• OTVORENO PISMO PREDSJEDNIKU VLADE ANDREJU PLENKOVIĆU I POZIV NA OČITOVANJE O ZLOČINAČKOM SPOMENIKU U SRBU KOJI JE POSTAO SIMBOL STRADANJA HRVATSKOG NARODA OD 1941. DO DANAS


    KARLO STARČEVIĆ

    Svake godine 27. srpnja u Srbu se obilježava tzv. Dan ustanka naroda Like i Korduna, odnosno nekadašnji Dan ustanka naroda Hrvatske, kako se isti nazivao u bivšoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Dan je to kada je navodno pukla „prva ustanička puška“ u borbi protiv „mrskog okupatora“, a u novijoj hrvatskoj povijesti taj datum izaziva kontroverze i podjele u hrvatskom društvu. Stoga je potrebno istaknuti nekoliko ključnih činjenica neophodnih za razumijevanje događaja koji su se odigrali krajem srpnja i početkom kolovoza 1941.

    U knjizi „Hronologija Narodnooslobodilačkog rata 1941.-1945.“ ukratko se navodi da je 27. srpnja 1941. „otpočeo masovni narodni ustanak u južnoj Lici“ koji se „brzo proširio i na ostale krajeve Like“ i to tako da su „gerilski odredi i narod iz sreza D. Lapac, predvođeni komunistima, poseli komunikacije koje vode ka Srbu, napali ustaško-žandarmerijsku stanicu i zauzeli Srb“.

    No, mnoge druge knjige, objavljene u bivšoj Jugoslaviji, otkrivaju detalje o stvarnoj naravi ovog „narodnog ustanka“. Tako se u knjizi „Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941.-1945.“ (Knjiga I, Beograd, 1957.) ističe da se krajem srpnja na ustanak digao „srpski narod Like i Kninske Krajine“ čime se jasno implicira da ovaj ustanak nije bio „narodni“, nego srpski. U istoj knjizi nadalje se navodi slijedeće: „Međutim, dok su u Lici i Bosanskoj Krajini ustanak pripremili i njime rukovodili komunisti, dotle je ustanak u Kninskoj Krajini, gde je partijska organizacija bila malobrojna, uglavnom izbio spontano, tako da su predstavnici srpske buržoazije uspeli da masama nametnu svoje rukovodstvo, što će imati odraza na čitav tok i karakter ustanka u tom kraju.“ Ovi detalji otkrivaju da su, uz sudjelovanje komunista u organizaciji i pripremi tog ustanka, u njemu sudjelovali i neki drugi „elementi“. Koji su to bili razotkriva nastavak teksta u istoj knjizi kojeg ćemo zbog njegovog značaja citirati u cijelosti:
    „Ovaj masovni ustanak gotovo je uništio ustašku vlast u Kninskoj Krajini (sem u samom Kninu) i u većem delu Like. Nemoćne i zaplašene ustaško-domobranske snage i organi vlasti NDH napustili su čak i Knin i povukli se za Drniš, te je komandant italijanske divizije ‘Sasari’ 1. avgusta preuzeo svu civilnu i vojnu vlast u Kninu i okolini. Sporazumno s pretstavnicima bivših građanskih partija, četnički nastrojenim ljudima iz rukovodstva ustanka, Italijani i ovde istupaju kao tobožnji zaštitnici Srba od ustaškog terora, ne napadaju ustanike, izjašnjavaju se da su, tobože, protiv svojih saveznika i satelita ustaša itd.

    Pročetnički elementi vešto obmanjuju narod da će im Italijani obezbediti miran život i nacionalni opstanak. Ustaničke mase, politički i kulturno dosta zaostale, pod uticajem bivših buržoaskih političara, nasedaju ovoj italijansko-četničkoj politici. One ne uočavaju činjenicu da su upravo Italijani godinama pomagali ustaše, doveli ih na vlast i tokom nekoliko meseci mirno gledali kako oni progone i fizički istrebljuju srpski narod. U takvim uslovima, ustaničke snage se pasiviziraju i ustanak počinje splašnjavati. Malo brojni komunisti nisu uspeli da spreče proces opadanja ustanka. Posle uspeha u Kninskoj Krajini, Italijani pokušavaju da na sličan način razbiju ustanak u Lici (kao i u Bosanskoj Krajini). Ustaničkim snagama na području; Like gotovo su isključivo rukovodili komunisti. Samo u nekim mestima južne Like imali su uticaja i pretstavnici srpske buržoazije. Oni su, zajedno s pročetničkim elementima iz Kninske Krajine, 11 avgusta u selu Otriću održali sastanak s italijanskim pretstavnicima iz Knina i potpisali sporazum o međusobnom nenapadanju. Rukovodstvo ustanka u južnoj Lici nije se snašlo, već je podleglo uticaju ovakvih shvatanja o nenapadanju na Italijane i poslalo svog pretstavnika na sastanak u Otriću.“

    Dakle, ličko-kninski ustanak bio je ustvari kombinirani komunističko-četnički ustanak u kojemu su posredničku ulogu odigrale talijanske vojne postrojbe koje će u svom budućem djelovanju na prostoru Dalmacije redovito i u suradnji s četnicima poduzimati vojne operacije protiv hrvatskog stanovništva i biti odgovorne za masovne zločine koji su uslijedili 1942. godine.

    Umiješanost Talijana u „narodni ustanak“ nije bila tek puka slučajnost. Već u svibnju 1941. bivši narodni poslanik Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ) Niko Novaković-Longo otišao je u Rim sa zahtjevom da se Kninska krajina i susjedna područja naseljena Srbima priključe Italiji, a kontakti između srpskih političara i Talijana nastavljeni su i kasnije kada je uspostavljena zajednička suradnja. U navedenoj literaturi ističe se i to da je spomenuti talijansko-ustanički sporazum u Otriću izazvao „izvjesnu krizu, naročito u južnoj Lici“, koja je „posle upornog i dužeg rada Partije u osnovi bila preprođena, jer je veći deo ustaničkih snaga prihvatio liniju Partije da je nužna borba protiv Italijana, dok je manji deo počeo otvoreno da sarađuje s okupatorom i da se postepeno oformljuje u četničke jedinice.“

    Ovaj navod potvrđuje da je ustanak „naroda“ bio ustvari kombinirani srpski komunističko-četnički ustanak protiv hrvatske države u kojemu je dio ustanika bio na „partijskoj liniji“, a dio je zagovarao aneksiju dijela hrvatskog teritorija i njegovo pripojenje Italiji. O ovome svjedoče i talijanski dokumenti, objavljeni u knjizi Dokumenti jedinica i ustanova Kraljevine Italije (Knjiga 1, 1941.), pa se tako u zapovijedi Zapovjedništva 6. armijskog korpusa od 29. srpnja 1941. potčinjenim zapovjedništvima ističe slijedeće: „Pobuna naroda u Lici, koji naoružan ugrožava saobraćaj između Gračaca i Knina, i izgleda teži prema Kninu, a možda ima i druge ciljeve. Ovi su nam elementi dali na znanje da nisu protivnici Italijana – i zaista oni pokazuju poštovanje prema našim oficirima i pomagali su im na uspostavljanju saobraćajnih veza itd. – i žele da naše trupe budu po garnizonima.“ Osim toga, u izvješću guvernera Dalmacije, koje je istog dana upućeno u Rim, ističe se da su se „četničke kolone koje dostižu oko 2000 ljudi, dolazeći iz brodovitih zona Gračaca, Drvara i Vrlike, uputile prema Kninu“. Uputivši se iz Knina prema Zrmanja Vrelu, jedan talijanski satnik zaustavljen je od strane stotinjak naoružanih ljudi, koji su, vidjevši da je Talijani, „izjavili da oni uopšte nisu komunisti…i da stanovništvo Like želi da ima garnizon od italijskih trupa“.

    Štoviše, vođa ustanika je talijanskom satniku predao poruku sa zamolbom da je uruči talijanskom zapovjedništvom u Kninu: „Stanovništvo Like moli italijansku vojsku da smesta zauzme celu zonu provincije jer ne može više da živi od hrvatskog tlačenja. Željno vas očekujemo. Stanovništvo i četnici.“ Uz ovaj dokument dodana je bilješka priređivača te zbirke dokumenata u kojoj je također navedeno da su „velikosrpski elementi… uspeli u prvim danima ustanka…da jednom delu ustanika nametnu svoja shvatanja… Zahvaljujući svom ranijem ugledu, kao i raznim okolnostima, ti elementi su zauzeli i izvesna rukovodeća mesta u ustanku, koja su koristili za stvaranje kontakata sa italijanskim oficirima i za pisanje proglasa u kojima se izražava lojalnost okupatoru i pozivaju ustanici da ne pružaju otpor njegovim trupama.

    Istovremeno, optužujući hrvatski narod i muslimansko stanovništvo kao krivce za ustaške zločine nad srpskim stanovništvom, oni nastoje da ustanak skrenu na kolosek bratoubilačke borbe. Kasnije, u toku septembra 1941, velikosrpski nacionalisti iz Kninske krajine i južne Like prelaze u otvorenu izdaju NOP-a; uz pomoć italijanskog okupatora pristupaju obrazovanju četničkih formacija, koje će za sve vreme rata sarađivati sa italijanskim i nemačkim okupatorima u borbi protiv narodnooslobodilačkog pokreta.“ No, kolika je bila stvarna opasnost potpune aneksije većeg dijela hrvatskog teritorija pokazuje i izvješće zadarske grupe Teritorijalne legije karabinjera od 31. srpnja 1941. u kojemu se ističe da je „potvrđeno da je pokret usmeren isključivo protiv ustaša i da bi naročito stanovništvo Like i Bosne sa oduševljenjem prihvatilo pripajanje Italiji.“

    U izvješću zapovjednika 23. artiljerijskog puka od 9. kolovoza 1941. o situaciji u Gospiću navodi se da srpsko stanovništvo ne propušta priliku izraziti želju da talijanske postrojbe „okupiraju jednog dana zemlju“, a „u tom bi slučaju odmah predali oružje Italijanima i vratili se mirnom i plodnom radu“.
    Na situaciju u Hrvatskoj osvrnuo se u svom izvješću od 2. kolovoza 1941. član Politbiroa CK KPJ Edvard Kardelj koji je istaknuo da su „naši na terenu skoro u većini slučajeva…izgubili glavu“, a „oslobodilački pokret u Hrvatskoj, (što se Hrvata tiče) još je jako slab“ zbog čega je „Hrvatska danas za nas najteži teren“. Upitno je na kakvo „gubljenje glave“ je Kardelj točno mislio, ali neupitno je da brojni dokumenti, kako komunistički, tako i talijanski, potvrđuju stvarnu narav „narodnog ustanka“ koji je prvenstveno bio uperen protiv hrvatske države i naroda koji je od tih istih ustanika bio izložen nasilju i progonima. Tako su u Drvaru pobijeni gotovo svi Hrvati i Muslimani, a istovremeno se odvijao pokolj u Bosanskom Grahovu gdje su četnici pod zapovjedništvom četničkog vojvode Branka Bogunovića župnika Jurja Gospodnetića nabili na ražanj i ispekli.

    U zaseoku Ivezići pobijeno je 37 osoba od kojih je najmlađi Jakov Ivezić imao svega 3 godine. Pobijeno je i 55 staraca u Boričevcu, Gornjem Lapcu i Oraovcu, 2000 stanovnika natjerano u bijeg. Spaljena su sela u Krnjeuši i Vrtoči gdje je ubijeno preko 200 osoba. Ubijani su hrvatski civili – starci, žene, djeca. Nije pošteđeno niti 350 hodočasnika koji su se iz Kosova kod Knina, gdje su svetkovali blagdan sv. Ane, vlakom vraćali u Drvar. Četnici su ih zaustavili u Vagnju i likvidirali kod jame Golubnjače. Uostalom, „u ratu se ne smijemo plašiti uništavanja čitavih sela“, zaključio je Kardelj u spomenutom izvješću.
    Svake godine 27. srpnja u slobodnoj i nezavisnoj Republici Hrvatskoj javno se obilježavaju događaji u kojima se Kardeljevi i Bogunovićevi sljedbenici dokazivali da se doista ne plaše uništavanja čitavih sela. Uništavanje je bilo doslovno jer nije bila riječ samo o paleži i pljački, nego o sustavnim progonima i genocidu nad hrvatskom stanovništvom. Režimi pod kojima su se ova nasilja organizirala i odvijala – četnički, fašistički i komunistički – bili su neupitno totalitarni.

    Prva dva osuđeni su i odbačeni od strane demokratskog svijeta prije više desetljeća. Onaj komunistički osuđen je Rezolucijom Vijeća Europe 1481 iz 2006. godine. Iste godine Hrvatski sabor donio je vlastitu deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj između 1945. i 1990. Nažalost, ne samo da ova deklaracija nije obuhvatila ratne zločine počinjene nad hrvatskim narodom od 1941. do 1945., nego uopće nije zaživjela u praksi zbog čega već godinama svjedočimo proslavama događaja koji su za posljedicu imali likvidacije, progone i masovna kršenja ljudskih prava i koji su neprihvatljivi u demokratskim društvima kojima bi trebala pripadati i današnja Republika Hrvatska.

    Ovakvim pristupom obiteljima svih stradalnika, odnosno njihovim potomcima, poručuje se da su još uvijek građani drugog reda osuđeni na šutnju i bez prava da svoje pretke oplakuju i dostojno pokopaju. U sličnom položaju su i svi oni hrvatski građani čije su obitelji u Domovinskom ratu bile izvrgnute istim onim postupcima kakvi se slave 27. srpnja u Srbu. Štoviše, „prve ustaničke puške“ u ljeto 1990. pukle su na istim područjima na kojima je počeo „ustanak naroda“ 1941.

    Na tim područjima hrvatsko stanovništvo bilo je izloženo represalijama i nasilju te naposlijetku progonima i likvidacijama. „Ustanak“ iz 1990. širio se poput onog iz 1941., a u okupirani Vukovar ušle su postrojbe okićene znakovljem koje je krasilo ustanike iz 1941., dakle četničkim kokardama i partizanskim zvijezdama petokrakama.
    „Dan ustanka naroda“, odnosno ratnih zločina nad hrvatskim narodom u bivšoj Jugoslaviji bio je nametnut kao državni praznik. Istraživanje komunističkih zločina u tom razdoblju nije bilo dozvoljeno, a hrvatska povijest kontaminirala se partijskom ideologijom. Već punih 27 godina Hrvatska, uz Sloveniju jedina bivša komunistička država koja je ujedno i članica EU, čeka na donošenje Zakona o lustraciji.

    Prijedlog nacrta takvog Zakona, kojeg su 1998. pripremili saborski zastupnici iz redova Hrvatske stranke prava, odbačen je iako je upravo donošenje takvog zakona neophodno da bi u Hrvatskoj u potpunosti mogao zaživjeti demokratsko društvo u kojemu će biti garantirana sloboda znanstvenog istraživanja, naročito o kontroverznim povijesnim događajima poput onog u Srbu, i u kojemu će najstrože biti osuđeni svi pojedinci i organizacije koji otvoreno zagovaraju ili podržavaju zločinačke ideologije zbog kojih je hrvatski narod u svojoj domovini bio proganjan, mučen i ubijan.

    Na kraju, potrebno je zapitati se što se to točno slavi u Srbu? Ustanak protiv hrvatske države, zločini nad hrvatskim stanovništvom ili pokušaj anektiranja dijela hrvatskog teritorija i njegovo priključenje Italiji? Kakav god odgovor na ovo pitanje bio, činjenica ostaje da su stvarni motivi koji se kriju iza „narodnog ustanka“ i obilježavanja istog bili protivni interesima hrvatskog naroda i samim tim protuustavni.
    Hrvatska stranka prava u više navrata tražila je zabranu okupljanja u Srbu te upozorila da je spomenik, čiju je obnovu financirala hrvatska Vlada o trošku hrvatskih poreznih obveznika, ujedno i spomenik komunističko-četničkim odredima koji su u ljeto 1941. izvršili masovne ratne zločine nad hrvatskim civilima. Moramo napomenuti da u trenutku četničkih i komunističkih zločina nad Hrvatima i Muslimanima sa obije strane granice, na navedenim prostorima nije bilo niti jednog redarstvenika u odori redarstva NDH a da ne govorimo da su vojnici NDH bili samo u Bihaću i Kninu.

    Dakle ustanicima je smetala samo i jedino HRVATSKA DRŽAVA.

    Unatoč činjenici da su naši dosadašnji zahtjevi bili uzaludni, od hrvatske Vlade i premijera Andrije Plenkovića očekujemo očitovanje o zločinačkom spomeniku u Srbu koji je postao simbol stradanja hrvatskog naroda od 1941. do danas.
    Slavi li se u Srbu pokušaj anketiranja dijela hrvatskog teritorija i njegovo priključenje – Italiji?

    Hrvatska stranka prava
    Karlo Starčević, predsjednik

  • HSP neće dopustiti da Hrvatska stoji skrštenih ruku i promatra “dobrosusjedsko” posezanje za dijelovima hrvatskog teritorija.


    “DOBROSUSJEDSKE” TERITORIJALNE PRETENZIJE PREMA HRVATSKOJ SE NASTAVLJAJU – NAKON MORA NA RED DOŠAO I DUNAV.

    hsp_zastava_bleiburg

    Premda Hrvatska već dugi niz godina nastoji izgraditi dobrosusjedske odnose sa svojim susjedima vodeći pri tome dobronamjernu i pomirljivu politiku ponašanje naših susjeda svakim danom sve više dovodi u pitanje smislenost takve hrvatske politike za očuvanjem suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti. Upravo nas postupci Slovenije i Srbije u vezi razgraničenja na moru, odnosno Dunavu, tjeraju da se zapitamo  je li Hrvatska  kao “Pale sam na svijetu” ostala jedina koja još uvijek naivno nastoji izgrađivati dobrosusjedske odnos, dok ti isti susjedi tome pristupaju s “figom u džepu”.

    Slovenija je tako inzistirala da se u Sporazum o arbitraži uvrsti odredba prema kojoj će se razgraničenje vršiti na temelju međunarodnog prava, pravičnosti i gle čuda – načela dobrosusjedskih odnosa. Ironično je da je upravo spomenuti Sporazum nastao kao rezultat izravne slovenske ucjene u vidu blokade hrvatskog ulaska u Europsku uniju. Ponašaju li se tako dobri susjedi? Štoviše, pokušaj prevare i korupcije članova Arbitražnog suda od strane Slovenije ne zabilježen je u međunarodnoj sudskoj praksi.

    Pa ipak, poslovično pasivna hrvatska diplomacija nije iskoristila taj jedinstveni trenutak da izvrši pritisak na međunarodnu zajednicu i Arbitražni sud, te dovede do prestanka arbitražnog postupka u kojem nas je samo splet okolnosti spasio od gubitka većeg dijela hrvatskog teritorija na moru. Uzrok tome možemo potražiti i u činjenici da se Milanovićeva administracija u ljeto 2015. već okretala prema predstojećim parlamentarnim izborima dok je istovremeno tadašnja šefica vanjskih poslova Vesna Pusić bila očito zaokupljena važnijim poslom – lobiranjem za svoju kandidaturom za mjesto glavnog tajnika Ujedinjenih naroda.
    Međutim, naši “dobri” susjedi Slovenci su i dalje nastavili po svome te ovih dana slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec najavljuje blokadu hrvatskog ulaska u schengensku zonu u slučaju nepoštivanja arbitražne presude, dok njihova diplomacija u “duhu dobrosusjedskih odnosa” energično lobira po europskim prijestolnicama protiv Hrvatske nastojeći je prikazati prekršiteljicom međunarodno-pravnih obveza.

    S druge pak strane, Hrvatska i dalje naivno nastavlja u pomirljivom i tihom tonu pozivati Sloveniju na bilateralne pregovore u duhu dobrosusjedskih odnosa dopuštajući tako slovenskim susjedima da ostvare ključnu prednost na diplomatskom polju.
    Slična priča ovih dana se odvija i s našim istočnim susjedom – Srbijom. Goran Aleksić, pomoćnik ministra vanjskih poslova Srbije, države koja je ne tako davno povela agresivni rat na Hrvatsku s ciljem proširivanja svojih granica do linije Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, izjavio je prošle subote da sporni dijelovi na Dunavu pripadaju Srbiji, zagovarajući pri tome, zanimljivo, arbitražu kao način konačnog rješenja graničnog spora.

    HSP ne će dopustitit da Hrvatska ovaj put  stoji skrštenih ruku i naivno promatrati ovo dobrosusjedsko “posezanje” za dijelovima hrvatskog teritorija i ponovno jednostrano nametanje rješenja koja potencijalno mogu dovesti do oduzimanja dijela hrvatskog teritorija. Nažalost i tri dana nakon ovakve agresivne poruke naših susjeda još uvijek nema odgovarajuće reakcije službenog Zagreba već i dalje caruje poznata hrvatska šutnja te diplomatska pasivnost i mlitavost koja nas je već toliko puta skupo koštala (npr. u slučaju ne proglašavanja isključivog gospodarskog pojasa).

    Možemo tek zamisliti što bi se desilo, da primjerice Hrvatska agresivno iskaže teritorijalne pretenzije prema nekome od svojih susjeda – npr. Italiji. Oštar i energičan odgovor s talijanske strane, ali i od Europske unije i međunarodne zajednice ne bi trebali dugo čekati.
    Očito je da hrvatska diplomacija, kojoj je jedan od glavnih zadataka upravo zaštita hrvatskih nacionalnih interesa u inozemstvu, još uvijek i nakon 26 godina nije dorasla svome zadatku.

    To i ne čudi, s obzirom da određeni broj ključnih diplomata vuče svoje korijene iz doba bivše Jugoslavije kada je Udba bila glavni kadrovik u diplomaciji, dok su drugi došli isključivo stranačko-klijentelističkim putem a ne zbog svoje stručnosti pa im prohrvatsko djelovanje očito teško pada ili za njega nisu sposobni. Štoviše, upravo je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović krajem 2016. javno ustvrdila, vjerovali ili ne, da neki od hrvatskih veleposlanika rade protiv interesa Republike Hrvatske. U ozbiljnim državama takvo ponašanje veleposlanika bi bilo u rangu veleizdaje, ali očito za hrvatsku diplomaciju vrijede posebni kriteriji.

    Za razliku od svojih susjeda Hrvatska je više puta javno dokazala da je spremna provoditi dobrosusjedsku politiku prema svojim susjedima – od kontinuirane pomoći Bosni i Hercegovini, besplatnog ustupanja prijevoda europskog zakonodavstva Crnoj Gori i Srbiji koje je potrebno za pristupanje Europskoj uniji, pomoći pri gašenju požara u Crnoj Gori, suzdržavanja od bilo kakvih teritorijalnih pretenzija prema susjedima, inzistiranja na mirnom rješavanju svih graničnih sporova primjenom međunarodnog prava itd.

    Upravo stoga, Hrvatska i dalje treba nastaviti svoju dobronamjernu i iskrenu politiku dobrosusjedskih odnosa prema spomenutim državama, ali ovaj put za promjenu, uz čvrstu zaštitu svoga suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti, jer u protivnom naši susjedi će po tko zna koji puta naše slabosti pretvoriti u svoje prednosti.

    Ivica Radošević,

  • HSP: Povećajte plaće radnicima, pa neće mladi iseljavati i neće biti potrebe za uvoznom radnom snagom !


     

    zvonko mlakić hspNajava ministra rada i mirovinskog sustava Marka Pavića da će Hrvatska povećati kvote za uvoz radne snage na 2000 tisuće u sektoru graditeljstva je dokaz da ova vlada ništa ne čini da zadrži svoje mlade u Hrvatskoj.

    Podaci o iseljavanju iz Hrvatske su alarmantni i ovakvi potezi vlasti još dodatno idu za time da se trend iseljavanja nastavi. Hrvatski zavod za statistiku objavio da je samo prošle godine iz Hrvatske iselilo više od 30 tisuća mladih ljudi u potrazi za poslom, nažalost tu treba pribrojiti i članove njihove obitelji. Šokantni su podaci demografa koji procjenjuju da je prošle godine iz Hrvatske otišlo 65 tisuća ljudi. Svi ovi podaci upućuju na to da je stanje u Hrvatskoj jako loše i da je potrebna hitna sjednica svih čimbenika u RH sa jednom jedinom temom –Kako egzodus hrvatskog naroda zaustaviti ?

    HSP je protiv povećanja kvota za uvoz radne snage. Stava smo da bi spas u graditeljstvu bilo povećanje minimalne plaće i bolji uvjeti za radnike, a tada bi mladi ostajali, radili u Hrvatskoj i time bi se punio proračun RH. Ima brojnih rješenja, ali glavni problem je u plaći koje su u Hrvatskoj jako male, a mnogi rade za minimalac.

    Hrvatske obitelji ne mogu preživljavati na minimalcu. Rješenje je jednostavno veće plaće i sigurno da bi bilo kvalitetne hrvatske radne snage. Naravno i vlast je dužna ponuditi rješenja da se rasteretiti naše građevinare brojnih nepotrebnih nameta i tako bi svi bili na dobitku.
    Nažalost, ovo što se događa je protiv interesa RH . Pitanje je da li se je u Hrvatskoj krenulo sa zamjenom stanovništva jer kako drugačije možemo tumačiti svakodnevne najave da bi trebali uvesti radnu snagu iz ove ili one države (posljednja najava govori o uvozu radne snage s Filipina),  a u isto vrijeme imamo egzodus iz RH.

    HSP je prvi upozorio na egzodus hrvatskog naroda i tada smo znali da će se odraziti na hrvatsko gospodarstvo, ali naše vlasti se ponašaju kao da ih se to ne tiče. Hrvatski narode, zapitajte se kome služe ove vladajuće garniture. Hrvatskoj nažalost NE !

    Zvonko Mlakić,
    član Predsjedništva HSP

  • Hrvatska mora redefinirati sustav zaštite i spašavanja, stare uhljebljene kadrove otpustiti!


    fićo

    Sustav zaštite i spašavanja u  Hrvatskoj  funkcionira kao u  humorističnom filmu naslova “Ništa nas ne smije iznenaditi”, pa nas tako uvijek u ljeto iznenade požari, u proljeće poplave, u zimu snijeg i tako iz godine u godinu.

    U Hrvatskoj u ovom segmentu ne funkcionira gotovo pa ništa. Najmanji problem u cijelom sustavu su   praktični izvršitelji na terenu koji uvijek daju sve od sebe i  odlično odrađuju svoje poslove, što se pokazalo  i tijekom požara u Dalmaciji, dok su sve razine iznad zakazale u procjenama  i donošenju odluka.

    Problem je uvijek na  višim i vrlo visokim razinama gdje se nalazi ogromna  količina nesposobnih birokrata,  uhljebljenih   isluženih stranačkih  aparatčika srednje kategorije koji su jednostavno sklonjeni  na   pozicije u ovom sustavu, gdje čekaju ispunjenje uvjeta za mirovinu.

    Događaji u posljednja dva dana u Dalmaciji pokazali su da stanovnici čitavih regija ovise prvenstveno o sebi i svojoj snalažljivosti. Dok smo u medijima mogli čuti besmislene i nesuvisle izjave čelnih ljudi Splita, Splitsko dalmatinske županije,
    raznih ministara i premijera, građani su se organizirali sami, te pružili neophodnu pomoć vatrogascima

    Dok su pripadnici Torcide, branitelji i stanari nadljuskim naporima branili splitska predgrađa i spriječavali katastrofu neslućenih razmjera, a ostali građani pripremali su i dostavljali hranu gasiteljima te pružali druga oblike pomoći, gradonačelnik njihovog grada, dakle onaj kojeg plaćaju da brine, koordinira i organizira, pozvao ih je da zatvore prozore i – ostanu u kućama.

    Gradonačelnik Splita Krstulović Opara je priznao da je grad iznenađen, dakle gradske vlasti i dokazao potpunu nespremnost da se nosi s ovakvom katastrofom.  Župan Boban izjavljuje da opožareni prostor treba dati u koncesije. Vatrogasni zapovjednik Sanader nije koordinirao na pravi  i svrhovit način.  Ministri su se naslikavali i davali izjave koje  nisu unosile mir i povjerenje nego upravo obrnuto.

    Kad se u obzir uzme  činjenica da  vatrogasci rade s opremom koja je  nedostatna i dotrajala, da civilna zaštita praktički ne postoji   na kraju možemo reći da smo ovog puta bili sretni što Split i okolica nisu prošli kao Neronov Rim, ali pitanje nije hoće li se veća tragedija dogoditi, nego kada.

    Zbog toga HSP  drži da ostavke moraju  biti žurne i promptne od svih  u lancu odgovornosti. Ne zanimaju nas floskule o stavljanje mandata na raspolaganje koje će prvonadređeni odbiti.

    hsp

     

  • HSP: Zašto Hrvatska ne proglasi ISKLJUČIVI GOSPODARSKI POJAS?!


    ivica radoševićISKLJUČIVI GOSPODARSKI POJAS I HRVATSKA ŠUTNJA. NAKON HSP-ova PRIJEDLOGA ZAKONA NISMO SE POMAKLI S MRTVE TOČKE.
    Koji su to interesi važniji od nacionalnih interesa?

    Posljednjih dana u jeku rasprava o arbitražnoj presudi između Hrvatske i Slovenije svjedočili smo čestim pozivima naših najistaknutijih političara na zaštitu nacionalnih interesa.
    I dok traju rasprave oko arbitraže nekako ispod radara javnosti prolazi neshvatljiva činjenica da Hrvatska još uvijek, dvadeset i šest godina nakon stjecanja neovisnosti, nije proglasila svoj isključivi gospodarski pojas putem kojeg bi najefikasnije zaštitila svoje nacionalne interese na moru. Primjera radi, površina Savudrijske vale oko čijeg se razgraničenja lome koplja iznosi 18 km², dok bi površina isključivog gospodarskog pojasa u slučaju proglašenja iznosila 23 000 km².

    Prema članku 56. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982. u isključivom gospodarskom pojasu obalna država ima suverena prava radi istraživanja i iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja živim i neživim prirodnim bogatstvima voda nad morskim dnom i onih morskog dna i njegova podzemlja, te glede drugih djelatnosti radi gospodarskog istraživanja i iskorištavanja pojasa, kao što je proizvodnja energije korištenjem vode, struja i vjetrova; pravo podizanja i upotrebe umjetnih otoka, uređaja i naprava; pravo znanstvenog istraživanja mora; te pravo zaštite i očuvanja morskog okoliša;

    Sukladno Konvenciji iz 1982. Hrvatska kao suverena država ima neosporno pravo da proglasi svoj isključivi gospodarski pojas. Premda je spomenuto pravo do sada iskoristilo preko 100 država članica Ujedinjenih naroda koje imaju obalu Hrvatska spada među rijetke obalne države koje nisu proglasile svoj isključivi gospodarski pojas.

    Pogledamo li područje Mediterana, osim Grčke i Turske koje zbog međusobnih političkih razmirica nisu proglasile taj pojas, još jedino Italija nije proglasila isključivi gospodarski pojas, međutim, zbog veličine njene ribarske flote, to je i shvatljivo budući da su joj puno interesantnija “tuđa” dvorišta, pa tako i naše.

    Premda je 2003. Hrvatski sabor proglasio Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas (tzv. ZERP), potrebno je jasno istaknuti da to nije isto kao i isključivi gospodarski pojas. ZERP je, istina, preuzeo u velikoj mjeri rješenja koja se odnose na isključivi gospodarski pojas, međutim, zbog nebrige on je ostao tek mrtvim slovom na papiru koje se danas praktički i ne primjenjuje. Štoviše, Vladimir Šeks je ZERP prilikom donošenja u Saboru proglasio “čudnovatim kljunašem”.

    Odmah po proglašenju ZERP-a došlo je do njegove suspenzije na 12 mjeseci, a potom i do odluke o njegovom neprimjenjivanju na države članice Europske unije čime je ZERP faktički izgubio svoj smisao. Uzrok tome su bili pritisci Slovenije i Italije u procesu pristupanja Europskoj uniji, zbog kojih je Hrvatska bila prisiljena birati između Europske unije i ZERP-a. Zanimljivo je da je upravo tadašnji povjerenik Europske komisije za proširenje Finac Oli Rehn bio glavni pokrovitelj slovensko-talijanskih ucjena, premda je upravo u tom razdoblju Finska proglasila svoj isključivi gospodarski pojas.

    I dok se neproglašenje isključivog gospodarskog pojasa još moglo opravdati “svetim” hrvatskim ciljem – ulaskom u Europsku uniju, potpuno je nejasno zašto Hrvatska sada kao članica Europske unije ne iskoristi to svoje pravo i tako zaštiti svoje nacionalne interese na moru. Opravdanja u vidu očuvanja dobrosusjedskih odnosa dobila su svoj odgovor kroz “dobro” ponašanje tih istih susjeda – od očitih teritorijalnih pretenzija prema dijelovima hrvatskog mora, kako na sjeveru tako i na jugu; preko ucjena i opstrukcija na putu ulaska u Europsku uniju; besramnih pokušaja varanja u arbitražnom postupku; pa do pustošenja ribljeg fonda u našem teritorijalnom moru.

    Pojedini hrvatski političari su opravdanje pokušali pronaći u činjenici da je ribolovna politika zajednička politika Europske unije na koju Hrvatska teško može utjecati, pa samim time i isključivi gospodarski pojas ne bi imao previše smisla, međutim upravo suprotno, zbog nefunkcioniranja zajedničke politike u pogledu ribarstva, Europska komisija je 2013. svojim državama članicama preporučila uvođenje isključivog gospodarskog pojasa radi učinkovitijeg iskorištavanja prirodnih bogatstava u moru.

    Međutim, čak i nakon otvorenog poziva Europske komisije na proglašenje isključivog gospodarskog pojasa Hrvatska je nastavila svoju politiku neshvatljive šutnje u pogledu njegovog proglašenja. Posljednji koji je aktivirao tu priču bio je Most, štoviše, proglašenje isključivog gospodarskog pojasa je bio jedan od njihovih uvjeta za sklapanje koalicije s HDZ-om, ali nakon dolaska na vlast ta priča je netragom nestala s dnevnog reda.

    Pitanja koje i dalje ostaju otvorena su – Zašto i zbog koga se Hrvatska i dalje ustručava proglasiti nešto na što ima neosporno pravo? Koji su to interesi važniji od nacionalnih interesa?

    HRVATSKA STRANKA PRAVA

    Ivica Radošević

  • ANTE STARČEVIĆ: Do kada će studenti skupljati nepotrebnu dokumentaciju za smještaj u studentske domove??


    ante starčević član predsjedništva HSP-a

    U vrijeme dok traju ispiti i ispitni rokovi studenti hrvatskih sveučilišta moraju prikupljati silnu količinu dokumenata, potvrda, uvjerenja i papranatih dokaza kako bi ponijeli zahtjeve za smještaj u studentske domove. Logično je da to rade dok su još u nekom od sveučilišnih sjedišta, dok u njima borave kako ne bi ponovno morali dolazati i predavati zahtjeve. Radi se o veliko gubitku vremena i za studente i za njihove roditelje, odnosno braću i sestre. I to ih još košta 100,00 kuna koliko se naplaćuje famozna „obrada dokumentacije“ što studenti plaćaju kod predaje zahtjeva.

    Pišemo o 2017. godini, godini u kojoj je čak i velika većina istočno europskih zemalja ukinula potvrde, uvjerenja jer svi potrebni podatci već postoje u nekom od sustava u brojnim ministarstvima ili upravama od kojih treba ishoditi tražene dokumente.

    Podatci o prihodima postoje u poreznoj upravi, o prebivalištima postoje u Ministarstvu unutarnjih poslova, o braniteljskim statusima roditelja u registru branitelja, o školovanju braće ili sestara postoje podatci u e-maticama i dr. Postoji sustav e-građani.
    Tisuće studenata i njihovih roditelja moraju obilaziti šaltere tražeći potvde ili uvjerenja, a načini izdavanja ovise od šaltera do šaltera, od institucije do institucije, umjesto da se sve riješi jednom najobičnijom aplikacijom.

    Rješenje problema je vrlo jednostavno i ono već postoji. U sklopu istog Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa koje je vlasnik Studenstskih centara, slijedom toga i studentskih domova već postoji napravljena APLIKACIJA za dodjelu državnih studentskih stipendija.

    Radi se o aplikaciji kojom je izbjegnuto obijanje šaltera i institucija. Podatci se prikupljaju automatski s mjesta gdje se nalaze.
    Aplikaciju treba malo doraditi i prilagoditi zahtjevima i pravilnicima za smještaj u studentske domove.
    Aplikacijom se izbjegavaju sve sporne situacije, sve moguće zlouporabe, namještanja i pogodovanja, jednom riječju olakšava svima. Zamislite samo koliko će radnih sati  uštedjeti državnim službenicima?

    Za akademsku godinu 2017./2018. zahtjevi za smještaj u studenstske domove neka se obrade na postojeći način, ali za 2018/2019. godinu tražimo da se do podnošenja zahtjeva za smještaj u domove u srpnju 2018. godine izbjegne nepotrebna gužva i papirologija, a zahtjevi se riješe popunjavanjem aplikacije za 10 minuta i to besplatno, a ne kao do sada za iznos od 100 kuna koliko iznosi „obrada dokumentacije“.

    Hrvatska stranka prava
    Ante Starčević, član predsjedništva

  • DR. SC. IZIDA PAVIĆ I MR. SC. BLANKA MATKOVIĆ: 27 GODINA ČEKAMO ZAKON O LUSTRACIJI


    HTnaslovnica-Copy-1038x576Kratki pregled represalija komunističkog (jednopartijskog) režima od 1944. – 1990.

    U posljednjim mjesecima Drugog svjetskog rata i prvim mjesecima poraća čitava Europa prolazila je kroz drastične političke promjene te se suočavala s posljedicama proživljenog sukoba i različitim oblicima mirnodopskog nasilja. Nasilje na hrvatskim prostorima doseglo je vrhunac između jeseni 1944., kada su postrojbe tadašnje Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije ušle u, odnosno okupirale prve hrvatske gradove, i kasnog ljeta 1945. do kojeg su se masovne egzekucije odvijale diljem bivše Jugoslavije. Desetljećima se o ovim zločinima znalo malo ili ništa, a ogromni razmjeri tih zločina postali su vidljivi tek zadnjih 20-ak godina. Povijesna znanost komunističkog razdoblja fokusirala se na žrtve fašizma, a zločini provedeni pod komunističkim predznakom, koji su se u konačnici sveli na istrebljenje Hrvata, nastojali su se sakriti ili su bili pravdani borbom protiv ostataka „okupatora i kvislinga“. Živi Hrvati postahu građani drugog reda, a njihovi mrtvi mrtvi drugog reda, koje nije bilo vrijedno ni popisati.

    Slična je situacija bila i u državama istočne Europe u kojima je na vlasti bila Komunistička partija pod dirigentskom palicom iz Moskve, iako je Hrvatska u mnogočemu specifična. Režim SFRJ od 1944./45. do 1990. ne samo da je proveo masovne likvidacije nakon primirja 8. svibnja 1945., dakle u mirnodopsko doba, nego je proveo democid i etnocid nad stanovnicima Hrvatske, posebice Hrvatima, te je kroz 45 godina u svim oblicima pogodovao poslušnim članovima Komunističke partije i njihovim obiteljima i prijateljima kao i nehrvatskim stanovnicima Hrvatske i drugih republika.

    Četrdesetopetogodišnji represivni režim započeo je – izuzevši odluke AVNOJ-a kojima se neke narodnosne skupine kao Nijemce lišava svih građanskih prava ako nisu bili sudionici Narodnooslobodilačke borbe – odmah po „primirju“ 8. svibnja 1945. masovnim likvidacijom onih Hrvata i drugih stanovnika Hrvatske i njihovih obitelji koji su bili hrvatski suverenisti odnosno separatisti od Jugoslavije u koju je Hrvatska 1918. na silu i nelegitimno ugurana i koji su stvorili samostalnu državu Hrvatsku 1941. ili na bilo koji način sudjelovali u radu iste. Broj likvidiranih mjeri se u stotinama tisućama, a točna brojka do danas ostaje nepoznata. U razdoblju od 1945. do 1990. brojni Hrvati služili su vremenske kazne s prisilnim radom u logorima, a zatim u kazneno-popravnim domovima i zatvorima u kojima su mnogi bili mučeni i ubijeni. Mnogi su jednostavno likvidirani bez ikakvih provedenih sudskih postupaka, a drugi su proganjani i raseljavani. Represija je nastavljena oduzimanjem građanskih prava, izbacivanjima iz domova, nacionalizacijom ili konfiskacijom stanova, kuća, tvornica i druge imovine, ili jednostavnom pljačkom, otpuštanjima s posla na ulicu ili slanjem u mirovinu, premještajem na nižu funkciju, koja se represija nastavila i u godinama nakon poraća kroz otpust sa posla u trudnoći, maltretiranje i smrt Hrvata-regruta u JNA, ubojstva i otmice hrvatskih emigranata, batinanje i tvorne napade na ulici i drugdje, psiho-fizičkom torturom prema potrebi i prilici, te općim davanjem prednosti nehrvatima, komunistima i borcima, redom bez odgovarajućih kvalifikacija, na vodećim mjestima u poduzećima, školama, policiji, raznim državnim ustanovama, javnim glasilima kao i zabranom uporabe hrvatskog nacionalnog znakovlja bez crvene zvijezde petokrake, jezika i drugoga, te ogromnom privrednom kriminalu s odljevom novca bilo u Saveznu blagajnu (Beograd) ili van (London), što je sve dovelo do masovnog iseljavanja iz Hrvatske (samo u razdoblju od 1965. do 1976. bilo je 900 000 iseljenika Hrvata) i njezinog osiromašenja. Zatiranje hrvatske suverenosti i uništavanje Hrvata i njihove nacionalne memorije, počevši od 1918., a nastavivši se 1945., odvijalo se kako na materijalnom, na primjer uništenjem grobišta 1. i 2. svj. rata, tako i na duhovnom planu zabranom rada hrvatskim piscima, novinarima, umjetnicima, profesorima, zabranom čitanja ili uništenjem knjiga hrvatskih pisaca i umjetnika, putem izbacivanja hrvatske nacionalne povijesti iz udžbenika, prekrajanjem povijesti i književnosti, represijom prema Katoličkoj crkvi i vjernicima, te ukinućem Hrvatske pravoslavne crkve.

    Uz te represalije protiv narodnih (Hrvata) i religioznih grupa (katolika i hrvatskih pravoslavaca), postojao je cijeli niz represivnih metoda protiv pojedinca, od praćenja i zastrašivanja, ucjena, psihičkog i fizičkog zlostavljanja do državnog mobbinga. Zakon je za prekršaje „verbalnog delikta“ ili „uvrede državne vlasti/predsjednika“, koji u demokratskim društvima ne postoje, predviđao drakonske kazne tamnice, a nemali broj privedenih ili osuđenih podlegao je fizičkom maltretiranju bilo još u istražnom zatvoru, bilo na robiji.

    Uz oficijelne suradnike, agente, režim je razvio i instituciju doušništva putem neoficijelnih, dijelom dobrovoljnih, dijelom ucijenjenih suradnika, koji se kreću od anonimnih potkazivača koji su u kutije, postavljene od svibnja 45. po uličnim odborima/mjesnim zajednicama mogli ubacivati cedulju sa imenom „izdajnika“ i „narodnog neprijatelja“ do onih koji su prilikom „obavijesnog razgovora“ pristali na suradnju sa tajnom policijom i špijuniranje prijatelja, kolega i drugih.

    Spomenimo i poznate „karakteristike“, plave koverte u kojima su nadležni provjereni komunistički kadrovi davali mišljenje o pojedincima i njihovom radu, koje su se prosljeđivale na novo radno mjesto, novu školu, prekomandu i slično. „Karakteristike“ su se pisale i djeci! Što je u njima pisalo, teško je reći, ali znamo da je u jednoj za jedno dijete stajalo: „Ne surađuje“.

    U tom razdoblju sustavno kršenje ljudskih prava bilo je uobičajeno, sudski procesi montirani i državne institucije zloupotrebljavane, a sve to pod kontrolom Komunističke partije odnosno Saveza komunista Jugoslavije, NO-a, SUBNOR-a, MUP-a, OZN-e ili UDB-e i drugih službi, zbog čega je partijska nomeklatura predstavljala temelj tog totalitarnog režima koji se nemilosrdno obračunavao s političkim neistomišljenicima, prema totalitarnoj komunističkoj terminologiji, „klasnim“ i „narodnim“ neprijateljima i s onima koji su rušili „bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti“, u zemlji u kojoj je jedan narod bio jednakiji među jednakima.

    Lustracija i lustracijski zakoni u raznim zemljama

    Urušavanje komunističkog režima krajem 1980-ih rezultiralo je različitim tranzicijskim problemima nastalima prilikom napuštanja starog sustava i prelaska u slobodno demokratsko društvo. Političko, ekonomsko, socijalno i psihološko nasljeđe komunizma otežalo je i usporilo put prema slobodi, kako pojedinca tako i skupina i demokratizaciji društva općenito.

    Parlamentarni odbor Vijeća Europe (PACE) u dva je navrata (1996. i 2006.) donio Rezolucije kojima se osuđuju totalitarni komunistički režimi te preporučio mjere za otklanjanje nasljeđa komunizma. RH je 2006. godine Deklaracijom o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.–1990. prihvatila djelomice zaključke EU-Rezolucija, i to samo u onom dijelu koji se odnosi na opću osudu komunizma, ali nije se ni dotakla pitanja sankcioniranja zločina iz tog razdoblja niti pitanja preispitivanja djelovanja pojedinaca koji su bili na najvišim državnim funkcijama komunističkog režima te njihovog daljnjeg djelovanja u parlamentarnoj demokraciji, kao niti pitanja lustracije.

    Rezolucija Parlamentarnog odbora Vijeća Europe 1096/1996 čl. 7 „preporučuje da se kaznena djela pojedinaca počinjena za vrijeme totalitarnog komunističkog režima kazne prema važećem kaznenom zakonu, a u slučaju kada postoje vremenska ograničenja za pojedine prekršaje ili zločine, ona se mogu promijeniti (produžiti), jer se radi o proceduralnim, a ne o substancijalnim odnosno sadržajnim stvarima.“ Istim se člankom „preporuča suđenje i kazna osoba za zločine koji po ondašnjim nacionalnim odnosno državnim zakonima nisu predstavljali zločine, a koji se smatraju zločinima prema osnovnim principima i pravu koje je prihvaćeno u civiliziranim državama odnosno nacijama.“ Čl. 8 navedene Rezolucije „preporuča da se paralelno sa suđenjem pojedinačnih zločina provodi rehabilitacija pojedinaca koji su bili optuženi za „zločine“ koji po principima i zakonima civiliziranih društava ne predstavljaju zločine…“ Čl. 11 iste Rezolucije spominje i odnos odnosno mjere prema osobama koje nisu počinile zločine koji se mogu utužiti prema važećem kaznenom zakonu, ali koje su držale visoke pozicije u bivšim totalitarnim komunističkim režimima, podržavale ga i omogućile njihovo trajanje, te spominje administrativne mjere kao lustraciju ili zakon o dekomunizaciji. Cilj ovih mjera je omogućiti da se osobe, kojima se ne može vjerovati da će djelovati u skladu sa demokratskim principima, isključe iz sudjelovanja u vlasti. Čl. 12 pojašnjava da se prilikom provođenja tih i takvih mjera moraju zadovoljiti izvjesni kriteriji: krivnja mora biti individualna, a ne kolektivna, krivnja mora biti dokazana u svakom pojedinačnom slučaju, pravo na obranu (presumpcija nevinosti dok se ne dokaže suprotno) i pravo priziva na Sud mora biti zagarantirano. Cilj je osiguranje odnosno jačanje demokracije, a ne osveta.

    Preuzimanje i otvaranje arhiva tajnih službi bivšeg režima, te osnivanje posebnih državnih institucija (muzeja, instituta, arhiva ili komisija) za pohranu i prikupljanje dokumenata te proučavanje zločina komunizma, odvijalo se u europskim državama različitim tempom, te u nekima traje i danas. Oba preduvjeta za suočavanje sa totalitarističkim režimom komunizma (pristup arhivi i državna institucija kao provoditelj procesa) ostvareni su do sada u Poljskoj, Njemačkoj, Češkoj, Latviji, Mađarskoj, Estoniji, Rusiji, Litvi, Ukrajini, Rumunjskoj i Makedoniji i djelomično u Sloveniji, a suočavanje se provodi i u zemljama koje nikada nisu imale komunističku vlast, kao u Švedskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Prethodna iskustva pod komunističkom vlašću te uvidi u spise državno političkih organizacija bivšeg režima potakla su razmišljanja o onemogućavanju istaknutih pripadnika tog režima, ponajviše onih koji su bili odgovorni za sustavna kršenja ljudskih prava, da sudjeluju u političkom životu, posebno državnim i javnim službama novih demokratskih država koje su iznikle na ruševinama komunističkog totalitarizma.

    Uslijedilo je izglasavanje zakona koji su imali za cilj uklanjanje nasljeđa komunizma, to jest dekomunizaciju i lustraciju društva, a kojima je regulirano sudjelovanje aktivnih dužnosnika represivnog aparata bivšeg režima u politici i javnim službama i to: u Njemačkoj (1991., produžavan i vrijedi do 2019.), Češkoj (1993.), Slovačkoj (1996.), Mađarskoj (1994. i 1996.), Albaniji (1993. i 1995.), Bugarskoj (1992.), Litvi (1991.), Latviji (1995. i 1996.), Estoniji (1992. i 1995.), Poljskoj (1997. i 2007.), Srbiji (2003.), Makedoniji (2006., 2008. i 2012.), Ukrajini (2014.), pri čemu zakoni u Mađarskoj i Srbiji nisu saživili, dok njemački zakon o dokumentima Ministarstva državne sigurnosti (Stasi-Unterlagen-Gesetz) s jedne strane pledira na savjest i iskrenost „korisnika“ bivšeg režima – o kojima državna institucija sakuplja podatke o njihovoj djelatnosti šaljući upitnike i prema potrebi umirovljuje iste (govori se o 50ak tisuća umirovljenih profesora i učitelja), a s druge strane drugim zakonom „žrtvama“ režima pruža rehabilitaciju i materijalnu naknadu za pretrpljenu štetu (nepravdu).

    Jedine dvije bivše komunističke zemlje, a danas članice Europske Unije koje nisu donijele lustracijski zakon su Republika Slovenija, gdje se 1997. na saborskoj raspravi glasalo protiv usvajanja takvog zakona, te Republika Hrvatska, gdje je 1998. i 1999. „Prijedlog zakona o otklanjanju posljedica totalitarnog komunističkog režima“ Hrvatske stranke prava (HSP) skinut sa dnevnoga reda Sabora glasovanjem, pa se o njemu nije ni raspravljalo.
    hsp lustracija

    Hrvatska

    U prvim godinama postojanja demokratske Republike Hrvatske zatečena situacija bila je donekle opravdana, jer je netom nakon prvih demokratskih izbora Hrvatska postala metom agresije izvana i separatističkih pokušaja iznutra. Nakon završetka Domovinskog rata u Hrvatskoj je izglasan Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine vladavine (NN 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02) kojim je reguliran povrat ili naknada za materijalna dobra oduzeta za vrijeme bivše Jugoslavije i NDH (nav. Zakon čl. 2). Regulirana je i naknada političkim zatvorenicima Zakonom o pravima bivših političkih zatvorenika (NN 34/95, 164/98 i 109/01).

    Devedesetih je ustanovljena i „Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava“, koja je ukinuta početkom 2002., a koja je u svom kratkom radnom vijeku utvrdila preko 260 000 poimeničnih žrtava. Sredinom 2011. osnovan je Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobišta žrtava komunističkih sustava čiji se rad odnosio samo na žrtve likvidirane nakon 8. svibnja 1945. Ured je izvršio ekshumacije pojedinih masovnih grobnica u zagrebačkoj okolici, no njegov rad okončan je odlukom Vlade RH krajem 2012. kada je Ured pripojen Ministarstvu hrvatskih branitelja.

    Postoji i nekoliko drugih, odnosno nevladinih i privatnih inicijativa.

    Tako Hrvatski institut za povijest unatrag nekoliko godina vodi znanstveno-istraživački projekt „Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću“ koji istražuje i objavljuje dokumente odnosne na represiju i zločine partizana pod vodstvom KPJ nad poraženom vojskom NDH i nad neistomišljenicima u Drugom svjetskom ratu (voditelj: V. Geiger). Unutar projekta teče i projekt „Poimenični popis stradalih i žrtava Drugog svjetskog rata i poraća (voditelj: J. Kolanović).

    Paralelno s time udruge, pojedinci i katolička crkva skupljaju podatke i objavljuju Hrvatske martirologije i Žrtvoslove, vode ili su vodili procese za rehabilitaciju pojedinaca osuđenih na montiranim procesima.

    O državnom Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima i njegovom radu, ne znamo puno. Iako je Vijeće osnovano još početkom ožujka, njegova prva sjednica održana je tek 29. lipnja. Prema izjavi predsjednika Vijeća akademika Zvonka Kusića, na toj sjednici pristupilo se formiranju metodologije rada čime se implicira da u razdoblju od početka ožujka do kraja lipnja to Vijeće nije uradilo ništa iako je rok za izradu prijedloga odnosno zaključaka Vijeća 1. ožujka 2018.

    Tri stupa u suočavanju sa komunističkom prošlošću i provedbi lustracije društva

    U suočavanju sa komunističkom prošlošću i provedbi lustracije društva potrebno je istaknuti tri ključna problema:

    Otvaranje odnosno deklasifikacija dijelova arhiva KPH.
    Osnivanje stalnog ureda, povjerenstva ili službe, zavoda ili instituta od strane Republike Hrvatske.
    Utvrđivanje mjera i pravnih sankcija nad pojedincima koji su povrijedili temeljna ljudska prava te revizija profesionalnih karijera državnih službenika (lustracija).

    Unatoč brojnim angažiranjem pojedinaca i privatnih udruga koji rade na rasvjetljavanju razdoblja 1944.–1990., uglavnom bez državne ili institucionalne podrške, tek nedavno, 27 godina nakon prvih demokratskih izbora, ostvaren je u Hrvatskoj u potpunosti (?) prvi uvjet za organiziranje legitimnog, pravno utemeljenog te institucionalnog suočavanja sa režimom komunizma: izglasan je zakon o „otvaranju“ (dostupnosti) arhiva KPH putem deklasifikacije dokumenata. Međutim, u međuvremenu je mnoštvo dokumenata otuđeno – kao što je to slučaj sa dossierom Stepinac u kojem nedostaje 75 dokumenata. No dva daljnja stupa suočavanja još nisu podignuta: nije ustanovljena služba za brigu o gradivu i obradu, a nisu utvrđene ni mjere i/ili pravne sankcije nad pojedincima koji su povrijedili temeljna ljudska prava (pitanje zastare), kao što pravilnikom ili zakonom nije uređena provjera državnih službenika u odnosu na njihovu ulogu u represivnom komunističkom aparatu.

    Unatoč Deklaraciji o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog režima, od 30. lipnja 2006. i istraživačkom projektu o partizanskim i komunističkim zločinima u posljednjim mjesecima rata i prvim mjesecima poraća na kojemu su u organizaciji Hrvatskog državnog arhiva i Drzavnog odvjetništva RH radili Stipo Pilić i Blanka Matković (2008.-2011.) s ciljem razotkrivanja počinitelja pojedinih masovnih zločina, hrvatska država do sada nije tužila ni osudila niti jednog masovnog ubojicu, ratnog ili poratnog zločinca iz vremena prije i neposredno nakon kapitulacije NDH i sklopljenog mira 8. svibnja 1945. te razdoblja komunizma 1945.–1990., da o pojedinačnim zločinima i silnim kršenjima ljudskih prava tijekom tog razdoblja ne govorimo. Ne samo da povlaštenici režima 1945.–1990. nisu pozvani ni pred sud ni na odgovornost, nego smo zadnjih 27 godina svjedoci djelovanja istih tih pojedinaca na štetu Hrvatske, iako režima već gotovo 30 godina nema. Država Hrvatska također još uvijek nije pristupila preispitavanju vrste i načina djelovanja pojedinaca u režimskoj vlasti i njenim institucijama tijekom četrdesetpetogodišnjeg komunističkog režima.

    Obzirom na to:

    – da je destruktivno, destabilizacijsko i subverzivno djelovanje apartčika bivšeg represivnog režima ili onih koji zagovaraju regionalne asocijacije i time nastoje poništiti samostalnost Republike Hrvatske, a time i Domovinski obrambeni rat očigledno (i 27 godina nakon održavanja prvih demokratskih izbora i stvaranja Republike Hrvatske)

    – da su se pojedini povlaštenici komunističkog režima svojim sudjelovanjem u kršenju temeljnih ljudskih prava i sloboda diskvalificirali kao mogući stupovi (današnjeg) društva koje počiva na poštivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda,

    a riječ je o onima, koji su u vrijeme bivše Jugoslavije bili u redovima:

    djelatnika OZNE, UDBE, SDS ili KOS, odnosno tajnih službi, kao i na članove KNOJ-a (1944 – 1953),
    visokih dužnosnika Komunističke partije odnosno Saveza komunista (partijski sekretari, članovi partijskih predsjedništava ili centralnih komiteta),
    visokih dužnosnika JNA ili Narodne milicije,
    sudaca okružnih ili viših sudova, javnih tužitelja ili njihovih zamjenika, kao i pripadnika uprava u kazneno-popravnim domovima,
    polaznika studija na partijskim, vojnim ili policijskim školama u SFRJ, SSSR ili nekoj drugoj komunističkoj državi,
    aktivnih sudionika u mučenju ili likvidaciji hrvatskih građana u domovini i inozemstvu,
    društvena je nužnost preispitati sudjelovanje današnjih državnih službenika u navedenim službama, te regulirati pristup određenim višim državnim kao i obrazovnim službama dodatnom izjavom o nesudjelovanju ili o sudjelovanju u navedenim službama (lustracija). U slučaju sudjelovanja, osoba je dužna dati izvještaj o njenoj ulozi i zadaćama u istoj. Informacije o tome da li je neki dužnosnik bio djelatnik navedenih službi je javne prirode i smije se objaviti.

    Otklanjanje posljedica totalitarnog komunističkog režima putem provjere s mogućnošću onemogućavanja visokih partijskih ili državnih dužnosnika bivšeg režima da obnašaju više javne dužnosti u Republici Hrvatskoj nije i ne može biti posljedica diskriminacije tih osoba u odnosu na njihova eventualna politička ili ideološka uvjerenja. Naime, kako članstvo u tajnim službama, vodstvu Komunističke partije i sličnim režimskim institucijama, nije bilo nužno utemeljeno na njihovom političkom ili ideološkom opredjeljenju, to znači da eventualno ideološko komunističko uvjerenje nije bitno za primjenu ovakvog zakona nego su za ostvarivanje ciljeva dekomunizacije i lustracije ključne jedino aktivnosti kojima su te osobe u obnašanju svojih ovlasti kršile temeljna ljudska prava, što u praksi znači da ovakav zakon nije usmjeren protiv svih članova Komunističke partije nego samo onih odgovornih za takva kršenja ljudskih prava.

    Članovi Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ iz Zagreba, koji istražuju pojedine aspekte procesa rasvjetljavanja i suočavanja sa totalitarnom komunističkom prošlošću te lustracije društva, utvrdili su desetak problematičnih područja odnosno tema unutar tog procesa koji će se detaljnije analizirati u slijedećim tekstovima. Temeljit, objektivan i stručan pristup ovoj problematici neophodan je radi:

    istinskog suočavanja s prošlošću koja opterećuje hrvatsko društvo čemu svakodnevno svjedočimo,
    utvrđivanja povijesne istine i napretka povijesne znanosti koja je kontaminirana dugogodišnjom komunizacijom i selektivnim pristupom jer se njome umjesto povjesničara i posebnih institucija bave političari, stari i „novi“ borci NOB-e i drugi,
    te sveobuhvatne zaštite ljudskih prava i sveopće demokratizacije hrvatskog društva.
    Dok ovi ciljevi kojima bi se omogućio politički, gospodarski, kulturni i znanstveni napredak Hrvatske ne budu postignuti, hrvatski narod ostat ce zacementiran u razdoblju između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata bez ikakve nade u ono što njegovi neprijatelji najmanje priželjkuju, a to je bolja budućnost za sve hrvatske građane, uključujuci i žrtve (stradale, ranjavanje, proganjane, maltretirane i traumatizirane) dva posljednja rata u našoj domovini.

    Izvor: croatiarediviva / Hrvatski tjednik

  • Drago Marković: Tražimo od MUP-a i DORH-a da reagiraju na secesionističke pokušaje iz hrvatske Istre.


    ustav rh

    Kao na tekućoj traci proizvode se afere i priče koje imaju za cilj bavljenje njima (aferama), umjesto da se i javnost i javna vlast bavi stvarnim problemima kojih je napretek. Glavni i najbitniji problem u Hrvatskoj  je otvaranje novih radnih mjesta  što je temelj za rješavanje  svih naših problema. I demografska obnova i odlazak mladih iz Hrvatske i mirovine i niži porezi ne mogu se riješiti bez novih zapošljavanja.

    Ovaj puta mjesto u javnom prostoru je dobila ideja plasirana preko društvenih mreža a potom i preko mnogih portala radnog naslova „Istra republika“, a ono što osobito zabrinjava veliki prostor je dobila u medijskom prostoru Srbije. Nema značajnijeg medija koji nije objavio tu vijest.  Razlozi su nam dobro poznati, i sigurni smo da su  ovakvu vijest jedva dočekali, budući  je vidljivo da vijest nije plasirano preko agencijskih kanala, već je preuzimana s jednog hrvatskog portala.

    Republika Hrvatska ima svoj USTAV, koji kaže da je Republika Hrvatska suverena na svakom pedlju svog teritorija, da je nedjeljiva i jedinstvena. Ta inicijativa ima  i svoju  istarsku„valutu“, svoju „putovnicu“, kažu da nisu Hrvati, kažu da su Istrijani iako po svim lingvističkim pravilima moraju i trebaju nositi naziv Istrani.

    Nadalje, ako se u zadnje vrijeme jako vodi računa o tomu tko što radi i piše, tko kome prijeti i šalje poruke prijetećeg sadržaja, neprihvatljivo nam je situacija da jedna stranica koja djeluje s protustavnih pozicija uopće egzistira na društvenim mrežama.

    Što radi policija?? Što radi državno odvjetništvo?? Do kada će se dopuštati ova protuustavna djelatnost koja podriva teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske s iredentističkih i secesionističkih pozicija.

    Sve ovo se predstvlja kao “neslana šala” a u stvari se krije ozbiljan proces iza čega stoje paralelne strukture, koje na „simpatično bezazlen“ način pokušavaju podvaliti „kukavičje jaje“ koje će nakon izvjesnog vremena doživjeti i službenu inicijativu.

    Stava smo  da se  radi po modelu klasičnih obavještajnih scenarija za destabilizaciju određenog područja, već toliko puta viđenom na razičitim prostorima i zato se svaka inicijativa koja vodi u iredentizam i secesiju mora i treba odrezati u začetku.

    Hrvatska stranka prava traži od MUP-a i DORH-a da postupa sukladno Ustavu i Zakonima, a svako secesionističko djelovanjenje ima se smatrati veleizdajom i kao takvo  se   tretirati pred Zakonom.

    Hrvatska stranka prava
    Drago Marković, član predsjedništva

  • HSP: Razlog odlaska mladih iz Hrvatske su sve dosadašnje nesposobne vlasti !


    odlazak hrvata
    Hrvatska država od svog osnutka pa do danas nije ništa učinila da zadrži svoje mlade. Nažalost razgovarajući sa brojnim mladima dobivate isti odgovor „ Ako ste mladi i živite u Hrvatskoj, onda imate veliki problem.

    Većina ne odgovara potrebama tržišta rada, nema potražnje za radnom snagom, a ako se otvori koje radno mjesto većinom upadaju ljudi sa „vezom“ ili oni koji imaju podobnu člansku iskaznicu“ -takvi su komentari većine sugovornika. Zbog toga jedini spas je odlazak iz Hrvatske.

    Hrvatske vlasti bi trebale većinu svoga rada bazirati na rješavanju u ovom trenutku najvećeg problema a to je nezaposlenost mladih. Žalosno je da smo u dnu statistika EU po nezaposlenosti mladih, a premijer se hvali da je nezaposlenost smanjena i prešućuje da su ti ljudi potražili koricu kruha diljem Europe i svijeta.

    Njihovi komentari bi trebali upaliti alarm u Hrvatskoj za uzbunu, nestajemo kao narod i svi oni koji su otišli ne žele se vratiti nazad. Nitko od njih nema lijepih riječi o vlastima koje su ih otjerale iz Hrvatske.

    Teme sa kojima se bave naši vladajući mogu se protumačiti ili da vlast nema program i ideje što napraviti ili da su samo poslušnici i provoditelji naputaka EU. Što god bili oni su najveći krivci što je u Hrvatskoj stanje loše i što se ne vidi svijetlo na kraju tunela.
    Svakodnevno su autobusi i vlakovi puni hrvatskih obitelji koje moraju otići iz Hrvatske jer ispaštaju što imaju nesposobnu vlast. Ono što više vrijeđa i boli ljude koji odlaze je to što djeca podobnih imaju sve i ne pomišljaju otići.

    Žalosna je istina da su odlazili u inozemstvo jedino devedesetih kad su se trebali boriti za Hrvatsku, a sada su najveći domoljubi i Hrvatine !

    Gospodo vladajući počnite služiti svome narodu ! Niste Vi birani da služite sebi ili da budete sluge stranih moćnika. Vi ste odgovorni za egzodus Hrvata, ako volite svoj narod i domovinu onda ga spriječite!

    Zvonko Mlakić,
    Član Predsjedništva HSP

  • HSP: NAJAVA SKIDANJA SPOMEN PLOČE HOS-a JE PORAZ HRVATSKE DRŽAVE I POVRATAK U JUGOSLAVIJU


    ivica vladava

    Medijske najave temeljene na izjavama političara koji zajedno s HDZ-om čine parlamentarnu većinu, da će se u nekim rokovima skinuti spomen ploče postavljene u spomena i na čast poginulim braniteljima pripadnicma HOS-a postaju glavne vijesti koje se u javnom prostoru doživljavaju kao biti ili ne biti i za ovu Vladu i za parlamentarnu većinu.

    Poruke koje se šalju u javni i politički prostor upućene su direktno predsjedniku Vlade Plenkoviću, samo iz jednog razloga, a to je da spomenuti vinovnici (Gjurković, Pupovac i dr.) na političkoj razini svojim biračima opravdaju svoj koalicijski odnos s HDZ-om.

    Pri tome se iznose i ogromne količine laži, dezinformacija i o mjestu na kojem se ploče nalaze, kao i o kontekstu zbog kojeg se ploče baš tu nalaze. Pa tako Milorad Pupovac izjavljuje da je Spomen ploča u Jasenovcu postavljena na kući obitelji Bačić, i tvrdi da je gospodin Bačić ubijen u Jasenovcu tijekom drugog rata, a kada mu neovisni povjesničari dokažu da je čovjek umro prirodnom smrću u Zagrebu isto zaboravlja i prešućuje, te traži nove moduse djelovanja i nove izmišljotine.

    Gjurković iz HNS-a u svojim izjavama spominje i točne rokove, spominje i nekakve šarafcigere (hr. – odvijač) koji je eto kao spreman za skinuti Spomen ploče HOS-ovcima.
    Jednom zauvijek, Spomen ploče su postavljene poginulim vitezovima HOS-a koji su Domovinskom ratu branili, naglašavamo branili teritorij Republike Hrvatske. Ginuli su za Hrvatsku u odorama u kojima su ginuli i sa znakovljem na rukavu na kojem je pisalo „Za dom Spremni“.

    Ništa sporno ne postoji u tom pozdravu, pozdrav je hrvatski, rat je Domovinski i obrambeni. Znakovlje je povijesno i nitko i nikada ga ne može staviti u bilo koji drugi kontekst osim konteksta u kojem je i korišteno.

    Javljaju se čak i dezinormacije da je „napad na HOS-ove ploče“ u svezi s promjenom imena trga u Zagrebu, te da je jedno i drugo uzročno posljedIčno povezano kao vezana trgovina, ploča za ploču.

    Poveznice ne može biti. Jedno je ime trga koji nosi ime po jednom od deset megazločinaca 20. stoljeća u svjetskim razmjerima i ime mora biti promjenjeno, a jedno je spomen ploča postavljena jedanaestorici HOS-ovaca koji su dali živote za Domovinu baš u Jasenovcu.

    Hrvatska stranka prava drži da je sama najava micanja Spomen ploča poginulim HOS-ovcima poraz Hrvatske kao države i najava povratka u Jugoslaviju što nikako nećemo dopustiti. Neće nam Pupovac ili Gjurković određivai što se u Hrvatskoj smije a što ne smije.

    Kad su već danas tako hrabri na izjavama, pitamo ih što nisu 1991. godine došli na Sajmište u Vukovaru, Srđ iznad Dubrovnika, Jasenovac ili Škabrnju i skinuli oznake HOS-ovcima s rukava.

    HRVATSKA STRANKA PRAVA
    Ivica Vladava
    Član predsjedništva

  • Drago Marković: POZIVAMO HDZ DA PROMIJENI IMENA TITOVIH ULICA U KARLOVCU, V. GORICI…


    hsp kazališni trg

    Dvadeset sedam godina trebalo  je dok se nisu stvorili „uvjeti“ za micanje ploče s imenom najvećeg zločinca koji je djelovao na području Hrvatskog nacionalnog prostora, s najljepšeg hrvatskog trga. I ovih dana da nije postojala potreba održanja gradonačelnika Zagreba Mlana Bandića na vlasti teško da bi se to imalo dogoditi.

    Hdzeovci se hvale da su oni inicijatori te ideje što je činjenično netočno ako znamo kakvi su bili stavovi prvog hrvatskog predsjednika o imenu najljepšeg zagrebačkog trga, a postoji i ogromnna količina zahtjeva Hrvatske stranke prava za promjenom imena trga i svih trgova, ulica ili obala bilo gdje u Hrvatskoj.

    Zahtjevi HSP-a sežu u devedeste kada smo se rješavali naslijeđa zločinačkog komunističkog režima, kada je i ovaj trg trebalo preimenovati i poštediti hrvatski narod svih kasnijih problema.

    Ovo je prilika da se na ovo pitanje jednom za svagda stavi ad acta, zatvori konačno jedno razdoblje hrvatske političke povijesti kako bi konačno krenuli prema naprijed, baviti se egzistencijalnim problemima hrvatskog naroda.

    Nije trg u Zagrebu jedini trg koji još uvijek nosi ime komunističkog satrapa i jednog od deset najvećih megazločinaca dvadesetog stoljeća. Ima njegovih ulica još uvijek u Karlovcu, Velikoj Gorici, Rijeci, Zaprešiću, Baranji, Istri…

    Izdvajamo kao primjer Karlovac i Veliku Goricu u kojima je HDZ na vlasti, gotovo pa neprekidno od uspostave demokratske Hrvatske. Hvale se da su prvi izišli sa idejom promjene imena u Zagrebu. Tu su bili u prilici uvjetovati Bandiću promjenu imena trga, što na jedan način ipak cijenimo.

    U Karlovcu i Velikoj Gorici imaju i gradonačelnike i vijeća. Ne treba im ničija suglasnot, ne moraju ni sa kime raditi „trgovinu“ za promjenu imena. Jednostavno donesu odluku da idu u promjenu, izglasuju na vijeću i zatvore tu priču za vijeke vjekova. U Velikoj Gorici zahtjev HSP-a im je na stolu od 2013. godine.

    Hrvatska stranka prava
    DRAGO MARKOVIĆ
    Član predsjedništva

  • Predsjednik Starčević čestitao Bajram.


    karlo starčević

    U povodu Ramazanskog Bajrama predsjednik Hrvatske stranke prava Karlo Starčević uputio je čestitku svim vjernicima islamske vjeroispovjesti u Hrvatskoj.

    “Svim vjernicima koji slave Bajram s radošću čestitam riječima “BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN”.
    Neka ovaj blagdan koji u domove vjernika unosi mir i radost, jača zajedništvo i povjerenje, bude najbolji poticaj za promicanje dijaloga i suradnje. Svima želim da dane Bajrama provedu u obiteljskom i prijateljskom zajedništvu Posebne čestitke upućujem predsjedniku Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, muftiji Azizu Hasanoviću”

    Karlo Starčević

  • HSP: O znakovlju i spomen pločama HOS-a nema pregovora!


    ivica vladavaHrvatski branitelj iz Domovinskog rata je osoba koja je kao dragovoljac i pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (ZNG, Hrvatske vojske, Ministarstva obrane, Policije, Ministarstva unutarnjih poslova, Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a)…. stoji u drugom članku, prvom stavku Zakona o pravima hrvatskih branitelja u kojem se određuje tko je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata.

    Ako znamo da su postrojbe HOS-a nastale u specifičnim okolnostima ratne ugroze od strane Srbije, pobunjenih Srba i JNA. Ako znamo da su redovito bivali raspoređeni tamo gdje su bila najteža ratišta, od Sajmišta u Vukovaru do Srđa iznad Dubrovnika, mi smatramo da tkzv. problem znakovlja HOS-a ne postoji i da je on vještački napravljen, a ako je netko branitelj  po zakonu  ima pravo i na svoja obilježja i znakovlje.

    Znamo da su na rukavu nosili oznaku na kojima je stajalo “ZA DOM SPREMNI” i u tim za Hrvatsku odsudnim vremenima to nikome nije smetalo.

    Zašto danas smeta?? Zašto je jedna vojna postrojba koja je iskrvarila tijekom rata, imala u postotnom broju najviše poginulih i ranjeni i dala nebrojeno heroja, danas postala moneta za potkusurivanje zbog koje se vode ozbiljne rasprave, iznose stavovi, zauzimaju pozicije od kojih ovisi većina u Saboru?

    Je li to stvarno tako ili je po starim udbaškim metodama najosjetljivijem dijelu hrvatske populacije bačena kost za raspravu, dok se raprodaje ono što je ostalo za  rasprodati od imovine Republike Hrvatske.

    Oko ove teme još će se nekoliko dana govoriti oko 27. srpnja kada Pupovac sa svojom bratijom obiljažava dan četničkog ustanka u Srbu i nastat će mir do slijedeće potrebe.

    Od svih braniteljskih pitanja i tema samo još HOS-u nije “slomljena kralježnica” I on još nije iskorišten za potrebe podgrijavanja atmosfere u korist vladajuće oligarhije

    Umjesto da se vladajući i oporba uhvate rješavanja problema Agrokora, INA-e, Petrokemije, HEP-a, poskupljena el. energije, ovršenih, blokiranih…., oni opet o ideološkim temama koj nikome nisu donijele dobro.

    Što je sa famoznim Savjetom za suočavanje s prošlošću?? Postoji li još ili je formiran zbog potreba trenutka?

    Naš premijer sukladno potrebama jedan dan izjavi jedno, Ministarstvo uprave preko jednog medija plasira drugo, idući dan premijer izjavljuje treće i tako unedogled se vrte u krug i ionako sluđen hrvatski narod dodatno sluđuju, a oni dobivaju na vremenu dok ne završi aktualno zasjedanje Sabora i ne započne politička sezona godišnjih odmora i sve padne u zaborav.

    Izjavio je  premijer da će on s HOSovcima pregovarati. Ne vidim potrebu da HOS razgovara i sa kime o svojim temeljima, niti za to postoji potreba. U Zakonu lijepo piše tko su hrvatski branitelji, a ako se oslonimo na Pravilnike o uporabi vojnih odora tada izostaju i svi ostali prijepori.

    HOS-ovci se ni po koju cijenu ne smiju navući na razgovore  i pregovore oko znakovlja i Spomen ploča, jer samim pristankom na nešto takvo unaprijed su izgubili. A onog tko se u ime HOS-ovaca ode na razgovore ili pregovore o znakovlju ili pločama HOS-a, sami HOS-ovci moraju eliminirati iz svojih redova

    Hrvatska stranka prava ( HSP ) ima nultu točku tolerancije prema svima onima koji u pitanje dovode HOS i pozdrav “Za Dom spremni” jer se s tim pozdravom branila i obranila Hrvatska. Napad na HOS – napad je na temelje Hrvatske države!

    HRVATSKA STRANKA PRAVA
    Ivica Vladava
    Član predsjedništva

  • HSP: Zločin na Jazovki i sva druga grobišta su djelo tkz. antifašista. Slave li oni u Sisku pokolj nad hrvatskim narodom?


    jazovka 2017 hsp
    Sošice. I ove godine brojna izaslanstva-a HSP pohodila su komemoraciju žrtvama Jazovke, te je prisustvovala križnom putu i misi zadušnici. Izaslanstvo je predvodio Ivica Žuljević, dopredsjednik HSP, Zvonko Mlakić i Veselko Krnjić, članovi predsjedništva HSP, Mioluš Koči, predsjednik Časnog suda HSP, izaslanstvo podružnica Končanice, Delnica, Daruvara, Ivanske, Rovišća, te članovi ogranka Daruvarski Brestovac predvođeni svojim predsjednikom Sašom Tesařom.

    O zločinima na Jazovki, razlozima zbog koji pohodi na komemoraciju za televiziju N1 i RTL govori je član HSP iz  Delnica 21. godišnji student informatike Ivan Piškor .
    piškor hsp delnice jazovka 2017
    Zločin na Jazovki je još jedan u nizu zločina koji su počinili tkz. “antifašisti” kojima je na čelu bio krvnik i jedan od 10 najvećih ubojica 20. stoljeća Josip Broz Tito. Zvjerstvo koje se dogodilo u jami Jazovka i način na koji su okrutno pogubljeni hrvatski ranjenici, vojnici, civili, časne sestre i medicinsko osoblje iz zagrebačkih bolnica govori kakav je taj komunističko-partizanski zločinački režim bio.

    Gospodo potpisali ste deklaraciju o osudi totalitarnih režima, provodite hrvatske zakone i počnite raditi po njima.

    Kao što žrtve i mučenici imaju pravo na čast, mi živi imamo pravo na istinu i znanje o svojoj povijesti i to nam nitko ne smije uskraćivati, a pogotovo ne hrvatski vlastodršci koji u zadnje vrijeme žele izbrisati čak i sjećanje na žrtve podnesene na Bleiburgu i svim križnim putovima.

    Svi oni koji veličaju tu ideologiju ne mogu se nazivati Hrvatima, jer ta ideologija je pobila na tisuće Hrvata i za sobom ostavila na stotine jama punih nevinih žrtava. Te žrtve treba dostojno sahraniti, ideologiju osuditi, a zločince kazniti!
    Počivali u miru Božjem, neka im je laka hrvatska gruda !

    Bog i Hrvati !

    Hrvatska stranka prava
    Zvonko Mlakić,član Predsjedništva

  • Davor Pavuna savjetnik Karla Starčevića predsjednika HSP-a i novog gradonačelnika Gospića!


    davor pavuna karlo starčević

    Davor Pavuna, znanstvenik svjetskog glasa kratko je boravio u Gospiću, kako kaže da bi čestitao svome velikom prijatelju što je postao gradonačelnik Gospića. Tom prigodom novi gradonačelnik Gospića dobio je i prvog savjetnika koji je bio savjetnik i bivšem predsjedniku SAD-a Obami.

    Biću Karlov savjetnik za razvoj grada i projekte i to besplatno, jer znam da Gospić može biti mala Kalifornija, rekao nam je Pavuna koji ne gubi vrijeme već priprema prvi veliki projekt otvaranja Instituta Nikola Tesla u Gospiću koji će dovoditi najpoznatije znanstvenike cijelog svijeta, a da je projekt ozbiljan svjedoči i to da je već kupljena zemlja u Smiljanu.

    Samo kada uzmemo Teslu i vodu, prirodu i to iskoristimo, uspjeh je tu tvrdi vam, rekao nam je Davor Pavuna koji planira uskoro okupiti brojne investitore iz cijelog svijeta u Gospiću.

    Da je novi gradonačelnik Gospića dobio savjetnika svjetskog glasa svjedoči impozantna biografija.

    Osnovnu školu završio je u Osijeku. Maturirao je u V. gimnaziji u Zagrebu 1970. godine. Diplomirao je eksperimentalnu fizikuna Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu 1977. godine. Postao je doktor znanosti na University of Leeds 1981.godine iz područja fizike čvrstog stanja[]. U francuskom Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja (CNRS) u Grenobleu boravio je tri godine. Jedno vrijeme istraživao je u Australiji i SAD-u. Od 1986. godine radi u Lausanneu u Švicarskoj kao sveučilišni profesor fizike, kemije kondenzirane materije te mikro i opto elektronike.

    Objavio je preko 150 znanstvenih radova i udžbenik o supravodljivosti na engleskom jeziku,koji se prevodi i na druge jezike. Održao je stotinjak predavanja na uvaženim svjetskim sveučilištima. Radi na projektu na sinkrotronu u američkoj državi Wisconsin, što je zajednički projekt švicarskih i američkih fondova za znanstvena istraživanja. Predsjednik je svjetskog kongresa o nano-inženjeringu i novim oksidnim tehnologijama u SAD-u. Savjetnik je poduzećima u nekoliko država. Kao savjetnika na području energetike angažirao ga je američki predsjednik Barack Obama.

    Jedan je od pokretača Prvog kongresa hrvatskih znanstvenika održanoga u Vukovaru 2005. godine.U povodu 150. obljetnice rođenja Nikole Tesle, dobio je odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Nikole Tesle za osobite zasluge u izumiteljstvu, 2006. godine. Američki ministar energetike Steven Chu imenovao ga je recenzentom projekta iz područja energetike.
    Govori pet jezika. U slobodno vrijeme svira u jazz sastavu 4e Etage. U braku je s Francuskinjom Sylvie, imaju sina Marka i kćer Anu.
    Djeluje kao savjetnik nekoliko vlada, korporacija i ustanova.

    Dobitnik odličja Danice Hrvatske s likom Nikole Tesle (2006.). Predsjednik Hrvatskog Svjetskog Kongresa i AMAC-a Švicarske.

    FOTO: Pavuna i Starčević dali ruku za napredek Gospića

    Izvor : Slobodna lika

  • Starčević prema građanima Gospića napravio više u 5 dana nego drugi u 20 godina


    karlo starčević
    Predsjednik HSP-a  se odrekao svih pogodnosti koje  pruža pozicija gradonačelnika Gospića

    Da u lokalnoj politici nisu svi isti, svjedoči novi gradonačelnik Gospića Karlo Starčević koji je u samo 5 dana od kada je na funkciji napravio prema građanima više nego drugi u 20 godina.

    Starčević je stupanjem na funkciju odrekao se gradonačelničke plaće, službenog mobitela i službenog automobila i vozača. Na posao dolazi svojim vozilom i troši svoje novce za gorivo. Na službeni put išao je svojim vozilom, nije uzeo dnevnicu. Kada se u gradu parkira, ide kupiti kartu kao i svi drugi građani. Na mise u crkve ga ne vozi službeni vozač, i na misama sjedi umjesto u prvom u zadnjem redu.

    Zamjenici i pročelnici više ne koriste službene automobile 24 sata.

     

    Izvor: Slobodna lika

  • IMENOVANJEM MINISTRICE VANJSKIH POSLOVA – MARIJE PEJČINOVIĆ BURIĆ – MASKE ĆE PASTI – I POČETI ĆE JE JAVNA KOHABITACIJA


    Ikarlo starčević hsp 2

    Plenković se više ne krije, dopušta da maske padnu i njegov prijedlog za novu ministricu vanjskih poslova je dokaz smjera u kojem vodi hrvatsku državu.
    Kandidatkinja za ministricu vanjskih poslova Marija Pejčinović Burić osim što je kadar Račanove vlade, bila je kadar Sanaderove vlade, bila je savjetnik za europske politike premijera Srbije Dačića, a sada je kadar Andreja Plenkovića. Imenovanje Marije Pejčinović Burić je klasičan primjer ugroze hrvatskih nacionalnih interesa. Osoba takvih referenci ne može biti u hrvatskoj vladi, a poglavito ne ministrica vanjskih poslova.
    Ovim činom Plenković zaokružuje vladanje hrvatskom državom od „šesto-januarske diktature“ Račana do europskog birokata Plenkovića.

    Tko je na čelu Hrvatske?
    Tko zapravo upravlja Hrvatskom?
    I čemu izbori u Hrvatskoj?

    Plenkoviću nisi kancelar, isto tako niti ti niti tvoji briselski nalogodavci nisu vlasnici Hrvatske.
    Nisi dokazao da radiš za hrvatski narod jer nisi riješio niti jedan gorući hrvatski problem; lex Todorić, neizvjesnost INE, HEP, kolaps zdravstvenog sustava, iseljavanje mladih, a zadnjim prijedlogom želiš uništiti hrvatsku diplomaciju.

    Za vrijeme mandata bivšeg ministra vanjskih poslova Davora Ive Stier-a barem nismo slušali izraze „region“, „balkan“ i sl. pa se činilo da je Hrvatska izborom Stier-a imala svoje Ministarstvo vanjskih poslova.

    Dovođenjem Marije Pejčinović Burić uvjereni smo kako će se Ministarstvo vanjskih poslova vratiti u doba Vesne Pusić odnosno postati ministarstvo regiona

    Tvoja kandidatkinja za ministricu vanjskih poslova osim mogućih sigurnosnih prijetnji zbog suradnje sa Dačićem ima krimen i supruga.
    Kako je poznato Zoran Burić, suprug Marije Pejčinović Burić, je jedan od ili jedini investitor projekta termoelektrane na Peruči (čijim novcem?) – protiv kojeg su unisono stručnjaci, ekološki aktivisti i cijeli narod Cetinske krajine.

    Čime Plenkoviću garantiraš ti i tvoj izbor za ministricu da ne će biti pogodovanja Zoranu Buriću?
    Čime Plenkoviću garantiraš da će Hrvatska imati hrvatsku vanjsku politku?

    Ne zaboravi Goldstein je još uvijek veleposlanik u Parizu, koliko će još „Goldsteina“ biti veleposlanici – kada tvoja kandidatkinja preuzme Ministarstvo vanjskih poslova?

    VRIJEME JE ZA SMJENU !

    Hrvatski narod mogu voditi i predstavljati samo suverenisti a ne slavoservi!
    Vlasnik Hrvatske je hrvatski narod.

    HRVATSKA STRANKA PRAVA
    Karlo Starčević, predsjednik

  • Karlo Starčević u ime HSP-a dao potporu Nezavisnoj listi “Moja Škabrnja” i kandidatu za načelnika Ivanu Škari!


    karlo starčević-naslovna
    Hrvatska stranka prava daje apsolutnu potporu nezavisnoj listi “Moja Škabrnja” i njihovom kandidatu Ivanu Škari u “trećem krugu” izbora za načelnika Općine Škabrnja.

    Naime, kao što je poznato u Općini Škabrnja u nedjelju 11. lipnja 2017. održavaju se ponovljeni izbori zbog nepravilnosti u drugom krugu na jednom biračkom mjestu koje je najveće, odlučujuće i najbitnije po broju birača, onom u samoj Škabrnji.

    Lista “Moja Škabrnja” i njen kandidat za načelnika općine Ivan Škara su nova lica u politici Općine Škabrnja , koja je sve svoje znanje, umijeće i želje stavila pred svoje susjede, prijatelje i sumještane sa samo jednom željom da se Općina Škabrnja konačno pokrene, oživi, radi i razvija se.
    Oni su na tragu politike koju zastupa HSP, politike  da mladi  ozbiljni domoljubi dobiju priliku  upravljati  svojim sredinama i raditi za boljitak svih. Oni su  predstavnici politike   s kojom  je  HSP na čelu s Karlom Starčevićem  izborio pobjedu u Gradu Gospiću i prekinuo  HDZ-ovu  desetljetnu dominaciju,

    Već samim izlaskom na izbore oni su pobjednici jer su potakli Škabrnjane na razmišljanje, dali im nadu u bolju budućnost i tim činom već su napravili veliku stvar. Oni su nova mlada snaga koja ima jasnu viziju razvoja Općine Škabrnja. Oni su snaga koja će uvesti reda u rasipanje općinskih novaca i usmjeriti ih u obrazovanje i stipendiranje, povećati naknade za novorođenčad, poticati kulturne i sportske sadržaje, naročito u ljetnim mjesecima.

    Stoga Hrvatska stranka prava  poziva sve pravaše, sve žitelje općine Škabrnja, sve kojima je boljitak ove općine zajednički cilj i nastojanje,  da se angažiraju i pozovu sve svoje prijatelje, rodbinu i poznanike da u nedjelju 11. lipnja iziđu na izbore i daju potporu kandidatu Nezavisne “Moja Škabrnje” za načelnika Općine Ivanu Škari.

    HRVATSKA STRANKA PRAVA
    Karlo Starčević, predsjednik

  • HSP postavlja pitanje HDZ-eovoj vladi: Gdje je Zakon o hrvatskim braniteljima?


    vlada rh 1
    Hrvatska stranka prava sa zanimanjem je pratila i prati sve što se događa na braniteljskoj sceni pogotovo kada su u pitanju zakoni, pravilnici i propisi koji reguliraju bilo koje pitanje vezano za branitelje.

    S velikim očekivanjima smo prošle godine primili vijest plasiranu iz Ministarstva branitelja da je u izradbi novi Zakon o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, da su formirane radne skupine, da se Zakon brusi, da će ovaj ili onaj tjedan na sjednicu vlade, da će do ožujka/travnja 2017. godine biti na saborskim klupama i sl.

    Do danas nismo dobili potvrdu da je po ovome pitanju bilo što ozbiljno učinjeno i napravljeno. U javnosti nema prijedloga Zakona. Javna rasprava o Zakonu nije otvorena, niti se zna kada će.

    Pitanje koje nam se nameće kao jedino logično je da je priča oko branitelja i Zakona opet bila dio predizbornog folklora. Ministar Medved u kampanji obilazi gradove i dijeli ključeve stanova (pohvalno bez obzira što je kampanja) braniteljskoj populaciji, a na pitanja o Zakonu odgovora nema.

    Pretpostavljamo da se pitanje Zakona o braniteljima ponovno čuva kao “teška artiljerija” za slučaj ponovnih parlamentarnih izbora kada će se opet pričati Zakonu, obećavati braniteljima “kule i gradove”, govoriti se o HDZ-ovim “braniteljskim” listama i podvaljenim “kukavičjim jajima” u svakoj od izbornih jedinica.

    Ako u medijima i na društvenim mrežama čitamo da svakodnevno umiru branitelji, da se ubijaju jer ne mogu više podnijeti nepravdu ni u matičnom ministarstvu ni u državi Hrvatskoj i da je njihova prosječna dob samo 51 godinu,  pitamo šta se čeka sa Zakonom o njihovim pravima koji će im bar dati moralnu satisfakciju za djela učinjena u stvaranju i obrani Domovine.

    Od cjelokupne Vlade RH, ponajprije od ministra Tome Medveda tražimo da se izjasne po ovom pitanju i javno kažu hoće li ikada ovja Zakon biti pušten u proceduru???
    Ako hoće, kada se otvara javna rasprava o Zakonu? Kada će Zakon doći na saborske klupe? Kada će započeti njegova primjena??

    HRVATSKA STRANKA PRAVA
    Povjerenstvo za branitelje

    Foto; Facebook Vlade RH

  • BITKA ZA GOSPIĆ: Moraju li Gospić i Lika biti HDZ-ova gubernija?


    ovcaPročelje jedne zgrade u Kaniškoj ulici u Gospiću nudi prolazniku grafit ispisan krupnim slovima GOSPIĆ JE UVIK DESNO. Zanimljivo. Napose iz današnjeg političkog konteksta i perspektive. Ipak, nije li tu riječ o indoktriniranima i zabludjelim idealistima, a što je posebno zbunjujuće i zabrinjavajuće, dragovoljnim taocima jedne promašene politike koja se kiti desnim perjem? A to HDZ-ovo desničarenje, na koje je autor grafita vjerojatno mislio, poput je velebitske magle…

    Uz temeljno pitanje – što je to u hrvatskoj politici “desno” i misli li autor grafita samo na HDZ koji, evo, uvik vlada Likom? Dosad je i Gospić bio uvik HDZ-ov, no je li došlo vrijeme da se političke karte bolje promiješaju uoči drugog i odlučujućeg kruga lokalnih izbora? Za dobro Gospića i Like, za dobro ljudi koji tamo žive. Politički monopol nikad nije dobar i lako skrene u jednoumlje kakvo smo imali do 90-ih. Istina, predznak je sada malo drukčiji, svi se busaju u svoja hrvatska prsa, no nitko ne može poreći činjenicu – zanimljivo bi bilo znati ima li onih iz prijašnjih struktura više u SDP-u ili HDZ-u? Tada su ispekli zanat i znaju kako funkcioniraju poluge vlasti. Poželjno je misliti vođinom glavom i teško onom tko makar ponekad (pro)misli svojom glavom…

    HDZ-ovac Darko Milinović postao je župan i naravno, kako je u “ljubavi i politici sve dopušteno”, HDZ će sve učiniti i čini, iskustvo od prošlih lokalnih izbora govori, ne birajući sredstva, da osvoji i Gospić koji je za HDZ (pre)važna uporišna točka na političkoj mapi Hrvatske.

    Osim onima koji spavaju dubokim političkim snom, poput ličkog medvjeda, posve je jasno – HDZ nije desnica, ma što to značilo, desničari više ne stanuju u HDZ-u! Prisjetimo se ovog trenutka samo Zlatka Hasanbegovića koji je svojim desničarskim stavom, karakterom i dosljednošću donio mnoge glasove HDZ-u da bi onda “kad je odradio svoje”, za nagradu dobio pogled na izlazna vrata…

    Eventualna prigodničarska, uglavnom jeftino populistički “desna” predizborna retorika nije ono što ljudi Gospića i Like očekuju. Ne trebaju im kolači. Samo kruh i radna mjesta.

    Uvijek je vrijedilo – činjenice su svete, tumačenja su proizvoljna. Pogledajmo činjenice, tumačenja su ionako uvijek osobne naravi: što je HDZ učinio za Gospić i Liku u proteklih 20-ak godina, a bilo je Ličana na visokim političkim funkcijama, od ratnog premijera Valentića koji je rođen u Gospiću – do dana današnjega? Jako, jako malo. Skoro ništa. A to što su trebali i morali makar malo više, Ličani su skromni ljudi (po obećanjima se trebao i Velebit premjestiti), koga je uopće briga dok traje opijenost Ličana HDZ-ovom promašenom politikom i izgubljenim godinama!?

    Zar se politika svodi na janjičare negdje usput ili u ZLATNOJ POTKOVI, na lukolovske gozbe i brojne povlastice na račun poreznih obveznika, osiromašenih i umrtvljenih građana Like? Na lažna obećanja dok izbori ne prođu? Gdje su nove investicije, kako živi prosječan stanovnik Gospića ili Like?

    Međutim, vlast, čast, moć i novac ne ispuštaju se tek tako iz ruku: prate ih zastrašivanja, prijetnje, ucjene, političke i životne laži i napokon, kao jedno od posljednjih sredstava, plaćeni glasovi! Da bi ironija bila potpuna, te nesretne plaćenike lokalni moćnici plaćaju novcem koji je ionako njihov. Posve je jasno, nije riječ o novcu koji bi netko odvojio iz svog džepa, i te metode dovele su Liku u situaciju u kojoj se nalazi. Ne pomaže tu nikakvo friziranje i retuširanje. Lika je raseljena, devastirana, zapuštena i osiromašena. Caruju beznađe i tupa inercija. I začudo, ljudi se već godinama mire s takvom situacijom.

    Od kladionice do kafića

    Kao i drugdje u Hrvatskoj, u Lici na poseban način, poduzetništvo i gospodarstvo svodi se na trgovačke lance, kladionice, kafiće, na šverc-komerc, ponajprije na uvozni lobi, i ta politika, u Lici cijelo vrijeme HDZ-ova, ima svoju konstantu: svake godine ljudi sve teže i lošije žive. Selo je obezglavljeno, u Gospiću ili Otočcu do posla se može doći jedino VIP-om ili NAVIP-om. Veza i protekcija ili naročita veza i protekcija. Politički moćnici sve diktiraju, gdje će se zaposliti čistačica, a gdje direktor. Tko drukčije kaže, ili ne pozna situaciju ili svjesno laže.

    Svakako bi za dubinsku psihologiju bilo zanimljivo odgovoriti na pitanje – zašto ljudi koji nisu zadovoljni onima dosad, opet, uglavnom ili redovito biraju njih!? Kakvi to sadomazohistički porivi ili jednostavno strah caruju u dušama glasača? Zašto se boje dati prigodu onima koji su se dokazali u životu svojim poslovnim uspjesima, onima koji bi realizirali nove projekte i privukli kapital i investitore? A to zasigurno ne mogu oni kojima je politika prvo i jedino “radno mjesto”, koji politiku shvaćaju i tako se ponašaju u stilu – ako zagrabim od velike gomile kojom raspolažem u svoj džep neće se baš vidjeti…valjda će me štititi baza i partijski drugovi!

    Zar ljudima Gospića nije dosta politike, poigrajmo se malo metaforama i drugim stilskim figurama, u stilu: od hladnog predjela nudimo vam morske češljeve s palačinkama od povrća i umakom od bijelih gljiva; dimljeni iverak u listovima zelene salate; rolada od pečene patke s ružmarinom i drenovim umakom, te salata od morskih plodova s pireom od avokada. Podrazumijeva se i kapučino od kokosova mlijeka, dok vam kao glavno jelo nudimo filete jesetre s kosanim odrescima od povrća u umaku od šampanjca!

    No što ćemo s onima koji nemaju kruha, koji nemaju posao? Političari im u tim situacijama, lijući krokodilske suze, redovito ponude kolače – u stilu Marije Antoanete…

    Nije dobro za Gospić i Liku ako birači svoju ulogu shvate poput Napoleona koji je jednom rekao: “Nikad nisam samostalno donosio odluke, uvijek sam bio talac okolnosti.” Upravo ovog trenutka žitelji Gospića pokazat će koliko samostalno, bez predrasuda i s uvjerenjem donose odluke. U protivnom…

    A što nam je govorio Ante Starčević?

    U drugoj polovici 19.st. na hrvatskoj političkoj sceni pojavio se i dosad je nepremašen dr. Ante Starčević. Starčević je u sušačkoj SLOBODI 23. ožujka 1883. između ostaloga napisao: “(…) mi iskreno ljubimo i za brata držimo i Srba, i Žida, i Nijemca, i Talijana, i Ciganina, i Luterovca, svakoga tko radi za općenito dobro svega naroda i cijele domovine, a plašimo se jednako i Hrvata i Srba, svakoga tko je proti onim skupnim svetinjam.”

    Uz neslomljivu čvrstoću značaja, imala je Starčevićeva popularnost (od ovoga bi mogli učiti svi hrvatski političari! op.a.) jako uporište u skromnosti njegova načina života. Osobne potrebe sveo je na minimum. Odricao se svega, bez čega se ikako moglo biti. Nije se ženio. U jelu i piću umjeren, često oskudan. Odijevanje siromašno. Za novce nije mario. Kao veliki bilježnici županije riječke imao je lijepu mjesečnu plaću i kad bi 1. dobio plaću, zadržao bi za sebe koliko mu je trebalo da plati stan i da se prehrani, a ostatak bi podijelio sirotinji!

    Imao je običaj reći – “Ne slijedi slijepo nikoga! Slijedimo čine, ne riječi!”

    Poznato je njegovih 30 naputaka članovima stranke prava i evo prvog naputka:”Strah i plaća, te dvije staze koje vode k srcu ljudskom, niti su stalne ni vrijedne za dobru stvar, ni u vlasti stranke prava. Stoga ovoj stranki ne ostaje nego da radi upućivanjem, podučavanjem.” Spominje Starčević pravicu i nepodmitljivost, da bi u 17. naputku rekao:”Budući da ima ljudi lakoumnih, prevrtljivih i naručenih, ne ima se bez dovoljnih dokaza vjerovati ni povjerenje davati.” Ili 24. naputak:”Narodu ništa ne obećavati, dok mu ne možeš dati, i opominjati ga, naka pazi na one koji mu obećavaju.” Ovako je govorio Ante Starčević 1871. godine, no njegove riječi i danas bi bile najbolji naputak, konkretno za građane Gospića uoči 2. kruga lokalnih izbora i biranja gradonačelnika.

    Politička bitka za Gospić bliži se svome crescendu uz samo jedno pitanje – kome dati povjerenje? Dosadašnjim HDZ-ovim gubernatorima ili čelniku HSP-a Karlu Starčeviću? Prvi su dokazali koliko ne mogu, ne znaju ili ne žele iz njima, možda znanih razloga, drugi se dokazao van politike u poduzetništvu. Izbor bi trebao biti jednostavan. Ako su dosad građani Gospića padali na ispitima, vrijeme je da nametnuti sentiment ostave doma kad krenu na izbore i da se probude iz polusna i umrtvljenosti, iz političke letargije koje je zahvatila Gospić i Liku! Ne podobnima ili stranačkim poslušnicima i uhljebima, onima koji misle da su jedina mjera i kriterij hrvatstva i domoljublja, nego hrabrima, sposobnima i poštenima! Gospić je takvog zaslužio! Hoće li ga prepoznati? Status quo ili novi politički iskorak?

    Tekst i foto: Lička poveznica