Ante Starčević - Otac domovine

Video prilog: dr. Ante Starčević Otac domovine

(Žitnik, 23. V. 1823 – Zagreb, 28. II. 1896)

Podizanje spomenika Anti Starčeviću, političaru, filozofu i književniku, utemeljitelju moderne hrvatske državotvorne ideologije, veliki je i sveti događaj ne samo u povijesti Hrvatske stranke prava već i u povijesti hrvatskog naroda i hrvatske države!

EUGENA KVATERNIKA

U panteonu hrvatskih velikana jedno je ime unutar hrvatske povijesti posebno istaknuto. Taj zaslužni sin hrvatskoga naroda i domovine jest Eugen Kvaternik. Obiteljskim podrijetlom je s obala našega sinjeg Jadranskog mora, iz kamenitog, ali pitomog Primorja, a rođenjem iz našeg glavnoga bijelog Zagreb garada u kojem se rodio 31. listopada 1825. godine. Otac Eugena Kvaternika bio je ugledni zagrebački gimnazijski profesor povijesti i latinskog jezika, a tu ljubav za hrvatsku povjesnicu prenio je ne samo sinu Eugenu već i njegovom nešto starijem školskom kolegi i budućem političkom vođi hrvatskoga naroda „ocu Domovine“ Anti Sarčeviću. Tako se i to prvo poznanstvo dvojice znamenitih hrvatskih muževa razvilo i učvrstilo upravo u zagrebačkim gimnazijskim klupama u kojima su i Eugen i Ante otkrili ljepotu bremenite i krvlju natopljene hrvatske povjesnice koja ih je i oblikovala u nepokolebljive branitelje hrvatske slobode i samostalnosti.

Eugen Kvaternik osim u Zagrebu školovao se u Rijeci i Senju te nešto kasnije i u Pešti. Tijekom tog visokog obrazovanja prvo je započeo studij bogoštovlja, ali vrlo brzo odlučuje napusti svećenički poziv, te nastavlja studij prava kojeg s uspjehom završava. Po povratku u domovinu mladi pravnik Kvaternik nastanjuje se u rodnom Zagrebu, te već kao mladić sudjeluje u hrvatskom narodnom pokretu tijekom revolucionarnih događanja 1848. godine. Njegov idealizam i velika energija već su tada izbili na vidjelo pa je poslije sloma revolucionarnih zbivanja i uvođenja Bachovog apsolutizma to rano političko djelovanje Eugena Kvaternika vrlo brzo došlo pod udar carskih novinskih cenzora i policijsko-pravosudnih službenika. Jer, upravo u tom razdoblju kada je hrvatski narod stenjao pod austrijskom apsolutističkom čizmom, koju niti ban Jelačić svim svojim zaslugama za opstojnost dvora i krune nije mogao spriječiti. Hrvatski je narod tada s pravom govorio: Ono što su Mađari dobili za kaznu, Hrvati su dobili za nagradu!

U tom teškom i nepodnošljivom apsolutističkom vremenu, Eugen Kvaternik je po prvi puta osjetio što znači biti sluga tuđega gospoda, jer je Bachov apsolutizam u mladom i borbenom hrvatskom domoljubu Eugenu Kvaterniku već tada prepoznao potencijalnog političkog protivnika, pa je on već u tom vremenu izložen raznim oblicima pritisaka, a konačni udarac zadao mu je apsolutistički režim 1857. godine kada mu oduzimaju pravo na držanje samostalnog pravničkog ureda. Kvaternik se tada po prvi puta odlučuje otići u inozemstvo, tj. u političko progonstvo. Put ga vodi prema Carevini Rusiji u Moskvu, od koje je on još tada očekivao pomoći koje je ta zemlja pružala drugim slavenskim narodima. Nadao se kako će carska Rusija biti saveznik koji bi potaknuo i pomogao oslobođenje hrvatskih zemalja ispod tuđinskih germanskih državno-pravnih kao i političkih stega. U svoje se domaćine Kvaternik vrlo brzo razočarao, a istodobno se duboko razočarao u ideju slavenske uzajamnosti te se privremeno nastanivši u Francuskoj. U to je vrijeme Francuska bila utočište brojnim političkim disidentima koji su isto kao i Kvaternik težili osloboditi vlastite narode od habsburške vlasti. U to je vrijeme Kvaternik u Parizu došao u vezu s izbjeglim poljskim, češkim, talijanskim i mađarskim političkim prvacima koji su kao i on željeli slobodu za svoje narode i države. Istodobno je Kvaternik postao i gorljivi pristalica Napoleona III., a i osobno je pokušao navedenom francuskom vladaru proslijediti pismo u koje iznijeti prijedloge oko Francuske potpore Hrvatima u legitimnim zahtijevanjima za uspostavom slobodne državom. Iako nije ima velikoga političkog uspjeha u Parizu, Eugen Kvaternik ipak je do kraja života visoko cijenio dostignuća tamošnjeg demokratskog ustroja, posebice francuskog parlamentarni sustav i ustavno regulirane slobode naroda i građana. On je u svojim kasnijim djelima kao i novinskim člancima i saborskim govorima više puta spominjao prednosti tog sustava. Neposredno prije povratka u domovinu tu samostalnu diplomatsku akciju, oko ostvarena prava na slobodnu državu, Kvaternik pokušava predstaviti i u Vatikanu, ali je od strane tamošnjih diplomata dobio dobrohotno upozorenje da se izmiri s Austrijom i vrati u Trojednu Kraljevinu. Ipak, to nije odmah učinio, te se u domovinu vraća tek 1860. godine kada je saznao da su započele političke radnje oko promjene unutarnjeg državno-pravnog sustava Habsburške Monarhije, odnosno kada dolazi do pada Bachova režima. Ponovno se nastanjuje u Zagrebu te uspostavlja prekinutu suradnju s Antom Starčevićem čiji je domovinski politički i društveni rad intenzivno pratio još tijekom boravka u političkom iseljeništvu.

Kako je u to vrijeme kralj Franjo Josip I. novoimenovanome banu Šokčeviću naložio da raspiše izbore za Sabor kako bi se uredili ti novi državno-pravni odnosi u crno-žutoj monarhističkoj zajednici i Eugen Kvaternik se uključuje u politički život te kao jedan od najistaknutijih političkih hrvatskih uglednika s pedigreom dugogodišnjeg političkog disidenta sudjeluje na izborima na kojima je izabran za zastupnika. Tako se i Kvaternik našao među vodećim ljudima hrvatskog političkog života u najznamenitijem sazivu Sabor Trojedne Kraljevine koji je s radom započeo 1861. godine i to pod predsjedanjem narodnoga bana Josipa baruna Šokčevića. U radu Sabora sudjelovali su gotovo svi najodlučniji sinovi hrvatske domovine među kojima su se nalazili i trojica budućih pravaša Ante Starčević, Eugen Kvaternik i Petar Vrdoljak. Odmah na početku rada tog saziva formirala su se dva politička kluba i to s jedne strane klub Narodne stranke kojemu su uz bana Šokčevića pripadali i biskup Strossmayer, kanonik Rački, kardinal Haulik, predsjednik dvorskog dikasterija Mažuranić i dr. uglednici, a oni su zagovarali umjerenu politiku prema Austriji, tj. carskom dvoru, ali pazeći da ne ugroze stara povijesna prava Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, kao i ranije postignute državno-pravne veze s Kraljevinom Ugarskom. Drugi saborski klub organizirali su pristalice Narodno-unionističke stranke ta je stranka u narodu poznata kao Mađaroni, jer su se još od 1848. godine zauzimali za puno čvršću, tj, realnu zajednicu s Mađarima kako u borbi protiv bečkoga centralizma i hegemonije tako i ostvarenju jačega državo-pravnog povezivanje dviju zemalja.

Za razliku od navedena dva saborska kluba Kvaternik je prvi u tom viskom zakonodavnom tijelu tijekom rasprave, koja se održavala od 17. lipnja do 23. srpnja, svojim vatrenim govorom jasno kritizirao obje stranačke grupe te je povodom izglasavanja članka 42. hrabro izjavio: …. Pošto će nas Mađari i Austrija u svom zagrljaju, jer su jači od nas, ugušiti, stoga budimo samostalni. On je i prvi u tom govoru uzdigao Sabor na pijedestal vrhovnog tijela vlasti, jer je istaknuo kao je ta institucija jedini vršitelj volje hrvatskih građana.

Tako po Kvaternikovom mišljenju Sabor jedino može uređivati međunarodno-pravni odnos s kraljem, a istovremeno je istom tom kralju odrekao pravo da svojim adresama i pismima uređuje unutarnje odnose Trojedne Kraljevine koji su u nadležnosti Sabora kao vršitelja volje hrvatskoga naroda. Završavajući taj znameniti govor Kvaternik je iznio i prijedlog: Sabor sa vladajućim kraljem svojim u dogovor stavi, te tim načinom odnošaje svoje prem Ugarske i Austrije, svojim koristima i probicima shodno, na temelju svojih starodrevnih ustavnih pravah i zahtijevah vremena odgovarajuće uredi. Upravo je taj Kvaternikov prijedlog bespogovorno podržao Ante Starčević koji je nakon Kvaternika također govoreći u sabornici još jasnije naznačio kako Hrvati na putu stvaranja svoje države ne trebaju sklapati nikakve saveze s drugim državama te je izrekao poznatu krilaticu: Ni s Bečom ni s Peštom! , Starčević je tom prigodom za uređenje unutarnjih odnosa i stvaranje samostalne hrvatske države slično kao i Kvaternik prije njega izrekao da Trojednom Kraljevinom mogu upravljati jedino „BOG I HRVATI!“. Ta je dva znamenita govora podupro i treći zastupnik Petar Vrdoljak te su njihovi istupi označili temelj stvaranja trećega saborskoga kluba, ali i temelj stvaranja nove i prve cjelovito idejno oblikovane hrvatske političke stranke-Stranke prava. Jer, dok je ranije stranačko okupljanje bilo više produkt ostvarenja pojedinih želja i ideja određenih heterogenih interesnih grupa organiziranih manje-više samo u parlamentu, osnivanjem kluba Stranke prava udareni su temelji stvaranju modernog stranačkoga života utemeljenog na hrvatskoj nacionalnoj ideologiji koja od tada teži punoj političkoj i društvenoj emancipaciji hrvatskoga naroda i ostvarenju pune slobodne hrvatske države kao pravno i demokratski uređene europske zemlje, jer ti čelnici Stranke prava već tada uviđaju da demokratsko uređenje svoje temelje ima u starodrevnim pravima i identitetu hrvatskoga naroda, tj, da izvire iz naroda, da se sva politička i društvena postupanja čine uz pomoć državnih institucija za narod kao nositelja tog suvereniteta. Stoga je za njih i za sve pristalice Stranke prava već tada bilo potpuno jasno da sreća i blagostanje hrvatskoga naroda može se ostvariti samo u slobodnoj i neovisnoj Državi Hrvatskoj. U tom pogledu Starčević i Kvaternik podržali su i prijedlog narodnjaka Čepulića koji je zagovarao uvođenje u školu „narodnog katekizma“ kako bi već i djeca u školskim klupama mogla naučiti glavna prava i dužnosti državljana u pogledu ostvarivanja političkog i državnog ustroja, tj. kako su naglašavali „razliku anarhije od Ustava“.

Iako je tako oblikovana suverenistička hrvatska nacionalna ideologija djelomice bila prihvaćena i od nekih čelnika Narodne stranke, te su i oni u saborskom zaključku odbili oktroirane kraljeve odluke da Hrvatski sabor izabere svoje predstavnike u Carevinsko vijeće kao oblik novoga centralističkog parlamenta pod dominantnim utjecajem bečkoga dvora, te na taj način i odrekli kralju da u pogledu unutarnjeg uređenje nameće odluke Saboru Trojedne Kraljevine, ipak su narodnjaci ostavili otvorenu mogućnost daljnjih pregovora s mađarskim i austrijskim političkim prvacima oko pitanja novog državno-pravnog organiziranja Habsburške Monarhije.

Takovo držanje hrvatskih elita nije naišlo na dobar odaziv niti kod Mađara niti kod Austrijanaca, koji su očekivali da će Hrvati podržati jedu od navedenih strana. Prekidajući tu pat poziciju i zastoj u dogovorima vrlo brzo svojom je voljom i autoritetom položaja kralj Franjo Josip I. raspustio Sabor, te uz pomoć njemu odane bečke vlade, ali i pristalica njegove politike u Trojednoj Kraljevini ponovno pojačao politički progon dvorskih neistomišljenika.

Među prvima upravo su nove apsolutističke mjere osjetili čelni ljudi Stranke prava. Već od ranije Kvaternika prate policijski službenici i to posebice njegove odnose s francuskim diplomatskim predstavnicima s kojima je on održavao veze i sastajao se u Zagrebu pokušavajući ih uvjeriti u potrebu davanja snažnije potpore hrvatskom političkom pokretu koji teži osamostaljenju od habsburških stega. Tako su već 1862. godine na preporuku Schmerlingove vlade visoki hrvatski dužnosnici i to posebice dvorski kancelar Mažuranić i ban Šokčević uveli nove mjere cezure tiska te su zbog tiskanja knjiga i govora u zatvoru završili i Ante Starčević i Eugen Kvaternik. Po tim optužnicama Kvaterniku se kao krimen nametnuo njegov državotvorni program koje je tiskao u brošuri Politička razmatranja, što je bio očiti primjer kršenja slobode govora i tiska pa je on od tih samo naizgled hrvatskih upravljača, a u stvarnosti agenata provođenja politike austrijske monarhističke hegemonije, osuđen na šest tjedana zatvora s obrazloženjem da je u tim političkim promišljanjima „smetao javnom miru“.

Nakon izdržane kazne Eugen Kvaternik odlazi u drugo političko izgnanstvo te boravi u brojnim europskim zemljama ponovno tražeći saveznike koji bi zajedničkim akcijama utjecali na rušenje habsburškog režima. U tom vremenu Kvaternik stupa u kontakte također izgnanim mađarskim disidentima, ali i Garibaldijem predvodnikom talijanskih revolucionara, a ideja mu je da zajedničkim talijansko-hrvatsko-mađarskim djelovanjem utječu na osamostaljenje navedenih država ispod vlasti bečkog dvora. Iako i u toj misiji nije imao većih uspjeha i dalje se nadao kao sudbina slobodne hrvatske države ovisi o pomoći izvana prije svega od pomoći Napoleona III. Ipak, politički i vojnički događaji koji su se tih godina odvijali na širem europskom tlu nisu išli za rukom Kvaternikovim težnjama, a prijelomno trenutak dogodio se 1866. godine u ratu između Pruske i Habsburške Monarhije kojeg je crno-žuta monarhija izgubila te su austrijske dvorske elite na čelu s kraljem Franjom Josipom I. bile prisiljene, zbog stabilizacije stanja u zemlji, popustiti mađarskim elitama i potpisujući Austro-ugarsku nagodbu pristati na dvojno uređenje monarhije. Ta uspostava Austro-Ugarske Monarhije posebice je teško odjeknula u hrvatskim zemljama koje su tim sporazumom izgubile mogućnost utjecaja na rješenje državno-pravnih odnosa, tj. Trojedna Kraljevina je od tog trenutka od strane bečkoga dvora bila izručena na milost i nemilost mađarskim hegemonističkim elitama. Kako su te strane elite smatrale da je njihovim dogovorom riješeno unutarnje pitanje u zemlji. Nakon sporazuma s Mađarima, osjećajući da je njegov položaj ponovno osnažen, kralj Franji Josip I. je u trenutku odluke o krunjenju za suverena Kraljevine Ugarske proglasio opću amnestiju, te je Kvaternik iskoristio priliku da se vrati u domovinu kako bi nastavio političku borbu zajedno sa svojim prijateljima iz Stranke prava.

Novo razdoblje njegovoga domovinskog političkog djelovanja obilježeno je teškim bremenom nepovoljne Hrvatsko-ugarske nagodbe po kojoj je ograničen hrvatski suverenitet, a hrvatska državnost svedena tek na krnju autonomiju u upravi, sudstvu i školstvu. Najteža odredba Hrvatsko-ugarske nagodbe bila je u potpuna financijskoj zavisnost Trojedne Kraljevine o mađarskog centra moći, a po tom sporazumu u domovini je ostajala tek trećina prihoda dok su dvije trećine odlazile u Budimpeštu. Na taj su način banska vlada i Sabor svedeni na puke izvršitelje volje novih mađarskih vlastodržaca. Također ta nova hegemonistička strana vlast vrlo je brzo zbog inzistiranja na nepopularnim mjerama mađarizacije hrvatskih institucija izazvala veliko nezadovoljstvo na cijelom prostoru hrvatskih zemalja.

Kako bi se oduprli Mađarima, ali i bečkom dvoru, u drugoj polovini šezdesetih godina XIX. stoljeća Stranka prava na čelu sa Antom Starčevićem promidžbeno djeluje uz pomoć stranačkog tjednika Hervatska. Taj pravaški tjednik osnovao je i uređivao upravo Eugen Kvaternik. On je u njemu najoštrije kritizirao dualistički režim. Stoga i nove banske vlasti su promađarski orijentirane, jer nakon prihvaćanja nagodbe 1868. godine u hrvatskoj upravi uglavnom se nalaze unionisti. Oni također u Stranci prava vidi glavne protivnike post nagodbenog vremena. Tako i ta promađarska uprava u cilju suzbijanja snažne pravaške promidžbe započinje primjenjivati protiv čelnika stranke još izraženije represivne mjere te dolazi i do čestih zabrana pravaških listova i časopisa.

Sredinom 1870. godine slomile su se sve nade i snovi Eugena Kvaternika kako će Francuska i njen vladar Napoleon III. pomoći malim narodima Austro-Ugarske Monarhije da izbore slobodu od austrijskih i mađarskih hegemonističkih vlasti. Nakon što je njemački kancelar Bismarck pobijedio vojsku Napoleona III. Kvaterniku postaje jasno da hrvatski narod do svoje slobode i nezavisnosti može doći jedino vlastitim snagama. Stoga Kvaternik s malom grupom pravaških pristalica, koji su se upravo okupljali oko njegovih novina Hervatska, započinje pripreme za oružanu borbu. Među tim hrvatskim revolucionarima najistaknutiji su pravaški vođe: Vjekoslav Bach, Petar, Vrdoljak i Ante Rakijaš. Kako bi zaštitio Stranku prava od progona tadašnje vlasti Kvaternik o pripremama i provođenju narodnog ustanka nije želio izvjastiti stranačkog vođu i prijatelja Antu Starčevića. Tako su pripreme za tu svojevrsnu hrvatsku građansku revoluciju ostale u strogoj tajnosti uskog kruga pravaša okupljenih oko Eugena Kvaternika. U tim pripremnim aktivnostima, tj. u borbi za hrvatsku slobodu, Kvaternik je smatrao kako treba iskoristiti vojničko znanje hrvatskih krajišnika te je za središte početne vojničke aktivnosti izabrao krajiški prostor gdje je u to vrijeme također vladalo veliko nezadovoljstvo. To nezadovljsvo također je potaknuto mađarskim postupanjima prema pitanju ujedinjenja tog dijela vojnički ustrojenog hrvatskoga teritorija sa civilnim dijelovima Trojedne Kraljevine. Kvaternik je 7. listopada 1871. godine s navedenom grupom najužih stranačkih prijatelja stigao u selo Broćanac gdje ga je dočekala grupa hrvatskih, ali i vlaških (srpskih) krajišnika na čelu s braćom Čuić. Oni su se odmah priključili njegovim revolucionarnim akcijama, pa su već idući dan započeli prvi oružani sukob kada su ti hrvatski revolucionari zauzeli i Rakovicu. Istodobno ustanici su odmah pod kontrolom imali i nekoliko okolnih sela medu kojima su bila sela Brezovac, Maševina, Plavča Donja i Močila. Istog dana 8. listopada pod Kvaternikovim vodstvom izabrana je i prva privremena Hrvatska narodna vlada, a ona je izdala i proglas u koje se ističe: Sve žive sile naroda upravljenje su na oslobođenje naroda ispod švapsko-mađarskog ropstva. Također je taj dan Rakijaš pokušao sa 300 krajišnika osvojiti Drežnicu, ali nije upio te se vratio u Rakovicu pa je revolucionarna vlada na čelu s Kvaternikom odlučila idući dan zauzeti Plaški. Ipak njihova želja da revolucionarnim putem izbore hrvatsku slobodu i neovisnost nikada se neće ostvariti, jer su austrijske vojne vlasti, koje su tada imale vojnički nadzor i upravu nad hrvatskim krajiškim teritorijem, dobile su izravnu informaciju od doušnika iz redova ustanika te su doznali za planove hrvatskih revolucionarnih ustanika. Carske vojne postrojbe su u brzoj protuakciji opkolile te hrvatske borce za slobodu, a u iznenadnom napadu i žestokom okršaju prigodom pokušaja proboja iz obruča poginuli su junačkom smrću vođe ustanika Eugen Kvaternik, Vjekoslav Bach i Ante Rakijaš kao i jedan od braće Čanić. Ta junačka smrt viteza Eugena Kvaternika koja se dogodila prije točno sto i četrdeset godina simbolično ga je povezala s hrvatskim mučenicima za slobodu i nezavisnost hrvatskim vitezovima braćom Nikolom i Petrom Zrinskima i Fanom Krstom Frankopanom koji su 1671. također u želji da ostvare hrvatsku slobodu poginuli od austrijskog mača. Nepoznato nam ostaje je li prvi hrvatski i pravaški revolucionar Eugen Kvaternik imao poticaj u svom pokušaju borbe za slobodu upravo u dvjestogodišnjaci smrti hrvatskih vitezova Zrinskih i Fankopana, ali zasigurno znamo da su ti junački sinovi hrvatskoga naroda bili uzorom svim pravašima, svim tadašnjim steklišima, pa tako i Eugenu Kvaterniku da nepokolebljivo vole i da se nepokolebljivo bore za slobodnu hrvatsku domovinu. Stoga u godini kada obilježavamo 340 godina od smrti hrvatskih vitezova Zrinskog i Frankopana i 140 godina od smrti hrvatskoga revolucionara, pravaškog vođe i velikog hrvatskog domoljuba viteza Eugena Kvaternika, možemo reći kao su oni za dom i domovinu dali ono najvrjednije, svoje živote. Na taj su način oni ušli u panteon hrvatskih velikana, a vječni mir dali su im njihovi štovatelji i sljedbenici, smještajući njihove zemne ostatke u zagrebačkoj katedrali kako bi u mogli biti vječnom inspiracijom budućih naraštaja. Neka ih na tom putu u našoj prvostolnici čuva zagovor hrvatskog blaženika kardinala Alojzija Stepinca, a mi koji danas živimo njihov hrvatski san slobode možemo s ponosom reći: SNAMA SU!