• HSP: ZVIŽDAČI su najveće žrtve i najugroženija skupina u RH


    HSP opetovano upozorava institucije RH kao i širu hrvatsku javnost na važnost i nužnost donošenja zakona o lobiranju kao i zakona o zaštiti zviždača, kojega uz zakon o porijeklu imovine i izradi registra javnih dužnosnika na svim razinama držimo stupovima borbe protiv organiziranog kriminala kao i svakog vida mita i korupcije u hrvatskom društvu.

    Na ovo nas je ponovno potakao nedavni slučaj nezavisnog vijećnika koji je nepravomoćno osuđen samo zato jer jer je na svom Facebook-profilu i to radi općeg dobra objavio JAVNE DOKUMENTE. Dakle, radi se o javnom dokumentu koji se odnosi na javnu osobu, a koja je javno primila javni novac, a sve to javnom odlukom Gradskog poglavarstava, kojom to tijelo upućuje da iz svog proračuna isplati otpremnina tadašnjem direktoru koji je odlazio u mirovinu.

    Pri tome se Općinski sud poziva na Direktivu Europskog parlamenta i Kazneni zakon RH, u kojem se poziva na zlouporabu osobnih podatka. HSP stoga napominje kako je EU Parlament nedavno tj. 16. travnja glasovao o minimalnim standardima zaštite za zviždače, a koja je trenutno fragmentirana po državama članicama.

    U tim se točkama predloženog zakona ističe da se moraju zaštititi građani tj zviždači koji štite „europske interese“ jer kako navode „oni nas štite, brane europsku demokraciju i europske zajedničke ciljeve“. Direktiva naime omogućuje i potiče javno objavljivanje nepravilnosti, primjerice, medijima, ukoliko nema povratnih informacija na prvotno upućenu prijavu, ako se radi o hitnoj opasnosti za javni interes ili postoji rizik od osvete. Sve vrste osvete su zabranjene (suspenzije, nazadovanja na radnom mjestu, otpuštanja i sl.). Zaštita je zajamčena i ljudima koji pomažu zviždačima.

    Države članice moraju zviždačima omogućiti i pristup informacijama o kanalima za prijavu te o postupcima, zakonskoj, financijskoj i psihološkoj potpori. Parlament već godinama podržava zajednička pravila za zaštitu zviždača tako da u rezoluciji iz 2017.g. zastupnici pozivaju Komisiju da predloži pravila kako bi se zaštitili FINANCIJSKI INTERESI EU-a i stoga su u listopadu iste godine ponovili zahtjev, a nakon što dogovorena pravila službeno potvrdi Vijeće, države članice imaju dvije godine za njihovu provedbu.

    HSP stoga postavlja pitane što je s nacionalnim interesima pojedinih zemalja članica i u ovom slučaju s Hrvatskom. Gdje je zapelo na dužnom uvođenju posebnog Zakona o zviždačima za RH?

    Podsjetimo HSP već dugo inzistira i p(r)oziva državne institucije na pokretanje postupka donošenja Posebnog zakona o zviždačima u RH.

    Smatramo da je iznimno važno pokrenuti ovaj postupak jer mnoge zemlje i međunarodne organizacije su davno donijeli pravila i zakone kojima štite zviždače kako pojedinačno u svojim zemljama članicama, tako i na razini EU. U najmanju ruku njihova se zaštita propisuje zakonima o radu, a ponekad i posebnim zakonima (naročito u zemljama članicama EU). U Hrvatskoj odredbe relevantne za zaštitu zviždača sadržavaju jedino Zakon o radu i Zakon o državnim službenicima.

    Svi propisi u ovom području potiču prijavljivanje korupcije, čime bi se najučinkovitije moglo djelovati na tu iznimno štetnu društvenu pojavu.

    U samoj EU se još uvijek traže najbolja rješenja, a kako vidimo i iz nedavne odluke te se Direktive vežu isključivo za njihove ZAJEDNIČKE financijske INTERESE.

    Suvremena pak zakonodavstva svjesna važnosti zviždača nastoje potaknuti osobe na saznanja o kriminalu, pojavu mita i korupcije, te im zakonski jamčiti zaštitu od otkaza, zlostavljanja poslodavaca ili počinitelja kaznenog djela. Mnoge su zemlje iz toga razloga izglasale razne zakone kako bi zaštitile SVOJE zviždače. Tako postoje one koje imaju sveobuhvatne zakone o zaštiti zviždača (SAD, Australija, Kanada, Novi Zeland, Južna Afrika, Velika Britanija, zemlje dalekog istoka), dok recimo većina europskih zemalja nema i ne planira donijeti posebne zakone o zaštiti zviždača.

    Skupina zemalja za borbu protiv korupcije GRECO smatra da su zakoni kojima se potiču, odnosno ohrabruju ljudi na prijavljivanje korupcije, iznimno vrijedno sredstvo u borbi protiv iste. Bilo preventivno ili pravedno. Jer upravo oni stvaraju kulturu koja se ogledava i u temeljima pravaštva. Pravu utemeljenom na pravdi i pravednosti ! Sama zaštita zviždača propisana je međunarodnim konvencijama; Zaštita zviždača u okviru UNICEF-a, Građanskopravna konvencija VE o korupciji i Kaznenopravna konvencija VE o korupciji.

    Zaštita zviždača u okviru UNICEF-a pruža zaštitu od odmazde osobama koje u dobroj vjeri izvješćuju o nepravilnostima i nedoličnom ponašanju ili surađuju s ovlaštenim državnim tijelima.

    Građanskopravna konvencija u čl. 9. propisuje zaštitu zaposlenika: Svaka će stranka u svom unutarnjem zakonodavstvu predvidjeti odgovarajuću zaštitu od svake neopravdane kazne za zaposlenike koji imaju opravdani razlog sumnjati na korupciju ili koji u dobroj vjeri prijave svoju sumnju odgovornim osobama ili vlastima.

    Kazneno pravna konvencija u čl. 22. propisuje zaštitu osoba koje surađuju sa pravosuđem i svjedoka: Svaka zemlja članica donijet će mjere nužne za učinkovitu i odgovarajuću zaštitu:
    a) osoba koje izvješćuju o kaznenim prekršajima iz članaka od 2. do 14. ili koji na neki drugi način surađuju s istražnim ili pravosudnim tijelima;
    b) svjedoka koji daju iskaze o tim prekršajima.
    Hrvatska je potpisnik Konvencije UN protiv korupcije, Članak 33. ratificiran 2005. koji propisuje: “Svaka je država stranka dužna razmotriti ugrađivanje u svoj domaći pravni poredak primjerenih mjera kojima se pruža zaštita od svakog neopravdanog ophođenja prema svakoj osobi koja u dobroj vjeri i na temelju razumne sumnje prijavi nadležnim tijelima bilo kakve činjenice koje se tiču kaznenih djela određenih u skladu s ovom konvencijom.”

    Usprkos tome i tim međunarodnim zahtjevima zaštita zviždača što nije predviđena u nacionalnim zakonima i propisima ili politikama upravljanja ljudskim resursima. Tako u okviru VE postoje tri skupine zemalja:
    – prva skupina obuhvaća zemlje u kojima već postoji posebno zakonodavstvo kojim se regulira zaštita zviždača (Belgija, Francuska, Norveška, Rumunjska, Nizozemska i Velika Britanija)
    – u drugoj skupini zemlje u kojim je nacrt zakona o zaštiti zviždača upućen u parlament ili je na neki drugi način u pripremi (Njemačka, Slovenija, Švicarska, Litva)
    – treća obuhvaća zemlje u kojima ne postoje posebni zakoni o zaštiti zviždača, ali gdje je NEKA VRSTA zaštite za zviždače predviđena u odredbama različitih zakona, osobito u onim odredbama koje se odnose na radno i kazneno pravo (Austrija , BiH, Bugarska, Hrvatska, Cipar, Danska, Estonija, Gruzija, Grčka, Italija, Poljska, Srbija, Slovačka, Švedska, Makedonija i Turska)
    Slijedom navedenog , VE je pozvao sve države da preispitaju, te revidiraju svoja postojeća zakonodavstva o zaštiti zviždača.

    S obzirom da je Hrvatska danas država s visokim stupnjem DRUŠTVENE I INSTITUCIONALNE korupcije; od 62 zemlje u poslovnom svijetu nalazimo se na 16. mjestu i imamo najkorumpiraniju javnu nabavu u cijeloj EU, a zbog korupcije gubimo i 15 posto BDP-a godišnje.

    Obzirom sve brojnije neriješene afere, te na činjenicu da su zviždači danas naj progonjenija i najugroženija društvena skupina, tražimo da se postupi sukladno preporukama VE, te da se u zakonsku proceduru žurno pokrene inicijativa za promjenom i donošenjem POSEBNOG ZAKONA O ZAŠTITI ZVIŽDAČA.

    Prekinimo kulturu šutnje u Hrvatskoj – HSP !

    Željan Jurlin, HSP predsjednik Povjerenstva za ekologiju

  • NA SIROMAŠTVU U HRVATA MNOGI ŽIVE JAKO DOBRO



    Otkud siromaštvo u najperspektivnijoj tranzicijskoj državi?

    Po mojem poimanju osnovni razlog siromaštva nije ni rat ni nepovoljno ekonomsko okruženje ni drugi materijalni razlozi već DUH naroda koji se manifestira kroz postojeći vrijednosni sustav.

    Nove političke, kulturne i gospodarske snage promoviraju nihilizam u životu vrijednosnog sustava hrvatskog naroda proglašavajući svaku tradicionalnu vrijednost i osnovne karakteristike hrvatskog bića ( domoljublje, obitelj, istinsku humanost, radišnost, vjeru kao bazu i okvir poštenoga života pojedinca i obitelji ….) zaostalim i nazadnim konzervatizmom, ognjištarstvom, čak klerofašizmom.

    Profit, na lopovskom zakonodavstvu u Hrvatskoj, postao je osnovnim pokretačem u svim područjima djelatnosti, a najvažniji produkt takvog usmjerenja društvene energije je opća korupcija od dječjeg vrtića do Vrhovnog suda, a današnji kreatori narodnog duha sve snage upinju ne bi li u celofan omotali globalizacijsko zlo i kaljužu, koja sve više guši ČOVJEKA.

    Nemoć, apatija, bezizlaznost, besmislenost, strah od budućnosti nas, a pogotovo naše djece, paraliziraju pozitivnu energiju ovoga naroda i realna je posljedica opće siromaštvo.
    Iznijeto je karakteristika svih dosadašnjih hrvatskih vlastohlepničkih struktura, a sadašnja vlast, koja nameće hrvatskom puku neprirodni vrijednosni sustav, vrhunac je odnarođenosti i obezvređivanja svega svojstvenoga hrvatskom puku.
    Mnogi kojima su puna usta siromaštva i sami postaju gladni na siromaštvo i svojim politikama ga „uzgajaju“ kako bi se u konačnici, na tom siromaštvu, mogli nasititi kunama i svekolikim obiljem!
    Političari svih razina i svjetonazora u predizborju urliču: siromašnima i nemoćnima osigurat ćemo dostojan život, žena koja rodi više djece dobit će za to plaću, inkluzija za mlade, starima će se osigurati smještaj, organizirat ćemo centre za palijativu……

    Ovisno o smjeru senzibiliteta premijera ministarstvo socijalne politike vodit će osoba s velikom empatijom za zlostavljane žene, ovisnike svih fela, osoba koja pljuje po svemu što je radilo prethodno socijalno ministarstvo…..
    Ustanove socijalne skrbi striktno provode zakonske odredbe u brizi o potrebitima (čim bolja administrativna slika ustanove – tim ustanova bolja, uz moje veliko poštovanje onima koji su poslu posvećeni nesebično)……..,
    Udruge i sve druge organizacije civilnog društva moljakaju novce od lokalne politike i pišu silne projekte za aplikacije prema EU i našim domaćim fondovima….. pa koliko uspiju uhvatiti toliko će biti dobro zaposlenima u udrugama, a (tek) onda i samim potrebitima….
    Država i sabornici pripremaju vrlo ozbiljan dokument o poreznim olakšicama trgovačkim centrima za robu koju bi jeftino ili čak besplatno donirali socijalnim samoposlugama ili pučkim kuhinjama umjesto da ju bace u smeće zbog nekvalitete ili isteka roka uporabe….
    Crkve svih vjera isto jako brinu o siromašnima kroz pučke kuhinje i druge vidove pomoći potrebitima (tu se u praksi vidi ekumenizam jer se daje za pojesti i bokcu druge vjere!)…
    U duhu EU povelja, preporuka, mišljenja, smjernica i drugih vidova EU brige za nas, donesena je, među ostalima, i Strategija borbe protiv siromaštva i socijalne isključivosti U RH 2014.-2020., koju je Vlada RH usvojila u travnju 2014. godine, a osnovala se i Hrvatska mreža protiv siromaštva…..
    Kad se osnovala Hrvatska mreža protiv siromaštva djelovala mi je nekako jaka, markantna, da ne kažem baš prijeteća prema siromaštvu, jednostavno borbena….
    Puno je napisa o siromaštvu, konferencija, međunarodnih skupova, rasprava na svim razinama odgovornosti i stručnosti….
    Poslije svega navedenoga moglo bi se zaključiti da siromaštvu predstoji težak boj za opstanak!

    Pojavnosti siromaštva
    Smatram da se siromaštvo može promatrati na dvije razine: vidljivo i prikriveno.
    Vidljivo siromaštvo vrlo dobro je prikazano u navedenoj Strategiji protiv siromaštva i njemu se prilazi kroz oficijelni sustav socijalne skrbi, koji je u Hrvatskoj vrlo razvijen i može poslužiti za uzor mnogim socijalnim društvima u EU. Fali samo novaca!
    Nevidljivo siromaštvo zapravo je daleko teži oblik siromaštva i može se karakterizirati kao izvor svih manifestacija vidljivog siromaštva.
    Masa koja je iz sloja siromašnih isključena, definicijom novčanih primanja po članu obitelji ili kućanstva, daleko je veća u odnosu na vidljivo siromaštvo, a glavni problem vidim u tome što se tom sloju siromašnih ne pridaje nikakva pozornost već se veliki dio skrivenih u toj masi drže raznim fiskalnim, tržišnim, a prvenstveno, političkim mehanizmima u postojećem statusu!

    To je roblje današnjeg vremena!

    U tu kategoriju spadaju:
    – vlasnici bogatstva u nekretninama koje se ne može realizirati u svrhu izlaska iz zone siromaštva (stanovništvo bez dovoljnog redovnog prihoda s mrtvim kapitalom) – imućni siromasi

    – blokirani:
    a. sloj s dobrim prihodima koji su im blokirani iz raznih razloga zaduživanja i bez mogućnosti aktivacije tih prihoda u izlasku iz blokade i tonu sve dublje u socijalni status siromašnih
    b. imućni siromasi s dobrim prihodima, često blokirani iz apsurdnih razloga
    c. obitelji u neposrednoj opasnosti od statusa siromaštva

    – nezaposleni mladi u obiteljima koje žive na granici (ili blizu) siromaštva
    – nezaposleni radno sposobni stariji koji su ostali prerano bez posla
    – zaposleni s graničnim primanjima
    – zaposleni kojima poslodavac ne isplaćuje plaću dulje vrijeme ( za to vrijeme bi svi troškovi zaposlenoga trebali ići na teret poslodavca!?)
    – zaposleni na određeno vrijeme, a naročito sezonci

    Zašto nitko ne posvećuje prikrivenom siromaštvu primjerenu pozornost? Zašto nitko nadležan ne sačini dubinsko snimanje i prikaz prikrivenog područja “socijale“?
    Odgovor je vrlo jasan i nalazi se u organizaciji političkog sustava bez obzira na svjetonazor i na razinu upravljanja!
    Pučkoškolsko je pitanje pa i odgovor na pitanje tko je vlasnik osnovnih prirodnih dobara i bogatstva u Lijepoj našoj? Jasno je da je to lopovsko-vlasnička i upravljačka struktura s osloncem na vladajuće ali i one u sjeni političkih vrhuški!
    Licemjerje političkog „stališa“
    Strategijom borbe protiv siromaštva i socijalne isključivosti U RH 2014.-2020., koju je Vlada RH usvojila u travnju 2014. godine, siromaštvo je detaljno opisano ali je zapravo kvalitetno nedefinirano!
    Navedena strategija borbe protiv siromaštva samo je licemjerno zamazivanje zdravih očiju, držanje u totalnoj klonulosti stvaralačkog potencijala naroda, a cilj je VLAST
    Pri opisu siromaštva uzeti su u obzir samo površni elementi pojma siromaštvo dok se dubinskoj analizi siromaštva nigdje ne poklanja bilo kakva pozornost!
    Po mojem poimanju siromaštvo je bolest društvenog tkiva ili dobra predispozicija za obolijevanje i tijela i duha zaista velikog postotka žitelja RH. Siromaštvo ubija dostojanstvo, ponos, zdravi optimizam.

    Što je možda interesantno, pa i paradoksalno, siromaštvo rađa sebičnost a ubija solidarnost!?

    Time siromaštvo prestaje biti socijalna kategorija već ima sve elemente sociološke kategorije, a rezolutna kurativa može se provesti jedino političkom voljom modernog, političko-upravljačkog „stališa“! Samoupravljanje kroz izborni inženjering čista je karikatura neposrednog, Ustavom zagarantiranog samoupravljanja (ovdje mislim na suvremeno poimanje samouprave a ne socijalističko!)!

    Možda će zvučati arogantno ali mi iskustvo pokazuje da su sve stranačke i upravljačke vrhuške na lokalnoj razini politički potpuno neobrazovane, neosviještene o pravoj funkciji politike i političara te socijalno potpuno tupe! Dovoljno bi bilo samo utvrditi obrazovnu strukturu i posebno „radno“ iskustvo pripadnika političkih vrhuški na lokalnoj razini!?

    Najčešće se navedenim vrhuškama političko djelovanje zasniva na prizemnom planiranju u svim sferama djelovanja tako da se u političkim programima stranke natječu koja će popraviti više mostova, dati povoljnih kredita podobnima, zaposliti više mladih i starih po priručnim, jednokratnim mjerama i državnim programima zapošljavanja, napraviti više projekata koji najčešće završavaju na razini pripremljenosti za „apliciranje“……..

    Suvislih politika i realnih strategija nigdje ili su same sebi svrhom! Već godinama nema, čak ni u formalnom obliku, županijske razvojne strategije!?
    A kako očekivati realni strateški pristup u osmišljavanju lokalne politike kada najodgovorniji svoju aktivnost zasnivaju na stavu da seljak neće raditi, da je najvažnije znati napisati projekt ili zamolbu za zaposlenje, da je dovoljno pustopoljinu pretvoriti u poslovnu zonu i čekati da vanjski investitori navale s investicijama…………
    Rješenje u novom, iskrenom pristupu
    Ima li izlaza?
    Ima!
    Kako?
    Prvenstveno treba poći od činjenice da se u zoni nevidljivog siromaštva krije ogroman imovinski, tehnološki, stručni i svi drugi vidovi ljudskog potencijala, kojega samo treba osloboditi zakonodavno-birokratsko-političkog ropstva i omogućiti mu da se ostvari kroz sve vidove slobodnog poduzetništva i humanog stvaralaštva.

    Kako praktično krenuti u tom smjeru?
    Za početak treba donijeti novu Hrvatsku strategije protiv siromaštva i Vladin protokol o postupanju u realizaciji te Strategije s osnovnom postavkom da regionalni i lokalni provedbeni programi moraju biti isključivo u okviru mjera provedbenih programa utvrđenih Strategijom, a ne da svaka jedinica regionalne i lokalne samouprave izrađuje svoje „programe“ slobodnoga stila. To je potrebno radi ujednačavanja kriterija i lakšeg uočavanja različitosti.
    Strategija treba biti okvir svih regionalnih i lokalnih planova koji moraju biti samo konkretizacija mjera i aktivnosti Strategije, sa regionalnim specifičnostima i prioritetima.
    Za provedbu Strategije predlažem niz mjera i aktivnosti koje treba usuglasiti od zakonodavne do provedbene razine.
    U osnovnom, to su:
    – inovacije u učmalom sustavu socijalne skrbi
    – praktično postupanje u oslobađanju pučanstva iz dužničkog ropstva
    – projekti za funkcionalnu aktivaciju mladih
    – maksimalno poticanje privređivanja na novim postavkama u vidu socijalnog (društvenog) poduzetništva – zadruge, klasteri…..
    – rad za opće dobro kroz smislene projekte lokalne politike
    – sasvim novi zakon o humanitarnoj pomoći i humanitarnom radu
    – funkcionalno umrežavanje svih provoditelja socijalnih politika i socijalnog nauka od ministarstava, JLS, J(R)PS, civilnog društva do vjerskih zajednica (crkve)
    Javnu raspravu poticati uvijek do razine „širokog suglasja“ kako Strategija, u konačnosti, ne bi bila samo još jedan ukrasni dokument u šumi strategija, planova, smjernica, politika itd.

    O siromaštvu se zna sve: utvrđeni su novčani pokazatelji za siromaštvo pojedinca i obitelji (kućanstva), zna se gdje ima najviše siromašnih – izrađena je karta siromaštva Hrvatske, postoje politike, strategije, sustavi…..

    Koja je stvarna korist svih ovih hvalevrijednih aktivnosti za siromašne u RH???????
    Nema odluke o tome da siromaštva u našoj Državi Hrvatskoj, u Lijepoj našoj, ne smije biti!
    Zašto nema te odluke???
    Zašto ni jedna politička opcija ne želi raspravljati o ovoj temi u kreaciji svojega izbornoga programa??
    Mislim da sam s naslovom članka dao i odgovor!

    Ivan Kirinčić

  • HSP: OTVORENO PISMO TIHOMIRU OREŠKOVIĆU AKO MISLITE UKIDATI PRAVA IZ ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA, VRATITE SE U KANADU.


    zdravstvena canada
    Poštovani gospodine Oreškoviću. Svjesni smo da se za zdravstvo u RH izdvaja veliki novac iz državnog proračuna ali postavljamo pitanje:jeli potrebno staviti teret reformi javnog zdravstva na ionako osiromašene hrvatske državljane??
    Prema nekim medijskim napisima spominje se takozvani „Kanadski model“, spominje se stigmatizacija na bogate i siromašne prema kojem bi bogatiji Hrvati imali bolju zdravstvenu skrb, a siromašni vrlo lošu ili nikakvu.Spominje se nekakav plan, da bi se svi lijekovi koje smo do sada mogli dobivati na recept bez naplate ili uz određenu participaciju, morali financirati u cijelosti..Spominje si i određena privatizacija u zdravstvenom sektoru.
    Gospodine Oreškoviću, ako je to Vaša planirana reforma hrvatskog javnog zdravstva, spakujte kofere i vratite se u Kanadu.
    Iznijeti ćemo Vam neke činjenice..Hrvatski liječnici u bolnicama se već dugo vremena muče kako svakom pacijentu dati koliko toliko pristojan tretman.Rade sa relativno zastarjelom opremom.Hrana je na razini one u pučkoj kuhinji tako da recimo u bolnici Sestara milosrdnica (Vinogradska) salatu uz obrok pacijentima posluže potpuno nezačinjenu jer jednostavno nemaju sredstava za nabavku začina.
    Teški bolesnici na pretrage čekaju i po nekoliko mjeseci, neki svoju pretragu i ne dočekaju živi.
    U Hrvatskoj je više od 300 tisuća blokiranih građana koji nemaju sredstva za plaćanje niti osnovnih lijekova, a da ne govorimo o onim skupljim za teška srčana oboljenja ili oboljelima od karcinoma.
    U Hrvatskoj je gotovo milijun stanovnika siromašno ili na rubu siromaštva, jednako tako prema evidenciji ministarstva branitelja u Hrvatskoj je registrirano oko 500 tisuća branitelja.
    Postavljamo pitanje: Kome ćete od ovih kategorija oduzeti pravo na humano liječenje?? Jeste li čuli za pravo na jednakost svih državljana RH ??Vrijedi li život jednog bogataša više od siromašnog čovjeka?? Ako ste vjernik, a vjerujemo da jeste, ne bi li svi biti jednaki pred Bogom??
    Predlažemo Vam da se umjesto takve „revizije“ zdravstva pozabavite javnom nabavom, „zlatnom kokom“ svih političkih opcija koje su do sada vladale ovom osiromašenom zemljom. I tu ćemo Vam navesti nekoliko primjera.
    Smatrate li logičnim da se jedan ulaz u jednu javnu tvrtku uređuje za 2 milijuna kuna, samo da bi se malo obojilo, eventualno promijenila vrata i uredio prijemni pult?? Možda to u Kanadi nije mnogo ali u RH za te novce možete sagraditi vilu. Smatrate li logičnim da se za održavanje niskopodnih tramvaja trošili više od 70 milijuna kuna iako su bili pod leasingom i pod garancijom.Smatrate li logičnim da se se udrugama i strankama godišnje dotira iz državnog proračuna i do 2 milijarde kuna???
    Takve najave me podsjećaju na popularni lik Superhika iz romana Alan Ford, uzmi siromašnima, daj bogatima.
    Ponavljamo gospodine Oreškoviću, uhvatite se u koštac sa javnom nabavom, finaciranjem udruga i stranaka, smanjenjem uhljebljenih stranačkim poslušnicima i garantiramo da ćete uštedjeti više od 4 milijarde kuna godišnje.
    Iskreno se nadamo da ćete poslušati naš dobronamjerni savjet jer ćete se u protivnom suočiti sa velikim buntom građana kojima je takvih reformi na njihov račun već zaista previše. Nadamo se da Vam nije cilj od siromašnih raditi još siromašnije, a od bogatih još bogatije. Jednako tako se nadamo da ćete javno odgovoriti na naše otovreno pismo.
    Uz dužno poštovanje

    HRVATSKA STRANKA PRAVA
    Krešimir Vrpka

  • OTVORENO PISMO PRAVOBRANITELJICI ZA DJECU


    pioniri kumrovački
    Nekažnjavanje veličanja komunizma, crvene zvijezde petokratke i isticanje slika komunističkog diktatora Tita od strane Hrvatskih represivnih organa, za posljedicu ima Kumrovački miting bivših i sadašnjih poklonika tog režima na čelu sa Stjepanom Mesićem.

    Miting u Kumrovcu, sa sljedbenicima iz nekih bivših jugoslovenskih republika s ciljem obnove „bratstva i jedinstva“ uz kozaračko kolo, tragičan je i zbog zloupotrebe djece u političke ciljeve i pokušaj revidiranja povijesti.

    Prikazivanje djece u partizanskim odorama, još tragičnije s okičenim „bombama“ je zloupotrebe djece u političke i ideološke svrhe te zahtjeva reakciju Pravobraniteljice za djecu.

    Od Pravobraniteljice za djecu gđe Ivane Milas Klarić. tražimo da se oglasi i poduzme potrebne korake kako se ovakve situacije u Hrvatskoj ne bi ponavljale.

    Od institucija Hrvatske države tražimo poduzimanje svih radnji za sankcioniranje veličanja zločinca u Kumrovcu i zloupotrebu djece u takve svrhe.

    Da je u Hrvatskoj provedena lustracija kako je u više navrata predlagala Hrvatska stranka prava ne bi bilo veličanja komunističkog zločinca i nakaradne ikonografije iz Kumrovca.

    Hrvatska je dužna kao demokratska država postupiti u skladu sa obvezama koju je preuzela iz Rezolucije 1096. o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 27. lipnja 1996. i Rezolucije 1481. o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka (režima) Parlamentarne skupštine Vijeća Europe od 25. siječnja 2006., i u konačnici prema Deklaraciji o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkoga poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. koju je Hrvatski sabor donio 30. lipnja 2006. godine.

    Konvencija o pravima djeteta obvezuje Hrvatsku u poduzimanju svih potrebnih radnji kako bi se spriječila zloupotreba djece u političke svrhe posebice kada se radi o veličanju totalitarnog režima i zločinca kakav je bio Tito.

    Hrvatska stranka prava.
    Povjerenstvo za medije.

  • Dostojanstvo (ne)zaposlene žene u 21. stoljeću


    NPG x27535; Virginia Woolf (nÈe Stephen) by George Charles Beresford

    „Nitko ne zna koliko ustanaka vri u masama života koje nastavaju svijet.“
    V.Woolf

    Davno je Francuskinja Olympe de Gouge pisala svoju Deklaraciju o pravima žena (1791.). Još otada žene su obespravljene u vlastitim obiteljima, u poduzećima, među poznanicima, u vlastitoj državi. Nezaposlene su, utihnute, ekonomski zavisne, nepoštivane, iako majke, predane gotovo nadničarskom radu.

    Istovremeno im se danas projicira divan reklamni svijet u kojemu „sve zaslužuju“. Tanke pete zavodnica iz narodnjačkih spotova sve su više, odjeće je sve to manje, a kao suprotnost toj hiperseksualiziranoj estetici, viđamo bezoblična tjelesa tinejđerki u ravnim potplatima i obrijanih glava. Konzumerizam, nezaposlenost, fizička amorfnost, ekonomska, emocionalna i psihološka zavisnost, ali i bahata hiperseksualnost te borbenost protiv vlastite seksualnosti – ove pojave svjedoče o tomu da suvremene žene ne shvaćaju rodnu, nacionalnu i vjersku (ne)pripadnost.

    Za rad spremne!

    Hrvatska je učiteljica Marija Jambrišak davne 1871. održala govor u kojemu je tražila jednake uvjete rada i jednaku plaću za žene. Načelno se to u Hrvatskoj u Zakonu o radu poštuje. Pa ipak, Svjetlana Knežević, koordinatorica inicijative „Za rad spremne“, „u vezi s novim Zakonom o radu, skreće pažnju na to da je, prema podacima iz 2012. godine, čak 90% novozaposlenih žena bilo zaposleno na ugovor na određeno vrijeme. ‘Zakoni se donose bez dovoljno rodnog promišljanja. Posljedice su višestruke, a najviše pogađaju žensko radništvo, koje je ionako ranjiva skupina na tržištu rada.’“[1]

    Kako da nezaposlenost žena bude manja od PDV-a? Teško. U društvu gdje kapital nagriza svaku neprofitnu organizaciju, instituciju ili namjeru, nemoguće je vrednovati ovaj ili onaj spol. Kapital je nadspolna struktura koja je samoodrživa. Feministkinja, filozofkinja i aktivistica Nina Power navodi kako se „razgovor o položaju žena ne može voditi bez da uzmemo u obzir pitanje rada. Uključivanje žena na tržište rada stubokom je izmijenilo percepciju društvene uloge žena, njihov ekonomski položaj i samostalnost. Jasno, žene su oduvijek radile, ali je rad unutar sfere domaćinstva bio nevidljiv i neprepoznat kao takav. Power ističe da su se žene jako dobro prilagodile novonastaloj situaciji: sve više ih je (visoko)obrazovano, i sve više ih ulazi na tržište rada. Međutim, žene su poželjne radnice sve dok su „jeftinije“ od muškaraca i dok ne pokazuju želju za majčinstvom. Također možemo govoriti o fenomenu „feminizacije rada“ koji je uzrokovan kapitalističkom logikom, a odlikuju ga nesigurnost zaposlenja, potreba za prilagođavanjem i mobilnosti, te stalna dostupnost poslodavcu. ‘Sav rad postao je ženski rad, čak i rad muškaraca’, upozorava Power. Uz to, nemilosrdna potraga za poslom ljude je pretvorila u „hodajuće CV-ove“ koji se neprekidno moraju oglašavati, a to uključuje i brigu o izgledu. ‘Od upravnog odbora do striptiz kluba, svatko mora unovčiti sve svoje prednosti’, što podrazumijeva i fizičke atribute.“[2]

    Daleko je to od zapošljavanja. Majka dvoje djece teško će „unovčiti sve svoje prednosti“, kad je već van prednosti time što je majka. Poslodavci ne trpe razbacivanje vremena a kamoli novca. U socijalizmu smo imali gotovo besplatne vrtiće, siguran, iako malo plaćen posao, bez obzira na količinu djece koja su se rađala. Nije ni čudo da ljudi glorificiraju komunističku državu, a njihovo „nekad je bilo bolje“, u ovome slučaju doista jest bilo bolje.

    Istovremeno, u najkapitalističkijoj zemlji svijeta, SAD-u, u jeku je predsjednička kampanja Hillary Clinton, koja nam grubo ocrtava hrvatsku budućnost. „Clinton se po pitanju reproduktivnog zdravlja osvrće uglavnom na pitanje kontracepcije i pobačaja, ignorirajući pritom probleme specifične za strankinje, poput smještaja u detencijske kampove tijekom trudnoće, ili činjenicu da je SAD jedina razvijena država koja trudnicama ne omogućava plaćeni porodiljni dopust (…) Prema istraživanju iz 2014., jedna od tri žene u SAD-u živi u siromaštvu ili na samoj granici siromaštva, a dvije trećine žena su ili primarne hraniteljice obitelji ili osiguravaju jedan od obiteljskih prihoda. Napadi na socijalna davanja koje je Hillary predvodila tijekom 1990-tih doprinijeli su stigmatiziranju žena koje primaju socijalnu pomoć.“[3]

    Ako je budućnost hrvatskih žena imalo nalik tomu da će kolektivni ugovor o radu iz godine u godinu umanjivati prava radnica; ako će najveći postotak nezaposlenih činiti nezaposlene majke ove sulude države; ako će uskoro želja žene da eventualno rodi još jednom značiti njezinu potpunu marginalizaciju te posljedičnu potpunu ekonomsku ovisnost o mužu, partneru ili obitelji, onda se Marija Jurić Zagorka, Rosa Luxemburg i ostale radničke heroine prve polovice 20. stoljeća okreću u grobu. U takvoj je budućnosti nevažno hrvatsko glasačko pravo za žene iz 1918. godine, jer je ženama time svaki glas ugušen.

    Hrvatska stranka prava je još u Programu iz 1996. godine navela da „ženama, a posebice majkama treba osigurati ravnopravno sudjelovanje u društvenom, gospodarskom i političkom životu, vodeći računa o njihovom dostojanstvu i ugledu.“[4]

    Velik je problem u održavanju dostojanstva žene, pa tako i žene majke, činjenica da čak i žene, koje dospiju na poziciju moći, predstavljaju najgore aspekte moći. Njihov moćan status ne znači nužno da će one raditi za dobrobit svojih posestrima po spolu. Uzmimo samo ovdašnje primjere. Vesna Pusić je navodno ljevičarka. Njezina socijalna, lijeva osviještenost ne može doći do izražaja pod moćnim silnicama njezine vlastite političke ambicije. Vesna Pusić, kao navodna ljevičarka, ne izgovara, osim prigodničarski, uz kakvu debatu o ravnopravnosti spolova, koliko su žene marginalizirane, a kamoli da bi po tom pitanju djelovala. I Ruža se Tomašić, poput kakvog muškog kolege, uspinje samo za vlastiti probitak. Milanka Opačić izgovara kako će se revidirati socijalna davanja, unatoč nesocijalnim saborskim plaćama, a koju i sama koristi. Jadranka Kosor zaboravlja funkciju pronatalitetne politike koju žarko zagovara, jer se novopečene majke upravo pod njezinim mandatom sve više upošljavaju na ugovor na određeno vrijeme koji ih ne štiti od instantnog otkaza nakon porodiljinog dopusta.

    „Politika ne želi ravnopravnu distribuciju moći i materijalnih dobara. Ne želi imati posla s društvom, već samo s pojedincima koji joj ne mogu ništa. Pojedinac u političkom smislu, zauzima slabu pregovaračku poziciju. Kad nas, dakle, korporativni i mainstream mediji uvjeravaju da je svatko od nas tvorac vlastite sreće, žele nas politički oslabiti. (…) Ne čudi stoga što feminizam ima socijalistički, sindikalistički predznak (na što bi nas Osmi mart trebao podsjetiti), jer u društvu kakvo trenutno jest, podijeljenom, devastiranom, žene ne mogu nikada postati potpuno ravnopravne zato što to nisu ni muškarci. Da bi postale ravnopravne – društvo moraju promijeniti iz temelja.“[5]

    „Za sva vremena Bog leži na porođajnom krevetu, darujući rođenje. Bit Boga jest rađanje.“ Meister EckharZ

    Konstantno se u medijima, napose tijekom predizbornih kampanja, vraćamo na bijelu kugu Hrvatske gdje nam sve manje žena postaje majkama. Činjenica kako kapitalizam proždire žensku volju za rađanjem, nije dovoljna. Naime, ženama se želja da postanu majke umanjuje i drugim sredstvima. Kao da je društvu uistinu u interesu da majki više NITI nema.

    „Roditi danas u Hrvatskoj često je teško, bolno i ponižavajuće za ženu. To je napad na fizički integritet ne samo majke nego i djeteta. Rodilja praktički nema pravo izbora, ni glasa, već se mora pokoriti strogim bolničkim protokolima, medikalizaciji poroda i raznim nepotrebnim intervencijama. Pokazalo se da takav porod, koji standardno nude skoro sva hrvatska rodilišta, remeti normalne fiziološke procese rodilje, te odnos majke i novorođenčeta. Takav pristup porodu povećava mogućnost komplikacija.“[6]

    Davne je 1786. godine prisegnula zakletvu prva hrvatska gradska primalja Barica Kabalini. Njezina kolegica iz 2015., Barbara Finderle, svakodnevno svjedoči pričama trudnih žena koje joj prepričavaju kako im je bespravno ukinuto ljudsko dostojanstvo u hrvatskoj bolnici. Iako se sa svakim prvorođencem rađa i majka, nemoguće je smatrati da sama žena intuitivno ne poznaje svoje vlastito tijelo i da ne osjeća promjene tijekom trudnoće.

    Otkuda dakle pravo medicinskom establišmentu da ženama ukida izbor kakav porod žele i da ih se prepušta sve većoj i većoj medikalizaciji? Zar ćemo čekati porazne statistike SAD-a gdje zdravstveno osiguranih 50% bijelih žena završi porod carskim rezom? Kolektivno stanje hitnosti i tretiranje trudnoće kao bolesti dodatno oslabljuju već poljuljano povjerenje žena u vlastitu moć rasuđivanja što je dobro za njih.

    Ravnopravno sudjelovanje u društvu, gospodarstvu i politici ženama se sustavno onemogućuje ekonomskom zavisnošću i ukidanjem njihova povjerenja u vlastitu moć prosuđivanja. Nije čudo da je čudo vidjeti danas trudnicu.

    Konzumeristički feminizam

    Nije dovoljno što ih se obespravljuje na poslu i u bolnicama, već žene treba uvjeriti u nešto sasvim suprotno kako bi ih bilo lakše manipulirati. „‘Feminizam je nekoć bio veliki pokretač novih ideja i načina života’, piše autorica, no danas, ‘politička imaginacija je u zastoju.’ Power smatra da smo se u nedostatku ozbiljne transformacije društva okrenuli samodopadnom obliku feminizma koji uzdiže individualno ispunjenje. Sudeći po suvremenim prikazima ženskog roda, do samoostvarenja možete doći ako imate skupocjene torbe, vibrator, posao i muškarca – po mogućnosti, tim redoslijedom. Umjesto revolucije, dakle, imamo, konzumaciju. (…) Na taj način feminizam postaje zabrinjavajuće sukladan kapitalizmu, a ‘želja za emancipacijom počinje ličiti na nešto što je u potpunosti zamjenjivo sa željom za kupovinom.’“[7]

    Taj konzumentski stav „jer ja to zaslužujem“ proteže se i kroz druge aspekte ženina života. S jedne strane je sve više nezaposlena i obespravljena, s druge strane odjeća, pretjerana seksualna sloboda i uzori u medijima govore ženama da su posebne. U čemu su posebne?

    Je li posebno da je odgoj mladih djevojčica toliko poremećeno skrenuo da iz crkve izlazi krizmana četrnaestogodišnjakinja, ruku pod ruku sa svojim roditeljima, odjevena u vrtoglave štikle i u minicu koja se ne može ni nazvati suknjom?

    Je li posebno da žena ženu po cesti, u tramvaju, u kafiću naziva pogrdnim imenima „iz fore“? Je li posebno da se rječnik agresivnih glazbenih spotova, proizišlih iz srca konzumerizma, preselio u usta mladih adolescenata i studenata, da su mediji sve bahatiji u ocrnjivanju svega pozitivnog, toplog, vrijednog?

    Ironija prelaska jednog diskursa u drugi očituje se u riječima Vedrane Rudan koja je poznata po vulgarnostima i oštroj kritici sustava. Pa ipak, usred predsjedničke kampanje, upravo je ona pozivala na poštivanje dostojanstva predsjednice Grabar-Kitarović:

    „Eto. To me smeta. Tuđmana nikad novinari nisu zvali “Franjo”, Josipovića “Ivo” a Mesića “Stipe” osim u zajebanciji što se nije baš često dešavalo. “Kolindu” zovu još i “Kolinda koja želi biti predsjednik Hrvatske”. Zašto se ženu u Hrvatskoj zove imenom čak i onda kad je u borbi za funkciju “predsjednika”? (…) Dečki, lažite, kradite, laprdajte. Nije lako od dreka napraviti pitu. Pa ipak, meni za ljubav, zovite buduću predsjednicu Hrvatske Grabar-Kitarović.“[8]

    Snohvatica budućnosti žena

    Sivilo koje nas okružuje u kojemu su žene nezaposlene, ekonomski ovisne, marginalizirane, a istovremeno fizički hiperseksualizirane, vulgarne ili sve više muškobanjaste i amorfne, preuzima sve zapadnoeuropske zemlje. Država više nije autoritet u stvaranju kriterija, religija još i manje, a obiteljske vrijednosti olako se gube kroz profitabilne institucije i „znanstvene“ programe koji djeci omogućuju sve veću autonomnost, vodeći ih do prave bahatosti. Roditelji prestaju biti autoritet već generacijama. A kako bi se jedna obespravljena, duhom ubijena majka uopće mogla nametnuti kao autoritet svome djetetu?

    U tome sveopćem sivilu izišla je jedna žena, za koju se toplo nadam da me neće u budućnosti razočarati. Ona je visokoobrazovana. Ona je majka, samosvjesna, religiozna i požrtvovna. Njezin muž ju podržava u svim njezinim nastojanjima. Ona dolazi sa desnice i promiče neke tradicionalne vrijednosti. Ona ugošćuje u svome uredu djecu – onu istu djecu koja u Hrvatskoj nedostaju. Ona se ponosi svojim majčinstvom, svojom obitelji i snagu crpi iz zajedničkih uspjeha svoje obitelji.

    Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović izjavljuje sasvim gorljivu izjavu: „Nikada više nije mi [moja majka] rekla da nešto ne mogu zato što sam žensko. Niti bih ja to ikada prihvatila. Od bilo koga.“[9]

    I u tome je, vjerujem, bit. Da, žene su obespravljene. Ali same su sebe prepustile tomu. Sigurno nije lako uz sve svakodnevne obveze razmišljati o svome samounapređenju, samoobrazovanju i samosvijesti. Međutim, društvo je u neoliberalnom poniranju u bezdan prepustilo uzde. To ne znači nužno nešto loše. Znači da uzde možemo prihvatiti sami. Znači da budućnost jest u rukama svake pojedinačne žene. Idealistička biografija naše aktualne Predsjednice može se činiti ljupko začinjena njezinim izvrsnim verbalnim vještinama. Međutim, nitko joj ne može oduzeti to da je sama učila, da je njezina majka bila neobrazovana kućanica sa sela, a da je Predsjednica skočila vlastitim naporom stepenicu po stepenicu do čela države.

    Svaka žena koja napravi plan poroda, a nakon očajnog iskustva u bolnici, gdje osoblje bolnice nije poštivalo plan poroda, tuži tu istu bolnicu – bori se za vlastitu samosvijest.

    Svaka žena koja izabere odijevati se kao prostitutka ili vulgarno blatiti svoje posestrime po spolu, sama izabire da ju muškarci još i teže tretiraju – ta, ona sama sebe ne poštuje.

    Sebe poštivati znači biti jaka, samoobrazovati se cijeli život, poštivati svoje tijelo, vježbati, voljeti, biti topla i solidarna prema svojim posestrima. Jedino tako žena će biti ravnopravna. Ona će vlastitom odgovornošću prema samoj sebi izazivati poštovanja vrijedan tretman u društvu.

    Gdje su nestale snažne žene? Možda ih ima još, a Predsjednica je otvorila metaforički zatvorena vrata. „Meni se čini da će u budućnosti izabrana premijerka prije doći s desnice nego s ljevice zbog društva u kojem živimo. Za žene s ljevice je jedina mogućnost da konačno osvoje vlastitu stranku, da prestanu biti sekcija. Podrazumijevamo da su žene na ljevici super. Niti je ljevica u nas nešto pretjerano otvorena prema ženama na visokim funkcijama, naročito ne jakim ženama. (…) Niti su te žene nužno ono što bismo mi, gledajući s feminističke pozicije, željeli od njih. Koja je to feministkinja na ljevici, … koja nije pretjerano jaka, koja kontinuirano promiče ženska i manjinska prava i teme? (…) Postoje žene na desnici u Zapadnoj Europi, naročito mlađe, koje imaju neku vrstu feminističke agende i čak ih teorija definira kao postfeministkinje ili neofeministkinje. Čini se da desnica sve više prisvaja feministički diskurs…“[10]

    Mary Wollstonecraft je u Obrani ženskih prava (1792.) preklinjala muškarce da oslobode svoje družice i velikodušno im smaknu lance; da se zadovolje razumnim drugarstvom i da im žene postanu pomoćnice, a ne ropski poslušne.

    Vjerujem da bi danas trebalo preklinjati žene da se probude iz vlastitog bunila. Bunilo se očituje na razne načine: pretjeranim samoprijegorom, pretjeranom sebičnošću, militantnim svadljivim pokretima, stihijskom mlakom predajom i depresijom, bolesnom ambicijom ili nedostatkom iste. Žena se treba probuditi, kao uostalom i muškarac, i sama zavrijediti svoju budućnost. Da, bit će onih kojima se to neće svidjeti. Bit će onih koji će ostati pored puta. Ali moć za sobom povlači odgovornost. Jedino se odgovornim preuzimanjem uzda u vlastitoj sadašnjosti može utjecati na dostojanstvenu budućnost.

    „Žena budućnosti koja se rađa danas bit će žena potpuno slobodna od krivnje za stvaranje i za svoj samorazvoj. Bit će to žena u skladu sa svojom vlastitom snagom, ne nužno zvanom muškom ili ekscentričnom ili pomalo neprirodnom. Zamišljam kako će biti vrlo mirna u svojoj snazi i spokojstvu… Žena budućnosti nikad neće pokušati živjeti posredno kroz muškarca, potičući ga i gurajući u očaj, kako bi ispunio nešto što bi u zbilji ona sama trebala učiniti. Stoga je moja prva slika – ona nije agresivna, ona je sigurna, ona ima pouzdanja, ona je sposobna razvijati vještine, ona je sposobna tražiti prostor za sebe.“[11]

    Svetost poroda očituje se u novostvorenom životu. Snaga žena u tim trenucima podsjeća nas da su spremne i na mnoge druge hrabre čine. Bog voli ljubazne i skromne, ali još i više voli gorljive, snažne, hrabre prilike koje poštenjem, marljivošću, ustrajnošću i veseljem osvajaju prostor za sebe. Dostojanstveno prema drugima, dostojanstveno prema sebi.

    Dostojanstvene budite, Hrvatice moje, u svojoj snazi, samosvijesti, znanju i majčinstvu. Budite odgovorne prema samima sebi. Hrvatska je ženskog roda s razlogom.

    Budite hrabre – probudite se.

    Felix Croatia!

     

    [1] Maja Hrgović, Manifest novih hrvatskih feministica: Dajte nam muškarce!, Globus, 18.03.2014., http://globus.jutarnji.hr/zivot/manifest-novih-hrvatskih-feministica–dajte-nam-muskarce-

    [2] Tihana Bertek, Teorijska čitanka: Gdje su nestale zanimljive žene, Vox Femina, 25.04.2015., http://www.voxfeminae.net/cunterview/politika-drustvo/item/7559-gdje-su-nestale-zanimljive-zene

    [3] Estelle Cooch, Pet razloga zašto feminizam Hillary Clinton nije dobar izbor za žene, Vox Femina, 23.04.2015., http://www.voxfeminae.net/cunterview/politika-drustvo/item/7594-pet-razloga-zasto-feminizam-hillary-clinton-nije-dobar-izbor-za-zene

    [4] Iz izbornog Programa HSP-a, 1996., 8.1., 44. str.

    [5] Asja Bakić, Što feministkinje žele, muf, 11.03.2015. http://muf.com.hr/2015/03/11/sto-feministkinje-zele/

    [6] Barbara Finderle, Roditi u Hrvatskoj, RODA, 12.10.2011. http://www.roda.hr/article/read/roditi-u-hrvatskoj

    [7] Tihana Bertek, Ibid.

    [8] Vedrana Rudan, Kolinda u zemlji mužjaka, 05.07.2014. http://www.rudan.info/kolinda-u-zemlji-muzjaka/

    [9] Iz biografije Predsjednice, http://www.predsjednik.hr/PREDSJEDNICAREPUBLIKE

    [10] Josip Šipić, Nitko više ne dovodi u pitanje sudjelovanje žena u desnim strankama, ali zna se njihova pozicija, 30.06.2011., Libela, http://www.libela.org/razgovor/2111-nitko-vise-ne-dovodi-u-pitanje-sudjelovanje-zena-u-desnim-strankama-ali-zna-se-n/

    [11] Anaïs Nin, O pisanju, Andrijići, Zagreb, 2000., 94-95.str.