah natjera svakog pogledati na kojoj su razini kamatne stope u zemljama eurozone.

    Dakle, ako se pogledaju izvješća EU o kamatnim stopama na odobrene kredite unutar eurozone, onda se doista može uočiti vrlo veliko šarenilo u visini kamatnih stopa. Podaci koji su niže prezentirani o visini kamatnih stopa su iz prosinca prošle godine.

    Tako recimo Njemačka ima 0.89% kao jedina sa stopom ispod 1%. Dok tri druge države imaju između 1% i 2%, a to su Nizozemska 1,4%, Belgija 1,95% i Slovačka ima 1,99%. Države sa kamatnom stopom iznad 3% su Irska 3,25% i Austrija 3,80. Zatim, Francuska ima 4,5% i Malta 4,99%! Interesantno je da kamata na odobrene kredite u Grčkoj iznosi 5,25%, a u Sloveniji 5,80%.

    Međutim, treba spomenuti i one države, koje mada imaju euro kao svoju valutu, imaju i kamatne stope iznimno visoke. Tako recimo Latvia ima 11,99%, a u Estoniji se kamatna stopa na kredite kreće od 15% do 24% i uopće nije stabilna, ali je i jako visoka! Finska ima kamatnu stopu od 8%.
    Dakle, guvernerova priča o tomu kako su svugdje unutar eurozone kamatne stope jako niske, osim u Hrvatskoj, pa će kamatna stopa u Hrvatskoj odmah pasti s ukidanjem kune, jednostavno ne odgovara istini.

    Guverner je spomenuo kako ne razumije i zašto je kamatna stopa u Hrvatskoj relativno visoka, unatoč tomu što eskontna stopa, dakle ona stopa koju HNB naplaćuje „hrvatskim“ komercijalnim bankama iznosi 0,5%. Kamatna stopa na kredite u Hrvatskoj je oko 7%. To samo govori koliko komercijalne banke doista uzimaju ozbiljno i HNB i guvernera.

    U većini država, komercijalne banke se orijentiraju prema središnjoj nacionalnoj banci u vođenju svoje politike kamatne stope. Jasno se spoznaje potpuno stručno odsustvo guvernera od monetarnih i gospodarskih kretanja u Hrvatskoj.

    Interesantno je i to što je guverner HNB-a spomenuo kako nije imao načina obuzdati u prošlosti kredite vezane za tečaj franka! To je doista posve NE istina. Naime kreditna politika HNB ima instrumente s kojima se mogla ograničiti kreditna ekspanzija kredita vezanih za tečaj franka, a u te instrumente spadaju gotovinsko učešće, duljina otplate, maksimalno dopušteni iznos, zabraniti odobravanje jamstvenih ili lombardnih kredita, gdje se isplata jamči sa vrijednošću stana ili kuće dužnika.

    Naime, HNB u svojoj kreditnoj politici može zahtjevati visoki postotak obvezatnih pričuva na odobreni kredit vezan za tečaj franka, a to se prema dužnicima iskazuje kao gotovinski polog za odobrenje kredita. Mogla se utvrditi i niska gornja granica iznosa kredita vezanog za tečaj franka. Moglo se i zabraniti odobrenje kredita vezanih za franak ukoliko se kao jamstvo koristi stan ili kuća dužnika. Rokovi otplate kredita vezanih za tečaj franka također su mogli biti kratki! Dakle doista postojalo je i postoji pregršt instrumenata kreditne politike koje je guverner Vujičić valjda „zaboravio“ koristiti.

    Doznali smo na žalost od guvernera i to kako je „jadan“ bio bespomoćan u uvjeravanju premijera i ministara financija u visoku rizičnost kredita vezanih tečajnom klazulom prema franku. Moram priznati da u tu izjavu guvernera Vujčića u potpunosti vjerujem i da je iz čitavog razgovora koji je guverner Vujčić imao na HRT doista najvažnija.

    Naime, kada hrvatski guverner javno prizna, kako čak niti vlastitu suprugu nije bio u stanju uvjeriti u vlastitu stručnost i odvratiti je od uzimanja kredita vezanog za tečaj franka, onda svima u Hrvatskoj mora biti jasno kakvog guvernera ima!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • HSP: Hrvatska treba odustati od “NITRATNE DIREKTIVE” jer je štetna za naše poljoprivrednike.


    HSP POVJERENSTVO ZA SELO I POLJOPRIVREDU TABLA

     

    Nakon brojnih dopisa i kritika poljoprivrednika, ta apela da se nešto poduzme Povjerenstvo HSP za selo i poljoprivredu nije moglo a da se javno ne oglasi na još jednu štetnu direktivu EU-a. Radi se o tkz. “NITRATNOJ direktivi“ koju je Hrvatska preuzela kao stečevinu EU i pretočila je u jedan od svojih pravilnika.

    Ona je našim poljoprivrednicima nanijela  samo probleme i štetu, a veliki broj poljoprivrednika nagnala da odustanu od proizvodnje. Ono što je poražavajuće većinom se radi o manjim poljoprivrednicima.

    Nitratnom direktivom se ograničava unos i mineralnog i stajskog gnojiva po jedinici površine.  Uz nju i jedan veliki novčani izdatak za naše poljoprivrednika bilo je uređenje gnojnica, odnosno spremnika stajskoga gnojiva. Stajski gnoj bilo je potrebno zbrinuti u spremnike kapaciteta dovoljnog za šestomjesečno razdoblje, a viškove obavezno zbrinuti za preradu u bioplin, kompost ili na neki drugi način što je opet dodatni trošak i namet za poljoprivrednika.

    Hrvatska u prve četiri godine od pristupanja u EU može koristiti 210 kg dušika po hektaru i 170 kg dušika nakon prvog četverogodišnjeg razdoblja. Ove godine se navršava četiri godine članstva u EU, te će naši poljoprivrednici moći utrošiti od ove godine samo 170 kg po hektaru.

    Ono čega se mi u Povjerenstvu HSP-a pribojavamo je da će naši poljoprivrednici od ove godine imati manje prinose i logički je da će biti nekonkurentni. To znači da će biti u gubitku što bi moglo prouzročiti ove godine novi val zatvaranja poljoprivrednih gospodarstava, šro opet vodi do totalnog raspada, nestajanja i ono malo hrvatskih poljoprivrednika.

    Hrvatska stranka  prava  postavlja pitanje kome trebaju takvi propisi koji idu na štetu našim poljoprivrednicima?

    Odgovor je jasan, pogodovanje stranim proizvođačima, što je za nas izdaja nacionalnih interesa RH. Stoga bi naša vlast trebala voditi brigu i primjenjivati samo one zakone i propise EU koji štite našeg poljoprivrednika. Iskustva poljoprivrednika nam govore da bi trebalo pravilnik ukinuti i stanje vratiti onom prije ulaska u EU.

    Povjerenstvo HSP za selo i poljoprivredu
    Tihomir Grdinić,član povjerenstva

  • Pogled iz Kanade: “Ne uvodite euro ni za živu glavu”!


    dr janjiček 800_440Hrvatska je od 2000. godine bila gurana u „euro-atlanske integracije“. To je postavljeno kao „nacionalni interes“ svih političkih stranka! Taj nacionalni interes sastojao se od članstva u NATO i EU.

    Punih 13 godina godina se ustrajavalo na tom članstvu u „euro-atlantskim integracijama“. Na tom putu, Hrvatska je morala „progutati“ uhićenja NEVINIH hrvatskih generala, a „uspješno“ izvršenje uhićenja je objavljeno „slučajno“ u Beogradu od Carle Del Ponte! Hrvatska je tada na licu mjesta odmah i zaprimila „iskrene čestitke“ od četničkog vrhovništva u Srbiji! Hrvatska je morala „progutati“ i prvostupanjsku presudu svojim generailma! Nakon nekoliko godina, hrvatski generali su posve OPRAVDANO oslobođeni! Sve su to bili „važni“ EKONOMSKI „kriteriji“ članstve u EU!

    No, kada se govori o ekonomskom smislu uvjeta za članstvo Hrvatske u EU, tu su stvari puno drugačije. Hrvatska je morala otvoriti svoje tržište za inozmene tvrtke koje žele nastupiti na hrvatskom tržištu. Posebice onima iz poljoprivrede i prehrambene industrije i dati im neograničenu mogućnost prodaje inozemne jeftine i kontaminirane prehrambene robe!

    Sa druge strane, nestali su hrvatski proizvođači zdrave hrane, ali sa troškovnicima koji su nešto viši od uvozne prehrambene robe. No, ono što hrvatskoj javnosti nikad nije otvoreno rečeno, uvijek je proizvodnja zdrave hrane skuplja od kontaminirane.. Hrvatska državna ministarstva morala su uvijek kontrolirati kvalitetu uvežene prehrambene robe, ali to nisu činila kako bi se dodvorila „svetoj“ EU u svrhu što bržeg članstva Hrvatske u EU.

    Ta navika ostala je i do danas.Tako je Hrvatska tijekom „približavanja“ članstvu u EU pravila godišnje 7-8 milijardi eura vanjskotrgovinskog deficita i posljedično akumulirala ogromni vanjski dug. Domaći proizvođači posve su bankrotirali, a onda i napustili Hrvatsku. „Ogromni“ novčani iznosi u „fondovima“ EU koji su obećavani, na koncu se uspostavilo da nisu baš tako izdašni i previše su birokratizirani. Tako je puno više uplatila Hrvatska u EU u obliku članarine, nego izvukla novca iz EU fondova!

    Vrhunac svega je bio podmetanje Hrvatskoj kredita sa valutnom klauzulom prema tečaju franka! Svrha je bila izvlačanje novca iz Hrvatske kako bi brojne inozemne komercijalne banke smanjile svoje financijske dubioze i u tomu su uživale podršku svojih vlada! Dok su druge države članice EU preko svojih središnjih nacionalnih banaka upozoravali svoje državljane ne uzimati takve kredite, a negdje ih i zabranjivali, u Hrvatskoj su masovno dopuštani.

    Hrvatski guverneri Vujčić i Rohatinski bili su „MUMIJE“ i dopuštali inozemnim komercijalnim bankama činiti što god požele u Hrvatskoj! Zasigurno razlog treba tražiti u nastojanju hrvatskih političara onog već spomenutog jadnog dodvoravanja EU kako bi Hrvatska što brže postala članica EU.

    Hrvatska je na žalost opet suočena sa „novim“ istupima domaćih ekonomista! Nastoji se „argumentirano“ objasniti hrvatskoj javnosti, kako je „spas“ za Hrvatsku uvođenje Eura u novčarsko poslovanje i samim time dokinuće Kune kao nacionalne valute.

    Jedan naš uvaženi ekonomista, dr. Šonje je prije nekoliko dana upravo  time zamarao  hrvatsku javnost sa ne izrečenim „argumentima“ o prijekoj „potrebi“ za dokinućem Kune. Koristio se i netočnostima! Stoga ću samo u nekoliko natuknica ponovno reći zbog čega je ukidanje Kune besmislica!

    Prije svega podsjetit ću sve i svog kolegu Šonje na trenutak kada je utvrđen stvarni iznos financijske dubioze Grčke i dubioza je bila puno teža nego se navodno očekivalo. Tada je Njemačka željela izbaciti Grčku iz euro zone. Odnosno, prinuditi je na povratak na Drahmu.

    No, francuski predsjednik ih je odgovorio i predočio da je to jednostavno nemoguće! Onda se u ljeto 2015. godine ušlo u teške pregovore EU i Grčke oko njezina financijskog spašavanja. Tada je Grčka vlada željela uvesti Drahmu i to je bila vrlo ozbiljna namjera, ali su i oni odustali, jer su se suočili sa istom spoznajom kao i Njemačka, to je nemoguće!

    Zašto je ne moguće, logično je pitanje?
    Zato što države koje su prezadužene, onog trenutka kada su uvele Euro kao valutu, sve su svoje dugove preračunali u Euro. Praktično sav novac koji imaju od tog trenutka nije njihov, zbog deficita koji su unijeli! Izbjegavanje bankrota u takvim državama se svodi samo na upravljanje financijama u smislu prilagodbe priljeva novca sa dospjećem plaćanja različitih financijskih obveza. Kada bi se u takvoj situaciji u nekoj državi pokušalo sa uvođenjem nacionalne valute isto bi bilo nemoguće.

    Naime, kako utvrditi početni tečaj te „nove“ nacionalne valute, kada doslovce ta država ima opći manjak novca! Sav novac što se nalazi u optjecaju praktično ne pripada toj državi, jer ona ima DUG, odnosno GUBITAK! Dakle, svaki Euro u banci i prometu jednostavno nije novac te države, već dug!

    Za funkcioniranje nacionalne valute potreban je iznos novčarskih pričuva u nacionalnoj i inozemnoj valuti. Kako utvrditi početni iznos tih pričuva, kad baš svaki cent, svaki euro koji se nalazi u toj državi je dug! Dakle, nema početnog koraka za uspostavu povratka na nacionalnu valutu, jer ni ne može biti.

    Zbog toga kada moj kolega Šonje tvrdi kako se nitko ne želi vratiti nacionalnoj valuti, jednako je kao i tvrditi, kako svaki davljenik koji se drži za komad drveta ne želi ga pustiti da bi se uhvatio za drugi komad drveta kojeg nema!

    Isto tako kolega Šonje tvrdi kako bi Hrvatska imala „još lakši“ pristup tržištu kapitala EU i valjda ponovno pristup nekim “novim“ i „dodatnim“ fondovima EU! Doista moram se upitati imali više itko normalan tko želi više slušati bajke o „beskonačnim“ novčanim iznosima u fondovima EU i samo ih treba uzeti, kako se prije lagalo!

    Kolega Šonje sam kaže „Hrvatska mora uplatiti kapital u Europsku središnju banku i taj kapital bi bio jamčevina u slučaju gubitka zajedničkih insititucija“! No, tvrdi kolega Šonje, „ali ćemo u njihovim odlukama (tih institucija) punopravno sudjelovati“.

    Doista, kolega Šonje pa u Hrvatskoj više uopće ne postoji osoba koja će povjerovati u bilo kakvu „ravnopravnost“ Hrvatske u EU, jer te ravnopravnosti jednostavno nema za nikog! Baš kako je i rekao novoizabrani predsjednik SAD Trump, EU služi samo za potrebe Njemačkoj!

    Nemojte molim vas pričati priče, kako Hrvatska može biti u „klubu sa Njemačkom i Austrijom“! U tu bajku više ni najmanje dijete ne vjeruje. Hrvatska ne možemo biti niti u klubu sa Italijom i u taj klub ne spada ni Grčka, unatoč vašoj priči o tomu. Italiji nikad neće biti nametnuti takve ekonomske mjere kao Grčkoj, makar je doista talijanski dug višestruko viši nego dug Grčke, jer je Italija stup opstojnosti EU!

    Fiskalna „disciplina“ nema veze za uvođenjem Eura kolega Šonje, jer je to jednako kao i kada se tvrdilo da će „bolonjski sustav“ poboljšati kvalitetu hrvatske visoke naobrazbe, a dogodilo se upravo obrnuto! Fiskalna disciplina kolega Šonje ovisi prije svega o fiskalnom sustavu koji je u Hrvatskoj katasroalan! Nisam zamijetio da ste bilo što predložili u tom smislu, a još manje argumentirano!
    Troškovi tečajne konverzije su trivijalne naravi i krajnje je besmisleno spominjati ih kao neki tako visoko otežavajući čimbenik za oporavak hrvatskog gospodarstva! Puno je važnija, kamatna stopa! No, ona je visoka u Hrvatskoj ne zato što imamo Kunu! Nije ni zato što je takvo stanje na hrvatskom novčarskom tržištu. Kuna ne funkcionira kao valuta u svom suverenom obliku, nego kao valute engleskih kolonija iz 19. stoljeća! Hrvatska nema pravo novčarsko tržište uopće!

    Hrvatske kamatne stope su visoke zato što inozemni vlasnici „hrvatskih“ banaka naplaćuju „hrvatskim“ bankama visoke kamate na eure odobrene kao podloga kunskim kreditima!

    Ponovit ću opet, svaka Kuna mora u svakom trenutku vrijediti 0,13 Eura! Hrvatska je financijski krajnje rizična od bankrota, pa je onda i kamatna stopa na odobrene Eure jako visoka, jer je u nju uključena tzv. „kamatna premija“ kao dodatak na kamatnjak!

    Kolega Šonje, čitava EU koja koristi Euro izvršila je „bailout“ program, kako na razini država, tako na razini bankovnog i korporativnog poslovanja! Samo Hrvatska i zemlje članice EU koje imaju nacionalnu valutu to nisu učinile, jer to nedopušta EU! Te države bi prve mogle učiniti „bailout“ kad bi dokinule štetnu valutnu klauzulu!

    „Bailout“ je  bio koristan za sve članice Euro zone, ali je štetan za Hrvatsku! Je li to ta „ravnopravnost“ koju spominjete kolega Šonje! Hrvatska propada već 8 godina i to dramatično! Od hrvatskih stručnjaka se sa pravom očekuje puno više od trivijalnih bajki o dugogodišnjem putu korisnosti uvođenja propadajuće valute Euro!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Pogled iz Kanade: Ako nam MOL uopće proda udjele u INA-i cijena će biti prevelika. Dokapitalizacija je bolja opcija.


    dr janjiček tihomir
    Nije prošao ni tjedan od objave plana Hrvatske Vlade o privatizaciji INA-e , a u hrvatskoj javnosti se već rasplamsala „bitka“.  Doslovce se ne zna tko bi što prije napao,  je li to sama namjera vlade prodati dio dionica HEP-a ili je problem i sama namjera vraćanja INA-e pod kontrolu države Hrvatske. Naravno, kao i uvijek čim je premijer objavio na koji način se se kani u vratiti INA u većinski vlasnički posjed države odmah su bili „svi pozvani“ iznijeti svoje stajalište. Od ne pozvanih saborskih zastupnika umišljenih u ulogu „narodnih tribuna“,  do vođe sindikata, koji je spreman čitavu naciju ostaviti bez struje!

    No, što je doista dobro i loše u namjeri vlade da vrati većinsko dioničko vlasništvo države nad INA-om prodajom dionica HEP-a?
    Prije svega otkup dionica INA-e koje posjeduje MOL nije jednostavno učiniti.  MOL posve sigurno ne kani prodati svoje dionice. Točnije ne želi se odreći većinskog udjela u INA-i! U suvremenom financijskom svijetu kada je takva situacija, onda se od ne voljnog vlasnika dionica prodaja „iznudi“ samo sa cijenom znatno višom od burzovne.

    Hrvatska Vlada je svjesna toga, jer se želi prodati 25% dionica HEP, a za većinski udio u INA-i potreban je dokup od nekih 7% do 8% dionica! Naravno, tržišna cijena dionica HEP-a su ne poznate, jer nisu kotirale na burzi vrijednosnica. Međutim i samo letimični pogled na bilance poslovanja i INA-e i HEP-a potvrđuju gore iznijeto stajalište.

    Tržišna cijena dionica INA-e ipak je mjerljiva i kreće se oko 3,000 kn po dionici, ukupna vrijednost aktive je oko 20 milijardi kuna, osnovni kapital oko 16 milijardi kuna i obrtni kapital oko 4 milijarde kuna. HEP ima ukupni vrijednost aktive preko 35 milijardi kuna, osnovni kapital je nešto preko 30 milijardi kuna, a obrtni kapital je oko pet milijardi kuna. Dakle, za očekivati je i da bi nominalna (početna) cijena dionice HEP-a trebala biti nešto viša od cijene jedne dionice INA-e.
    To jasno potvrđuje nakanu države platiti cijenu dionice INA-e iznad burzovne tržišne cijene. No, ponovit ću ponovno, kako je u suvremenom burzovnom financijskom svijetu to posve normalno. U slučaju INA-e, taj drugi vlasnik je još i VEĆINSKI vlasnik i posve je NE raspoložen za prodaju paketa dionica kojim gubi  većinski udjel u vlasništvu!

    Kada je u pitanju HEP, onda se nameće pitanje koliko je štetna ili korisna za HEP privatizacija od 25%?

    Najkorisnija privatizacija bi bila ona koja bi tih 25% ukupne dioničke vrijednosti kapitala bio investiran u sam HEP! Ovako, kapital HEP-a koji bi se ostvario neće otići u svrhu investiranja u poslovanje HEP-a.

    Hoće li u slučaju prodaje spomenutog dioničkog udjela u vlasništvu HEP-a, sam HEP morati poslovati puno odgovornije, jer će se dionica HEP-a početi kotirati na burzovnom tržištu? Odgovor je jednoznačno DA! Naime, kriteriji nastupa na burzi vrijednosnica podliježu oštrim kriterijima financijskog poslovanja i iskazivanje poslovnih rezultata u godišnjoj bilanci. Stoga je puno teže napraviti „skrivene gubitke“ i „skrivene rezerve“! Drugim riječima, puno je teže skriti napravljeni gubitak, ali skriti ostvarenu dobit i prikazati je manjom nego jeste, upravo radi izbjegavanja plaćanja dijela poreza na dobit.

    Zbog problema pred kojima će se naći premijer i Hrvatska Vlada, posve opravdano sam smatrao dokapitalizaciju ispravnijim putem povrata većinskog dioničkog vlasništva INA-e. Ne bi se morala višestruko preplatiti svaka dionica INA-e koju posjeduje MOL, već bi se izvršila dodatna naklada dionica i po nominalnoj cijeni.

    Sa druge strane, daleko je bolje pokušati sa kapitalom dijaspore dokapitalizirati INA-u, nego prodajom paketa dionica bilo koje tvrtke u vlasništvu države i to iz dva razloga. Najvažnije je to što taj kapital neće otići u investiranje poslovanja unutar HEP-a, a sa druge strane hrvatska javnost je još uvijek mentalno u komunizmu, a što se iskazalo i reakciji javnosti.

    Zastupnik Miro Bulj je najbolji dokaz, jer je istupio u javnost o HEP-u kao „narodnoj imovini“! Naravno, nije imao hrabrosti reći „društveno vlasništvo“. Kada bi HEP bio u vlasništvu „naroda“ onda bi električna struja bila besplatna, HEP ne bi ostvario niti 1 kunu dobiti, ili bi pak svaki državljanin RH dobivao udio od profita HEP-a!
    No, ničeg nema od toga. Isto tako, Buljovo „pozivanje na referendum“ je „samoupravna“  blasfemija! Ma koliko Hrvati osjećali  RH kao svoju državu, HEP nije država, već tvrtka u vlasništvu države, a njom upravlja država kroz vlade kojima je sam narod dao povjerenje na višestranačkim izborima!

    Kada je riječ o sindikatu u HEP-u onda je to doista vrhunac iskaza mentalnog samoupravnog komunizma! Naime izjava predsjednika sindikata HEP-a Denisa Geto o mogućnosti „iskapčanja struje“ kupcima elektirične energije, značio bi u svakoj državi EU samo jedno, TENUTNI OTKAZ za Getu!

    Uloga sindikata je skrbiti o provođenju potpisanih kolektivnih ugovora, skrbiti o svakom zaposleniku u održavanju radnih uvjeta propisanih i dogovorenih od strane zakona, poslodavca i sindikata, kao i o redovitosti isplate plaća. Pitanje prodaje dionica je financijska odluka i to ne spada u nadležnost sindikata niti treba biti!

    Na žalost problem povrata većinskog vlasništva nad INA-om pokazao je još jednom, kako je Hrvatska još uvijek jako daleko od kapitalizma, privatnog vlasništva i tržišnog natjecanja! Mentalni sklop „samoupravnog komunizma“ još uvijek se snažno iskazuje! Saborski zastupnik, koji ne respektira odluku vlade u čijem donošenju su sudjelovali! Sindikat koji još uvijek umišlja kako „tvornice pripadaju radnicima“, pa stoga „radnici upravljaju“ s tvrtkama! Konačno i javnost općenito, koja se javlja i stoji na stajalištu kako se povrat većinskog vlasništva nad INA-om može učiniti bez ikakve žrtve i bez novca!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • dr Janjiček: INA-u treba dokapitalizirati novcima hrvatske dijaspore.


    U svrhu vraćanja INA-e u hrvatske ruke  ključnu bi ulogu mogla odigrati hrvatska dijaspora kroz model zatvorenog dioničkog društva.

    dr janjiček 800_440
    Dolazi nova 2017 godina i možda jedna od najneizvjesnijih godina što se tiče čitavoga svijeta, uključujući i Hrvatsku. Mnogo je izazova i problema nastalo i ostalo u 2016. godine što će se prenijeti u 2017. Mnogi su se problemi gomilali tijekom zadnjih 5-6 godina i došli do vrhunca baš u 2016 godini.

    Svijet nije ni blizu smirenosti i idiličnosti na kakvu se navikao tijekom prvog desetljeća ovog stoljeća. No, drugo desetljeće je donosilo nove i nove probleme i došlo do prekretnice, kada se dalje više tako ne može. Naravno, da bi se razumjelo što se događa u svijetu i što samim time čeka i Hrvatsku. Treba krenuti od najvažnije države na svijetu SAD.

    Obama u nasljeđe ne ostavlja baš NIŠTA za Amerikance, ali niti za svijet! Novi predsjednik, Donald Trump dolazi u trenutku kada su SAD praktično na koljenima. Vojna sigurnost Europe je ugrožena od sstrane Rusije, posve otvoreno.
    SAD na žalost nije u mogućnosti pružiti onoliku vojnu pomoć kakva je potrebna EU za obranu od ruske ratne ugroze! Na bliskom istoku Bush je ima svoju glupost sa Irakom, a Obama svoju glupost sa Sirijom! Bush je izgubio rat u Iraku, a Obama je izgubio rat u Siriji! Na dalekom istoku, Kina sve više iskazuje hegemonističke nakane jednako kao i Rusija.
    No, razlika je u tome što Kina želi okupirati Tajvan, ali i određena otočja koja pripadaju Japanu. Određena japanska otočja želi okupirati i Rusija! Sjeverna Koreja sve otvorenije iskazuje svoju nakanu napada na Južnu Koreju isto tako.
    Dakle, Trump dolazi u trenutku kada SAD nisu sposobne vojno braniti niti svoje interese u Aziji. Stoga, u sljedećoj godini treba očekivati vojno jačanje i SAD i EU. Unutar EU vojno će znatno ojačati Njemačka, kao jedine moguća zaštitnica EU, ali i same sebe od agresivne Rusije. SAD trebaju doista jake saveznike i to vojno prije svega, a u EU to je naravno samo Njemačka! Trošenja na vojsku biti će uvećana u državama EU. U kontekstu toga treba očekivati vojno jačanje Hrvatske kroz pomoć NATO saveza i SAD.

    U Aziji će Japan biti opet vojna super sila! Savezništvo SAD i Japana se potvrđuje i jača kroz međusobne isprike za Pearl Harbor i Hiroshimu. Samo jak Japan biti će sposoban pomoći u obrani Južnoj Koreji, ali i zaustaviti Kinu u daljnjim hegemonističkim nastojanjima.

    SAD stoga mora financijski ojačati kako bi ojačao vlastitu vojnu moć, a što je propustio učiniti Obama. Istodobno to financijsko jačanje SAD mora biti učinjeno „na račun“ Kine, jer drugog načina nema. Isto tako, to će biti i korisno u svrhu odvraćanja Kine od agresivnog rata!

    SAD će postupno povlačiti kapital iz Kine i time ekonomski slabiti Kinu. Novci će se vraćati u SAD, jer će kineski izvoz jeftine i nisko kvalitetne robe biti oslabljen kroz oštre mjere carinskih pristojbi koje će uvesti Trump. Rast BDP u Kini biti će još niži u sljedećoj godini. Stoga svi oni koji predlažu Hrvatskoj jačanje ekonomskih veza sa Kinom doslovce ne znaju što predlažu!

    EU kao organizacija se nalazi pred potpunom PROPAŠĆU! Izlazak Britanije iz članstva EU, sve više se pokazuje ispravnim činom po Britaniju! Masovni dolazak tzv. „izbjeglica“ od tko zna gdje sve, jednostavno ekonomski je slomio EU. Francuska, Njemačka i Italija su temeljni stupovi EU. No, Italija je već davno SLOMLJENA ilegalnim useljenicima, pa je zadnji val izazvan pozivom Angele Merkel doslovce financijski uništio Italiju! EU se svela na Njemačku i Francusku, ali su i one same jako uzdrmane.

    Ne treba dvojiti uopće, iza ovog masovnog dolaska tzv. „izbjeglica“ stoji Rusija i njezin car Putin! To je njegova osveta za sankcije koje su nametnute Rusiji zbog agresije na Ukrajinu. Rusija se financijski raspada, ali se i osvećuje! Zbrinjavanje tako velikog broja ljudi na tlu EU jednostavno nije moguće od strane EU. Ogromni su to novčani izdaci, a koji se za sada pokrivaju deficitima iz proračuna svih država EU, ali i iz proračuna EU kao organizacije.

    Ekonomska posljedica toga je drastično slabljenje tečaja Eura i rast BDP-a na razini ništice. EU je i naučila važnu lekciju, Rusija svoje opskrbu energijom EU koristi kao prijetnju i ucjenu za agresiju na druge države, baš kako je to učinila kod agresije na Ukrajinu. Stoga će EU prekinuti svaku opskrbu naftom i plinom iz Rusije, kako bi postala ne ovisna i kako bi novčano još jače slomili Rusiju!

    Gdje je u svemu tome Hrvatska?

    Zbog uvećane mase Eura kroz deficitno financiranje tzv. „izbjeglica“, Hrvatska je doživjela određeni ekonomski oporavak. No, taj oporavak će nestati u sljedećoj godini. Premijer Plenkovića učinio je izmjene poreznih postotaka koje će poticati potrošnju tzv. „luksuzne“ robe.

    Upravo takva roba dolazi najvećim dijelom iz uvoza. Zato treba očekivati rast deficita u vanjskojtrgovinskoj bilanci Hrvatske! Financiranje tog deficita iziskivati će veliki problem za Hrvatsku, jer država Hrvatska spada u visoko zadužene države EU i s visokim rizikom isplate dugovanja! Stoga svaki rast vanjskog zaduženja imati će za posljedicu skupo kreditiranje uvoza kroz visoku kamatnu stopu. Valja se podsjetiti da je sada vanjskotrgovinski deficit Hrvatske razmjerno oko 7 do 8 milijardi eura godišnje. Sa Plenkovićevim mjerama deficit će biti preko 10 milijardi Eura godišnje!

    Kada se podrobnije pogleda na Hrvatsku, onda se može reći da će sljedeća godina biti lošija za Hrvatsku i Hrvate od ove 2016 godine. Niti ova vlada nema gospodarski program. Uravnoteženje državnog proračuna središnji je cilj Plenkovića, a to nije program gospodarskog oporavka Hrvatske. Sa druge strane, ostajanjem na valutnoj klauzuli kao regulatoru novčarske-kreditne politike i tečajne politike Hrvatske, samo će se nastaviti daljnje propadanje Hrvatske. Kamatne stope na poslovno kreditiranje i kreditiranje potrošnje će porasti u Hrvatskoj i to zbog rasta vanjske zaduženosti Hrvatske.

    Kada je u pitanju INA vlada je odlučila otkupiti dionice INA u vlasništvu MOL-a, što je nemoguća misija sama po sebi zbog katastrofalne financijske situacije Hrvatske. No, moguća je dokapitalizacija ne viša od 10%!

    U tu svrhu bi ključnu ulogu mogla odigrati hrvatska dijaspora kroz model zatvorenog dioničkog društva. No, Plenkovićeva vlada to neće učiniti.

    Unatoč svim „prosvjedima“ i „dvojbama“ unutar Hrvatske i djelovanjem Putina na hrvatsku javnost, kroz špijunčiće poput Pernara, a ima ih još, Hrvatska će nastaviti sa programom korištenja plina i nafte iz Jadrana. EU mora biti energetski ne ovisna od Rusije i hrvatski Jadran će biti zbog toga korišten kao izvor plina i nafte za Hrvatsku i EU! Zato INA mora pripadati vlasnički Hrvatskoj državi, a to je interes i SAD i EU!

    Zato Hrvatska danas „džaba“ dobiva vojnu pomoć SAD, a ne treba dvojiti da je SAD već obećao i „donaciju“ za otkup INA! Zbog toga je premijer Plenković onako samouvjereno najavio otkup INA. Karamarko je odstupio zbog INA, upravo zato što je INA gurao u šake MOL-a, a MOL je doslovce Putinov „protektorat“!

    MOL bi sigurno zaustavio u potpunosti program eksploatacije nafte i plina iz Jadrana po nalogu cara Putina. Time bi se dobrim dijelom zadržalo energetsko osamostaljenje EU od Rusije! Zato je Rusiji opet Srbija u političkom interesu, jer ni vojna ugroza Hrvatske i Jadrana poglavito, nije uopće isključena kao opcija za Putina!

    U tu svrhu Rusija vojno pomaže Srbiju, te održava vojne vježbe na granici sa Hrvatskom. Srbija opet „sanja“ ne dosanjanu „veliku Srbiju“ što im je zasigurno obećao car Putin u slučaju rata! Upravo Vučića i Nikolića je i doveo Putin na vlast, jer im je on i financirao izborne promidžbe! Vučić i Nikolić mu za sve to uzvraćaju beskonačnom poniznošću.

    Hrvatsku, Europu i Svijet čeka teško vrijeme u 2017, a to će se teško vrijeme sigurno protegnuti na još desetak godina, sve do odlaska Putina sa vlasti. Hrvatska se mora osloniti SAMO i JEDINO na SAD, jer EU ne može biti niti sama sebi oslonac.

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Pogled iz Kanade: Zašto se događa “mirna dezintegracija” Hrvatske?!


    dr janjiček tihomir
    Gotovo nema dana ne čuti ili ne pročitati izvješća o ekonomskom oporavku Hrvatske. Sve optimistične do optimističnije prognoze se redaju na TV postajama i u tiskovinama. Nastupila je prava utrka tko će si pripisati ta pozitivni kretanja, je li to bivši ministar Vrdoljak, ili je to bivši ministar Lalovac, ili što više cijela Milanovićeva vlada. Sadašnja vlada ističe ministra Marića, jer je on praktično jedini ministar koji ostao na istoj dužnosti kao i u Oreškovićevoj vladi.

    Javnost je pomalo zbunjena, s jedne strane svatko tko si može kupiti kartu za vlak ili autobus za odlazak bilo gdje u EU odlazi glavom bez obzira, poput tzv. „izbjeglica“ koji su nahrupili cijelu EU. Ekonomsko poboljšanje opet obični hrvatski čovjek uopće ne osjeća, unatoč tomu što se tako silno govori o tom poboljšanju. Isto tako svima je jasno da niti Milanovića vlada, niti Oreškovićeva, nisu baš ništa učinili za ekonomsko poboljšanje u Hrvatskoj. Milanovićeva vlada je bila najštetnija u povijesti suverene Hrvatske, uostalom zbog toga je i izgubio izbore! Oreškovićeva vlada trajala je kratko, ma kraće nije ni moglo.

    Dakle samo po sebi nameće se pitanje, odakle Hrvatskoj onda dolazi poboljšanje? Niti jedna vlada do sada nije bila gotovo za ništa, a događa se poboljšanje! Tko je tomu „kriv“, jer oni koji su zaduženi za poboljšanje nisu sposobni donijeti to poboljšanje nikad.

    Razlog za ekonomsko poboljšanje u Hrvatskoj u obliku rasta BDP-a prije svega, ne dolazi od Hrvatske uopće. Ne, jer se baš ništa nije ni promijenjeno u Hrvatskoj. Naime, EU prolazi kroz jednu od najtežih ekonomskih kriza od svog osnutka, posebice EURO zona, dakle države koje koriste Euro u svom tržišnom sustavu. Na samom početku ove godine, EU administracija odlučila je bila provesti QE program gospodarskog oporavka, a koji se svodio na novčanu „injekciju“ od preko 700 miljardi eura, kako bi pokrenula gospodarstvo onog dijela EU koji je i u novčarskoj uniji. Zbog toga je EU došla na razinu kamatne stope od svega 0,00%, koliko iznosi kamata Središnje Banke EU. Dakle, praktično besplatan novac u smislu financijskih obveza komercijalnih banaka prema središnjoj banci. To definitivno daje do znanja svima jednostavnu činjenicu, a to jest događa se rast novčane mase u zemljama euro zone.

    Ne treba zaboraviti niti ogromne troškove zbrinjavanja tzv. „izbjeglica“, a za koje EU nije imala novca u ni jednom proračunu. Dakle, sve je to financirano iz pozajmica koje su odobravane državama koje su suočene sa problemom zbrinjavanja ljudi iz Azije. Znači i ovaj problem je dodatno doprinio rastu novčane mase. Dakle, ukupna vrijednost Eura u EU višestruko je porasla. Naravno odmah se nađe pitanje, a što je posljedica toga?

    Posljedica naglog i visokog rasta novčane mase dovela je do pada valutnog tečaja Eura. Naime, kad god se dogodi nagli rast novčane mase Eura, praktično se uveća ponuda na valutnom tržištu i dođe do pada valutnog tečaja Eura. U bilo kojoj državi, rast novčane mase automatski znači i pad tečajne vrijednosti nacionalne valute. Drugim riječima, inozemna valuta postaje sve skuplja.

    Ako se pogleda kretanje valutnog tečaja Eura od svibnja ove godine, onda se može uočiti da je valutni tečaj eura prema američkom dolaru 3. svibnja ove godine bio 1,00€ = 1,15$.

    Znači da se za 1 euro dobija se dolar i 15 centi. Koliko jučer jedan euro vrijedio je 1.04 dolara!

    Dakle Euro je izgubio 11 centi od onda do danas. Slično je i švicarskim frankom, tako je početkom svibnja jedan euro vrijedio 1.12 CHF, a sada je 1.06 CHF. No, treba znati da je najvažniji tečaj eura onaj prema američkom dolaru.

    Isto tako je ojačala i inflacija u EU, pa je sada preko 1%, dok je prije bila tek 0.1%. Treba uvijek znati da sve države skrivaju točne podatke o stopi inflacije, upravo kako ne bi širili „paniku“.

    Stoga treba imati na umu da je stvarna stopa inflacije uvijek viša od one „službene“ koja se priznaje! EU sa druge strane u periodu od veljače do konca svibnja ove godine imala deflaciju, dakle pad cijena robe i usluga. Pad tečaja eura posve se poklapa sa spomenutim nagli priljevom tzv. „izbjeglica“ u EU i trošenjima vezanih za skrb o njima.

    Tek sada se može baciti pogled na Hrvatsku i postaviti pitanje, kakve posljedice ima pad tečaja eura prema hrvatskom gospodarstvu?

    Hrvatska vodi politiku fiksnog, odnosno ne promjenljivog tečaja. U takvim uvjetima valutno tržište na funkcionira uopće. Tržišni sudionici ne mogu osjetiti nikakve bitne poslovne promjene u izravnom smislu promjene priliva ili odljeva novca. Razlog je to što im vrijednost uvoza i izvoza ne doživljavaju nikakve promjene zbog fiksnog tečaja kune.

    Dakle, rast novčane mase općenito u EU, doveo je i do općeg rasta potražnje na čitavom prostoru EU. Kako se u gospodarstvu, ali u privatnim rukama našla uvećana količina novca, temeljem toga je porasla potražnja na tržištu EU u što je uključena i Hrvatska. Dakle, poboljšanje stanja u okruženju Hrvatske, bližem i širem djelovao je poticajno na hrvatsko gospodarstvo! Zbog uvećane novčane mase, žitelji EU su u višem broju došli na odmor u Hrvatsku i potrošili više novca. Naravno treba dodati i neke druge čimbenike koji su djelovali na uvećani priljev gostiju. Isto tako, proizvodni udio hrvatskog gospodarstva sve je manji, na spram uslužnog, a ono uvijek brže reagira na promjene u okruženju. No, ne ovisno o tomu, zbog rasta novčane mase žitelji EU su lakše se odlučivali provesti godišnji odmor, a Hrvatska je bila poželjnija destinacija nego uobičajeno.

    Naravno, netko će reći kako je korisnije za Hrvatsku imati fiksan valutni tečaj, nego plivajući kao sve druge države. Radi preciznosti se mora reći, samo u slučaju kada se ništa ne mijenja u gospodarstvu određene države, ali se stanje pogoršava u susjednim državama, posebice onima sa kojima ta određena država ima relativno jake ekonomske veze, tada je to pozitivno. Stoga poslužimo se par primjera.

    Kada je potražnja za kineskom robom na američkom tržištu jačala, tada je Kina zadržavala i danas zadržava fiksni valutni tečaj Juana, pa je potražnja nastavila jačati i Kina je gomilala iznose valutnog priljeva kroz izvoz. Nije si dopustila uvećanje tečajne vrijednosti Juana i time zaustavila svoj izvoz. Kina si je zato stvorila izvrsne valutne pričuve upravo u američkim dolarima. Slično je postupila i Južna Koreja. Hrvatska dakako nije u tom položaju, ali ovaj rast novčane mase Eura defintivno je pozitivno djelovalo na gospodarstvo Republike Hrvatske.

    Pitanje koje se ponovno nameće jee, a zbog čega se ljudi jednako nastavljaju iseljavati iz Hrvatske, ako se događa poboljšanje? Zato što ova pozitivna kretanja nisu ni blizu toj razini da bi u Hrvatskoj porasla zaposlenost! Za takvo nešto potrebne su ozbiljne investicije, a njih još dugo neće biti! Unatoč pozitivnim najavama Standard & Poor’s o poboljšanju kreditnog rejtinga Hrvatske hrvatsko gospodarstvo je isto kao kada utopljenik dođe do daha. EU definitivno financijski tone, zbog toga traje proces dezintegracije EU započet sa izlaskom Britanije iz njezina članstva.

    Kada je u pitanju Hrvatska, njezina dezintegracija se događa upravo tamo gdje se nekad dogodila „mirna reintegracija“, a to je istok Hrvatske i Slavonije. Želja za članstvom u EU sve je manja među postojećim članicama! Istodobno želja ljudi za ostankom u Hrvatskoj sve je manja i manja.

    Mirna dezintegracija EU i Hrvatske odvija se bez uzbuđenja i u EU i u Hrvatskoj. Može li što trgnuti EU i Hrvatsku iz svega toga? Može, Putin!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • “POREZNA REFORMA”UOPĆE NIJE REFORMA, TEK JE PROMJENA POREZNIH STOPA.


    dr janjiček tihomirPuno buke se podiglo oko „porezne reforme“ koju je objavio ministar Marić u ime Vlade RH. Sve je manje više poznato, opći porez na dobit se snižava sa 20% na 18%, mala i srednja poduzetništva, te poljoprivrednici će plaćati 12% poreza na dobit. Ugostiteljstvo i turizam imaju ponovno PDV od 25% na svoje usluge i to je sve! Uvećanje PDV-a na kruh i mlijeko nije prošlo na zahtjev „partnera“ iz „Mosta“ zbog „milosrđa“!
    Mada je rasprava oko predloženih izmjena poreznih stopa vrlo bučna, postavlja se jednostavno pitanje, jesu li ovo doista promjene koje se mogu uopće nazvati poreznom reformom?

    Zasigurno će ove promjene poreznih postotaka donijeti određeni utjecaj na gospodarstvo. Cilj svih tih „silnih“ izmjena poreznih postotaka jeste uvećanje priliva novca u proračun i samim time smanjenje proračunskog manjka novca, jer proračunski izdaci su svo vrijeme uvijek iznad proračunskih prihoda od uspostve države Hrvatske.
    Međutim, navedene promjene poreznih postotaka doista ne predstavljaju nikakvu „reformu“, već samo promjenu strukture poreznih postotaka i ništa više od toga. Porezna reforma bi doista bila samo u slučaju kada bi se ozbiljnije promjenila struktura udjela proračunskih prihoda u državni proračun.

    Što bi to značilo?

    Hrvatska ima globalno 5 vrsta poreza. To su porez na dohodak, porez na dobit, porez na imovinu, PDV i trošarine i zadnji su carinske pristojbe. Najviše proračunskih prihoda donosi PDV i trošarine i to je 80% svih proračunskih prihoda! Pri tomu je sam PDV 60% i trošarine predstavljaju 20% svih proračunskih prihoda. No, kako se ovi prihodi naplaćuju na prodajnu cijenu robe oni se iskazuju skupno. Svi ostali proračunski prihodi čine tek 20% svih prihoda u proračunu RH.

    Moram priznati da mi inačica „dohodak“ uopće nije jasna, jer je to zaostala i moram reći besmislena inačica iz doba samoupravnog komunizma, a predstavljala je tada plaća+profit! No, dokučio sam kako ta inačica „dohodak“ u Hrvatskoj znači doista samo zaposleničku „plaću“ i taj oblik proračunskog prihoda ima nizak udio u ukupnih prihodima.

    U državama sa razvijenim gospodarstvom PDV ne predstavlja glavni izvor proračunskih prihoda i takav model je davno napušten. Zato su stope PDV-a uglavnom znatno niže u tim državama nego u Hrvatskoj. Najveći udio u proračunskim prihodima država s razvijenim gospodarstvom je porez na ukupni prihod državljana! Dakle, nije to samo porez na „plaće“, već na ukupni prihod svakog punodobnog državljanina i u taj prihod spadaju i plaće i prihodi od iznajmljivanja imovine i prihodi od vrijednosnica (dividendi) i prihodi ostvareni kroz lizing i koncesijske ugovore.

    Dakle svi ostvareni prihodi se obračunaju i na ukupni iznos se primjeni pripadajući porezni postotak!
    PDV je u suštini onaj nekadašnji „porez na promet“, jer se ukalkulira u maloprodajnu cijenu robe i tako naplaćuje. Slično je i sa „trošarinama“, ali se razlikuju od PDV-a što se trošarine primjenjuju na ograničeni broj roba, kao što su alkohol i bezalkoholna piće, duhanska roba, nafta i njezini derivati, kava, te sva osobna prijevozna sredstava (automobili, plovila i zrakoplovi).

    Takvi oblici poreza spadaju u ne izravni porez i u svojoj biti su prije svega socijalno ne osjetljivi, jer obvezu plaćanja imaju svi kupci ne ovisno o njihovom imovinskom stanju! Porez na ukupni prihod daleko je pravedniji, jer bi s primjenom određene skale porez najviše plaćali oni koji i imaju naviše prihode!

    Sa druge strane, PDV i trošarine samim svojim visokim učešćem u proračunskim prihodima ne mogu poticati niti jednu političku vlast biti štedljivijom i ne čine je osjetljivu na kretanja u gospodarstvu, a posebice je to otežano u Hrvatskoj. Razlog tomu treba tražiti u jednostavnoj činjenici. Svako poskupljenje robe, znači automatski rast proračunskih prihoda, pa se može dokučiti kako se gospodarstvo „oporavlja“, jer tobože „raste“ potrošnja! Svaki manjak u državnom proračunu djeluje na uvećanje potrošnje, što također pruža sliku kako se događa „gospodarski rast“, jer „raste“ potrošnja!

    Isto tako, svako uvećanje turističke potrošnje, također pruža dojam „gospodarskog rasta“, mada se radi o običnom sezonskom rastu potrošnje zbog potrošnje inozemnih gostiju!
    Kada bi u hrvatskim proračunskim prihodima najveći udio imali porezi na ukupni prihod građana i imovinu, tada bi svako osiromašenje naroda odmah bilo zamijećeno smanjenjem proračunskih prihoda države! Tada se ne bi moglo dogoditi političkim vlastima države Hrvatske praviti manjak u državnom proračunu 25 godina i time stave cjelokupnu državu u ogromni vanjski i unutarnji dug!

    Drugim riječima navedeno vođenje proračunske politike bilo bi „preventivno“ u sprječavanju ne kontroliranog rasta proračunskog manjka i samim time akumuliranje visokog iznosa javnog duga bilo vanjskog ili unutarnjeg! Naravno, stope PDV-a i trošarina zasigurno ne bi bile niti blizu tako visoke!

    Na žalost niti ministar Marić, a još manje „mostovci“ nemaju uopće IDEJU kako reformirati porezni sustav! Cjelokupna „reforma“ im se svodi na izmjene poreznih postotaka. „Mostovci“ su po tom pitanju doista najsmješniji, jer su zaustavili uvećanje stope PDV-a na kruh i mlijeko iz čisto populističkih razloga. Populistički razlozi su vrlo jednostavni za dokazati.

    Ako uzmemo razmjernu četveročlanu obitelj, koja ima samo 5,000 Kn obiteljskog prihoda mjesečno. Dakle, oni bi zasigurno trošili dnevno dvije štruce kruha. Štruca kruha je nešto preko 6 Kn, a predloženo povećanje stope PDV-a na kruh je u suštini 1 Kn više po štruci. Dakle, 2 Kn dnevno bi se više potrošilo i to bi bilo mjesečno 60 Kn više za takvu obitelj. Sa druge strane, mogli se sniziti stopa PDV-a za 2% i to bi donijelo razmjerno smanjenje poreznog opterećenje za 100 Kn, jer je to 2% manje na 5000 Kn plaćenog PDV-a.

    Bilo bi to manje porezno opterećenje za obitelj, a država bi imala stabilan izvor proračunskih prihoda. Potrošnja kruha se ne mijenja sa promjenom cijene. Potražnja za kruhom je krajnje ne elastična na porast cijene, jer se kupuje u istoj količini kao i prije.
    Sa druge strane, „mostovci“ nikad nisu imali nikakvog smisla niti za financije, niti za gospodarstvo, a još manje za milost, već samo za populizam, kako sam na početku naveo. „Mostovci“ su recimo još uvijek jako „zaboravni“, baš kao i HDZ, pa se nikako i nikad ne mogu „sjetiti“ DOKINUTI plaćanje PDV-a na milodare ili „moderno“ rečeno donacije!
    Posebice na milodare medicinske opreme, hrane, invalidska pomagala! Zašto se na milodare takve robe mora plaćati PDV, kada je to doista MILOSRĐE darovatelja i za najpotrebitije! Ipak i „mostovci“ i „hadezeovci“ biti će „nacrtani“ u prvim redovima crkvi za nadolazeći i Katolički i Pravoslavni Božić!
    Stoga, molim te Gospodine, NEMOJ im oprostiti za propust koji učiniše namjerno!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Janjiček: Porezna reforma neće poboljšati život u Hrvatskoj!


    dr janjiček tihomir
    SVRHA POREZNE REFORME JE URAVNOTEŽENJE DRŽAVNOG PRORAČUNA.

    Ministar financija Marić obznanio je hrvatskoj javnosti poreznu reformu. Jednu od reformi koje su tako zdušno najavljivane u vrijeme Vlade premijera Oreškovića. U javnosti je najavljena reforma izazvala brojne reakcije.  Jedni je hvale, drugi kude, pa dolazimo do pitanja što je u suštini sa tom reformom, je li onda dobra, ili je loša?

    Prije svega da bi se pružio odgovor na to pitanje, treba postaviti pitanje što je cilj te porezne reforme!? Je li cilj porezne reforme rast zaposlenosti, rast BDP-a, poticaj investicijama, ili nešto posve drugo, što je cilj?

    S obzirom kako je porezna reforma prezentirana, moglo bi se reći da je glavna svrha porezne reforme uravnoteženje državnog proračuna! Dakle, niti jedna od navedenih odrednica nije cilj porezne reforme. Razloge za ovu moju tvrdnju treba tražiti u nekoliko činjenica.
    Prije svega uvodi se porez na kruh i mlijeko jednak kao i na svu drugu robu! Da, netko će reći kako je to „udarac po sirotinji“, međutim ovdje se radi o tomu što država želi ostvariti veći priljev novca u državni proračun. Naime, roba kao što su kruh i mlijeko imaju relativno nisku elastičnost potražnje. To znači, da ukupna potrošnja ove robe neće pretrpjeti ozbiljni pad potražnje unatoč rastu cijena. Temeljna prehrambena roba kao kruh i mlijeko kupuju se uvijek u istim količinama kao i prije neovisno o visini cijena.

    Potrošači ne mogu prijeći na potrošnju zamjenske robe, jer jednostavno takva roba ne postoji. To drugim riječima znači mogućnost smanjenja potražnje za nekom drugom robom, ali će kruh i mlijeko ostati „netaknuti“ što se tiče njihove potražnje. Stoga sa potpunom sigurnošću može se reći kako je uvođenja jednakog poreza za kruh i mlijeko kao i za svu ostalu robu, potez usmjeren na uvećani i stabilni priljev poreznog prihoda u državni proračun.

    Druga činjenica jeste praktično smanjenje poreza na robu koja bi se mogla definirati kao „luksuzna“ roba. Takva mjera također ima za cilj veći priljev novca u državni poračun. Razlog za to treba tražiti u činjenici što pri porastu cijena „luksuznoj“ robi, pad potražnje za njom doživi smanjenje puno veće nego je iznosio porast cijene. Praktično rečeno, rast cijena luksuznoj robi od 1% dovodi do pada potražnje za znatno veći postotak od tih 1%.

    No, to isto vrijedi i ako dođe do smanjenja cijene takvoj robi, pa pad cijene od 1% luksuznoj robi dovodi do rasta potražnje za njom za veći postotak od tih 1%. Takva rekacija potražnje naziva se „elastičnom“ potražnjom. Točno je da rast poreza na cijene „luksuzne“ robe može imati „socijalnu“ odrednicu, ali samo kratkoročno. Odricanje od potrošnje „luksuzne“ robe najčešće bude brzo i priljev u državni proračun doslovce presahne, jer se potražnja doslovce istopi.

    Problem sa ovim porezom je to što tzv. „luksuzna“ roba dolazi praktično 100% iz uvoza. Stoga ovakva mjera će zasigurno uvećati deficit u trgovinskoj bilanci izvoza i uvoza. To jeste ozbiljan problem, jer Hrvatska već sada ima relativno visok deficit u trogovinskoj bilanci i u bilanci plaćanja. Drugim riječima to će djelovati na rast vanjske zaduženosti Hrvatske!

    Treća činjenica je što ministar Marić uvodi isto tako i porez na nekretnine, koji sam u ime moje stranke HSP, navodio kao dio gospodarskog programa naše stranke. Ovaj porez jednostavno mora biti uveden. Uvođenje tog poreza zahtijeva znatno dulje vrijeme od gore spomenutih poreza zbog ne usuglašenosti našeg katastra, gruntovnice i stvarnog vlasništva. Stoga je sređivanje katastra, gruntovnice i vlasništva nad nekretninama preduvjet za uspostavu poreza na nekretnine.

    Ovaj porez jeste potreban, jer je to porez koji je prije svega „socijalan“ u smislu što će oni koji posjeduju veći broj nekretnina plaćati i veći porez. Sa druge strane taj porez mora ostajati županijama, gradovima i općinama i on će omogućiti lakšu prilagodbu lokalnih organa vlasti u privlačenje investitora. Razlog je to, što zasigurno ne može 100 četvornih metara poslovnog prostora ili zemljišta imati istu poreznu stopu u Zagrebu i Županji! Porezna stopa bi se definitivno morala plaćati po vrijednosti objekta, pa niti po tom osnovu ne može biti jednaka u Zagrebu i Županji! Jednostavno to nisu jednake veličine.

    U svakom slučaju treba očekivati kroz vrijeme od 4 godine priljev novca u proračune Županija i ostalih jedinica lokalne vlasti. Isto tako i „preraspoređivanje“ naseljenosti Hrvatske, jer su stan ili kuća znatno jefitiniji u prigradskim naseljima ili čak selima nego u gradovima.

    Konačno četvrto su ugostitelji, odnosno sektor turizma i povrat PDV-a na 25%. Činjenica je da sektor turizma nije uopće mijenjao razinu cijena unatoč smanjenom PDV-u sa 25% na 13%. Jedno pivo na Stradunu je naprotiv imalo višu cijenu nego prije smanjenja poreznog postotka. Da, znam može se reći „baš si našao što promatrati“, ali ne ovisno gdje se pivo, kava, sok popiju, cijena je trebala i MORALA biti niža upravo zbog smanjenog PDV-a! No, to se nije dogodilo.

    Najvažnija je činjenica što je hrvatski turizam doživio pravi bum ovog ljeta. Država je uprihodovala u državni proračun samo polovicu iznosa kojeg je mogla uprihodovati sa stopom PDV-a od 25%! Zasigurno državni bi proračun imao daleko manji deficit nego je imao u ovoj godini.

    Dakle, vratimo se na pitanje, je li porezna reforma dobra ili loša?
    Ova porezna reforma je dobra sa stajališta uravnoteženja državnog proračuna, a upravo je učinjena tako da se baš to i dogodi. Međutim, ova porezna reforma je sa druge strane loša, jer će dovesti do rasta vanjske zaduženosti Hrvatske.

    Što se tiče budućeg poticanja investicija, izdvajanje većih iznosa za socijalno ugroženi sloj puka, to se neće dogoditi. Drugim riječima, poticaji gospodarskom rastu, smanjenju socijalnih razlika, poticaji pronatalitetnom rastu, porezna reforma neće doprinijeti boljitku niti za jednu kunu.

    Dr. Tihomir Janjiček

  • KAKO ĆE VLADATI NOVA VLADA?!


    dr janjiček 800_440
    U Hrvatskoj je konačno došlo na red pitanje što je program „nove“ vlade HDZ-a i Mosta? Prošla je čitava izborna promidžba, sučeljavanja, ali baš nitko nije postavio pitanje kakav gospodarski program će donijet Plenković ako dođe na vlast? No, Plenković je srećom po njega i HDZ došao već na vlast i na žalost tek sada se postavlja pitanje, što kani učiniti Plenković?
    Po prvi puta bih rekao došlo je do izražaja najvažnije pitanje za Hrvatsku, što će biti središnji ekonomski cilj tek uspostavljene hrvatske vlade. Ovo najvažnije pitanje bilo je zatomljivano svo vrijeme od strane HDZ-a i nekako je Plenković to „zaobilazio“ u svim sučeljavanjima. Milanović je u sučeljavanjima pokušavao o tomu nešto govoriti, ali iza sebe je imao jako loše gospodarske pokazatelje, te se doimao posve besmislenim govoriti o tomu.
    U sklopu tog pitanja dogodila se ne davno javna polemika na tu temu. Polemika je bila između provjerenog apologete HDZ-a, dr. Velimira Šonje i sindikalnog vrhovnika Vilima Ribića. Naravno dr. Šonje je na sva usta hvalio „tri božanske osobe“ Dalić-Marić-Ćorić.
    Gospođa Dalić bila je ministrica financija i to vrlo NE uspješna u svoje vrijeme. Nije bila niti na jednoj izbornoj listi, doista „krasan“ politički legitimitet! Iza nje nisu ostali baš nikakvi pozitivni pokazatelji. Istina nije dugo bila na toj dužnosti, tek godinu dana u vrijeme vladavine Kosorice. Ministar financija Marić na dužnosti ministra financija još je kraće vrijeme nego je to bila gospođa Dalić, ali je bio uključen u prijašnje vlade! Nije imao vrijeme bilo što pokazati, a istini za volju bio je ministar po volji premijera Oreškovića. Ministar Marić nema ni blizu sklop veza i poznanstava poput Oreškovića, a još manje iskustva, ali je imao dovoljno stručnosti provoditi zamisli premijera Oreškovića Konačno gospodin Ćorić, mladi profesor sa isto takvim znanjem. Nastupao bi kod Togonala kad su se događale nagle promjene tečaja franka i gotovo uvijek bi prije toga pročitao moje tekstove i to nosio kao podsjetnik.
    Dakle stručno, to je doslovce najlošija osoba!

    Gospodin Ribić je za razliku od dr. Šonje iskazao ozbiljnu sumnju u bilo kakvu spremnost premijera Plenkovića i njegovih ministara bilo što bitno promijeniti u ekonomskom sustavu. Naime, nazvao ih je provoditeljima briselske ortodoksije, te kritizirao i dr. Šonju što on u središte gospodarske pozornosti stavlja uravnoteženje državnog proračuna i to očekuje od premijera Plenkoviće i njegove „božanske trojke“. Inzistirao je gospodin Ribič na oživljavanju proizvodnje i zaposlenosti kao središnjeg ekonomskog cilja. Ustvrdio je još i kako uravnoteženje državnog proračuna neće dovesti do gospodarskog oporavka Hrvatske u smislu smanjenja nezaposlenosti i BDP-a. Dokaz tomu naveo je ekonomsku politiku Milanovićeve vlade koja je upravo činila sve na uravnoteženju državnog proračuna, ali je to dovelo do masovnog iseljavanja.
    Dakako dr. Šonje se izrugivao sa tom tvrdnjom, jer iseljavanje Hrvata u inozemstvo nije izravno vezano sa politikom državnog proračuna i njegovog uravnoteženja.

    Dakle normalno pitanje jeste, što je istina?

    Odgovor na ovo pitanje zahtijeva utvrđivanje uzroka gospodarskog sloma Hrvatske u vrijeme premijera Milanovića i SDP-a na vlasti.
    Razlog je to što je vlada premijera Milanovića u svrhu obuzdavanja kreditiranja odlučila otežati uvjete kreditiranja gospodarstvu i širokom puku. Tako je kreditiranje gospodarstva postalo skuplje, zbog više kamatne stope, a široki puk je isto tako bio suočen sa višom kamatnom stopom, ali otežanim drugim uvjetima kreditiranja. Dakle otežano kreditiranje djelovalo je na smanjenje ponude robe i na smanjenje tražnje robe.

    S primjenom takvih mjera smanjio se priljev novca u gospodarstvo. Istodobno, Milanovićeva vlada je uvećala porezne postotke i pojačala učinkovitost naplate poreza. To je sa druge strane povećalo odljev novca iz gospodarstva.
    Najviše je stradalo malo i srednje gospodarstvo, jer su oni puno ne stabilniji od krupnih poduzeća i u mnogome poslovanje im ovisi o kreditima. Sa druge strane, takvo poduzetništvo uglavnom je utemeljeno na radnoj snazi, pa je propast tih sektora gospodarstva naglo uvećalo nezaposlenost. Hrvatska je veljači 2014, dosegnula broj nezaposlenih od preko 400 tisuća osoba! Od tada započinje masovni egzodus Hrvata u inozemstvo.

    Mladež je razočarana, jer su im se očevi borili i ginuli za uspostavu države Hrvatske, a oni danas nemaju posla u toj državi. Kad i nađu zaposlenje onda su jadno i ne redovito plaćeni! Moje procjene govore o iseljavanju oko 300 tisuća osoba, jer se iselilo 200 000 registriranih 100 000 ne registriranih nezaposlenih osoba.

    Dakle, te mjere Milanovićeve vlade dovele su i do naglog pada potrošnje zbog pada kupovne moći puka. Stoga je priljev novca u državni proračun postao još manji. Glavni izvor proračunskih prihoda je PDV koji se naplaćuje na prodajnu cijenu prodane robe. Zato se Milanovićeva vlada odlučila na dizanje poreznih stopa i učinkovitiju naplatu poreza. „Lanac dugovanja“ zavladao je hrvatskim gospodarstvom.
    Valutna klauzula onemogućava lakše uvijete kreditiranja, jer tečaj Kune mora biti „zakovan“ na 1Kn=0,13€. Stoga svaki rast kreditiranja mora biti popraćen rastom priljeva Eura na novčarskom tržištu, kako se spomenuti tečaj ne bi urušio. Do tog priljeva Eura može doći samo daljnjim vanjskim zaduženjem Hrvatske, a to je postalo jako skupo u smislu visine kamatne stope. Zato je kamatna stopa u Hrvatskoj visoka, jer je ona uvijek 2% do 3% dodana na onu inozemnu.

    Jasno, olakšani uvjeti kreditiranja i olakšana politika oporezivanja su prve mjere koje se moraju poduzeti za rast zaposlenosti i BDP-a! No, kako je šteta nastala Milanovićevim vladanjem ogromna, Hrvatskoj je potreban još i tzv. „bailout“ program, ili program dokapitalizacije gospodarstva.

    Razlog je to što se moraju velike tvrtke izvući iz masovnih dugovanja i time pokrenulo gospodarstvo u smislu rasta PRIJE SVEGA zaposlenosti i BDP-a. Naravno pri novčarskoj politici utemeljenoj na valutnoj klauzuli tako nešto nije moguće! Valutna klauzula bi se jednostavno morala ukinuti.
    Plenković nema  hrabrosti tako što učiniti, a njegovi ministri još manje predložiti! Premijer Plenković provodit će ekonomsku politiku kakvu mu je u zadaću dao Bruxselles. Uostalom tamo prvo i odlazi, po „domaću zadaću“ koja je bila i ostala gospodarski program HDZ-a!
    Potvrdu tomu treba tražiti i u riječima dr. Lovrinovića, koji je rekao da kada je formirana vlada premijera Oreškovića, tada je premijer Orešković izvadio svoju „bilježnicu“ i započeo provoditi ekonomsku politiku koju do tada nitko nikad nije ni vidio, ni čuo. Svi u HDZ-u tvrde kako će Plenkovićeva ekonomska politika biti kontinuitet prijašnje vlade, dakle onu koju ni tada nitko nije niti vidio niti čuo u javnosti, a isto je tako i danas!

    Točno je da središnji cilj ekonomske politike sadašnje vlade treba biti RAST ZAPOSLENOSTI! To je bio i stožerni cilj ekonomskog programa HSP-a. Svako uravnotežavanje državnog proračun UVIJEK vodi ka padu BDP-a i rastu nezaposlenosti!

    Dakle, ili ćemo imati rast BDP-a i zaposlenosti ili uravnoteženje proračuna i daljnji rast nezaposlenih osoba i odljev u inozemstvo.

    „Novi“ ministar financija najavio je u sklopu „porezne reforme“ uvođenje poreza na nekretnine! O tomu sam govorio u ime HSP-a osobno kao njihov ekonomski strateg u ekonomskom programu! U predizborno vrijeme to se kritiziralo, a sada će se provoditi!

    Najavio je ministar financija Marić i UVOZ radne snage iz Ukrajine i Bjelorusije, kako bi se klijentelistički pogodovalo TAJKUNIMA zadržati robovsku razinu plaća u Hrvatskoj.

    Upravo zato treba očekivati nastavak iseljavanja Hrvata u inozemstvo i to bez ikakve šanse za povratkom.
    Je li Plenković svega gore navedenog svjestan? Odogovor je jednostavan, JESTE!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Treći na listi POMAKA u 4. izbornoj jedinici tvrdi: DRUGI MIROVINSKI STUP TREBA UKINUTI!


    dr janjiček tihomir

    Prije samo nekoliko dana našli su se u „klopki“ dva ministra, jedan iz prošle vlade i dva ekonomska stručnjaka.

    Ministri Marić i Panenić su praktično bili predstavnici vlasti, Vrdoljak kao bivši i pretendirajući ministar, te dr. Jurčić i dr. Kulić.
    Okupili su se radi jednostavnog pitanje, prijeti li Hrvatskoj „grčki scenarij“? Svi od reda su ustvrdili kako se u Hrvatskoj ne može dogoditi „grčki scenarij“, a jedini koji je ipak ostavio tu mogućnost bio je dr. Kulić, jer ne vidi ništa pozitivno najavljeno od bilo koje političke stranke.

    Gledateljstvo se javljalo na telefonski broj i glasovalo, pa je postignut jedinstveni rezultat od 100% za događanje „grčkog scenarija“ u Hrvatskoj. Diskusija nazočnih bila je interesantna, jer su se od tri ministra doista mogle čuti svakakve rečenice, a još interesantnije nitko nije izrekom ustvrdio ono za što se za-lagao.

    Svi nazočni su se složili kako Hrvatska nema novčarsku suverenost, te je temeljna potreba države Hrvatske voditi vlastitu novčarsku politiku, jer bez toga nema ozbiljnog gospodarskog boljitka za Hrvatsku. Drugim riječima, novčarska politika utemljena na valutnoj klauzuli jednostavno nije hrvatska novčarska politika i ne vodi se u gospodarskom interesu Hrvatske, a što doista jeste uvjet izlaska Hrvatske iz gospodarske krize.

    Na žalost niti predstavnici sadašnje vlasti, a niti gospodin Vrdoljak kao mogući dužnosnik u novoj vlasti jednostavno nemaju hrabrosti usprotiviti se politici valutne klauzule koja se provodi u hrvatskoj novčarskoj politici.

    Najdalje u svojoj gluposti otišao  je gospodin Vrdoljak, koji je prvo ustvrdio kako on sve do skora nije ni znao za HNB!? No sa druge strane, ustvrdio je isto tako kako „jadni naši guverneri“, Rohatinski i Vujčić“, jednostavno nisu znali voditi drugačiju novčarsku politiku HNB nego samo tu sa valutnom klauzulom, jer Hrvatska nije imala nikakvu ekonomsku strategiju.

    Ovom prigodom želim podsjetiti svekoliku hrvatsku javnost da je tvrdnja o „ne znanju“ guvernera i jednog i drugog što im je činiti sa novčarskom politikom jednostavno laž. Točno je da Hrvatska nije imala i nema ni danas gospodarsku strategiju, ali spomenuto objašnjenje je gore od diletantskog.

    Pojednostavljeno, to se moglo opisati kao  kad vozač autobusa punog putnika, koji ne zna gdje treba ići, pa umjesto da se zadrži voziti se cestom, on počne voziti po prašumama i gudurama i sve dok ne ostane bez goriva!

    Podsjetit ću sve da je vođenje novčarske politike na principu valutne klauzule nametnuta je od strane MMF-a i Europske središnje banke! Kažem nametnuta, jer je to bio uvjet primitka Hrvatske u Svjetsku banku, MMF i Europsku središnju banku!

    Sve postkomunističke države koje su primljene u članstvo EU imaju istu takvu novčarsku politiku, te su i njihove nacionalne valute vezane za tečaj prema Euru! Nazočni stručnjaci doslovce niti jedan, nikako se „nisu mogli“ sjetiti odakle nam je „došla“ valutna klauzula i tko ju je izmislio!
    POMAK i HSP doista su jedini koji posve otvoreno kane dokinuti valutnu klauzulu Kune prema Euru, dok sve ostale političke opcije kane ostati roblje valutne klauzule i hrvatska javnost jednostavno to MORA znati! Mora znati, jer jednostavno sa valutnom kaluzulom Hrvatska već ima grčki scenarij u tijeku!

    Drugo pitanje koje se dugo diskutiralo je kako riješiti pitanje blokiranih tvrtki i osoba!? Na žalost baš niti jedan od ministara, ali ni naši stručnjaci NE znaju što bi učinili na tom polju! Nitko nije imao hrabrosti reći kako je hrvatskom gospodarstvu potrebna dokapitaliazacija dioničkih tvrtki od strane države preko HNB radi konačnog prekida lanca dugovanja!

    Naravno, za tu svrhu je potrebno dokinuti valutnu klauzulu u potpunosti! U sklopu tog pitanja svi su se složili kako država Hrvatska ima preveliku imovinu, ali baš nitko nije imao hrabrosti reći kako se taj dio imovine jednostavno mora privatizirati! Da, to isto zastupa POMAK i HSP i jedini smo koji na tom stajalištu čvrsto stojimo!

    Riješavanje pitanje kreditnih dužnika, dakle osobna prezaduženost, riješenje nije nitko ponudio! Oni koji su postali prezaduženi zbog vlautne klauzule prema švicarskom franku, jednostavno moraju biti obeštećeni, jer je glavnica i mjesečna rata njihovog duga posve neopravdano rasla zbog pada tečaja Eura prema Franku!

    Oni kojima nisu redovito isplaćivane plaće , država jednostavno MORA isplatiti zaostatke, a naknadu učiniti kroz ovrhu privatnih tvrtki koje nisu isplaćivale plaću! POMAK i HSP jedini se zalažu za takav pristup!

    Svi su se od nazočnih složili kako je drugi mirovinski stup posve financijski ne svrsishodan za Hrvatsku, ali baš nitko od ministara i stručnjaka nije imao hrabrosti reći kako je potrebno taj stup jednostavno dokinuti i ostvareni novac preliti u prvi mirovinski stup!

    Niti jedan od ministara to se nije usudio reći, točnije obećati. Dakako i to je stajalište POMAK-a i HSP-a, jer doista smo jedini koji to želimo učiniti!
    Mogli smo čuti i par doista bizarnih gluposti gospodina Vrdoljaka. Obećao je ukoliko njegova stranka dođe na vlast oni će uravnotežiti državni proračun i istodobno činiti državni poticaj investicijama! To je doslovce obećati novi svjetski rekod u bacanju kugle nakon amputacije obiju šaka!

    Čuli smo i bili i još jednu glupost Vrdoljaka, kako se broj zaposlenih u Hrvatskoj smanjio zbog „rasta produktivnosti“ u hrvatskom gospodarstvu! Utjecaj suvremene tehnologije u hrvatskoj gospodarstvo manje je od mizernosti! Tako nešto samo Vrdoljak može obećati i nitko više! Doista tko može i pomisliti i poželjeti takvog ministra gospodarstva!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • HSP predstavio program koji spašava Hrvatsku!


    daniel srb fah

    Smanjenje PDV-a, smanjenje broja gradova i općina, privatizacija državnog sektora, prodaja državne imovine i davanje strateških resursa u koncesiju, dio su ekonomskog programa HSP-a koji je u utorak predstavljen na ‘gospodarskom forumu desnice’ sa željom da za predstojeće izvanredne parlamentarne izbore stranka okupi istaknute pojedince, bez obzira na njihovu stranačku pripadnost.

    Glavni je cilj, ističe predsjednik HSP-a Daniel Srb, bolji život građana i ostvarenje gospodarskih interesa hrvatske države i stoga je i organiziran forum, jer želimo da to bude sadržaj okupljanja desnih, domoljubnih i stranaka centra.

    “Sadržaj ne može biti podjela mandata i fotelja, već program, a sada to više nije obrana Hrvatske od vanjske ugroze, nego gospodarski interes države i bolji život građana“, istaknuo je te uputio poziv svim istaknutim pojedincima, bez obzira na stranačku pripadnost, da im se priključe u ostvarivanju toga cilja.

    Srb naglašava da je osnovni cilj smanjenje državnog deficita, povećanje konkurentnosti hrvatskog gospodarstva te povećanje zaposlenosti.

    “Na temelju ta tri elementa generalno se rješava problem hrvatskog gospodarstva“, kaže i upozorava da je za njihovo ostvarivanje nužan potpuno drukčiji odnos prema fiskalnoj i monetarnoj politici.

    “Mi težimo prema smanjenju PDV-a, ali i povećanju nekih drugih poreznih davanja kojima bi se to nadoknadilo. U konačnici, otvoreno rečeno, mislimo na davanja iz plaća i na plaću. Dakle, kao naknadu kojom bi se rasteretilo i preusmjerilo prihode koje osigurava PDV“, objašnjava.

    Hrvatska ima najveći PDV u Europi i to je neodrživo, upozorava.

    “Takav model ne daje rješenja, a nitko nema političke hrabrosti o tome progovoriti“, dodaje.

    HSP-ov gospodarski strateg Tihomir Janjiček upozorava da je najveći problem hrvatskog gospodarstva “lanac dugovanja koji se nikako ne prekida”.

    Za to je potreban velik iznos novca koji, navodi Janjiček, “prije svega treba doći iz privatizacije državnog sektora i prodaje državne imovine”. „Kapitalizam i tržište moraju funkcionirati u punom smislu te riječi“, dodaje.

    Država troši više nego što ima, bilo da se gleda središnju državu ili jedinice lokalne samouprave, kaže i dodaje da Hrvatskoj ne treba bezbroj gradova i općina, već je nužno da nekoliko manjih ima jednu, zajedničku upravu.

    “Time bi se štedjelo i ne bi se trošilo više od stvorenog i proizvedenog”, dodaje.

    Vode i šume, koje su strateški interes države, ne treba prodavati, ali se treba dati u koncesiju upravljanje nad njima jer u ovome trenutku, kazao je, Hrvatske šume i Hrvatske vode “loše rade posao i to je problem”.

    “Nisam za prodaju, ali upravljanje dajmo u koncesiju. Je li bolje imati tvrtku koju ćemo plaćati stotine milijuna kuna, a zbog lošeg upravljanja imamo poplave, ili ćemo ju dati nekome u koncesiju da time dobro upravlja“, kaže.

    I predsjednik HSP-a dodaje kako je nužno promijeniti “način funkcioniranja” državnih tvrtki, kojima se mora efikasnije upravljati. U tom konktekstu Srb ističe kako Državni ured za upravljanje državnom imovinom “ni ne zna čime raspolaže”.

    “Tu leže anomalije i to se mora promijeniti. Imovina se mora staviti u funkciju ostvarivanja prihoda”, poručuje.

    Forumu su nazočili predstavnici HDZ-a, U ime obitelji, Obiteljske stranke, HČSP-a, Konzervativne stranke te pravaških stranaka iz BiH.

    Izvor Hina,  direktno slobodna dalmacija PolitikaPlus  Prigorski,  mega media  dalmacijanews

     

  • Dr Tihomir Janjiček o BREXITU: TITANIC JE POČEO TONUTI!


    dr janjiček tihomir
    Izlazak Britanije iz članstva EU veliki je udarac opstojnosti same EU. EU je utemeljena je na četiri stupa koji čine Britanija, Francuska, Njemačka i Italija. Istina, već zadnjih par desetljeća glavne nositeljice su Njemačka i Francuska. Britanija se doimala poput države koja i bi i ne bi bila članica. Italija je opet financijski propali „stup“ koji je već u par navrata bio spašavan od bankrota. Stoga bi se prije moglo reći da je Italija puno više izdržavani stup EU, nego stup koji održava EU.

    Referendumska odluka u Britaniji odmah je imala svoj utjecaj. Burze diljem EU, ali i u svijetu reagirale su i reagirat će trubulentno. Prije svega tečajna burza, a onda i sve ostale. Razloge treba tražiti u nekoliko stvari. Nitko ne zna kakav će biti ekonomski položaj Britanije sa stajališta bilance plaćanja? Nitko ne zna ni kada će taj novi model ekonomske povezanosti Britanije sa EU biti uspostavljen? Britanija je već imala visoki deficit u vanjskoj trgovini sa EU. No, nikakvih ograničenja u vanjskoj trgovini nije bilo. Sada je pitanje kakva će biti vanjskotrgovinska situacija kada određena ograničenja u vidu poreznih i carinskih pristojbi stupe na snagu. Prošla godina je donijela rekordni deficit u vanjskoj trgovini Britanije sa EU od preko 24 milijarde £ ili oko 30 milijardi €.

    Pitanje koje se nameće samo po sebi je što je razlog da nešto više od polovice Britanaca više ne želi biti u EU, pa i unatoč činjenici da je Britanija zadržala monetarnu suverenost i vrlo specifičan položaj kao članica EU?

    Od potpisivanja sporazuma u Maastrichatu, čime je ojačano „jedinstvo“ EU, Britanija i ostatak EU su dolazili neprekidno u konflikte. Naime, čitava EU utemeljena je na „koristi“ svake članice EU od samog članstva. Upravo u tomu leži i glavni problem.

    Koristi i nije bilo baš neke, ili je barem Britanci nisu primjetili. Jedina država koja je ekonomski profitirala jeste Njemačka. Francuska nije ojačala, ali nije ni propadala onim tempom koji bi joj se dogodio u slučaju suvereniteta. Razvijene države članice, kao zemlje Beneluxa, te Danska, Švedske nisu ništa ni izgubile niti dobile članstvom u EU.

    No, situacija je posve drugačija kada se pogledaju manje razvijene članice EU. Portugal i Španjolska su na rubu bankrota već godinama. Ekonomski pokazatelji kao niska stopa rasta BDP i visoka stopa nezaposlenosti, toliko su loši da tako loši nisu bili čak niti u doba fašizma od prije 40 godina. Bivše „istočne“ države Europe silno su željele članstvo u EU, ali osim Litvanije i Poljske niti jedan ina država od njih nije doživjela ozbiljniji ekonomski napredak.

    Situacija se naglo počela komplicirati nakon 2008 godine. Naime, cjelokupna EU doslovce je ekonomski bačena na koljena. Izišle su na vidjele sve financijske malverzacije i slabosti monteranog i financijskog sustava EU. Proračun EU utemeljen je na „lijepom ponašanju“ svih članica bez kontrolnog mehanizma.

    Naime, pokazalo se da članice EU mogu ući ne kontrolirano u vlastite proračunske deficite, a na račun inih članica. Punu financijsku kontrolu unutar EU nije moguće uspostaviti bez prijelaza čitave EU u konfederalizam, ili „super države“. Sve priče o tomu kako to „nije nakana nikoga“, prazna je priča! Naime, ne postoji drugi način jačanja financijske discipline, osim konfedralizacija EU. Britanija i Britanci upravo to nisu željeli.

    Ne treba smetnuti sa uma niti sigurosno vojnu ugrozu čitave EU. Naime, agresija Rusije na Ukrajinu ukazala je na brojne vojno strateške slabosti čitave EU i NATO sveza. Suverenitet Ukrajine jamčile su Britanije i SAD skupa sa Rusijom. Rusija je upravo izigrala taj sporazum i izvršila agresiju na Ukrajinu.

    Niti Britanija niti SAD nisu ozbiljnije vojno podržale Ukrajinu unatoč ugovoru! Sa druge strane, niti Britanija niti SAD nisu bile izravno ugrožene ruskom agresijom na Ukrajinu, pa su jednostavno samo podvili rep! Ne treba sumnjati u snagu ruske vojske i upravo ono što je Putin i rekao, da mu ne treba više od 2 tjedna za okupaciju čitave Ukrajine!
    Upravo ta činjenica otvorila je „tajnu“ čitavog NATO saveza u EU. „Tajnu“ potpune vojne inferiornosti upravo EU i posebice bivših „istočnih“ država, poput baltičkih država, Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, Rumunjske i Bugarske.

    Sve te države su formalno članice NATO, ali praktično su bez ikakve vojne moći i potpuno ovise u obrani od inih članica! Sa druge strane, doista „prava“ obrana EU je tek u Njemačkoj i Francuskoj, a i ta obrana nije nikakva! Njemačka još uvijek nije dovoljno vojno osnažila temeljem vojnih ograničenja nastalih iz prošlosti, nastale kao posljedica drugog svjetskog rata.

    Stoga je čitava EU praktično vojno posve ne sposobna se obraniti od evenutalne ruske agresije koja je sve otvorenija. Sa druge strane, EU nije ničim jamčila suverenitet Ukrajine, jer EU nije tada bila država kao ni sada, a nije ni imala vlastitu vojnu moć! Čitava EU oslonjena je na SAD, Britaniju i Francusku kao važne članice NATO. Britanija je najudaljenija od Ukrajine bez izravne ugroze vlastitog suvereniteta, a uz to je već osramoćena vlastitom šutnjom zbog agresije na Ukrajinu čiji su suverenitet očito LAŽNO jamčili! Daljnja konfrontacija sa Putinom još bi više sramotila Britaniju.
    Zadnji pregovori o prekidu vatre između Ukrajine, Francuske i Njemačke s jedne strane i Rusije na čelu s Putinom sa druge strane, prvi put su u stvarnosti stavili za pregovarački stol sve one koji su doista ugroženi ruskim hegemonizmom. Baš kako je to bilo i tijekom „hladnog rata“! Tu se još jednom potvrdila potreba jačanja konfedralnosti čitave EU, te uspostava vojske EU, a što se ne može učiniti bez jačanja konfedralnosti.

    To su Britanci jasno osjetili i riješili povući se iz svega toga. Nacionalizam straha pred Putinom odigrao je stoga istu ulogu i na volju Britanaca u povlačenja iz članstva u EU.

    Dakle, ekonomsko slabljenje EU, te potpuna vojna inferiornost čitave EU pred nadolazećim agresivnim hegemonizmom staljiniste Putina utjecala je na volju Britanaca za istupanje iz članstva u EU.

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Tihomir Janjiček: KRAJ KARAMARKOVE TIRADE


    dr janjiček tihomir

    Sutrašnji dan donosi nam kraj hrvatske političke agonije koju je izazvala Karamarkova supruga, supruga predsjednika HDZ-a, a to je dovelo do političke agonije cijelog HDZ-a i u konačnici čitave države. Pitanje „sukoba interesa“ Tomislava Karamarka u svezi usluga konzultacija tvrtke njegove supruge pružene „MOL-u“ za visoku svotu novca, doista je palo u potpunu ne važnost.

    Razvitak političke krize pokazao je iznimni vlastoljubivi egoizam Karamarka prema vlasti. Nisu pomogle ni „kuknjave“ i „moljakanje“ svih istaknutijih članova stranke iz prošlosti, a niti „vapaj“ onih HDZ-ovaca koji zastupaju interese Hrvatske u EU parlamentu.

    Unatoč činjenici što HDZ jednostavno nema dostatan broj zastupnika za formiranje nove vlade i što izlazak na nove izbore doslovce znači odlazak HDZ-a sa vlasti, politička imbecilnost Karamarka i njegovih poltrona jednostavno je dosegnula najvišu mogućnu točku.

    Rasplet je za dan ili dva, a gospodin Orešković  će ostati hrvatski premijer. Naravno pitanje je što je bolje, novi premijer u osobi sadašnjeg ministra Marića ili gospodin Orešković?
    Ključna točka vezana za gospodina Oreškovića je njegova istinski visoka razina financijske stručnosti. Hrvatskoj više nego ozbiljno prijeti bankrot sljedeće godine. Samo financijski visoko stručna osoba, sa dobrim „vezama“ i respektom u svijetu financija može pomoći Hrvatskoj u izbjegavanju bankrota cijele države. Upravo onako kako se dogodilo Grčkoj prošle godine.

    Čak 86,7% hrvatskog BDP-a predstavlja javni dug Hrvatske! Vanjski dug od preko 50 milijardi Eura, predstavlja također ogroman teret za Hrvatsku. Politički sustav nam je preskup i ne može se financirati više na postojeći način. Broj općina i gradova je izvan financijskih mogućnosti cjelokupne Hrvatske. Sa druge strane, sve te silne općine i gradovi u svojim proračunima ne raspolažu niti sa 5% novca koliko ih u suštini stvore. Svih tih 95% odlazi u središnji proračun iz kojeg se poslije udjeljuje općinama i gradovima po „ključu“ koji je smislila središnja vlast, naravno nakon pokrića svih privilegija koje su sami sebi namjestili.
    U svrhu izbjegavanja financijskoj bankrota, potrebno je smanjiti javnu potrošnju i omogućiti brži rast BDP-a. Gospodin Orešković je upravo svo svoje znanje i sposobnosti ka tom cilju i usredotočio.

    Nastojao je smanjiti proračunski deficit sa 5,5% na 3,2% hrvatskog BDP-a. Uspio je motivirati francuske investitore za nekoliko investicijskih pothvata koji doista mogu donijeti ozbiljan rast hrvatskog BDP-a i zaposlenosti. Uspio je gospodin Orešković u ovih nekoliko mjeseci priskrbiti Hrvatskoj i preko 500 milijuna eura iz fondova EU, a za što je prošloj vladi trebalo godinu dana.

    Izbjegao je gospodin Orešković stavljanje Hrvatske u posebni program visoko zaduženih država, a time bi Hrvatska izgubila svaku šansu za ovih 500 milijuna. Istina nije uspio prodati državne obveznice inozemnim bankama s obvezom plaćanja interesa vjerovnicima niže od 5%. Jednostavno Hrvatska je unatoč tomu još uvijek pod visokim rizikom od bankrota. Naravno, netko će upitati zašto?

    Upravo zbog Karamarka! Naime, jasno je svima u EU da je gospodin Orešković visoko profesionalna osoba i doista JEDINI koji može svojom sposobnošću i umješnošću izbjeći financijski bankrot Hrvatske!

    Gospodin Orešković je doista NAJBOLJA stručna osoba koju Hrvatska u ovom trenutku ima i treba i mora biti na čelu hrvatske države. Eventualna smjena gospodina Oreškovića dovela bi na čelo vlade osobu koja zasigurno nije ni blizu jednog Oreškovića! Bilo tko bi došao na mjesto premijera, ne vezano je li to gospodin Marić ili Milanović. Niti jedan od njih dvojce ne uživa poštivanje međunarodnih političkih i financijskih krugova EU, kao gospodin Orešković. Niti HDZ, a niti SDP nemaju financijskog stručnjaka za ministra financija! Uostalom, zar bilo tko može prihvatiti jednog Šukera za ozbiljnog financijskog stručnjaka, ili jednog Lalovca! Obojica su doista treća liga.

    Novi izbori ne samo da bi nam doveli na vlast neznalice i nesposobnjakoviće iz SDP-a, nego bi Hrvatska izgubila dragocjeno vrijeme što nam je tako silno potrebno za djelovanje vlasti u svrhu financijske konsolidacije Hrvatske. Uostalom za 4 godine vlasti SDP nije imao nikakav ekonomski program, već su vrludali od problema do problema. Ušli su u izbore  bez ikakvog programa kao i prošli puta. Izbjegavanje bankrota Hrvatske države doista je glavna zadaće sadašnje vlade.
    Treba se sjetiti prošlogodišnjih pregovora Grčke i EU, kada je grčki premijer napustio pregovore radi održavanja referenduma o ponuđenom programu koji je bio ponuđen Grčkoj od strane EU. Svi su glasovali protiv tog programa, ali kada se vratio, grčki je premijer onda potpisao daleko gori program nego onaj kojeg su se Grci na referendumu odbacili! Naravno, baš nitko to nije želio objasniti jadnim Grcima da su jednostavno izigrani od vlastitog premijera!

    Gubitak vremena za pregovaranje zbog besmislenog referenduma koštao je Grčku mnogo, a upravo to će isto dogoditi i Hrvatskoj.

    Ono što posebice treba istaći, Grčka je neposredno prije referenduma o ponuđenom financijskom programu EU, željela sama istupiti iz euro zone i vratiti se na Drahmu. Međutim, jednostavno to nije mogla! Isto tako, članice EU su postale svjesne da  ne mogu „istjerati“ Grčku iz novčarske unije, unatoč želji brojnih članica EU! Stoga su ipak obje strane bile zainteresirane za sprječavanje bankrota Grčke! Hrvatska na žalost može biti „kažnjena“ bankrotom, jer ima svoju nacionalnu valutu! Da, valutu od koje je guverner Vujčić načinio odvratno loš prirepak eura!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • dr Janjiček: ZAŠTO NEMA NOVCA ZA HRVATSKU?!


    Državu su prezadužili mimo svakog zdravog razuma. Zbog toga je bilo krajnje odvratno idiotski slušati vapaj Marasa za povratkom na vlast njegove štetočinske vlade.

    dr janjiček tihomir

    Financijsko posrtanje Hrvatske na međunarodnom novčarskom tržištu nije odmah bilo popraćeno većom pozornošću hrvatskih sredstava priopćavanja. Nakon nekoliko dana se tek počelo razmišljati. Brojni su stavili u kontekst iznimno pozitivne rezultate gospodarskih kretanja u Hrvatskoj s jedne strane i sa druge strane praktično negativna reakcija banaka iz EU na ponudu hrvatskih državnih obveznica. Zatraženo je plaćanje od 5% interesa vlasnicima obveznica, naravno u eurskom iznosu. U Hrvatskim tiskovinama i TV postajama gotovo je popraćeno kao „šok“.
    U svrhu podrobnije spoznaje što se događalo, te zbog čega je Hrvatskoj ponuđeno zaduženje po visokoj cijeni održana je i prigodna „otvorena“ emisija kao po običaju. Kao po običaju, bile su dvije stručne osobe i dvije političke.
    Naravno, razgovor ili bolje rečeno čak i svađa gospode Karduma i Marasa nije pružio odgovor javnosti što se doista dogodilo i zašto s Hrvatskom na novčarskom tržištu.
    Dakle, treba ipak pogledati malo bolje je li doista bio ponuđen kredit po previsokoj cijeni? Isto tako što je doista put za izlazak iz financijske krize Hrvatske?
    Ekonomski oporavak Hrvatske u zadnjih nekoliko mjeseci, te ne viđeni rast nije posljedica nikakvih ozbiljnih promjena u sustavu Hrvatske. Lagane „manipulacije“ u kreiranju državnog proračunu, su doista bile samo „zadovoljavajuća“ prilagodba. Rast izvoza bilježi rast brži od uvoza, ali samo zato što došlo do naglog pada potrošnje. Hrvatska potrošnja ima visoki stupanj uvozne sklonosti. Na svaku kunu porasta potrošnje oko 80 lipa odlazi na uvoznu robu! Dakle visoka uvozna sklonost hrvatske osobne potrošnje.

    No, takvu gospodarsku strukturu proizvodnje i potrošnje koja iskazuje visoku sklonost uvozu, rješava se samo gospodarskim razvitkom! No, za taj razvitak treba ozbiljan novac kojeg Hrvatska nema. Ako nema Hrvatska, imaju inozemni vlasnici kapitala koji bi trebali poduzeti izravne investicije u Hrvatskoj. No, upravo toga nema!
    Niti najobičniji golf teren se ne može izgraditi na Srđu, jer će sve moguće „civilne“, „zelene“ organizacije  prosvjedovati, jer je golet na Srđu „naša“! Nema veze za „zelene“ što na Srđu nema čak ni trave za jednu jedinu kozu ili ovcu, jer na Srđu jednostavno doslovce nema ništa! Nema veze ni što nema nikakve mogućnosti onečišćenja ili ugroze bilo koga i bilo čega! Pakost i ljubomora običnog našeg čovjeka na investitora je neograničena, a sustav prtljav i petljav i dopušta svima i svakomu petljati i prtljati po svemu i svačemu, pa tako i po ozbiljnom poslovnom pothvatu.
    Nema veze što središte „elitnog turizma“ ne može biti oslonjeno na krafne i sladoled ponuđen na plaži, ili suvenire u jeftinim prodavaonicama. Zar se onda može više očekivati od kruzerskih turista koji će protrčati Stradunom.

    Zbog toga je investicijske poslove ugovarao praktično premijer Orešković s investitorima iz Francuske! Jednostavno, investitorima je jasno da je gospodin Orešković poslovni čovjek svjestan svih rizika i izazova za ozbiljne investicijske pothvate. Stoga će u interesu vlastite Domovine morati gospodin Orešković biti praktično na strani investitora! Domaći „muljatori“ i „gnjavatori“ moraju biti maknuti, ukoliko se očekuje provedba izravne investicije u bilo kom sektoru gospodarstva, jer kad se oni pojave onda sve pada u vodu.
    Tko su ti „muljatori“ i „gnajvatori“, logično je pitanje. Neki „vrhovnici“ kao Maras, Lalovac, Grčić, ili „lokalci“ kao Sabo, Merzelica i da ne nabrajam. Vlada SDP je vodila državu ekonomski i politički na krajnje diletantski način! Izazvali su masovni kolaps gospodarstva i odlazak preko 100 tisuća Hrvata u inozemstvo zbog gubitka poslova u samo par godina! To čak ni njihovom voljenom zlikovcu Titu nije pošlo svojedobno za rukom. Hrvatske vrijednosnice su čak 10 puta proglašavane smećem na svjetskom tržištu novčanog kapitala, tijekom vlasti SDP-a!

    Državu su prezadužili mimo svakog zdravog razuma. Zbog toga je bilo krajnje odvratno idiotski slušati vapaj Marasa za povratkom na vlast njegove štetočinske vlade. Cinizam i pohlepa očito nemaju ni kraja ni obraza kod Marasa!
    Razočarala je i moja kolegica Ivanov, koja je kritizirala konverziju kredita vezanih tečajnom klauzulom za Franak na Euro!? Ništa nije predložila, ali smatra kako je normalno u Hrvatskoj imati tečajnih kaluzula koliko se kome prohtije, jer kolegici Ivanov važan je potpisani ugovor! Nema veze ni što su propali većina dužnika, niti što je došlo do ugroze čitavog novčarskog sustava i praktično ugroza financijske stabilnosti države!
    Istina kolegica Ivanov je protiv eurizacije Hrvatske, ali nije imala hrabrosti spomenuti dokinuće svake valutne klauzule! Protivi se velikim izdacima iz državnog proračuna za „socijalne slučajeve“! No, opet ne nudi rješenja.

    Nitko nije ponudio nikakav odgovor, osim Marasa koji se „pjenio“ na gospodina Karduma, jer mu nije mogao dokazati laž o velikim postignućima Milanovićeve vlade!
    Odgovornost sadašnjeg premijera je očito daleko viša nego i jednog dosadašnjeg. NE odgovornost dvaju dopredsjednika je viša nego i jednog do sada. Stoga, budimo sigurni, ova će vlada nastaviti svoj put sa uspjehom, jer gospodin Orešković nije došao tek tako, makar sve skupa to izgledalo tek tako!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Janjiček “gospodarskim stručnjacima”: Oprosti im hrvatski narode, jer doista ne znaju što čine!


    dr janjiček tihomir
    Sve češće se u hrvatskoj javnosti spominje pitanje podobnog ekonomskog modela. Kao i obično spominju se tzv. „kenzijanski model“ i „miltonov“ model, kao dvije moguće opcije. U hrvatskoj javnosti ova dva modela su najčešće spominjana od SDP-ovog političara Grbina, koji je pravnik i teško da ima ikakvog znanja i o jednoj od spomenutih škola. Stoga se postavlja pitanje kakav ekonomski model je potreban Hrvatskoj za izlazak iz gospodarske krize?

    Na samom početku s par riječi treba objasniti oba gore spomenuta modela. Ekonomski model Keynesa se javio u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. To je bilo vrijeme kada je proizvodna sposobnost gospodarstva u SAD rasla iznimno brzo, pa je samim time i ponuda robe na tržištu rasla puno brže od potražnje. Keynes predlaže poticanje potrošnje od strane države. Utvrdio je i tri oblika potrošnje, osobna, državna i investicijska, a država treba poticati sva tri oblika potrošnje. Osobnu kroz dodatne prihode, doplatke i slično. Državnu potrošnju kroz izgradnju, škola, bolnica, autocesta i slično. Investicijska kroz nisku kamatnu stopu i subvencije novim investicijama. To je bilo vrijeme kada je postojao samo jedan oblik inflacije i to je bila inflacija potražnje, koja je poticala izravno potrošnju i posredno kroz potrošnju samu proizvodnju i time ponudu robe. Tada se i pojavio porez na promet, kao izvrsni izvor prihoda u državni proračun, koji bi rastao sa rastom potrošnje. Pad priljeva poreznog prihoda bio bi znak pada potrošnje i nužnosti djelovanja države.

    No, taj ekonomski model Keynes-a raspada se tijekom 70-ih godina, kada se pojavila tzv. troškovna inflacija. Uslijed enormnog rasta cijena sirove nafte, troškovi dopreme sirovina i otpreme gotove robe na tržištu. Rast troškova donio je problem gospodarstvu, jer je problem bio u tomu što su dodatni troškovi morali biti uključeni u cijenu, što je remetilo ravnotežu na tržištu.

    Trebalo je snižavati troškove negdje drugdje, pa su proizvođači najčešće nastojali sniziti plaće, što je dovodilo do pada potrošnje. Poticaji investicija s niskom kamatnom stopom su dovodili do enormnog zaduživanja svih čimbenika gospodarstva. Kamatna stopa je postala „ne realna“, jer bi stopa inflacije bila viša od kamatne stope. Banke su odlazile u bankrot, jer im je povrat uloženog novca donosio manji iznos od uloženog. Ušlo se u fazu poznatu kao „stagflacija“, stagnacija i inflacija.

    Milton Friedman se pojavljuje koncem 70-ih godina i nudi drugačiji pristup. Nudi pristup potpune kontrole količine novca u opticaju, odnosno novčane mase. Dakle, nema više poticaja potrošnji već se projicira rast novčane mase, sukladno rastu BDP i time kontrolira inflacija. Ovaj ekonomski model funkcionirao je tijekom 80-ih, 90-ih i sve do 2008. Porez na promet gubi na značenju, kako ne bi doprinosio rastu cijena. Stoga, porez na prihod i nekretnine svih punodobnih državljana postaje glavni oblik poreza i izvor proračunskih prihoda.

    No, koncem prošlog stoljeća, pojavljuju se novi „stručnjaci“ i zagovaraju „deregulaciju“ bankovnog poslovanja i stvaranje tzv. CDO kao „novitet“ na financijskom tržištu vrijednosnica. Deregulacija je dovela do enormnog odobravanja stambenih kredita dužnicima koji nisu bili kreditno sposobni. Rast potražnje za nekretninama kroz niz godina je doveo do višestrukog rasta cijena nekretnina. Banke koje su odobravle stambene kredite tvorile su CDO i u njega stavljali sva dugovanja dužnika i prodavali investicijskim bankama kao dionice, a ovi opet mirovinskim fondovima i osiguravajućim tvrtkama. Sve je dobro teklo dok se nije pojavila prva ekonomska kriza. Tada su te „dionice“ CDO preko noći postale bezvrijedne.

    Ogromni gubici u SAD gospodarstvu pojavili su se te 2008 godine i striktna kontrola novčane mase nije mogla dati rezultat već je trebalo pokrpati financijske dubioze lančanog dugovanja gospodarskih čimbenika. Od tog trenutka Friedmanov model postao je mrtav. Novčana masa morala je biti uvećana, kako bi se brojne banke i gospodarski čimbenici spasili od potpunog bankrota. Primijenjen je tzv. „bailout“ program, odnosno dokapitalizacija poduzeća i banaka od strane države.

    Stoga se može posve otvoreno reći, niti model Keynes-a niti model Friedman-a više nisu primjenljivi nigdje za izlazak iz ekonomske krize koja je nastupila 2008 godine. Na žalost to nije jasno niti predsjedniku IFO instituta dr. Clemensu Fuestu, ali ni stručnjaku iz EU jednom Snimke Reutersu. Zbog toga EU i hropće pod teretom ekonomske krize iz 2008 godine i ne nazire joj se kraj.

    Pogledajmo sada situaciju u Hrvatskoj. Ekonomski model koji je korišten u Hrvatskoj temeljio se na kontroli valutnog tečaja. Novčana masa mogla je rasti samo sa rastom vanjske zaduženosti, te je samim time, rast vanjske zaduženosti morao biti čvrsto vezan za rast izvoza kako se ne bi država zaglibila u ogromnu vanjsku zaduženost. Niti jedna hrvatska vlada nije vodila računa o tomu i zbog toga je vanjska zaduženost rasla ne kontrolirano. Kada je mogućnost daljnjeg vanjskog zaduženja presahnula, samim time je poskupjelo i otežano kreditiranje unutar Hrvatske, odnosno kunsko kreditiranje. Da stvar bude gora, smanjen priljev novca u gospodarstvo Milanovićeva vlada je još pogoršala uvećanjem poreznih postotaka i učinkovitijom naplatom poreza. Brojna poduzeća su bankrotirala, a nezaposlenost narasla do beskraja. Pad broja zaposlenih još uvijek traje, a odljev radno sposobnog stanovništva mlađe dobi raste iz dana u dan.

    Financijski model „predstečajne nagodbe“ provođen za SDP-ove vlade svodio je u biti samo računovodstveno stanje na stvarno, ali nije donio gospodarski oporavak. Razlog tomu je što su vjerovnici trebali oprostiti dugovanja svojih dužnika. Nije SDP-ova vlada željela sprovesti „bailout“ program, jer su ostali na modelu „valutne klauzule“. Taj model zahtijeva pokriće svake kune sa 0,13€ sukladno ugovoru Hrvatske i međunarodnih monetarnih čimbenika. Zato je program „predstečajne nagodbe“ doživio potpuni poraz.

    IFO institut nije predložio Hrvatskoj gospodarski oporavak kroz „bailout“ program. Predložena je prodaja državne svojine i smanjenje vanjske zaduženosti. To sigurno hoće smanjiti vanjsku zaduženost, ali neće pokrenuti gospodarstvo! „Čuveni“ fondovi EU nisu dostatni za pokretanje hrvatskog gospodarstva, jer je iznos financijskih dubioza daleko viši od mogućih iznosa u EU fondovima namijenjenih Hrvatskoj.

    IFO je predložio i restrukturiranje državne uprave, točnije rečeno smanjenje državne uprave, što bi je učinilo „jeftinijom“ za državni proračun. Naravno, ne stručni duh u hrvatskoj političkoj „vlasteli“ posve je krivo shvaćen, pa umjesto smanjenja broja općina i gradova skoro svi političari raspravljaju o županijama kao „financijskom problemu“, a njih je samo 20! Hrvatska ima preko 500 općina, preko 150 gradova, ali je hrvatskoj političkoj „vlasteli“ problem broj županija, a nije broj općina i broj gradova!?

    No, sve i kada bi se državna uprava učinila „jeftinijom“, to neće pokrenuti gospodarstvo. „Lanac dugovanja“ koji je stvarni problem pokretanju hrvatskog gospodarstva može se riješiti jedino i samo kroz „bailout“ program dokapitalizacije tvrtki dioničkog tipa. Taj proces morao bi biti popraćen niskim poreznim stopama i još uvijek otežanom kreditnom politikom. Bilo bi više novca zbog dokapitalizacije, ali se ne bi izgubila kontrola na stopom inflacije. Tečaj bi bio oslabljen u svakom slučaju. Porezna politika bi bila znatno blaža. Stoga, inflacija ne bi eskalirala, jer bi se povećao obrt novca unutar gospodarstva.

    Hoće li ovoj vladi ovakav ekonomski model ikada doći na um, vrlo je teško za vjerovati. Premijer Orešković je stručni poslovni čovjek, ali nije ekonomski strateg, niti ova vlada ima i jednog jedinog stratega oko sebe. Predsjednica isto tako ima svoje ekonomske savjetnike, ali zastarjelog tipa! Stručnjake koje je vrijeme davno pregazilo. Oni jesu stručni, ali nisu kreativni, niti znaju što bi trebalo učiniti! Uostalom od stupanje na dužnost predsjednice gospođe Grabar Kitarović, baš niti jedan od tih stručnih savjetnika nije se javio do sada niti sa jednom jedinom riječju o bilo kakvom modelu! Oni su doista istinski primjer „uhljeba“, jer od njih do sada nema nikakve koristi, ali puno koštaju.

    Što reći na kraju osim, oprosti im hrvatski narode, jer doista ne znaju što čine!

    Dr. Tihomir Janjiček