• Kako je i obećao, HSP podnio kaznenu prijavu protiv Krešimira Beljaka!


    Kako je i navela u svom službenom priopćenju od 15. siječnja 2020. godine, Hrvatska stranka prava (HSP) je po svom opunomoćenom odvjetniku iz Splita Bepu Marušiću podnijela kaznenu prijavu protiv predsjednika Hrvatske seljačke stranke (HSS) Krešimira Beljaka zbog objave na twitteru “Preko 100?? Očigledno nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio sranja i tko je uzrokovao ratove od ’91. do ’99. Fašisti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama koji su nažalost pobjegli UDBA-i”.

    Radi se o objavi koja je unijela nemir u javni prostor, objavi koja je skandalozna, ničim utemeljena, povijesno netočna, diskriminirajuća i opasna, preko koje HSP sigurno neće prijeći, jer nedopustivo je da osoba koja nešto ovako izjavi, odnosno napiše može biti zastupnik u hrvatskom saboru i gradonačelnik jednog grada.

    Pozivamo ponovno DORH da po ovom pitanju ubrza sve radnje i pod hitno uputi u Sabor Republike Hrvatske zahtjev za ukidanje zastupničkog imuniteta Krešimiru Beljaku kako bi se mogle provesti sve zakonima predviđene radnje.

    Zanimljivo će biti vidjeti kada do toga dođe kako će se po ovom pitanju očitovati koalicijski partneri Krešimira Beljaka i hoće li braniti neobranjivo. Zanimljivo će biti vidjeti i tko će nazočiti u sabornici kada se bude glasovalo o ukidanju imuniteta Krešimiru Beljaku.

    Hrvatska stranka prava poziva i sve medije u Republici Hrvatskoj da ovog širitelja mržnje bojkotiraju i ne daju mu medijski prostor, jer u javnom prostoru nema mjesta za one koji šire neistine, siju mržnju i iznose neistine kojima se služio srbijanski diktator Milošević.
    Nedopustivo je relativiziranje zločina UDBE i svih ostalih tajnih policija bivše tvorevine Jugoslavije, kao što je i nedopustivo relativiziranje uzroka i posljedica Domovinskog rata.

    Ured za odnose s javnošću HSP

  • MORA ODSTUPITI SA SVIH DRŽAVNIH I STRANAČKIH FUNKCIJA! Zbog skandalozne objave HSP traži kaznenu i političku odgovornost Kreše Beljaka


    Predsjednik Hrvatske seljačke stranke, Krešo Beljak, je dana 11. siječnja 2020. godine u 22.57 sati na svome privatnom twitter profilu objavio kako je zloglasna jugoslavenska ‘Uprava državne bezbednosti’, kolokvijalno UDB-a, likvidirala premali odnosno nedovoljan broj hrvatskih političkih emigranata, navodeći također kako je upravo ta činjenica, između ostaloga, presudna za izbijanje ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Podredno je hrvatsku političku emigraciju okarakterizirao kao ‘fašiste koji su nažalost pobjegli UDB-i’.

    Nema nikakve dvojbe kako, nakon navedene twitter objave, predsjednik Hrvatske seljačke stranke mora odmah i neodgodivo podnijeti ostavku na sve dužnosti u matičnoj stranci, također i na sve dužnosti u hrvatskom parlamentu i drugim državnim institucijama, kao i na mjesto gradonačelnika grada Samobora.

    Očekujemo također i reagiranje političkih, odnosno koalicijskih partnera Hrvatske seljačke stranke, dakle vrlo jasno i nedvosmisleno očitovanje SDP-a, HSU-a i GLAS-a glede ove krajnje degutantne, ali i izdajničke objave predsjednika HSS-a. Hrvatska javnost mora znati stav političkih partnera HSS-a, moramo znati podupiru li navedenu objavu i hoće li nastaviti političku suradnju sa tim čovjekom.

    Obzirom kako Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH) postupa i poduzima radnje temeljem kaznene prijave, ali i ako na drugi način utvrdi postojanje relevantne sumnje u počinjenje kaznenog djela za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti, čl.205.st.6. kao i čl.206.st.4. ZKP-a, očekujemo žurno postupanje DORH-a obzirom da je razvidno postojanje ozbiljnog kaznenog djela.

    Nema nikakve dvojbe kako Krešo Beljak, da je Republika Hrvatska kojim slučajem uređena pravna država, više ne bi bio čelnik jedne parlamentarne političke stranke, bio bi osoba protiv koje organi gonjenja provode izvidne radnje. Možemo samo zamisliti što bi se nekom političaru, na primjer u Njemačkoj, dogodilo da slučajno objavi kako je istočno-njemačka tajna policija STASI likvidirala premali broj političkih neistomišljenika. Takav političar više niti minute ne bi egzistirao u njemačkoj politici.

    Jugoslavenska tajna policija UDB-a likvidirala je sedamdeset i tri hrvatska politička emigranta, petorica su nestala, dvadeset i četiri su preživjeli egzekucije, petorica su oteta i prebačeni u Jugoslaviju dok su dvojica pobjegli otmičarima. Likvidirane su i cijele obitelji, skupa sa malom djecom. Nema nikakve dvojbe kako su Kreši Beljaku, kao uostalom i većini hrvatskih građana, te činjenice jako dobro poznate. I što onda u tom kontekstu uopće znači njegova krajnje neiskrena, degutantna i krajnje nemušta takozvana isprika? Kako se uostalom za izrečene umobolne strahote netko može ispričati? Je li Krešo Beljak, dok je pisao navedenu objavu, razmišljao kako će ista djelovati na žrtve zločinačkog Titovog komunističkog režima, na njihove obitelji, rodbinu, prijatelje?

    Izjave poput ove zastrašujuće su, zabrinjavajuće i nedopustive u normalnom demokratskom društvu. Kada se ima u vidu i nedavna, jednako skandalozna, izjava saborskog zastupnika SDP-a Nenada Stazića kako koncem drugog svjetskog rata nije likvidiran dovoljan broj Hrvata, onda se može zaključiti kako je u političkom prostoru Republike Hrvatske došlo do značajnog porasta lijevog filo komunističkog ekstremizma. Ako netko napiše ono što je napisao Krešo Beljak mi smo uvjereni kako ta osoba tako i misli. Nas u ‘Hrvatskoj stranci prava’ nikakve lažne isprike ne mogu zavarati niti navesti na krivi zaključak, jasno nam je s kime imamo posla, jasno nam je na koji bi se način mentalni sljedbenici Titovog jugoslavenskog boljševizma obračunavali sa svojim političkim neistomišljenicima.

    Čak i pored činjenice kako je u pitanju fingirana, neiskrena i krajnje nemušta isprika, ostaje nejasno zbog čega se Krešo Beljak konkretno ispričao? Zbog izjave kako je UDB-a likvidirala premalo Hrvata ili zbog tvrdnje kako su ratovi na području bivše države rezultat i hrvatskog fašizma. Izjava o jednakoj krivnji ‘hrvatskog i srpskog fašizma’ posebno je opasna. Ista je na tragu veliko-srpske propagande kako su za sve ratove na prostoru bivše Jugoslavije ‘podjednako svi krivi’, dakle podjednako su krivi nekakvi imaginarni fašizmi, koje upravo Beljak spominje, a ne velikosrpska hegemonistička politika Slobodana Miloševića.

    Nakon svega, ostaje nam zapitati se hoće li itko normalan više za takvog čovjeka i takvu stranku glasovati?

    Ono što je nas u HSP-u posebno razočaralo jest činjenica kako osim gradonačelnika grada Čazme, gospodina Dinka Piraka, baš nitko, niti jedan općinski, gradski ili županijski ogranak HSS-a, nije reagirao na spomenutu izjavu. Reakcije su posve izostale. Mogli bismo biti zločesti pa kazati kako je većina članstva nekada časnog HSS-a suglasna sa izrečenim, jer ako nešto u politici ne demantirate onda to postaje istina, fakat, postaje nepobitna činjenica. Ako pak misle kako se ne trebaju očitovati, neka tako bude, to ostavljamo njihovoj savjesti.

    Obzirom kako je Krešo Beljak zastupnik u Saboru RH otvara se pitanje i Etičkog kodeksa saborskog zastupnika. Sukladno važećem kodeksu tražimo postupanje Predsjednika hrvatskog Sabora, gospodina Gordana Jandrokovića, glede ovog slučaja. Uvjereni smo kako se izrečeno ne može okarakterizirati kao elementarna neodgojenost, nepristojnost ili agresivnost, razvidno je kako je u pitanju puno opasnija rabota, naravno na štetu hrvatskog čovjeka.

    Sukladno svemu navedenome, obzirom kako se radi o postojanju ozbiljnog kaznenog djela, Hrvatska stranka prava je nadležnom Državnom odvjetništvu podnijela kaznenu prijavu protiv Predsjednika Hrvatske seljačke stranke Kreše Beljaka.

    U Zagrebu, 15. siječnja 2020. godine

    Predsjednik Hrvatske stranke prava
    Karlo Starčević

  • Doc. dr. sc. Ivica Granić, član predsjedništva HSP-a: Zbog čega “NOVI PUT – HSP”?! Moramo se “mijenjati kako bi ostali isti”


    Zbog čega ‘NOVI PUT – HSP’
    ‘Mijenjati se kako bi ostali isti’

    Negdje u ovo vrijeme dvijetisućite godine započeo je, dolaskom Račanove ‘šestorke’, drugi ‘križni put’ hrvatskog naroda. Na žalost ‘lutanje kroz pustinju’ i dalje traje, ‘šestorka’ je 2004. godine zamjenjena HDZ-om koji politiku zacrtane ‘dekroatizacije Hrvatske’ nastavlja još učinkovitije, žešče, konkretnije. Ta i takva politika, sa većim ili manjim intenzitetom, traje do danas.

    Narodu trebaju državotvorni i odlučni ljudi kako bi Hrvatsku izveli na pravi put. Samo državotvornost i politika NOVOG PUTA jamac su boljeg sutra.

    Te dvijetisućite godine, u općoj euforiji medija, ‘šestorka’ je pokušala uništiti i dijelove pozitivne bivše vlasti, posebno one koji se tiču atributa hrvatske državnosti i pobjede u Domovinskom ratu. Naziv tog procesa nazvan je pogrešnim imenom ‘detuđmanizacija’. Radilo se o procesu ‘dekroatizacije Hrvatske’ koji je imao teške posljedice po hrvatsko društvo posljednjih 19. godina.

    Niže je pobrojano 12. stožernih točaka (Narod.hr) procesa ‘dekroatizacije’ kojima se pokušala uništiti svaka simbolička i stvarna oznaka identiteta hrvatske državnosti, Domovinskog rata.

    1. Diskreditiranje Oluje

    Odmah nakon izbora dolazi do gomilanja negativnosti, lažnih optužbi i kleveta od strane vladajućih stranaka i medija prema vojno-redarstvenoj akciji Oluja. Bio je to sinkronizirani udar na briljantnu akciju oslobođenja okupirane Hrvatske, a u kojem su sudjelovale političke stranke na vlasti, mediji na čelu s HRT-om, predsjednik Mesić i krug političara oko njega, te brojne utjecajne domaće nevladine udruge, kao i međunarodni čimbenici koji su do rata i za vrijeme rata otvoreno podržavali postojanje Jugoslavije i bili protivnici hrvatske samostalnosti (prvenstveno Velika Britanija i Francuska).

    Pojedinačni zločini se pokušavaju nametnuti kao dokaz genocidnosti hrvatskog naroda i kao kolektivna krivnja, a zločini koje su Srbi počinili u ratu vješto se skrivaju i ne dobivaju mjesta u medijima: brojna silovanja žena i muškaraca, strašni zločini u Veleprometu, masovne egzekucije u Tordincima, Baćinu, Škabrnji, Saborskom, Dalju i drugdje koje tek kasnije osobnim svjedočanstvima svjedoka poput Vilima Karlovića, Marijana Gubine dobivaju obrise patološke fašističko-komunističke srbijanske genocidne politike.

    2. Balkanski summit u Zagrebu

    Iste 2000. godine na inicijativu predsjednika Stipe Mesića u Zagrebu se održava tzv. Balkanski summit koji uz Mesića organizira Srbima naklonjeni francuski predsjednik Chirac (njegov prethodnik Mitterand je bio gotovo otvoreni podržavatelj srbijanske genocidne politike).

    Bio je to otvoreni i nasilni pokušaj guranja Hrvatske u krug zemalja tzv. Zapadnog Balkana s krajnjim ciljem poništavanja rezultata Domovinskog rata i stvaranja nove zajednice naroda na području bivše Jugoslavije, pod vodstvom i dominacijom Srbije kao i u svakom povijesnom okupljanju tih zemalja u bilo kakve oblike zajednica.

    Ovim summitom je Srbija počela biti amnestirana kao agresor i zločinac u ratovima na području Jugoslavije, što je nastavljeno u godinama koje su slijedile, a osobito djelovanjem Haškog suda.

    3. Brisanje državnih praznika i nacionalnih simbola

    Prvi na udaru, nimalo slučajno, bio je Dan državnosti 30. svibnja, državotvorni blagdan koji je najviše zaživio u hrvatskom narodu, a upravo ga je zbog toga SDP dolaskom na vlast i ukinuo, uz brojne druge državotvorne simbole kao: Oltar domovine na Medvedgradu, počasna hrvatska garda pred Saborom, preimenovanja Hrvatskog državnog sabora u Hrvatski sabor, ukidanje dvodomnog Sabora radi apsolutizacije vlasti i dr.

    Time je došlo do početka bitnog narušavanja proslave obilježavanja hrvatske državotvornosti i Domovinskog rata koje se vraća tek posljednjih godina, blagdanima koje je narod „iznjedrio iz sebe”. To je proslava Oluje koju je sam narod inicirao okupljanjima u Čavoglavama i komemoracija u Vukovaru gdje su Hrvati počeli spontano dolaziti pokloniti se žrtvama Vukovara na dan pada grada 18. studenoga. Obilježavanje ta dva blagdana nemaju inicijalno nikakve veze s nijednom strankom i državnom politikom prema važnim povijesnim događanjima, jer su ih Hrvati iznjedrili iz svojh srca i želje da se ne zaboravi žrtva i pobjeda u Domovinskom ratu.

    4 . Degradacija branitelja i Domovinskog rata

    Iz Pantovčaka i Banskih dvora vođena je, uz pomoć medija, sustavna hajka degradacije i blaćenja branitelja i samog Domovinskog rata, tako da je Sabor bio prisiljen pod pritiscima ‘ostataka državotvorne ideje’ donijeti Deklaraciju o Domovinskom ratu, koju su otvoreno negirali neki vođe šestorke i stranke poput HNS-a, IDS-a i dr. Današnji koalicijski partner u Vladi HDZ-a, HNS, se osobito isticao u blaćenju svega što ima veze s Domovinskim ratom, kao i ismijavanju i izrugivanju velikih pokolja počinjenih nakon II. svjetskog rata nad civilima i zarobljenicima. Sjećamo se bešćutnih i ciničnih izjava njihove tadašnje predsjednice o pobijenim ljudima nakon završetka ratnih operacija, naglašavajući da u jamama ima i onih ljudi ‘koji su krivi za zločine’. Ne zaboravimo ta ruganja HNS-a naknadnim današnjim umivanjima. Većina današnjih ljudi na čelu HNS-a su to podržavali.

    5. Izrugivanje žrtava iz Domovinskog rata

    I ovdje je prednjačio današnji koalicijski partner HDZ-a, HNS, a osobito ponovno njegova bivša predsjednica Vesna Pusić i potpredsjednik te stranke Stipe Mesić. Dok se Mesić otvoreno rugao i nadvikivao s majkama poginulih junaka Domovinskog rata iz legendarne 4. brigade, za to vrijeme je Vesna Pusić provocirala u medijima žene silovane u Domovinskom ratu, danas okupljene u Udrugu Sunčica, pozivajući ih da se pridruže homoseksualnoj paradi u Zagrebu.

    Tih godina, niti DORH niti političari, nisu marili za žrtve Domovinskog rata: silovane žene, logoraše, ubijene i nestale, a takva politika nastavljena je i u vrijeme HDZ-a i Ive Sanadera, kao i kasnije.

    6. Zaštita partizanskih i Udbinih zločinaca

    Nakon što su otkrivena imena potencijalnih zločinaca koji su sudjelovali u masovnim zločinima nad civilima, svećenicima i zarobljenim vojnicima nakon II. svjetskog rata. Stipe Mesić i drugi političari počinju otvorenu medijsku hajku da se ‘antifašisti ne smiju progoniti’. Ovdje navodimo samo dva slučaja: Stjepana Hršaka koji je ubio 21 svećenika u Macelju i Josipa Boljkovca optuženog za zločine nad razoružanim zarobljenicima i civilima u Karlovcu.

    Premda je u to vrijeme još dosta partizanskih megazločinaca bilo živo, baš kao i u Sloveniji u slučaju Mitje Ribičiča, ispremreženo postkomunističko sudstvo s političarima na vlasti koji se redom dolazili iz redova bivše Komunističke partije (i u HDZ-u i u SDP-u) sprječava pravedne procese i osude zločina. Ili ništa ne čini po tom pitanju.

    Također se brojne smrti hrvatskih boraca za slobodu likvidiranih od Udbe u inozemstvu i Hrvatskoj namjerno guraju pod tepih, kao smrti Mira Barešića, Ante Paradžika, Blaža Kraljevića i brojnih drugih domoljuba.

    7. Dilanje transkripata – izdaja Hrvatske

    Stjepan Mesić počinio je nešto zbog čega ga veliki broj građana Hrvatske smatra izdajnikom: bez kriterija otvarao je arhive i stranim novinarima i haškim istražiteljima i tko zna kome još.

    Danas se Mesić pokušava opravdati da je to morao učiniti. Mesić, naravno, ne govori istinu. Točno je da je 1996. godine Hrvatski Državni Sabor donio Ustavni zakon o suradnji s haškim sudom, ali je isto tako točno da je Mesić svojim dilanjem dokumenata bez ikakvih kriterija prekršio taj zakon. Jer njegovo dilanje dokumenata nije bilo u skladu s tim zakonom, niti zakonom zaštiti arhivske građe. Osobito nije bilo su skladu sa interesima Republike Hrvatske i hrvatskog naroda, te najviših hrvatskih ratnih i političkih zapovjednika.

    O tome treba posljednju riječ reći DORH i istražni organi, ali hrvatsku se javnost radije zabavlja kriminalizacijom pjesme Čavoglave ili nekakvim tučnjavama nekakvih Splićana u stranoj zemlji. Suradnja bivšeg predsjednika države, kao i utjecajnih političara u Hrvatskoj, sa komunističkim tajnim službama, postaje od prvorazrenog skandala u medijima deseta ili jedanaesta tema.

    Nezakonito dilanje transkripata, nestanci arhiva bivšeg predsjednika države ili bivšeg predsjednika Sabora Šeksa o njihovoj suradnji sa zloglasnom tajnom službom očito medijima, političarima i pravosuđu – nisu toliko važni i zanimljivi.

    8. Stvaranje tipskih slučajeva da bi se Hrvate proglasilo ‘ustašama’ a uz naziv ustaša obavezno se dodaje prefiks ‘fašist’

    Mediji i političari tih godina, po staroj recepturi KOS-a, stvaraju tipske slučajeve od izoliranih pojedinačnih slučajeva koji su se događali za vrijeme i nakon Domovinskog rata. Time se pokušava hrvatskom narodu dati hipoteka fašista, stigmatizirati ga kolektivno, proglasiti genocidnim i držati u šaci od onih istih struktura koje su to isto činile u Jugoslaviji.

    Kao primjere možemo uzeti slučajeve obitelji Zec i Lora. Ta dva slučaja dignuta su u medijima na takvu razinu koja je trebala stigmatizirati cijeli Domovinski rat, branitelje i hrvatski narod.

    Premda je ubojstvo obitelji Zec gnjusan zločin za svaku osudu, on se po ničemu ne razlikuje od sličnih ili još brutalnijih zločina koje su počinili Srbi kao: obitelj Erstić gdje je u Medviđi ubijeno 10 članova te obitelji, obitelj Čengić s dvoje djece iz Ervenika , obitelj Jurić iz Kostića sa ubijeno dvoje djece od 2 i 4 godine, obitelj Šiftar i troje ubijene braće u Joševici, obitelj Nikšić iz Široke Kule, peteročlana obitelj Rakić iz Široke Kule (srpska obitelj koju su ubili Srbi), obitelj Dvorneković iz Gornjih Jama, obitelj Fabac iz Gornjih Jama i brojne druge nepoznate ubijene obitelji u Domovinskom ratu.

    Namjernim isticanjem samo i isključivo jednog zločina, a prešućivanjem drugih htjelo se učiniti jedan nacionalni kolektiv zločinačkim na tragu iste politike vođene u vrijeme Jugoslavije, a svi oni daleko brojniji zločini koje su počinili Srbi – zaboraviti i izbrisati kao da ih nije bilo.

    Slično je bilo i sa medijski eksponiranim slučajem Lora i zarobljenika u tom zatvoru. Premda bilo kakvo mučenje zarobljenika nije prihvatljivo, Lora je odnosu na srbijanske logore i bestijalna mučenja ljudi u Veleprometu, Bučju, Kninu, Dalju i logorima u Srbiji bila mjesto neusporedivo manjeg zločina. Ipak, tih godina u režiji KOS-a i medija, Lora je odabrana da bude novo Jadovno ili Jasenovac, mjesto koje trebalo biti simbol zločinačkog karaktera Hrvata i njihove fašistoidne genocidnosti. Kada su Marijan Gubina, koji je kao 10-godišnje dijete bio zatočen u logoru u Dalju, i Vilim Karlović koji je bio zatočenik Veleprometa, uspjeli svojim knjigama probiti medijsku blokadu i iznijeti svu bestijalnost srbijanskih logora, javnost je bila zatečena i ogorčena prešućivanjem ovih velikih zločina Srba.

    I obitelj Zec, uz dužan pijetet pokojnicima, i Lora, i Grubori, i Pakračka Poljana, mjesta neprijepornih zločina, odabrani su i izdvojeni iz mnoštva zločina da postanu mjesta-simboli kolektivnog nametanja krivnje Hrvatima. A ciljevi su bili: izvrtanje istine o karakteru rata u Hrvatskoj, stigmatiziranje hrvatskog naroda, držanje branitelja na uzdi i politička manipulacija za slučajeve svakodnevne potrebe. A ponajviše: ponovno hrvatski narod upregnuti u jarama krivnje da bi se ostvarili interesi postkomunističkih elitističkih skupina koje su preuzele nadzor u većini segmenata društva, kao i pogodovanje Srbiji za promjenu ratnih rezultata s dugotrajnim ciljem postavljanja Srbije kao lidera u tzv. regiji.

    Takve sramne aktivnosti poigravanja s ubijenim ljudima, bilo prenaglašvanjem bilo izmišljanjem bilo prešućivanjem, konstanta su jedne te iste politike koja je na djelu već gotovo 75 godina

    9. Mediji – ključ obmane javnosti

    Medijska hajka tih godina bila je nevjerojatna. Svi vodeći mediji natjecali su se u ocrnjivanju ključnih osoba koje su bile na čelu Hrvatske u ratu: predsjednika Tuđmana, ministra Šuška, načelnika Stožera Bobetka i drugih najvažnijih imena oslobodilačkog rata. Zatvore pune redom isključivo zapovjednici Hrvatske vojske koji su branili Hrvatsku u najtežim vremenima: Brodarac, Glavaš, Merčep i dr., a Gotovina i Markač moraju biti osuđeni u Haagu. Tako se stječe javni dojam da su samo Hrvati radili zločine. Još itekako živi svjedoci srbijanske bestijalnosti u ratu ne mogu vjerovati što se događa – inverzija događanja pred očima cijelog naroda koji je trebao biti uništen. Hajka na branitelje bila je iznimno velika, izmišljane su ideje da je „Gojko Šušak ispalio prve zolje na Borovo Selo i počeo rat“, da je Vice Vukojević silovao žene po logorima, da je Tuđman izdao što god je mogao, da je Bobetko ratni zločinac i dr.

    Osobita meta medija, često dirigiranih nevidljivom palicom, tih i prethodnih godina bio je predsjednik Tuđman kojemu te iste skupine imaju zahvaliti što nije izvršio lustraciju i potaknuo procese osude brojnih zločina počinjenih u vrijeme komunizma. Tuđmanu se pripisivalo i izmišljalo sve: da je s Miloševićem dijelio BiH, da je prodao prvo Knin, pa Vukovar, da je napravio popis 200 obitelji koje se trebaju obogatiti, da je švercao kamione oružja, da je obogatio svoju obitelj, da je ubijao na Bleiburgu, da je prodao Hrvatsku, da je surađivao sa Srbima protiv Bošnjaka i dr.

    Danas se vidi da je većina te medijske hajke bila vođena spomenutom nevidljivom rukom, koju poznati politički analitičari danas pripisuju ostacima KOS-a, jedne od najjačih i najkorumpiranijih konatraobavještajnih službi u Europi.

    10. Laž da je Hrvatska agresor na BiH

    Hrvatska je agresor na BiH – bila je teza i svakodnevna tvrdnja i brojnih medija i političara. Kao i drugdje, prednjačio je HNS, ali i veliki broj SDP-ovih zastupnika podržavao je ovu bezočnu laž. Pasivnost ljudi iz Sanaderovog HDZ-a samo je davala vjetar u leđa tim lažima, a sam HDZ se ograđivao od ostavštine predsjednika Tuđmana.

    Ovakve teze izgovarane su i u Saboru, i na press konferencijama, i na Pantovčaku, tako da je šteta bila nepopravljiva, a posljedice se vide danas i tek će se vidjeti u budućnosti.

    11. Umirovljenje ratnih generala i uništavanje pobjedničke Hrvatske vojske

    Dvanaestorica zaslužnih hrvatskih generala uputila su javnosti otvoreno pismo u kojem pozivaju institucije države da zaštite Domovinski rat i ratne zapovjednike od medijskih, političkih i pravosudnih progona. Pozvali su čelne ljude, kao i medije, da se odupru negativističkom i neistinitom prikazivanju Domovinskog rata. Tadašnji predsjednik države Stipe Mesić ih je nakon toga sramno – umirovio.

    „Odlučili su se za politiku. Svi koji su mislili da se država može rušiti pamfletima, zaigrali su na krivu kartu. Od danas, oni više nisu pripadnici Hrvatske vojske! Vojska mora biti depolitizirana, onaj tko se želi baviti politikom ima pravo na to, ne sugeriramo mu u koju će stranku ući, ima široku lepezu pred sobom. Ali, dok je u vojsci, neće pisati pamflete“, kazao je tada Mesić.

    Tako je Mesić načeo pobjedničku Hrvatsku vojsku, a sama Hrvatska vojska je podjelom među braniteljima, umirovljenjima, ukidanjem vojnog roka i sustavnim blaćenjem bila toliko već načeta da je stanje postalo gotovo nepodnošljivo.

    Slabljenje HV-a i diskreditacija Domovinskog rata bila je sinkronizirana akcija više čimbenika s istim unaprijednim ciljem rušenja Hrvatske.

    12. Konačna rasprodaja Hrvatske i zaduživanje

    Proces koji je već počeo HDZ, osobito u vrijeme bolesti predsjednika Tuđmana, intenziviran je novom vlašću.

    Prodaja se banaka osjetno povećala upravo dok je Tuđman bio sve bolesniji. U kratko vrijeme Matešina vlada 33 posto banaka prepušta strancima, koji će, kad Račan dođe u Banske dvore, imati oko 40 posto banaka. Za godinu dana (za samo godinu dana!) lijeva koalicijska vlast prodat će strancima 44 posto banaka, a do kraja 2003. godine, to jest do kraja Račanove vladavine, 91 posto hrvatskih banaka držat će inozemni vlasnici. Račanova vlada prodala je i kontrolni paket dionica Plive, većinski dio Hrvatskoga telekoma, 25 posto Ine i MOL-u predala većinu upravljačkih prava u toj strateškoj tvrtki. Spomenimo i prodaju hotela “Excelsior”, koji je Goran Štrok kupio za samo milijun maraka premda je jedna ugledna tvrtka nudila 30 puta više.

    Osim toga Hrvatska se 2000. počela toliko prekomjerno zaduživati da je dug od 9 milijardi dolara (od kojih je 5 milijardi bilo naslijeđeno iz jugoslavije) u samo 4 godine povećan na čak 24 milijarde dolara! Proces zaduživanja je pokrenut, prekomjerno zaduživanje i trošenje opteretilo je hrvatskog čovjeka i privredu, a Hrvatska je počela tonuti u beznađe i dugove.

    Samo novi put i domoljubna i odlučna generacija, bez komunističke osobne i obiteljske hipoteke, jamac su boljeg sutra.

    Stoga ‘NOVI PUT – HSP’

    ‘Mijenjati se kako bi ostali isti’

    HRVATSKA STRANKA PRAVA
    doc. dr. sc. Ivica Granić, član predsjedništva

  • TRAŽIMO ŽURNU REAKCIJU VLADE REPUBLIKE HRVATSKE POVODOM PODIZANJA OPTUŽNICA PROTIV GENERALA HVO-a!



    Ne prođe ni jedan katolički blagdan, a da službe represivnog aparata BiH ne “čestitaju” taj blagdan uhićenjima ili podizanjem optužnica protiv istaknutih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane. Božićne i Novogodišnje blagdane “čestitali” su ovaj puta podizanjem optužnice protiv heroja obrane hrvatskih prostora općine Brčko tijekom velikosrpske agresije, generala Martina Frančeševića i Ive Anđelovića zbog navodne zapovjedne odgovornosti.

    Hrvatska stranka prava najoštrije osuđuje ovakav čin jer ne postoji ni jedan valjan argument i dokaz za postojanje bilo koje razine odgovornosti spomenutih bojovnika HVO-a, budući je iz svih dosadašnjih istražnih radnji jasno kako Tužiteljstvo nema dovoljno pouzdanih elemenata za podizanje optužnice, a pravi dokaz je zapravo imao i dostavio general Frančešević iz kojega se posve razvidno stoji da on i Anđelović nisu zapovjedali nikakvim postrojbama niti su bili odgovorni po zapovjednoj dužnosti za područje borbenih djelovanja za koje su Frančešević i Anđelović optuženi

    Optužnicu državnog Tužiteljstva BiH, koja podsjeća na sustav i način funkcioniranja pravosuđa koje se primjenjivao na Hrvate u prošlom sustavu i državi, držimo činom zastrašivanja i izjednačavanja agresora i žrtve. Žele se amnestirati agresori i izjednačiti osvajači s braniteljima koji su u datom vremenu samo branili goli život i opstanak Hrvata na svojim stoljetnim ognjištima na području općine Brčko kojima je jedini interes i cilj bio očuvanje teritorija na kojem su živjeli oni, njihove obitelji i hrvatski narod Bosanske Posavine.

    Podizanje optužnice protiv Generala Frančeševića zapovjednika 108. brigade HVO-a, jednog od najzaslužnijih za obranu prostora Brčkog pod smiješno fabriciranim optužbama još je jedan u nizu napada na Hrvate Bosanske Posavine s ciljem unošenja nemira u hrvatski narod ovog kraja, izazivanje opće nesigurnosti i njegovim konačnim raseljavanjem s njihovih stoljetnih ognjišta.
    Nedopustivo je najčistiju obranu hrvatskih prostora u obrambenom ratu nazivati zločinom i omalovažavati čelne ljude obrane koji su u najtežim vremenima dali sve za obranu općine Brčkog. Optuženi zapovjednici niti jednog trenutka nisu izdali ni jednu zapovijed koja bi ugrožavala pripadnike drugih naroda, pa se bilo kakva zapovjedna odgovornost ne može primijeniti na njih. Dokaz tomu je i činjenica očuvanja korektnih odnosa i veza s Bošnjacima koji su živjeli na ovom području, s kojima je HVO pod vodstvom optuženih zapovjednika branio područje općina Brčko, ne napadajući druga područja u Bosanskoj Posavini.

    Od Vlade Republike Hrvatske tražimo da ovaj puta umjesto verbalne potpore pruži svu moguću pomoć optuženim časnicima, od pravne, diplomatske do materijalne pomoći. Podsjećamo da se radi o ljudima koji su Hrvati i državljani i Republike Hrvatske. Tražimo da otkloni špekulacije koje se javljaju u javnom prostoru da je podizanje optužnica „druga prodaja Posavine“, te da se pošalje jasna poruka da Hrvatska stoji iza Hrvata u Bosni i Hercegovini.
    Pozivamo i novo izabranog predsjednika Republike Hrvatske  Milanovića,  koji je u kampanji zastupao stajališta zaštite hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini da pokaže “karakter” i neka mu slučaj Frančešević/Anđelović bude prvi predsjednički potez kada stupi na dužnost.

    Hrvatska stranka prava
    Drago Marković, član predsjedništva

  • Priopćenje HSP Otočac: Oštro se protivimo političkim namještaljkama, bez obzira iz kojega stranačkog tabora dolaze!


    Poštovani građani,

    S obzirom na nastalu situaciju i krize koja je izazvana neprimjerenim ponašanjem i odlukama pojedinih vijećnika, osjećam moralnu odgovornost kao predsjednik Otočkog HSP-a reagirati i upozoriti na sve negativne i štetne posljedice koje bi se mogle odraziti na budućnost razvoja grada Otočca i njegovih žitelja, a i na njegovu sadašnjost.

    Krajnje je neodgovorno i protuzakonito namjenska sredstva iz proračuna preraspodjeljivati nezakonitim amandmanima, na neke fiktivne projekte kojih uopće nema u urbanom planu grada Otočca i za kojih uopće nije napravljena projektna dokumentacija i određena lokacija gdje bi se taj projekt realizirao. Preciznije radi se navodno o gradnji gradskog bazena.
    HSP podupire i takvu ideju i projekt, ali samo uz uvjete da se poštuju svi zakonski detalji hodograma koji bi doveli do toga projekta. Također podržavamo sanaciju, asfaltiranje i izgradnju svake ulice u Otočcu unutar zakonskih okvira jer to u konačnici znači uređeniji grad i poboljšanu kvalitetu života naših građana. Oko renoviranja i dogradnje Dječjeg vrtića „Ciciban“ Otočac podignuto je podosta „medijske prašine“ zbog navodnih netransparentnih i nezakonitih radnji oko Javnog natječaja. Isto tako smatramo da i ostali Javni natječaji za zapošljavanje djeluju poprilično netransparentno i fiktivno što ruši pouzdanje u bilo kakve zavode za zapošljavanje te vjeru pojedinaca u zakonito postupanje institucija našeg grada

    Ne svrstavajući se pri tome na bilo čiju stranu Hrvatska stranka prava Grada Otočca apelira da se prekinu makinacije i nadmudrivanja sukobljenih političkih snaga u našem Gradskom vijeću, čije su neke odluke lišene empatije, ali ponekad i bilo kakvog zdravog razbora.
    Posebno smo iznimno osjetljivi na svaku odluku koja u konačnici može ugroziti standard djece i njihovih obitelji.

    Isto tako krajnje socijalno neosjetljivim smatramo uskraćivanje sredstava za prijevoz učenika i studenata te uskraćivanje sredstava za opremanje škola digitalnom i informatičkom opremom koja je nužna za funkcioniranje škola u suvremenim okolnostima.

    Smatramo da ovakvim političkim inatom, neodgovornošću prema građanima grada Otočca i nezakonitim aktima, idemo sve dalje i dublje u propast. Suočeni s velikim problemom odseljavanja mladih ljudi, uglavnom u potrazi za boljim životom, smatram da ovakvi potezi još to samo pospješuju i ubrzavaju proces i produbljuju agoniju i besperspektivnost kod mladih ljudi te im olakšava odluku za odlazak u inozemstvo i druge gradove Hrvatske.

    Oštro se protivimo političkim namještaljkama, bez obzira iz kojega stranačkog tabora one dolaze. Ovo priopćenje HSP-a Grada Otočca donosi samostalno, bez koalicija ili političke podobnosti jer Hrvatska stranka prava koalira jedino s narodom. To je ujedno i osnovni postulat našega djelovanja.

    S poštovanjem,

    U Otočcu 9. siječnja 2020. godine

    Predsjednik GP HSP-a Grada Otočca
    Berislav Kostelac dipl.teol.

  • Komunisti opet provociraju – stavljaju petokraku na vrh riječkog nebodera!


    Za 75-u obljetnicu „oslobođenja“ Rijeka, dakle 3.5. 2020., a u godini u kojoj je Rijeka Europska prijestolnica kulture, riječka komunistička bulumenta dopustila si je ipak previše. Za one koji još ne znaju, angažiran je neki čudni umjetnik da na vrh jednog od simbola grada na Rječini – Riječkog nebodera – postavi “Spomenik memoriji i krizi memorije”.  Konkretno – crvenu zvijezdu petokraku.

    Riječkog crvenog faraona i njegovu vojsku crvenih uhljeba uopće ne dira činjenica da je Europski parlament prošle godine donio Rezoluciju o važnosti sjećanja na budućnost, kojom je u potpunosti izjednačio dva totalitarna režima – nacistički i komunistički. To se odnosi, naravno, i na njihovo znakovlje. Ono prvo zlo imalo je kukasti križ, a ovo drugo zlo – crvenu zvijezdu petokraku.

    Vidi li netko nešto prijeporno u „kulturno-umjetničkoj instalaciji“ pod patronatom riječkih komunista? Iako mnogi zatvaraju oči pred ovim činom, kao što već mjesecima pod tepih guraju spomenutu rezoluciju EU parlamenta, Hrvatskoj stranci prava to nije promaklo. Još prije nekoliko mjeseci pozvali smo vlastodršce da hrvatsko zakonodavstvo i praksu prilagode ovoj rezoluciji.

    Indikativno je kako je HDZ-ova vrhuška prečula ovaj poziv HSP-a očito ne želeći reagirati na ispravan način te pripremiti sve potrebne radnje da se iz hrvatskih gradova i sela maknu trgovi i ulice s nazivima komunističkih ubojica i njihovih postrojbi, kao i spomenici koji dan-danas veličaju one koji su pod krinkom svoje parole „Smrt fašizmu – sloboda narodu“ poubijali sve one koje su proizvoljno smatrali krivima. Za bilo što. Bez suđenja. Metak. I gotovo.
    Očigledno je da HDZ-ovi bahati gospodari hrvatske države, kao ni lokalni SDP-ovi crveni buržuji „pušu u isti rog“. Ono što je već i maloj djeci jasno jest da je današnji HDZ manje-više isti kao SDP, te da se priprema teren za veliku koaliciju. Na zasadima tzv. „antifašizma“, a zapravo na krvi i kostima hrvatskih domoljuba koji su stoljećima ginuli za Hrvatsku. Također je očigledno da su riječki komunisti, na čelu s faraonom Vojkom I, ovu provokaciju osmislili u suradnji ili barem uz znanje državnog vrha.

    Pa zar ovim banditima iz šuma i gora ništa nije sveto? Zar nisu svjesni da je mnogo mladih života i iz našeg Grada i kraja utkano u temelje hrvatske države, a u Domovinskom ratu protiv kokarde i crvene zvijezde petokrake. Da, drugarice i drugovi iz riječkog komiteta, dobro ste čuli. Naši su prijatelji i suborci ginuli ZA Hrvatsku koju vi mrzite. Borili su se protiv jugokomunističkog agresora koji je na svojim kacigama i kamama nosio isti takav simbol koji je u vašim „srcima“, a koji sad želite natrkeljiti na vrh najpoznatijeg riječkog nebodera da nas sve bode u oči. I u srce. Neće vam to proći.
    Što sad?
    HSP od riječke gradske vlasti zahtijeva da se javno izjasni o ovoj provokaciji, te da odmah prekine sa svim rabotama koje su usmjerene postavljanju zločinačkog simbola na vrh riječkog nebodera.
    HSP od državne vlasti očekuje da u najkraćem roku uskladi hrvatsko zakonodavstvo i pravnu praksu s odredbama rezolucije EU parlamenta o važnosti sjećanja na budućnost.
    Da nije tužno i sramotno bilo bi smiješno. I HDZ i SDP se stalno pozivaju na europske vrijednosti i europske stečevine, a čim iz te iste NJIHOVE Europe dođe nešto što zadire u njihovu stvarnu ideologiju, prave se gluhi, nijemi i slijepi.
    Hrvatska stranka prava će poslati prosvjedno pismo Ministarstvu kulture RH, Ministrici Nini Obuljen Koržinek . Prosvjedno pismo u kojem se postavlja pitanje što Ministarstvo kulture čini u provedbi zajedničke rezolucije Vijeća Evrope 1481 o osudi totalitarnih režima i zločina istih te zabrani korištenja i promicanja komunističkih i ostalih totalitarnih režima i njihovih simbola .

    HSP Podružnica Rijeka
    Predsjednik Krunoslav Pavlaković

  • HSP: Pozivamo sve da u nedjelju iziđu na izbore!



    Poštovani članovi stranke, stranački simpatizeri i prijatelji,

    sukladno odluci Glavnog stana, Hrvatska stranka prava u prvom izbornom krugu nije imala svoga predsjedničkog kandidata, pa prema tome nije podržala niti jednoga od kandidata za mjesto Predsjednika Republike Hrvatske.

    U drugi izborni krug plasirali su se kandidatkinja ‘Hrvatske demokratske zajednice’, zatim stranke ‘Bandić Milan 365’, ‘Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević’ te ‘Hrvatske demokršćanske stranke’ gospođa Kolinda Grabar Kitarović, kao i kandidat ‘Socijaldemokratske partije Hrvatske’, zatim ‘Hrvatske seljačke stranke’, ‘Istarskog demokratskog sabora’, ‘Hrvatske stranke umirovljenika’, ‘Narodne stranke – reformisti’, ‘Građansko liberalnog saveza’, ‘Primorsko goranskog saveza’, ‘SNAGA – stranka narodnog i građanskog aktivizma’, ‘Hrvatskih laburista’, ‘Stranke umirovljenika’, ‘Međimurskog demokratskog saveza’, te stranke ‘Zeleni savez’, gospodin Zoran Milanović.

    Sukladno ukupnom političkom djelovanju navedenih predsjedničkih kandidata, posebice valorizirajući ulogu gospodina Zorana Milanovića kao premijera Republike Hrvatske, zatim valorizirajući predsjednički mandat aktualne predsjednice i aktualne predsjedničke kandidatkinje gospođe Kolinde Grabar Kitarović, zatim analizirajući iznesene programe i poruke tijekom aktualne izborne kampanje, Glavni stan je donio jednoglasnu odluku kako Hrvatska stranka prava niti u drugom izbornom krugu ne može dati potporu niti jednom od kandidata za mjesto Predsjednika Republike Hrvatske.

    Poštovani članovi stranke, poštovani simpatizeri i prijatelji,

    razumije se kako smo svjesni delikatnosti drugog izbornog kruga, posebice sagledavajući situaciju u kontekstu raslojenosti državotvornog glasačkog tijela, što bi u konačnici moglo rezultirati situacijom koja nikome ne odgovara.

    Ne želeći nikome biti tutor, Hrvatska stranka prava, kao najstarija hrvatska politička stranka, poziva sve Hrvate kao i sve građane Republike Hrvatske da iziđu na nedjeljne izbore te glasuju po vlastitoj savjesti i vlastitim političkim uvjerenjima i u interesu države Hrvatske. Dakle, ne zagovaramo neizlazak na izbore ili izlazak samo kako bi poništili glasački listić, upravo suprotno, zagovaramo odgovorno ponašanje prema društvu i Domovini.

    Glasači su mirnodopski branitelji, u ratu se država brani oružjem u miru glasovanjem. Nitko nema pravo ne boriti se za svoju Domovinu. Politika ‘nema smisla glasovati’ nikuda nas neće odvesti, pogotovo nas neće nikuda odvesti politika nečinjenja, dakle kada se neizlazak na izbore kvalificira kao oblik političke borbe.

    Baš kao što mi Vas, naše članstvo, simpatizere i prijatelje, molimo da shvatite naš stav o nepodržavanju niti jednoga predsjedničkog kandidata, tako i vodstvo Hrvatske stranke prava navodi kako razumijemo čak i takve stavove, dakle stavove o neizlasku na izbore, oni su produkt depresije uzrokovane višegodišnjim političkim prevarama, izigravanjem povjerenja, teškom i mučnom zlouporabom institucija, ponekad i klasičnom izdajom temeljnih nacionalnih interesa i vrijednosti, a posebice spoznajom kako ni tri desetljeća od uspostave višestranačja nemamo funkcionalnu državu koju bi hrvatski narod mogao nazvati svojom Domovinom.

    Isto tako jasno nam je kako pojedini građani sudjelovanje na izborima doživljavaju kao nepotrebno statiranje i gubljenje vremena, a svoj stav kao bačeni glas koji na ništa ne može utjecati, niti bilo što promijeniti a korist od izbora imaju samo poneki, privilegirani, članovi raznih partitokratskih institucija. Još je od svega najgori stav kako je odabir predsjednika Republike već negdje obavljen, a na izborima to još samo trebamo formalizirati.

    Ta i takva parapolitička djelovanja kompromitiraju izbore, ali i nas kao narod. Uvijek ima i mora biti prostora za nove opcije, uvijek se može za nekoga glasovati. Pasivnost hrabri upravo takav, naopak sustav.

    Stoga Hrvatska stranka prava smatra kako kao odgovorni ljudi moramo nadvladati razdore i izići na nedjeljno glasovanje, jer ćemo jedino na taj način razbiti unaprijed dogovorenu politiku ‘podjeli pa vladaj’. Ne biti protiv, nego – biti za!

    Neka nam naši branitelji, naši HOS-ovci, budu uzor, nitko nema pravo reći ja ne idem, jer oni su išli i onda kad nije bilo lako. Ova nedjelja nije niti smije biti naš problem, ona jest i mora biti naša prilika!

    U Zagrebu, 3. siječnja 2020. godine

    Predsjednik Hrvatske stranke prava
    Karlo Starčević

  • Predsjednik HSP-a Karlo Starčević, čestitao Božić i Novu Godinu!



    Drage pravašice i pravaši, Hrvatice i Hrvati diljem svijeta, dragi prijatelji!

    Čestitam Vam Božić, blagdan mira i ljubavi, blagdan koji nudi nadu, radost, nacionalno i obiteljsko zajedništvo u ovim teškim vremenima u kojima se nalaze naša Hrvatska i naše obitelji.

    Božić je blagdan radosti koji uvijek probudi u nama neugasivu nadu, blagdan koji nas potiče na pomoć bližnjima i potrebitima, blagdan koji budi solidarnost i davanje, koje nas obogaćuje i koji umornima daje snagu i optimizam.

    Želim vam, drage pravašice i pravaši, da u božićnom duhu, zajedno, hrabro i s vjerom u vlastite mogućnosti kreiramo zajedničku budućnost. Želim svima nama da s još više energije, hrabrosti, zajedništva, razboritosti, međusobnog razumijevanja, tolerancije i samopoštovanja radimo za dobrobit Hrvatske stranke prava i jedine nam države Hrvatske.

    Želim vam, također, obilje Božjeg blagoslova, zdravlja, radosti, mira i sreće u Novoj, 2020. godini i neka Gospodin širom otvori naša srca za novu ljubav prema Domovini Hrvatskoj.

    Karlo Starčević, predsjednik

  • dr. sc. I. Granić za portal Hrvatskog kulturnog vijeća: Do oporavka pravaške scene doći će brže nego se pretpostavlja!



    Što nam možete reći o načinu političke komunikacije istaknutih kandidata tijekom dosadašnje kampanje za predsjedničke izbore?

    Kada govorimo o istaknutim predsjedničkim kandidatima, smatram kako možemo govoriti o eventualno četvoro kandidata koji po anketama imaju šanse ući u drugi izborni krug, dakle aktualna predsjednica, Miroslav Škoro, Zoran Milanović i Mislav Kolakušić.

    Najlakše je, za sada, odgovoriti na vaše pitanje u kontekstu kampanje Zorana Milanovića, ako se to uopće i može nazvati kampanjom. On, govoreći s pozicije političke komunikacije ili političkog marketinga, niti ima kampanju niti ima program. Nije mi jasno kako je, ipak kao kandidat lijeve opcije, ovako nepripremljeno ušao u kampanju. Dojam je kako se unaprijed oprostio od pobjede, ali eto, istrčati će utrku do cilja jer se to od njega očekuje. Tu se dakle nema što osobito komentirati. Poštujem i činjenicu da je onemogućena sadržajnost poruka, jer su ovlasti predsjednika skromne, no uvijek možete nešto poručiti biračima. Ako nije tako, zbog čega bi onda netko uopće glasovao za vas, na osnovu čega, temeljem čega? Sreća je njegova da lijeva opcija nema drugoga, ozbiljnijeg kandidata, tek poneka suspektna osoba ‘maoističke provenijencije’ poput gospodične iz Radničke fronte ili notorne Dalije Orešković. Smatram i kako će do kraja kampanje zabiti još poneki autogol, jer Zoran Milanović je jednostavno rečeno – Zoran Milanović. Moj savjet njegovom timu – uzmite mu mikrofon, a pristup medijima ograničite samo na najnužnije. Zaključno, uopće se ne bih iznenadio rezultatom prvoga kruga, kada bi u drugi izborni ciklus ušli Grabar Kitarović i Miroslav Škoro.

    Miroslavu Škori je jasno kako srž njegove kampanje mora bit nadmetanje i političko ‘nadmudrivanje’ s aktualnom predsjednicom, i to on za sada radi i komunicira izvrsno. Njegovi javni nastupi, u kombinaciji s megakoncertima, najbolja su moguća kampanja za kandidata kakav je Miroslav Škoro. Jasno mu je kako on i aktualna predsjednica imaju iste glasačke, dakle iste ciljne skupine, te točno takvu kampanju vodi. Potencira teme za koje smatra da će mu donijeti određene političke probitke, to su u pravilu za HDZ i Grabar Kitarović ‘prebolne teme’, a kampanju estradizira točno onoliko koliko je dozvoljeno da se razlikuju Miroslava Škoru kao domoljuba i pjevača i dr.sc. Miroslava Škoru kao ozbiljnoga predsjedničkog kandidata. Kao osoba koja je živjela u Americi shvaća i nužnost estradizacije kampanje, shvaća kako je to globalna i lukrativna pojava, koristi to, shvaća moć medija, moć društvenih mreža, njegove poruke su jasne, pogađaju samu srž njegove politike i on svoje birače ne ostavlja u nedoumici. Po meni, komunikološki gledano, ima dobro razrađenu kampanju, također i terminološki pogođenu, smatram kako će tek u zadnjih nekoliko dana iznijeti na vidjelo svu svoju ‘tešku artiljeriju’.

    Mislav Kolakušić igra, uglavnom, na poruke koje komunikolozi i sociolozi nazivaju populizmom. Njemu je to lako jer on je ipak igrač ‘izvan sistema’. Populisti, kako to inače biva, igraju na kartu onih poruka koje birači vole čuti, gospodin Kolakušić to izvrsno radi. Naravno kako je i njemu jasno da devedeset posto njegovoga programa, ili poruka koje komunicira, nije moguće provesti u djelo, niti je to u domeni Predsjednika Republike. Valjda mu je to netko i kazao pa gospodin Kolakušić zadnjih dana govori kako će, u slučaju izbora za predsjednika republike, tražiti proširenje predsjedničkih ovlasti. On je i kandidat takozvanih protestnih glasova, njegova publika su oni koje je politika osiromašila, dovela u težak životni položaj, oni će za njega glasovati bez obzira na sve. Teško je predvidjeti broj i intenzitet protestnih glasova, taj fenomen zna strahovito rasti kako se približava datum izbora, vidjeli smo to u slučaju MOST-a za koji se predviđalo pet do šest mandata, na kraju su osvojili devetnaest. Kolakušićeva je ‘sreća’ što u Hrvatskoj živi dovoljan broj osiromašenih tako da i on ima šansu ući u drugi krug. Glavni problem s kojim će se suočiti biti će manjak medijskoga prostora, jer on je ipak izvansistemac, nema jake sponzore.

    Na koncu, Kolinda Grabar Kitarović, kod nje zbilja nema iznenađenja. Njezina kampanja je apsolutno očekivana, u skladu je s njezinom politikom i retorikom u zadnje četiri godine. U tom pogledu je politički posve korektna. Dakle, voli biti aktivna, među narodom, smijati se i pjevati, biti bliska s ljudima, obilazi Hrvatsku od Dunava do Prevlake, zatim BiH od Neuma do Orašja. Njezina kampanja je estradizirana maksimalno, kampanja ‘ja sam vaša predsjednica’, ‘ja sam jedna od vas’, dakle kombinacija populizma i visoke politike. Obzirom da se odlučila na takav vid kampanje, kao i u slučaju Miroslava Škore, smatram kako ćemo tek vidjeti, u zadnjem tjednu kampanje, svu raskoš tema i programa s kojima će obasuti hrvatske birače. Dakle, smatram kako će na koncu podići intenzitet kampanje, za sada je blijeda, mora se bojati da će se naći u ‘situaciji slobodnoga pada’ ako ovako nastavi. Za ovakav vid kampanje doista morate imati dobar stožer, imati sve razrađeno do u najsitnije detalje, dobro koordiniranu situaciju na terenu, a hoće li aktualnoj predsjednici, simbolično kazano, ponestati daha onda kada joj bude najpotrebnije, vidjet ćemo.

    Kako procjenjujete izglede četiri najveća kandidata?

    Naravno da su Kolinda Grabar Kitarović i Zoran Milanović favoriti. Ali samo zbog toga jer su kandidati takozvanih velikih stranaka i niti zbog čega drugoga. Oni imaju dvadeset posto već prije izbora, dok svi drugi kreću od nule. Baš u slučaju Miroslava Škore i Mislava Kolakušića vidjet će se može li kod nas, i koliko, izborna kampanja utjecati na stav birača. Naravno, pod uvjetom da bude profesionalno i kvalitetno vođena. Ako, dakle, konačan rezultat izbora bude istovjetan anketama na današnji dan, dakle anketnim prognozama prije izbora, onda to znači kako izborna kampanja nije bila dobra, nije imala smisla, nije pogodila svoj cilj.

    Sljedeće godine očekuju nas i parlamentarni izbori. Mogu li u RH suverenističke opcije, kao u nizu europskih država, postati respektabilnom snagom?

    Mogu, i vjerojatno hoće, no teško je reći u kolikoj mjeri. Teško da će Hrvatska ostati pusti otok u moru narastajućeg zdravoga europskog suverenizma. No, to je apsolutno ključno pitanje kada govorimo o budućnosti Europe. Toga su svjesni i krupni globalistički igrači, poput Macrona, koji je prilikom svečanosti u Parizu povodom obilježavanja stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata, rastući takozvani nacionalizam nazvao ‘izdajom patriotizma’. To je bio prvi put da su javno pokazali strah i nezadovoljstvo. Strah ih je drugog tabora koji se okuplja oko mađarskog premijera Orbana, bivšega potpredsjednika talijanske vlade Salvinija, austrijskog kancelara Kurza, Poljaka, Čeha, Slovaka i drugih čelnika, kako oni vole kazati, populističkih stranka.

    Hrvatska, jednostavno govoreći, mora ići u tom smjeru, to su nama bliske kulture, s njima dijelimo zajedničku povijest i navike, inače ćemo se utopiti u bezličnoj masi takozvane globalizirane Europe, a upravo to, bojim se, zagovaraju aktualne hrvatske političke elite. Mi, kao narod, moramo imati svoju viziju i svoj san, svoj put, ne osvrtati se na pogrdne etikete tipa rasist, ksenofob ili neofašist i neonacist. Vidite kako se vrlo mudro izbjegava korištenje termina domoljublje, u svim njegovim pojavnim oblicima prikazuju ga kao negativnu pojavu, kao nešto zastarjelo i nepotrebno. Naravno da ima i određenih ‘skretanja’, poput podignute desnice i sličnih budalaština, ali domoljublje, ili suverenizam, svesti pod (pro)fašistički nazivnik je netočno, radi se o manipulaciji i zastrašivanju, dakle o etiketiranju u čemu su bivši komunisti svjetski prvaci, i to od samih početaka.

    Sjetite se marksističkog slogana Roze Luxemburg koja je govorila ‘socijalizam ili barbarstvo’, zatim stara izreka marksista ‘ako Zapad ne prijeđe iz kapitalizma u socijalizam, njegova je sudbina pad u barbarstvo’. Danas je termin socijalizam ili komunizam zamijenjen terminom globalizam, ništa se više suštinski nije promijenilo. Kod nas su problem i mediji, zatim nevladine udruge, dio takozvane kulturne scene, dakle u globalu radi se o takozvanoj ‘kulturnoj hegemoniji’ koja je do te mjere premrežila Hrvatsku da nas čeka doista težak posao želimo li postati doista suveren i samostalan narod.

    S tim u vezi, nedavno ste postali član predsjedništva HSP-a. Može li doći do oporavka pravaške scene?

    Naravno da može! I doći će brže nego se pretpostavlja. Kad ste me maloprije pitali o suverenizmu i suverenističkim opcijama, namjerno nisam htio govoriti o Hrvatskoj stranci prava, kako kao član Predsjedništva i Glavnog stana, ne bih bio krivo shvaćen. No, ako je neka stranka, politička filozofija ili platforma, ili brend, ili paradigma kako je danas to moderno kazati, doista suverenistička i domoljubna, onda je to Hrvatska stranka prava, bez imalo dvojbe. No, također valja istaknuti i kako su određeni ljudi, i to u samom vrhu pravaške politike, tu stranku gurnuli u nekakav ekstremizam, dakle na marginalnu političku poziciju koja HSP-u objektivno ne pripada, niti je ikada pripadala. Na nama, dakle sadašnjem vodstvu stranke, je da tu anomaliju ispravimo, i to, vjerujte, vrlo ustrajno radimo. Naš cilj je postaviti HSP u sami centar domoljubne, dakle suverenističke političke scene, i to će se dogoditi puno brže nego neki misle.

    Pravaštvo je u samoj svojoj srži, između ostaloga, i suverenizam, mi vrlo jasno znamo istaknuti naš kulturni i nacionalni identitet a trudit ćemo se da HSP bude instrument u rukama naroda, kako naš narod ne bi upravo pod sloganom ‘nužne globalizacije’ nestao pod kopitom tih bjelosvjetskih hohštaplera i ‘jahača apokalipse’. Mi, kada govorimo o ovoj temi, doista želimo biti dio europske obitelji, na to nas uostalom obvezuje i narodni referendum, ali svakako kao narod ‘ujedinjen u različitosti’, a ne kao bezlična masa potrošačkog krda unutar kojeg nestaju sve razlike. Protiv toga ćemo biti svim silama.

    Da se vratimo na predsjedničke izbore. Postoje li izgledi da Milanović postane predsjednik?

    Postoji, naravno. No, svakim danom sve manje, a i kada je ta mogućnost bila realnija, to s Milanovićem nije imalo osobitih dodirnih točaka. Naime, na samom početku izborne kampanje uočljiv je bio krajnji antagonizam jednog, značajnijeg, dijela birača Miroslava Škore prema Kolindi Grabar Kitarović. Mahom se radilo o nekadašnjim glasačima Grabar Kitarović, koji su njezine određene političke poteze okarakterizirali kao klasičnu prijevaru, da ne kažem izdaju. Ako znamo kako je aktualna predsjednica prije četiri godine pobijedila Ivu Josipovića sa razlikom svega 1,74 posto, u slučaju prolaska u drugi izborni krug Grabar Kitarović i gospodina Milanovića, a pod uvjetom da onaj ‘kritični’ dio Škorinih birača doista uskrati glasove aktualnoj predsjednici, samo dva – tri posto glasova, u tom bi slučaju kandidat ljevice Zoran Milanović mogao proći bez ikakvih problema. No, kažem, taj antagonizam je značajno eliminiran, a nije nemoguć ulazak u drugi izborni krug Grabar Kitarović i Miroslava Škore.

    Iseljavanje iz Hrvatske jedna je od glavnih tema posljednjih godina. Gdje vidite ključne razloge iseljavanja?

    Nedavno je jedan institut radio istraživanje baš o ovoj temi. Ja bih se u potpunosti suglasio s rezultatima istraživanja. Razlozi su šaroliki, kao veliki mozaik koji čini jednu veliku cjelinu, koja nije nimalo lijepa. Hrvatsku svake godine napusti grad veličine Osijeka. Podaci Eurostata pokazuju kako se dosad iz Lijepe Naše iselilo čak 348.000 ljudi. Nastavi li se taj trend, našu zemlju bi u idućih pet godina moglo napustiti još rekordnih pola milijuna ljudi. Kada vidimo brojke onda je jasno kako već sad u inozemstvu živi 7,7 posto Hrvatica i 11,4 posto Hrvata. To je bomba. Bomba! Užas. O odlasku najčešće razmišljaju ljudi od 36 do 45 godina, takvih je dvije trećine, a slijede ljudi u dobi od 26 do 35 godina.

    Po tom istraživanju među ispitanicima koji razmišljaju o iseljavanju iz Hrvatske većina od 68,9 posto želi to učiniti s obitelji, a trećina, odnosno 31,1 posto ispitanika, Hrvatsku žele napustiti sami. Radno aktivno stanovništvo u najvećem postotku odlazi iz Hrvatske, a oni koji bi htjeli raditi i pritom aktivno traže posao, ne mogu ga pronaći, onda naravno najčešće razmišljaju o emigraciji u inozemstvo. Ono što me posebno ljuti jest činjenica kako je najveći broj iseljenih iz Slavonije, koja je već godinama na glasu kao ‘regija koja polako, ali sigurno odumire’. Obzirom kako znam da je Slavonija u povijesti dva – tri puta doslovce prehranila Hrvate, zbog te činjenice sam doista očajan. Puno više dugujemo našim Šokcima i Slavoncima nego ima dajemo. Razloga je mali milijun, korupcija, niske plaće, nepovjerenje u razvoj države, nemoral političkih elita, pravna nesigurnost, nefunkcioniranje institucija, opći osjećaj beznađa i pesimizam, uvjerenje da će za djecu biti bolje negdje drugdje, loši radni uvjeti i neisplaćivanje plaća, nezaposlenost i tako dalje. Ali, tješi me spoznaja da je Slavoncima zemlja u krvi, ne prodaju oni baš tako lako svoja imanja, vratit će se kad bude barem malo bolje, siguran sam.

    Dakle, moramo se zapitati kakvu smo to državu stvorili, zbog čega su ginuli ljudi. Imalo li mi uopće državu, jer ja državu shvaćam puno više i puno šire od određenog teritorija koji je omeđen nekom granicom, koji ima himnu i barjak. Možda imamo takvu državu, ali imalo li Domovinu? Stoga sam u prethodnom odgovoru i naglasio kako pravašku političku platformu i vidim kao političku snagu koja je sposobna ovaj trend dokinuti i stvari pokrenuti u obrnutom smjeru.

    Čini se da je o problemima Hrvatske i hrvatskog društva i njihovim uzrocima već sve rečeno i napisano, no do nikakvih ključnih promjena ne dolazi. Je li razlog tome činjenica da je oko 60 posto ljudi u Hrvatskoj na ovaj ili onaj način vezano uz proračun?

    Mislim da je to samo jedan od razloga, ali nije čak niti presudan. Smatram kako je problem u činjenici da, kao političko društvo, nismo preboljeli određene ‘dječje bolesti’. Jednostavno govoreći, toliko smo razvodnjeni, podijeljeni, toliko smo pogubljeni u političkom smislu da tek danas shvaćamo i, uvjeren sam, plaćamo račune promašenih politika devedesetih godina, za što ogromnu, presudnu, odgovornost snose pokojni predsjednik Tuđman i HDZ. Pomirba je, duboko sam uvjeren, najoriginalniji recept UDBA-e koji je izbačen iz tih njihovih laboratorija zla. Onda, kao direktna posljedica te podvale, dolazi užasna pljačka narodne imovine koja se zove pretvorba, zatim i privatizacija. Pogledajte što povezuje devedeset posto tih takozvanih tajkuna. Zlatna nit koja ih povezuje zove se – Jugoslavija! Bilo da je riječ o bivšim suradnicima tajnih službi ili represivnog aparata, bio da je riječ o bivšim socijalističkim političarima, direktorima ili njihovim sinovima ili kćerima. Smatram kako je vrijeme za svojevrsnu reviziju ‘lika i djela Franje Tuđmana’ kao i njegove političke ostavštine, šuvarovski kazano ‘bobu reći bob, a popu pop’.

    Zatim, moramo otvoreno razgovarati o osnovnim vrijednostima hrvatskog društva. Zar nije i više nego bjelodano da su vrijednosti koje danas baštinimo naslijeđene vrijednosti iz bivšeg jugoslavenskog sustava, poput lopovluka, sektaštva, klijentelizma, politike ‘snađi se druže’. Otvoreno ću to kazati, bez obzira na posljedice, na moralnoj smo razini bivše jugoslavenske komunističke državne zajednice, možda čak i niže. Što nam je s političkim elitama? Zar nam političke elite nisu bivši šoferi, bivši UDBA-ši, komunisti najgorih karakteristika, bivši kriminalci, milicajci, boksači, čak i poneki UDBA-in killer. I onda, kao takvi, kako mislimo proći katarzu, zatim krenuti naprijed? Kako do katarze kada je u hrvatskom društvu, na primjer, općeprihvatljiva činjenica kako je biti bivši pripadnik SKJ, KOS-a ili suradnik UDBA-e posve normalno.

    A pogledajte situaciju u drugim državama bivšeg soc-bloka. Češka na primjer, koju je 91. preuzeo najveći humanist na svijetu i nobelovac Vaclav Havel. Prvi, doslovce prvi politički potez bio mu je – lustracija. U Poljskoj također, u Mađarskoj slično, Rumunji su to riješili radikalno i nedemokratski. I zašto se onda čudimo zbog čega su te ekonomije danas najrazvijenije ekonomije Europe. Varaju se svi oni koji misle kako je lustracija političko pitanje, ona je prije svega gospodarsko pitanje. Da je predsjednik Tuđman proveo lustraciju 91. godine danas bi i gospodarska i politička slika Hrvatske bila znatno drugačija. Naravno da mi je jasno kako nije mogao lustrirati devedeset posto svojih najbližih suradnika. Zaključno, vrijeme je da se vratimo izvornim hrvatskim vrijednostima koje baštini pravaški nauk dr. Starčevića, inače ćemo vrlo brzo postati jeftina europska destinacija za odmor, polivalentna, amorfna masa nečega što se nekada zvalo ‘antemuralis cristianitatis’. Dakle, treba nam vizija, san, moramo mijenjati način života, navike, vrijednosti.

    HSP se nedavno ponovno založio za lustraciju. Koliko je to u Hrvatskoj izvediva opcija?

    Biti će izvediva točno onoliko koliko se sami za to izborimo. Mi u HSP-u, usuđujem se kazati, jedini na tome ustrajno inzistiramo jer smo svjesni pogubnosti naslijeđenog bivšeg komunističkog mentaliteta i navika. Također je jasno da je u kontekstu omjera današnjih političkih snaga lustracija neizvediva, to je kao da lopova pitate je li ukrao, i želi li dragovoljno snositi posljedice. Dakle, lustracija, kao i revizija dijela privatizacije, mora biti provediva, inače kakvu to političku poruku kao društvo šaljemo, da možete krasti i ubijati i ništa vam se neće dogoditi. Znači, nema predaje, moramo biti legalisti, kao što vam je poznato Europski parlament je donio zajednički prijedlog ‘Rezolicije o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe 2019/2819/RSP/’, kojom je vrlo jasno i nedvosmisleno definirano dva najveća zla dvadesetoga stoljeća, komunizam i nacizam, stavio ih u istu ravan te naložio članicama provođenje zaključaka iste.

    Kako je moguće da se praktički o svim drugim deklaracijama u Hrvatskoj bruji na sva zvona, od Istanbulske do Marakeškog sporazuma, a o ovoj niti jedne jedine riječi. Dva najveća medijska servisa, HTV i HINA, niti slova o ovome. Mi, kao HSP, smo Vladi i Saboru, zatim ministru pravosuđa i saborskom odboru za pravosuđe, podnijeli zahtjev, temeljen baš na ovoj Rezoluciji, da se žurno pokrene procedura donošenja ‘Zakona o zabrani i isticanju simbola totalitarnih sustava’ kao početna točka suočavanja sa užasnim komunističkim nasljeđem. Odgovor još uvijek čekamo, čekat ćemo još neko vrijeme, u slučaju ogluhe planiramo cijeli niz političkih akcija kako bi prijedlog došao na dnevni red politike.

    Kako gledate na (geo)političku situaciju u BiH?

    To pitanje, zbog svoje iznimne važnosti za Republiku Hrvatsku, zahtjeva posebnu opservaciju. ‘Ako ste zabrinut zbog regije, prvo pitanje nije Makedonija niti Albanija. To je Bosna i Hercegovina. Tempirana bomba, koja otkucava pokraj Hrvatske. Država je to koja se suočava s problemom džihadista koji se vraćaju’, izjavio je to 21. listopada u svom uredu u Elizejskoj palači francuski predsjednik Emanuel Macron, u razgovoru s novinarima The Economista. Naravno kako je ‘ćaršija’ žurno pokrenula kontra ofenzivu, kabinet predsjedavajućeg na razgovor je pozvao francuskog veleposlanika Roussona ne bi li pojasnio o čemu se radi.

    Dakle, službeno se i neslužbeno Sarajevo čudom čudi nečemu o čemu i ptice pjevaju, u isto vrijeme Hrvati koji žive u vrletima vilajeta, barem oni koji su u stanju pogledati dalje od vlastitoga nosa, odavno su shvatili kako je dogorjelo, kako je situacija značajno lošija od Macronove posve načelne opservacije. Bosna nije tempirana bomba od prekjučer niti je Bosnu ‘takvom kakva jest’ učinio rat, ona je takva od začeća, u njenom nukleusu, sadržajno i suštinski, utkano je i zrnce njene propasti. Povratak ‘džihadista’ nakon sloma kalifata, kao i druge krajnje složene međunarodne situacije, možda su tek dodatno usložile i zakomplicirale stanje stvari, no jasno je kako službena politika niti milimetra nije pomaknula od proklamirane predratne politike, dakle projekta stvaranja (pro)islamske države na tlu Europe.

    Gledajući s pozicije hrvatskih nacionalnih i državnih interesa, pravo je pitanje što će se dogoditi s Hrvatima koji žive na tlu BiH, kakva je, dakle, njihova daljnja sudbina?

    Narodi koji nisu u stanju učiti iz vlastitih pogrešaka osuđeni su na njihovo ponavljanje. U tom bi se kontekstu moglo analitički osvrnuti na dosadašnje, manje ili više, neuspješne politike službenoga Zagreba prema ‘drugoj hrvatskoj Domovini’, bez obzira na stranački predznak vladajućih.

    Recep Tayyip Erdoğan kao skrbnik BiH

    Sredinom listopada 2017. godine, sudjelujući u obilježavanju četrnaeste obljetnice smrti svoga oca, Bakir Izetbegović je javno i bez ikakvih ograda izjavio kako je ‘Babo’ prije smrti aktualnom predsjedniku Turske, Recepu Tayyipu Erdoğanu, povjerio ulogu svojevrsnoga skrbnika nad Bosnom. Erdoğan je, podsjetimo, bio posljednja osoba s kojom je pokojni Izetbegović razgovarao.

    ‘Moj je otac u njemu prepoznao budućeg jakog lidera i ostavio mu ‘u amanet’ brigu za BiH. Ja mislim da Erdoğan itekako dobro nosi taj ‘amanet’. Niti Bakira, a niti Aliju, prilikom ‘predaje Bosne u amanet’ nimalo nije smetala činjenica kako u Bosni žive još dva, i to kršćanska, naroda u čije ime Babo nikada nije imao mandat govoriti.

    Čak dapače, obzirom kako se radi o tvorcu ‘islamske deklaracije’, Hrvati su ga, i posebno Srbi, prihvaćali sa snažnom dozom rezerve. Mlađi Izetbegović je praktički u permanentnom kontaktu s Erdoğanom, jedan drugoga redovito oslovljavaju s ‘brate’, Turska se država posredstvom svoga veleposlanstva svake godine izravno uključi u obilježavanje godišnjice smrti Alije Izetbegovića. Prije nekoliko godina turska je nacionalna televizija bosanskoj publici čak poklonila dokumentarac ‘Alija, posljednji bedem islama’, u filmu se veliča lik i djelo pokojnog bošnjačkoga lidera, no čak je i njegovu sinu, koji je nazočio projekciji, zasmetao naslov koji je ocijenio ‘ipak malo pretencioznim i jednodimenzionalnim’.

    Kontinuitet SDA politike

    Bosna i Hercegovina je miljama daleko od unutarnjeg dogovora, njen opstanak jednako je upitan danas kao i ‘91. godine. Bez međunarodnog tutorstva ne može (pre)živjeti niti nekoliko mjeseci, no i tome će jednom doći kraj, prije svega zbog različitog, krajnje podcjenjivačkog i neravnopravnog odnosa međunarodne zajednice i visokog predstavnika prema hrvatskom narodu u odnosu na Bošnjake.

    Uz to, treba napomenuti kako Hrvate treći put ‘predstavlja’ oktroirani Željko Komšić, čijim izborom su Bošnjaci, valjda prema vlastitom shvaćanju, dobili autorska prava nad Hrvatima. Kad se sve zbroji jasno je kako Bosna teško krvari, trajati će točno onoliko koliko bude u interesu i na tome bude inzistirala međunarodna zajednica.

    Možda nam je sve trebalo biti jasnije 91. godine. To je bila, odnosno trebala je biti, prekretnica u hrvatsko-bošnjačkim odnosima, na žalost nije to tako shvaćeno s hrvatske strane. Naime, tada je, početkom listopada ’91. došlo do brutalnoga napada JNA na Ravno, malo hrvatsko mjesto na jugu Hercegovine, kao djela akcije napada JNA i četnika na Dubrovnik, Slano i Ston. I dok su Hrvate Ravnog granatama iz haubica zasipali pripadnici zloglasnog titogradskog korpusa, Alija Izetbegović je mrtav hladan izjavio kako ‘ovo nije naš rat! Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat’. Sve nakon toga je kontinuirani nastavak politike službenoga Sarajeva prema Hrvatima BiH, barem je danas jasno kakva je politika u pitanju.

    Naš problem je u tome što nismo razumjeli, ne govorim o sebi, meni je to bilo jasno već prije 25 godina, dakle što nismo shvatili na vrijeme da su Muslimani, danas Bošnjaci, tijekom pedesetogodišnje komunističke vladavine otkrili ‘novu političku platformu’ te stubokom promijenili svoje nacionalne prioritete. Dio Bošnjaka, naravno, i dalje ‘diše prohrvatski’ ali oni praktički ne predstavljaju apsolutno ništa značajno u sarajevskom političkom kolopletu. Dio hrvatskog političkog vodstva kao da je prespavao zadnjih pedeset godina prošlog stoljeća, nisu razumjeli što znači preuzimanje praktički svih poluga moći od strane proislamskog ‘klana Izetbegović’. Da je kojim slučajem na čelno mjesto zasjedo bilo tko drugi, vjerojatno bi budućnost krenula drugim smjerom a odnosi Hrvata i Bošnjaka također. Recimo, Fikret Adbić Babo, političar koji je na prvim predsjedničkim izborima dobio značajno više glasova od Alije Izetbegovića, no nakon toga je svojevoljno abdicirao i pod nerazjašnjenim okolnostima čelno mjesto prepustio Izetbegoviću.

    Danas je u Sarajevu pojam ‘ustaša’ postao sinonimom za biti Hrvat, s time što je pojam ‘ustaša’ transferiran u nešto krajnje degutantno, neprihvatljivo i nepoželjno, unatoč činjenici da su im očevi ili djedovi činili preko četrdeset posto pripadnika domobranstva ili ustaške vojnice na teritoriju današnje BiH. U naseljima gdje su Hrvati bili manjina devedesetih je započela i do danas ne prestaje majorizacija i represija, vrši se klasičan etnocid, kulturocid i eksplicitno etničko čišćenje. Uzalud se Hrvatima pozivati na ‘konstitutivnost’ kada Bošnjaci konstitutivnost tumače na svoj način, oni Hrvate uopće ne žele u Federaciji BiH. Osim možda u zapadnoj Hercegovini koja im nije interesantna jer znaju kako tamo nemaju što tražiti. Bosna je toliko konfuzna, nepredvidljiva, toliko neriješena, izobličena i kontradiktorna da to jednostavno ne možete vjerovati, to je čisti srednji vijek, čisti politički nadrealizam. Recimo, politiku nekadašnje ‘dodrinaške desnice’, osim dijela bosanskih franjevaca, nastavljaju Stipe Mesić, Ivo Josipović, Stjepan Kljujić i otkroirani Željko Komšić, koji, pazite sad dobro, u svome uredu, pored Titove, na vidnom mjestu drži sliku generala HOS-a Blaža Kraljevića, mučki likvidiranog od strane lopova, divljaka i kriminalaca iz takozvane ‘Kažnjeničke bojne’ HVO-a. Taj strašni zločin nikada nije procesuiran iako je poznat identitet i nalogodavaca i izvršitelja. Dakle, Blaža Kraljevića koji je naša pravaška svetinja, recimo to tako. U toj mučkoj likvidaciji poginuo mi je rođak koji se zove kao i ja, Ivan Granić, a likvidiran mi je i možda najbolji prijatelj Mario Medić, jedan od najboljih i najpoštenijih ljudi koje sam sreo u životu. Kakav je Hrvat bio ne treba govoriti.

    Zaključno, Hrvati Bosne i Hercegovine su zahvaljujući simultanom zaplotnjaštvu službenoga Sarajeva, zatim nesposobnosti, nesnalaženju, sektaštvu političkih analfabeta i kriminalaca u HDZ-a BiH, kao i promašajima Banskih Dvora, posve majorizirani, posljednji su narod u Europi koji nije slobodan. U politici nema prijateljstva, tu caruju interesi, tako je još od vremena staroga Rima. ‘Dvokorak’ bošnjačke državne politike, koja nudi ruku i vojni savez Hrvatima istovremeno pregovarajući i dogovarajući se sa Srbima, paradigma je današnje BiH. To na žalost, osim časnih i mudrih iznimaka, nitko od strane službenog i neslužbenog Zagreba nije shvaćao. Paradoksalno, upravo su silne političke promašaje Zagreba najskuplje platili njihovi najveći podupiratelji u BiH. Bosna i Hercegovina ima jedan nevjerojatan peh, o njoj su uvijek govorili i odlučivali upravo oni koji su o njoj najmanje znali.

    Izvor: Davor Dijanović/HKV.hr

  • Zoran Đošić imenovan Povjerenikom HSP-a za Bjelovarsko bilogorsku županiju i grad Bjelovar.


    Hrvatska stranka prava krenula je u ozbiljnu revitalizaciju stranke na području Bjelovarsko bilogorske županije.

    Odlukom predsjednika Hrvatske stranke prava Karla Starčevića Povjerenikom za Bjelovarsko bilogorsku županiju  i grad Grad Bjelovar, imenovan je ZORAN ĐOŠIĆ uz obvezu da u roku od 6 mjeseci stvori uvjete za osnivanje i održavanja ŽUPANIJSKOG ZBORA HSP-a za Bjelovarsko bilogorsku županiju i 3 mjeseca za osnivanje i održavanje Zbora za grad Bjelovar.

    Projekt “HSP DOM SVIH PRAVAŠA” u ovoj županiji daje značajne rezultate, kao i na prostoru cijele Hrvatske, te izražavamo opravdana očekivanja da će HSP i u ovoj županiji uskoro vratiti svoje nekadašnje pozicije,

    Ured za odnose  s javnošću HSP-a

  • PRESKUPA ĆIRILIČNA PROVOKACIJA U REŽIJI MILORADA PUPOVCA. Hoće li šareni plakati pomoći srpskom življu da prezime zimu?


    U četvrtak su u Zagrebu osvanuli jumbo plakati, pisani ćiriličnim pismom, na kojima se nalaze izborni slogani troje predsjedničkih kandidata, Kolinde Grabar Kitarović, Zorana Milanovića i Miroslava Škore. U potpisu navedenih plakata nalazi se naziv Srpskog narodnog vijeća (SNV).

    Doznajemo kako se SNV nije ogradio od spornih plakata, čak dapače najavljuju kako će iste postaviti i u drugim hrvatskim gradovima, prije svega u Rijeci i Splitu.

    Preskupa je to provokacija glavnog režisera Milorada Pupovca. Još je jednom, po tko zna koji put, demonstrirao svoje nesvakidašnje političko bahaćenje, no ovoga puta demonstrirao je i nevjerojatno omalovažavanje hrvatske države, napose njezinih poreznih obveznika.

    Naime, nepotrebno trošenje proračunskih sredstava, koja se iz državnog proračuna obilato izdvajaju za srpsku nacionalnu manjinu, poprimilo je ovoga puta posve bizarne okvire.

    Možemo razumjeti da gospodin Pupovac hrvatska proračunska sredstva troši onda kada se natječe u izbornoj kampanji, pa čak i na krajnje provokativan, na momente i neumjesan, način kao na posljednjim europskim izborima, no uplitati se ovako skupo i nepotrebno u predsjedničku kampanju gdje SNV nema, niti je primjereno da ima, svoga predsjedničkog kandidata, svakako je politička poruka.

    Kome ovo treba i kakvu nam političku poruku šalju SNV i gospodin Milorad Pupovac vjerojatno ćemo doznati nešto kasnije, no ono što je sasvim sigurno jest činjenica kako ovaj politički igrokaz nije trebao pripadnicima srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, još manje će im koristiti bilo u političkom bilo u ekonomskom smislu.

    Poznato je kako oglasni prostori na kojima se nalaze jumbo plakati na frekventnijim zagrebačkim pozicijama koštaju i po nekoliko desetina tisuća kuna, a zakupljenih plakata nije mali broj. U konačnici, jasno je kako se radi i o stotinama tisuća kuna koje će neka agencija uprihoditi od strane ove manjinske organizacije. Stoga se nameće logično pitanje s kojim pravom i do kada će gospodin Milorad Pupovac, skupa sa manjinskim društvom iz SNV-a, razbacivati naš proračunski novac?

    Na području Republike Hrvatske, posebice u njezinim ruralnim dijelovima, naseljeni su pripadnici srpske nacionalne manjine. Na tim područjima živi se teško, praktički na rubu gole egzistencije i opstanka. Ne bi li bilo logičnije da je gospodin Pupovac bačena sredstva na nekakve reklamne plakate po gradu Zagrebu transferirao baš u ta područja, posebice u ove zimske dane kada se vanjska temperatura spušta i dvadeset stupnjeva ispod ništice.

    Manjak empatije prema svome narodu Milorad Pupovac je demonstrirao već više puta, no nikada ovako bahato, ovako bezobrazno i drsko. I sve, na žalost, uz blagoslov svoga lojalnoga koalicijskoga partnera Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ).

    Svjedoci smo kako je Vlada Republike Hrvatske prije nekoliko dana okončala štrajk prosvjetnih djelatnika na posve sramotan način izbacivanjem nenastavnoga osoblja iz postignutog dogovora. Tu sramotnu odluku Premijer je obrazložio nedostatkom sredstava u državnom proračunu. Stoga se postavlja logično pitanje kako je moguće da ‘prosvjetarima’ dodijeljena sredstva Premijer važe filigranskom vagom, a pripadnicima srpske nacionalne manjine sredstva dijeli i šakom i kapom. I to sve kako bi gospodin Pupovac mogao izvoditi svoje besmislene političke akrobacije i igrokaze.

    Da nije žalosno, bilo bi smješno. No to je hrvatska politička zbilja skrojena po naputcima dvije tzv. najveće hrvatske političke stranke, HDZ-u i SDP-u.

    Ured za odnose s javnošću HSP-a

     

  • HDZ-ovi kosturi iz ormara; Zbog duga MUP-u za vatrogasno vozilo, Starčević će prijaviti bivšu HDZ-ovu vlast u Gospiću


    Grad Gospić deset godina ne plaća MUP-u rate za nabavu navalnoga vatrogasnog vozila, a gradonačelnik Karlo Starčević (HSP) tvrdi kako te obveze nema ni u starim ni u novijim gradskim proračunima, što smatra namjernim skrivanjem, te je u srijedu najavio kaznenu prijavu protiv bivše HDZ-ove vlasti.

    Vozilo vrijedno gotovo 1,7 milijuna kuna, Grad je 2009. godine preuzeo na temelju ugovora o davanju vatrogasnog vozila na korištenje, koji su potpisali tadašnji gradonačelnik Milan Kolić i ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko.

    Grad posjeduje opomenu MUP-a koja je došla prije izbora 2017., zbog čega se ne može pozvati na zastaru, ali u gradskoj evidenciji, kako je za Hinu rekao Starčević, nisu našli “nijedan dokument koji bi upućivao na tu obvezu”.

    “Obveza je vjerojatno izdvojena i sklonjena, nemamo nijedan papir te ću podnijeti kaznenu prijavu protiv onih koji su uskratili tu informaciju, a to su Petar Radošević, koji je bio i jest predsjednik Gradskog vijeća, protiv bivšega gradonačelnika Petra Krmpotića i njegovih zamjenika Ivana Biljana i Marte Grgurić, s tim da je Biljan bio zadužen za komunalne djelatnosti”, rekao je Starčević.

    Da je riječ o mutnim poslovima, zloporabi položaja i ovlasti, ustvrdio je Starčević, govori i to što u obveze nije uvršten dug, a to vatrogasno vozilo čak se ne vodi ni knjigovodstveno na Grad, što se mora razriješiti.

    Prema MUP-ovoj dokumentaciji, prije ugovora ugovoru o davanju na korištenje vozila potpisan je kupoprodajni ugovor 5. studenoga 2008. na 1,7 milijuna kuna, no od tada nema nijedne uplate sa svrhom otplate vozila, ističe se u današnjemu gradonačelnikovom priopćenju.

    Štoviše, gradonačelnik tvrdi da prilikom primopredaje te dužnosti od prošlog gradonačelnika u primopredajnom zapisniku nema obveze plaćanja vozila, ono nije iskazano ni u knjigovodstvenoj evidenciji, ali postoji dokumentacija da su Državna revizija, Ministarstvo financija i Županijsko državno odvjetništvo Ministarstvu unutarnjih poslova dali preporuku da se kroz deset beskamatnih mjesečnih rata poštuje ugovor.

    Starčević smatra da su bivši dužnosnici “godinama svjesno prikrivali obveze Grada, a predsjednik Gradskog vijeća Petar Radošević, koji je bio upoznat sa svim, ipak je na sjednicama Gradskog vijeća “usvajao odluke o proračunu u kojemu su prikazani lažni podatci”.

    “Na taj način je Krmpotić sve građane doveo u zabludu koja će rezultirati još većom štetom za Grad Gospić. U Gradskom vijeću sjede osobe ili njihovi nalogodavci koji su u proteklih 10 godina prouzročili velike štete i financijske gubitke proračunu Grada Gospića, koje i danas saniramo. Čitava garnitura negdašnjih visokih dužnosnika prikrivala je obveze i netransparentno upravljala gradskim proračunom – što će se konačnici doći na naplatu svima nama poreznim obveznicima Grada Gospića”, stoji u priopćenju.

    Dopis sličnog sadržaja poslan je i MUP-u sa zahtjevom gradonačelnika za sastanak s ministrom Davorom Božinovićem kako bi se razriješila i uskladila dokumentacija.

  • HSP Splitsko-dalmatinske županije ima novo vodstvo.


    HSP Splitsko-dalmatinske županije dana održao je u petak izborni zbor. Nakon ostavke predsjednika županijske organizacije Ivice Vladave, predsjednik stranke Karlo Starčević imenovao je Željana Jurlina iz kaštelanskog HSP-a za povjerenika za Splitsko-dalmatinsku županiju.

    Izborni zbor održan je u prostorijama HSP-a u Splitu uz nazočnost 13 županijskih podružnica, a vodio ga je član Predsjedništva HSP-a i predsjednik splitske podružnice Hrvoje Marušić.

    Evo i rezultata izbornog zbora. Predsjedništvo HSP-a SDŽ sada čine predsjednik Željan Jurlin, dopredsjednici Ranko Topić i Zdravko Galić, tajnik Marijo Popović i rizničar Damir Zaradić.

    Članovi Nadzornog odbora su Mile Tomas, Miroslav Šolić i Slaven Maršić, a županijskog sud časti Đoni Runje, Neven Ćurković, Nedo Šapina, Marijo Sičić i Goran Gutić.

    hsp sdž

  • HSP neće podržati niti jednog kandidata u prvom krugu predsjedničkih izbora


    Na sjednici Glavnog stana održanoj u subotu 23.11.2019. donesene su neke važne odluke.
    Tako je, na prijedlog Predsjednika HSP Karla Starčevića, velikom većinom glasova u Predsjedništvo HSP kooptiran doc. dr. Ivica Granić.
    Za javnost je sigurno najinteresantnija odluka o načinu sudjelovanja HSP na predsjedničkim izborima, a koju je Glavni stan HSP izglasovao sa 17 glasova za, te po jednim glasom protiv i jednim suzdržanim.
    Odluka glasi:
    „HSP u prvom krugu predsjedničkih izbora neće podržati niti jednog kandidata, budući da niti jedan predstavljeni program nijednog kandidata nije podudaran niti s Programskim smjernicama HSP iz veljače 2018, niti s Programskom deklaracijom o hrvatskom zajedništvu koju smo objavili u kolovozu 2019.
    HSP poziva sve svoje članove i simpatizere da izađu na predsjedničke izbore i podrže kandidata za kojeg smatraju da će najbolje predstavljati hrvatsku državu i najbolje zastupati i štititi hrvatski narod.“

    Predsjednik HSP Karlo Starčević je potom objavio odluku o sazivanju Izvanrednog izbornog sabora HSP za 29.2.2020, a Glavni stan HSP je donio nekoliko odluka vezanih uz pripremu za provođenje Sabora.

    Potom je, a nakon predstavljanja prijedloga, donesena jednoglasna odluka o osnivanju Političke akademije HSP „Eugen Kvaternik“, za čijeg je voditelja jednoglasno izabran doc. dr. Ivica Granić. Na sljedećoj sjednici Glavnog stana voditelj će predstaviti detaljan Program rada akademije.

    Ured za odnose s javnošću HSP

  • HSP traži uklanjanje svih simbola totalitarnog komunističkog režima.


    Hrvatska stranka prava (HSP) u utorak je pozvala predstavnike vlasti da žurno donesu Zakon o zabrani i isticanju simbola totalitarnih režima – i nacističkih i komunističkih – u hrvatskom javnom prostoru, a u svjetlu rezolucije Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe.

    Ocijenivši kako vladajući prešućuju donošenje rezolucije, kao i državni mediji, iz HSP-a su najavili kako će svim relevantnim državnim institucijama dostaviti pismeni prijedlog u kojem traže zabranu isticanja totalitarnih simbola. U suprotnom, najavili su, obratit će se EP-u, tijelu koje je i donijelo rezoluciju.

    Europski parlament je 19. rujna usvojio rezoluciju osudivši i izjednačivši nacističke i komunističke zločine, kao i zločine ostalih režima. Rezolucija je u Hrvatskoj dočekana s oprečnim reakcijama, podržavanjem ili osporavanjem zbog, kako se navodi, izjednačavanja nacizma i komunizma.

    Konferenciju je otvorio Ivica Granić te je napomenuo kako je Europski parlament 18. rujna 2019. donio rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe.

    Naglasio je i kako dokument nije ishitren, kako je europski parlament na njemu radio tri godine (povjesničari i političari).

    Za razliku od istanbulske rezolucije i marakeškog sporazuma, koji su bili dominantna tema u javnom prostoru, ova rezolucija je prošla nezapaženo.

    “Ovom rezolucijom europski parlament traži da se one zemlje koje to još nisu odrede prema svim totalitarizmima, bez obzira radilo se o komunizmu, nacizmu ili fašizmu. Nurnberški proces definirao je nacizam i fašizam kao zločinačke ideologije te ih i pravosudnog kaznio. Problem je što komunizam nije imao svoj nurnberški proces i zločini tog totalitarnog sustava su ostali nekažnjeni, on se doživljava kao manje zlo. Republika Hrvatska, kao odgovorna članica Europske unije, mora odmah započeti proces dekomunizacije društva, a prvi potez u tom smjeru mora biti donošenja Zakona o zabrani i isticanju simbola totalitarnih režima u javnom prostoru. Tijekom egzistiranje jugoslovenske državne zajednice vršila su se masovna ubojstva deportacije likvidacije političkih protivnika, što je dovelo do nezapamćenih gubitaka života i slobode u do tada neviđenim razmjerima na ovim prostorima”, rekao je Granić.

    Starčević: ‘Poluge moći u Republici Hrvatskoj drže sinovi komunističke buržoazije’

    Na konferenciji se obratio i predsjednik HSP-a Karlo Starčević. Zapitao se kako je moguće da Republika Hrvatska još uvijek nema snage započeti taj proces.

    “Mislim da je odgovor jasan, nažalost i sad poluge moći u Republici Hrvatskoj drže sinovi komunističke buržoazije, koji su ujedno i popljačkali zemlju. Lustraciju treba hitno provesti, makar i na bolesnoj razini, jer se ova pljačka narodnog bogatstva mora zaustaviti. Lustraciju ne smatram samo političkim pitanjem nego i gospodarskim. Nažalost ova vladajuća garnitura kao i sve do sada su nas toliko zadužile da će i naši unuci otplaćivati te kredite”, rekao je Starčević.

    Starčević je napomenuo i da su neke europske zemlje zabranile isticanje nacističkih i komunističkih simbola pa je pozvao i hrvatske vlasti da učine isto jer su “među ostalim, nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću”.

    Starčević smatra da simboli kojima se veliča “totalitarni jugoslavenski komunistički režim prikriveno i propagiraju taj zločinački sustav”.

    Za kraj, čelnici HSP-a na kraju su zaključili da će, u slučaju nečinjenja i nepostupanja po naputcima rezolucije, biti prisiljeni obratiti se Vijeću Europe i ostalim mjerodavnim europskim institucijama.


    U nastavku donosimo tekst zahtjeva  kojeg će HSP dostaviti svim relevantnim adresama u Hrvatskoj.


    U Zagrebu, 19. studenoga 2019. godine

    • Vlada Republike Hrvatske n/p mr.sc. Andrej Plenković Predsjednik vlade RH

      Sabor Republike Hrvatske n/p Gordan Jandroković Predsjednik Sabora RH

      Ministarstvo pravosuđa n/p Dražen Bošnjaković Ministar pravosuđa

      Hrvatski Sabor – Odbor za pravosuđe n/p Orsat Miljenić Predsjednik odora

      Zastupnici u Saboru Republike Hrvatske  -svima-

     

    PREDMET: Zakon o zabrani i isticanju simbola totalitarnih režima u javnom prostoru, -traži se;

    Poštovani Predsjedniče Vlade Republike Hrvatske, poštovani Predsjedniče Sabora Republike Hrvatske, poštovani Ministre pravosuđa Republike Hrvatske, poštovani predsjedniče Odbora za pravosuđe, poštovani zastupnici u Saboru Republike Hrvatske, kao što vam je poznato, na prijedlog kluba zastupnika PPE-a, kluba zastupnika S&D-a, kluba Renew kao i kluba zastupnika ECR-a, Europski parlament donio je dana 18.09.2019. godine zajednički prijedlog Rezolicije o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe 2019/2819/RSP/ (Resolution on the importance of European remembrance for the future of Europe).

    Uzimajući u obzir univerzalna načela ljudskih prava i temeljna načela Europske unije, kao zajednice utemeljene na zajedničkim vrijednostima, te također uzimajući u obzir izjavu koju su 22. kolovoza 2019. uoči Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima dali prvi podpredsjednik Timmermans i povjerenica Jourová, kao i Opću deklaraciju Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima usvojenu 10. prosinca 1948. godine, te na koncu posebno uzimajući u obzir poziv svim državama članicama EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički i nacistički režimi, Hrvatska stranka prava (HSP) traži žurno donošenje

    Zakona o zabrani i isticanju simbola totalitarnih režima u javnom prostoru

    Napominjemo kako je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola.

    Obrazloženje zahtjeva:

    U javnom prostoru Republike Hrvatske, parkovima, institucijama, trgovima, ulicama itd. i dalje egzistira nazivlje, simboli i spomenici kojima se veliča totalitarni jugoslavenski komunistički režim, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i poraća, te prikrivenom propagiranju tog zločinačkog političkog sustava.

    Sjećanje na žrtve totalitarnih režima, priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom naslijeđu zločina koje su počinile komunističke, nacističke i druge diktature, od ključne su važnosti za jedinstvo Europe i njezinog naroda, kao i za izgradnju otpornosti Europe na današnje vanjske prijetnje ili direktne ugroze.

    Nakon poraza nacističkog režima i završetka Drugog svjetskog rata neke su europske zemlje mogle provesti obnovu i započeti proces suočavanja i pomirenja, dok su druge europske zemlje, poput nedemokratske i totalitarne tzv. SFR Jugoslavije, uključujući i njezinu socijalističku hrvatsku sastavnicu, ostale pod komunističkom diktaturom još pola stoljeća, te su im sloboda, suverenitet, dostojanstvo, ljudska prava i društveno – gospodarski razvoj i dalje bili uskraćeni.

    Zločini nacističkog režima ocijenjeni su i kažnjeni u okviru Nürnberškog procesa, no još uvijek postoji žurna potreba za većom osviještenošću, moralnim preispitivanjem i pravnim istragama u pogledu zločina drugih diktatura, prije svega komunističke.

    Prema članku 2. EU-a Unija se temelji na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina. Te bi vrijednosti trebale biti zajedničke svim državama članicama.

    Jugoslavenski totalitarni komunistički režim, na čijem se čelu sve do svoje smrti bio komunistički diktator, Josip Broz zvani Tito, provodio je masovna ubojstva, deportacije, likvidacije političkih neistomišljenika, doveo je do nezapamćenih gubitaka života i slobode u dotad neviđenim razmjerima na ovim prostorima.

    Republika Hrvatska, kao odgovorna članica EU, morala je najoštrije osuditi te zločine, no to se iz raznih razloga ipak nije dogodilo, osim možda ponegdje, i to na posve deklarativnoj razini.

    Europska komisija, izražavajući svoje duboko poštovanje za svaku žrtvu totalitarnih režima, pozvala je europske institucije i aktere da učine sve što je u njihovoj moći kako bi održali sjećanje na stravične totalitarne zločine protiv čovječnosti i sustavna teška kršenja ljudskih prava. Također, Europska komisija je pozvala države članice da pred sudove iznesu takve slučajeve, kako se zločini više nikada ne bi ponovili.

    Hrvatska stranka prava, bez iznimke i odgode, traži provođenje upravo takve politike, jer bez sjećanja i sankcioniranja zločina ne može biti pomirenja, bez obzira o kojem se obliku totalitarne vlasti radilo, komunističkom ili nekom drugom, dakle bez obzira na njegov ideološki predznak.
    Nakon što Republika Hrvatska donese Zakon o zabrani i isticanju simbola totalitarnih režima u javnom prostoru, također tražimo, sukladno naputku Europske komisije, da se u Republici Hrvatskoj 23. kolovoza obilježava kao Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, kako bi se i na taj način razvijala svijest mlađih generacija o tim temama.

    Republika Hrvatska se mora zalagati za zajedničku kulturu sjećanja, koja će odbacivati zločine komunističkih, fašističkih, staljinističkih i drugih totalitarnih i autoritarnih režima iz prošlosti i služiti kao sredstvo za izgradnju otpornosti na današnje prijetnje demokratizaciji društva, naročito među mlađim naraštajima.

    U svjetlu pristupanja EU-u i NATO-u, Republika Hrvatska se vratila u europsku obitelj slobodnih demokratskih zemalja, te se na taj način mora i ponašati.
    Sukladno tome, Hrvatska stranka prava također traži najoštriju sankcioniranje ekstremnih filo jugoslavenskih, javnih ili tajnih, političkih snaga u javnome prostoru, koje sve više posežu za iskrivljivanjem povijesnih činjenica te koriste simboliku i retoriku u kojoj se čuju odjeci nekih aspekata totalitarne komunističke propagande.

    Dakle, tražimo da se Republika Hrvatska, kao odgovorna članice EU, pridržava odredbi Okvirne odluke Vijeća, da se suprotstavi prikrivenim filo jugoslavenskim organizacijama ili pojedincima koji iskrivljuju povijesne činjenice, šire govor mržnje i nasilja u javnim prostoru i na internetu.

    Tragična prošlost našega naroda trebala bi služiti kao moralna i politička inspiracija za suočavanje s izazovima današnjice, uključujući borbu za pravednije sutra, stvarajući tako otvoreno i tolerantno društvo i zajednicu koja prihvaća etničke, vjerske i druge demokratske vrijednosti, primjenjujući ih na sve. Zbog toga, kao i svega gore navedenoga, tražimo žurno donošenje Zakona o zabrani i isticanju simbola totalitarnih režima u javnom prostoru.

    U suprotnome, dakle u slučaju nečinjena i ignoriranja Rezolucije o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe 2019/2819/RSP/, (Resolution on the importance of European remembrance for the future of Europe), biti ćemo primorani obratiti se Europskom parlamentu, kao krovnom tijelu Europske unije i tijelu koje je donijelo predmetnu Rezoluciju.

    PREDSJEDNIK
    Karlo Starčević

    Izvor: Direktno / HSP
    Glas IstrePriznajemt portalnacionalnoKamenjarero teleivanec,

  • HSP se poklonio žrtvi Vukovara i Škabrnje


    Hrvatska stranka prava je danas obilježila dan kada su dva hrvatska mjesta pala pod najezdom barbara s istoka, dva mjesta koja su još uvijek bolna rana na tkivu hrvatskog naroda VUKOVAR I ŠKABRNJA.

    Predsjednik HSP-a Karlo Starčević s izaslanstvom je odao počast i poštovanje svim žtvama Vukovara. Najprije se s izaslanstvom poklonio kod spomenika francuskom dragovoljcu i pripadniku HOS-a Jean Michaelu Nicolieru kod istoimenog mosta na rijeci Vuki. Potom je sudjelovao u koloni sjećanja do memorijalnog groblja u Vukovaru gdje je s izaslanstvom položio cvijeće i zapalio svijeće u čast svih koji su pali u obrani Vukovara i svakog pedlja hrvatske zemlje.

    Predsjednik Glavnog stana Nikica Augustinović s izaslanstvom sudjelovao je na komemoraciji u Škabrnji gdje smo zajedno s ostalim poštovateljima škabrnjskih žrtava zapalili svijeće i položili vijence u čast nedužnih žrtava Škabrnje.

    I u Vukovaru i u Škabrnji sudjelovao je veliki broj članova HSP-a iz svih dijelova Hrvatske. Od Dubrovnika do Iloka, pa ovaj put nećemo nabrajti sva mjesta, da ne bi nekoga preskočili ili izostavili.

    Posebno nas raduje činjenica da pravaši izražavaju stav da nikad i nitko nema pravo dovoditi u pitanje kolone sjećanja ni u Škabrnji, ni u Vukovaru, čak šta više isto i na isti način treba obilježiti sva stratišta hrvatskog naroda na cijelom teritoriju Hrvatske.

    hsp

    Više fotografija OVDJE

  • Održan Izborni zbor HSP Omiš – na čelu podružnice mladi profesor Tonći Kuvačić.


    Dana 15.studenoga 2019.g. u nazočnosti velikog broja članova održan je Izborni zbor HSP-a za grad Omiš.

    Zbor je otvorio Željan Jurlin kao Povjerenik HSP-a za Splitsko-dalmatinsku županiju, istaknuvši pri tome kako je Omiška stina nezaobilazna pravaška sredina i politički čimbenik u SDŽ. Nakon zahvale domaćinima kao i srdačnog pozdrava svima nazočnim upoznao ih je s političkom situacijom HSP-a na razini Splitsko-dalmatinske županije, a nakon toga je predložio radno predsjedništvo u sastavu; Marijo Popović kao predsjednik te Mario Franić i Marijo Sičić kao članovi koje je jednoglasno prihvaćeno.

    Jednoglasnom potporom izabrani su svi dužnosnici Podružnice. Tako je za predsjednika izabran prof. Tonći Kuvačić, dopredsjednici Ivo Bradarić i Stipe Ćoso, legenda Domovinskog rata, tajnik Tomislav Bradarić, rizničar Mate Mihaljević te za članove Izvršnog odbora Mile Tomas, Kažimir Tomasović,
    Zvonko Mlikotić i Miroslav Ribičić.

    U nadzorni odbor izabrani su Zvonimir Kujundžić kao predsjednik te članovi Jozo Srdanović i Mate Lelas.
    Novoizabrani predsjednik Kuvačić zahvalio se na ukazanom povjerenju te istaknuo važnost kvalitetnog, kontinuiranog i zajedničkog rada za dobrobit svih Omišana jer upravo je to jedini ispravan politički putokaz.
    Spoj visokoobrazovane mladosti i iskusnih starijih članova zasigurno je dobitna kombinacija koja će rezultat svojeg rada pokazati na idućim lokalnim izborima u gradu Omišu.
    Poseban dragi gost Izbornog zbora bio je Denis Dujmović, vijećnik HDS-a u gradskom vijeću Omiša te koalicijski partner HSP-a na prošlim lokalnim izborima koji je također pozdravio sve prisutne te zaželio rad novom vodstvu u nadi buduće korektne i kvalitetne suradnje.

    Nema predaje, nema izdaje. Omiš kao i cijela SDŽ nezaustavljivo kreće u novu političku bitku.

    HSP Omiš

  • HSP ZADAR UPUTIO OTVORENO PISMO GRADSKIM VLASTIMA ZADRA!



    Poštovani,

    Povod ovome Pismu je možda prozaičan, ali dovoljno slikovit kako bi se kroz taj primjer pokazalo pravo stanje u našem Gradu i uvjetima u kojima živimo mi, njegovi žitelji. Naime, smatramo da HSP kao najstarija i najdomoljubnija stranka ne samo u Hrvatskoj nego i u Zadru, koju je još šezdesetih godina 19. stoljeća, u našem gradu utemeljio i predvodio don IVO PRODAN, dakle prije 160 godina, zaslužuje, u današnje vrijeme, u našem gradu imati minimalne uvjete za rad i djelovanje, a to je radni prostor.

    Službeni, unificirani odgovor na našu zamolbu za najam poslovnog prostora, poslala nam je gradska birokracija pod brojem; 2198/01-6/1-19-2, koncem rujna ove godine s objašnjenjem kako; „Grad Zadar trenutno ne raspolaže s prikladnim slobodnim prostorom koji bi mogao iznajmiti.“…, unatoč činjenici što smo im naveli nekoliko slobodnih, praznih prostora koji zjape prazni i devastirani, a samo u ulici don Ive Prodana, ima ih barem pet što godinama stoje ne iznajmljeni.

    No neslužbeni odgovor, dobiven od nekoliko „gradskih službenika“, dakle ne narodnih nego gradskih službenika, koji slijepo i vjerno služe gradskoj vladajućoj oligarhiji a ne hrvatskom narodu koji ih plaća i njih i kompletnu gradsku vlast i upravu, koja je izgleda svrhom sama sebi i svojim interesima a ne interesima i boljitku žitelja grada Zadra, glasi;“ Grad je u obvezi dodijeliti prostore samo strankama koje participiraju u gradskoj i županijskoj skupštini.“- kažemo, neslužbeni odgovor, jer oni vrlo dobro znaju da takav stav nema uporišta ni u jednom zakonu, naprotiv, u suprotnosti je s Ustavom i izrazito diskriminirajući u odnosu na demokratska načela, principe i zakonitosti političkog djelovanja.

    Dakle to je bio povod ovome Pismu, a uzroci su puno dublji i tragičniji za većinu žitelja grada Zadra, pa nabrojimo samo neke;

    -Grad Zadar posljednjih nekoliko godina SUSTAVNO PROPADA; Korupcija, mito, nepotizam, porast kriminala i kaznenih djela, porast ilegalnog rasturanja i konzumiranja droga,maloljetničko i učeničko nasilje, porast broja socijalno ugroženih i gladnih korisnika pučke kuhinje, porast iseljavanja mladih ljudi i useljavanja u grad i županiju strane radne snage…, to su samo neke posljedice nesposobnosti onih koji vode i upravljaju ovim gradom i županijom u tajnom savezu s najjačom oporbenom strankom, koja u biti nikad nije ni sišla s vlasti u gradu Zadru, nego, fingirajući nekakvu oporbu, vrlo lukavo surađuje s vladajućima dijeleći sve sinekure i izvlačeći nečasnim radnjama veliki kapital iz ovoga grada ujedno uništavajući i zadrane i Zadar.

    Divno je gledati svekoliki napredak dalmatinskih gradova; Šibenika, Splita i Dubrovnika. Brojke njihova gospodarskog rasta su svake godine sve veće, turistički promet se povećava, broj putnika u zračnim i pomorskim lukama je iz godine u godinu dvoznamenkastog rasta, a što je sa Zadrom?

    – Zašto je naš grad u svega nekoliko godina od najuspješnije turističke destinacije postao najnepoželjnija, tako da na koncu ove sezone nismo ni među prvih 7 gradova po turističkom prometu?

    – Koliku korist zadrani imaju od napokon završene i najljepše putničke luke na Mediteranu?

    – Koliku korist imamo od super moderne i brze pristupne ceste autoputu? – Gdje su novootvorena radna mjesta koja su trebala nastati iz tih projekata?

    – U što se ulažu sredstva iz fondova EU i zašto nisu povučena i iskorištena na vrijeme?

    Milijun je ovakvih pitanja koja se mogu postaviti, a na koja je odgovor u pojavama koje smo prethodno spomenuli. Ta pojava grabeži i rasprodaje svega što vrijedi u našem gradu je dovela do sveopćeg siromašenja hrvatskog naroda kako u materijalnom tako, a što je puno važnije, u duhovnom smislu. Jedino što je u Zadru profitabilno, osim trgovačkih marketa i hotela koji su u vlasništvu stranaca je Zadarska bolnica i Ugljanska psihijatrija koje su svakodnevno dupkom pune, ali nažalost, nakon boravka u njima pacijenti moraju na „popravke“ u Zagrebačke bolnice ili na gradsko groblje. Zašto? Pa zato što i u tim i takvim ustanovama vladaju sve one bolesti prije navedene.

    Treba li spominjati školstvo, skrb o djeci, visoko obrazovanje? Kad je Zadar napokon postao sveučilišni grad i kad je mogao vratiti srednjovjekovni sjaj i slavu, sveučilište se srozalo na provincijsko učilište tako da će ga uskoro i Šibenik prestići. Hoćemo li govoriti o kulturi?

    O tome da Zadar nema kvalitetan festival na kojemu bi zadarska djeca i mladež pokazali i izrazili svoje stvaralaštvo, dok ih Šibenik, Split i Dubrovnik imaju u izobilju? Imamo Glazbene večeri u Sv. Donatu, događaj koji bi mogao proći u Beču ili Salzburgu, a ne u Zadru među rijetkom publikom koja se donekle razumije u tu vrstu glazbe i uglavnom onih novokomponiranih tajkuna koji dolaze pokazati skupu garderobu, a usne su im neobrisivo masne od bukovačke jaretine?

    Mogli bismo ovako napisati cijelu knjigu, no, čemu? Potrebno je ovakvom stanju naći prave uzroke i riješiti se bolesnog stanja u korijenu.

    A to je; Zadar je do Domovinskog rata bio utvrda jugoslavenstva i srpstva. Kad bi koji domoljub podigao glavu bio bi prognan, pogubljen ili zatvoren, kao što je bio slučaj u čistkama hrvatskih domoljuba 1968. i 1974. godine.

    Zadar je bio utvrda Jugoslavenske vojske, prekriven i pokriven kasarnama i jugo oficirima i njihovim familijama. Bilo je to i uporište jugoslavenskih tajnih službi i represivnog aparata. Sve su kontrolirali i svime su upravljali. Hrvatska sirotinja u Zadru je mogla raditi najteže i najprljavije poslove u jugoslavenskim poduzećima namjenske proizvodnje i preživljavati iz dana u dan. Dakle sve, od činovnika, preko šefića do direktora u poduzećima a naročito pravosuđe i mediji su bili u rukama okupatora i njihovih sluga i doušnika. Zadar je bio do srži zatrovan i porobljen.

    Što smo napravili u ratu? Ništa. Dok je Grad bio u okruženju i pred padom, napustili su grad, nosili su vreće novca opljačkanog iz naše zadarske banke na Zračnu luku podmićujući četnike na način „pola tebi pola meni“, da fol ne razaraju grad, a oni su sebe i svoje u svakom slučaju osigurali bez obzira na ishod rata, moji ratnici i moja postrojba je jedina cjelovita ostala u gradu braneći ga i s mora i s kopna uz nadljudske napore i žrtve, ujedno spašavajući i civile i napuštenu vojsku od strane njihovih zapovjednika i Bogu hvala, uspjeli smo obraniti Grad.

    Nakon toga, a naročito nakon Akcije Maslenica, vrapci oblače džins, konobari i šoferi postaju generali, lopovi, udbaši i doušnici postaju vlasnici poduzeća, komunjare, visoki udbaši i kosovci postaju dužnosnici u gradu i županiji, a pravosuđe ostaje isto, udbaško, jugoslavensko i protuhrvatsko dijelom ostajući na istim pozicijama, a dijelom odlazeći u unosne advokature i javna bilježništva planski štiteći svoje jatake i prijatelje u sveopćoj pljački i legalizaciji iste.

    A moji ratnici, djeca, dragovoljci? Što s njima? Što sam njima mogao reći nakon rata kad su ostali na ulici, a bili su heroji koji su spasili ovaj grad i mnoge gradove diljem Hrvatske? Što sam im mogao reći kad su tražili posao i prava od onih koji su do jučer progonili njihove očeve? Ništa. Ništa im nisam mogao reći osim što sam želio da sam i ja poginuo s onima koji su nas prerano napustili?

    Što sam im mogao reći kad su nas poslije rata počeli progoniti isti oni koji su nas progonili i prije rata? Što? Mir je. Demokracija. Izbori, a oni su na vlasti. Sve je legalno. Nema više rješavanja stvari koje smo trebali riješiti kad je bilo vrijeme. Naš, moj grijeh propusta. Kajem se Bože. To je jedino što sam toj djeci ratnicima mogao reći. Nažalost nekima to nije bilo dovoljno i u svojoj nemoći, poštujući zakone države za koju smo se borili, okrenuli su cijevi svoga trofejnog oružja u – sebe. Eto bagro udbaška, jugoslavenska, komunjarska, to je ono što vam zamjeramo. Nije nas puno briga što ste sve pokrali i uništili, krivi ste što su naša braća bila prisiljena dignuti ruku na sebe i skratiti svoje mlade živote.

    I zato se maknite, bježite, ponesite i požderite sve što ste ukrali i opljačkali, kad vas ne bude mladi Hrvati će ponovo sve izgraditi veće i ljepše nego ikad. Samo se maknite.

    Raspišite prijevremene lokalne izbore jer jer ste svima dodijali i ne možemo vas više gledati. Dajte mjesto mladim zadranima, mladim školovanim Hrvatima koji sa završenim fakultetima moraju raditi sezonske poslove i stanovati kod roditelja ili ići u inozemstvo samo zato što vam nisu rodijaci, kumovi ili što vam se ne žele pokloniti.

    Ne, Hrvat se klanja samo Dragom Bogu i samo njemu vjeruje. Da nas sutra pozovete i kažete; evo vam palača, a ne maleni poslovni prostor, naš odgovor je NE! HSP je stvorila HOS, najslavnije i najhrabrije postrojbe hrvatske vojske bez ičije pomoći, tako ćemo ponovo, taman iz nekog podruma ili garaže koju će nam ustupiti neki naš pripadnik, ponovo stvoriti vodeću stranku u Zadru i napokon dovršiti posao koji nismo uradili za vrijeme rata.

    Očistit ćemo i lustrirati Grad i sve gradske službe uz Božju pomoć!

    U Zadru, 13. studeni 2019. 
    HSP Zadar
    Marinko Radas, predsjednik

  • HSP DELNICE: ILEGALNI MIGRANTI ZAPALILI JOŠ JEDNU KUĆU! VOJSKU NA GRANICE!


    Zašto govorimo  o tomu da vojska mora stati na hrvatsku granicu? Upravo ove slike su jedan od mnogih razloga koji odgovaraju na ovo pitanje. Na slici možete vidjeti izgorjelu šumarsku kuću na Platku koja je ovako završila nakon posjete ilegalnih migranata.

    Sigurnost građana RH je ugrožena, imovinu konstantno uništavaju ljudi koji nemaju identitet i čija se prisutnost zataškava ili negira. Tko će platiti štetu nakon što vam ilegalni migranti devastiraju imovinu, zapale ju i unište ono što ste godinama stvarali? Mislim da svi znamo odgovor na to, a odgovor je da ćete platiti upravo vi, vlasnici imovine koji niste ni krivi ni dužni. Vlado RH, radite li za svoj narod ili ponovo dokazujete da su bitniji privatni interesi i interesi Bruxellesa od sigurnosti vašeg naroda?

    Je li Hrvatska sigurna zemlja?

    Nije. Kako zemlja može biti sigurna ako vas je strah napustiti svoj dom na sat vremena jer ne znate što će vas dočekati kada se vratite? Predsjednice RH, na Vama je, kao vrhovnoj zapovjednici Hrvatske vojske, da zaštite svoj narod.
    Uspješno izbjegavate ovu temu. Je li to radi Schengenskog sporazuma? Kako bilo kakav sporazum može biti bitniji od sigurnosti naših sugrađana?

    Ministar unutarnjih poslova kaže kako se preprekama neće ništa riješiti. Zašto onda Mađarska više nema tolikih problema s ilegalnim migrantima nakon što su podigli fizičku prepreku? Također moram pohvaliti susjednu nam Sloveniju, koja je dignula fizičku prepreku te Slovence što su se organizirali u obrani od devastacija ilegalnih migranata.

    Hrvatski narode, dijelite ovakve objave, neka se zna istina o stvarnim razmjerima štete koju rade ilegalni migranti jer naši mediji ne prenose ništa u vezi toga.

    Sigurnost naših sugrađana je ugrožena, vojsku na granicu!

    HSP Delnice
    Ivan Piškor, predsjednik

  • DORH odbacio HSP – ovu kaznenu prijavu protiv episkopa Porfirija zbog veličanja četništva.


    Hrvatskoj javnosti poznato je da je Hrvatska stranka prava 19. siječnja 2019. godine podnijela kaznenu prijavu DORH-u protiv Porfirija Prvoslava Perića, episkopa Srpske pravoslavne crkve i mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, te druge nepoznate osobe zbog promoviranja četničke ideologije na način da pjevaju i potiču na pjevanje četničkih pjesama, poznatih zločinaca kako iz 2. svjetskog rata, tako i iz Domovinskog rata. Prijavu smo poslali i Pravobraniteljici za djecu jer su sudionici tog veličanja četničkih zlotvora i djeca.

    DORH je prijavu HSP-a otklonio navodeći da se ovdje ne radi o kaznenom djelu koje se goni po službenoj dužnosti, dajući za pravo “javno dostupnim izjavama Porfirija Prvoslava Perića da je on na snimkama na kojima se slavi i veliča četnički koljač Momčilo Đujić, samo otvarao usta”, kako je u svojim izjavama ranije objašnjavao Porfirije, a uz to “događaji su nastali izvan teritorija Republike Hrvatske.”

    Iz obrazloženja DORH-a proizilazi da svatko može veličati zločinački četnički režim ako to radi izvan Hrvatske i uz to poslije biti “ugledni” građanin u Hrvatskoj i biti priman od najviših državnih dužnosnika. DORH ide čak i dalje pa svoje obrazloženje temelji na javnim izjavama episkopa Porfirija ne nalazeći za shodno pozvati ga u DORH i ispitati.

    Paradoks nad paradoksima.

    Ako bi povukli paralelu, pitamo DORH što bi se dogodilo da je Porfirije ili bilo ko drugi imao antisemitske nastupe, odnosno da je bilo koji dužnosnik hrvatske provinijencije izvan granica Hrvatske pjevao “Juru i Bobana”.

    Pitamo odgovorne u DORH-u jesu li svjesni činjenice da rade presedane i ne ometano dopuštaju veličanje četničkog pokreta u Hrvatskoj? Jesu li preuzeli srbijanske zakone koji su četništvo amnestirali?

    I na ovom slučaju, kao i na slučajevima nedavnog odbacivanja kaznenih prijava protiv zastupnika srpske nacionalne manjine Milorada Pupovca DORH pokazuje da je odvjetništvo, ali da nije hrvatsko.

    Zbog nečinjenja na procesuiranju srpskih ratnih zločinaca i pripadnika domaćih četničkih bandi, DORH mora doživjeti resetiranje, a čelni ljudi koji se imenuju po naslijednom redu moraju otići.

    O rokovima za rješavanje kaznene prijave HSP-a gdje im je trebalo 10 mjeseci nećemo ni govoriti, a kamoli o rješavanju ratnih partizansko-četničkih zločina iz 1991. godine, gdje su svi rokovi prošli veće odavno.

    Ured za odnose s javnošću HSP-a

    Prilog: Rješenje DORH-a