|
 Idemo! Nismo mogli ne otići na prosvjed protiv izgradnje/otvorenja sramotnog spomenika kojim se slavi četništvo, progoni i ubojstva Hrvata u drugom svjetskom ratu! Tužno smo krenuli razmišljajući o razlogu zbog kojeg smo se uputili, nekako nestvarno djeluje ideja: idemo prosjedovati protiv rehabilitacije četništva u mojoj zemlji Hrvatskoj, napaćenoj od tih istih četnika u dva rata. A danas im ''naš''predsjednik svečano otvara spomenik ubojstva, progona i mržnje na istom mjestu gdje je 25. srpnja 1990. održan masovni skup protiv demokratskih promjena u Hrvatskoj, na mjestu gdje je započeo tzv. antifašistički ustanak, ali ne protiv NDH, nego protiv hrvatskog naroda. Nakon vožnje magistralom dolazimo do mjesta Bruvno gdje su nas dočekali mnogobrojni policijski službenici. Zaustavili su nas i zamolili da stanemo kako bi se skupili svi prosvjednici. Opet čudan osjećaj. U mojoj državi, moja me policija čuva, štiti, od čega? S jedne strane ljudi koji žive u njoj, ljudi koji su je branili, ljudi koji su došli s hrvatskim zastavama moraju čekati poput kažnjenika da bi se u policijskoj pratnji proveli do malog neznačajnog mjesta u Hrvatskoj. Mjesta u kojem neki čudni krugovi igraju svoju igru, imaju svoje planove, u kojima su zaobiđeni hrvatski interesi a veličaju se prava onih koji su do neki dan rušili našu Domovinu.
 S druge strane čudna lica, stara, naborana, puna straha kada smo se približili, a zatim puna podrugljivog osmijeha kad su nas prepratili do ograđenog prostora kako ne bi slučajno ugrozili njihovu zabavu,dernek četništva pod krinkom antifašizma. Lica puna osmjeha kada su između njih i branitelja stali mnogobrojni policajci, štiteći njih kojima ova država ne znači ništa, njih koji slave nešto što nije temelj ove države, od onih koji su tu državu stvarali. Prosvjednici su stigli iz cijele zemlje, nije nas bilo previše ali dovoljno (nekoliko stotina) da se barem malo zapitaju ti bezumni umovi jesu li u pravu, i samo da znaju da neće samo tako ostvariti svoje ideje. Zastave: hrvatske,braniteljske, transparenti i domoljubne pjesme ispunile su mjesto Srb i glavnu ulicu. U šali smo rekli da je natpis ''Dobro došli'' bio namijenjen nama, jer u našoj Domovini dobro došli mogu biti samo oni koji ne slave i ne veličaju ubojstvo, progon i mržnju prema drugima. Na maloj pozornici promijenilo se nekoliko vatrenih govornika koji su tražili samo jedno, poštovanje države i naroda koji žive u njoj. Ne smiju se zanemariti povijesne činjenice, kroz cijelo prošlo stoljeće se izvrću podatci koji nas trebaju zbuniti, koji nas trebaju posramiti. Jer narodu koji bezglavo vrluda opasnim putevima, lako može presuditi krivi korak.
Bilo me je sram, osjećao sam se poput neprijatelja u vlastitoj državi, bilo me je sram čina koji je počinio hrvatski predsjednik, pokazao je napokon pravo lice. Bilo me je sram, jer smo mi Hrvati izgleda jedini narod koji ima u u svom medicinskom kartonu dijagnozu: težnja ka kolektivnom ritualnom samoubojstvu. I to je izgleda prenosivo, s koljena na koljeno, s političara na vlasti na političare na vlasti. Lijek još nismo našli, a kako stvari stoje, ni nećemo još neko vrijeme.
Jedan čudan dan, jedan čudan motiv, jedno čudno putovanje, čudan narod i još čudnija vlast!
Bog i Hrvati !
Tomislav Špančić, prof. |
