Hrvatska stranka prava (HSP) zauzima u političkom spektru prostor desnog centra, odnosno desnice, te kao takva zastupa društveno-političke vrijednosti, koje se temelje na konzervativnom, odnosno demokršćanskom svjetonazoru. Dočim se izraz “demokršćanstvo” od prvih višestranačkih i demokratskih izbora 1990. pa naovamo solidno uvriježio, to ne vrijedi pak za termin “konzervatizam”. No, on ipak nije sasvim nepoznat, osobito u pravaškim krugovima; naime, upravo je jedan od vodećih ideologa HSP-a, dr. Milan Šufflay, već 1925. napisao u “Hrvatskom pravu” slijedeće:

“Hrvatska stranka prava konzervativna je u socijalnom pogledu. Ona radi u smjeru historičke evolucije, a ne u smjeru socijalne revolucije. Ona je u državnopravnom sukobu s Beogradom, ali nije u sukobu s društvenim poimanjem Velikog Zapada. Ona sluša glas hrvatske historije, religije, kulture, ali ne lovi utve zlatokrile daleke budućnosti. Ona ne će, da hrvatski narod bude u sadašnjosti otok izopćenih, na koji sa sumnjom gledaju i susjedi i Veliki Zapad. Ona hoće, da hrvatski narod bude sastavni dio velikog zapadnog društva i zapadne civilizacije. Ona ne će dopustiti, da se hrvatsko nacionalno pitanje komplicira socijalnim natruhama, koje mogu postati kobne za više hrvatskih naraštaja.”

Dakle, dovoditi danas HSP u kontekst s konzervatizmom nije ništa novo. Međutim, za mnoge politički zainteresirane ljude još je uvijek nejasno, kojim se političkim idealima rukovodi jedna konzervativna stranka… Na Zapadu je taj pojam već odavno afirmiran i sastavni dio političkog pluralizma. Stoga ne čudi što se ondje mnoge stranke nazivaju konzervativnim – bilo službeno, bilo neslužbeno.    

Što je zapravo tim strankama zajedničko? U čemu se sastoji njihov politički konzervatizam i u kojim povijesnim prilikama je on uopće nastao? U srednjem vijeku se rabio izraz “konzervator” za čovjeka, koji je bio zaštitnik zakona i mira (korijen tog izraza se nalazi u latinskom glagolu “conservare“, što znači “očuvati”). Prve konzervativne misli u političkom smislu pojavile su se nakon Francuske revolucije 1789.; kao njihov duhovni otac slovi irski pisac i filozof, Edmund Burke, inače dotad liberalni zastupnik u britanskom parlamentu, koji je 1790. objelodanio svoje kapitalno djelo “Razmišljanja o Francuskoj revoluciji”.

Moderni pojam “konzervatizam” potječe pak od francuskog pjesnika François-René de Chateaubrianda, koji je 1818. svoj časopis nazvao “Le conservateur”. Iz Francuske se ovaj termin počeo širiti na Englesku, Njemačku i SAD. I Burke i Chateaubriand upozoravali su na opasnosti za državu, koje proizlaze iz radikalno provedenih društvenih promjena; po njima, svaka ljudska zajednica teži izvjesnom kontinuitetu te želi zadržati sve ono, što je dobro i provjereno, a mijenja povremeno sama po sebi sve ono, što je loše ili u najmanju ruku upitno. Stoga je, primjerice, besmisleno uvrštavati konzervatizam i fašizam, odnosno nacionalsocijalizam u istu kategoriju kao što se to radilo u bišvem socijalističkom sustavu, obrazlažući da su sve navedene ideologije – reakcionarne i nazadnjačke. Upravo su fašizam i nacionalsocijalizam radi svojih radikalnih stavova revolucionarni pokreti te kao takvi u svakom pogledu oprečni spram konzervativnog stanovišta o organskom razvoju društva.

Edmund Burke <br /> (1729.-1797.)F.R. Chateaubriand <br /> (1768.-1848.)

 

 

 

 

 

                                                           Edmund Burke                                                                    F.R. Chateaubriand

Znakovito za konzervatizam jest to, što on nema univerzalno značenje: On je uvijek izraz pojedinih kulturnih, društvenih, povijesnih i tradicijskih okolnosti. Za razliku od socijalizma on ne nastoji naći jedinstvenu političku formulu za društveno-politička pitanja, jer vodi računa o svim specifičnostima jedne nacije. Konzervativac u Velikoj Britaniji će tako uvijek biti pobornik monarhije, dočim onaj u Francuskoj pobornik republike. Iz konzervativnog kuta gledano to nije nimalo proturječno. Konzervatizam, znači, odbacuje sve racionalne konstrukcije u politici i ne slijedi neku posebnu doktrinu.

To rezultira iz spoznaje, da čovjek po svojoj naravi nije čisto racionalno, a kamoli savršeno biće, jer ono ne djeluje samo na osnovu svog razuma, koji je uostalom ograničen, nego i svojih osjećaja – a osjećaji znaju pri donošenju neke odluke i prevagnuti. Daleko od toga, dakle, da se čovjek rukovodi samo umom; stoga je, primjerice, nijekanje Boga, jer se On ne da racionalno dokazati (riječ je prije svega o socijalističkom, odnosno komunističkom argumentu) puka besmislica. Ne uči li nas upravo kršćanstvo, da je bit u vjeri – a ne u znanju? 

Budući da konzervatizam polazi od pretpostavke, da čovjek može biti i loš (npr. samoljubiv, pohlepan ili svadljiv), on mu pripisuje daleko manje etike i inteligencije nego progresivna ideologija poput socijalizma, odnosno komunizma. Prema tome je shvatljivo, da konzervativci traže u pravilu stroge zakone i čvrstu provedbu istih. Vjera u boljitak ljudske naravi kao neki aksiom se odlučno odbacuje. To se očituje i u činjenici, da se u vrijeme “željezne zavjese” marksistički stav o postupnom prelasku društva iz socijalističkog u komunistički sustav, u kojem bi zakoni radi tobože harmoničnog suživota građana bili gotovo nepotrebni, držalo apsolutno iluzornim.

Za razliku od liberalizma, konzervatizam ne vidi jezgru društva u pojedincu nego u obitelji; on se suprotstavlja jačanju individualizma, jer tu nazire ujedno i jačanje asocijalnog ponašanja. On je protiv nadprosječnog uvažavanja manjina, jer jedno dobro funkcionirajuće društvo se ne može temeljiti na različitim moralnim i vjerskim vrijednostima; svaka preheterogena državna zajednica neminovno je osuđena na propast, što je povijest bezbroj puta pokazala. 

Konzervatizam, dalje, spočitava liberalizmu, da čovjeku minira svako duševno tlo pod nogama. U njemu ne postoji nikakva konstanta vrijednosti, jer je sve relativno, dopušteno, pa i upitno; posrijedi, međutim, nije velikodušna tolerancija, već čista dekadencija. Glasoviti njemačko-američki filozof Herbert Marcuse pisao je u svezi s time čak o “represivnoj toleranciji”. Nadalje konzervatizam zamjeruje liberalizmu, što on ne priznaje narod ili naciju kao organsku zajednicu nego naginje stvaranju supranacionalnih zajednica, odnosno jačanju internacionalizma, što male narode ili nacije može dovesti u inferiorni položaj spram velikih. U gospodarskom pogledu, konzervatizam vidi okosnicu države u malom i srednjem poduzetništvu – a ne poput liberalizma u multinacionalnim korporacijama. Stoga on želi urediti državu na način, da ona osigurava sve za to potrebne pretpostavke: Znači, što manje nepotrebnih zakona i administrativnih zahtjeva, koji neminovno koče nastanak i razvoj prosperirajućeg poduzetništva. Riječ je, dakako, o deregulaciji tržišta. 

Sam “Otac Domovine”, dr. Ante Starčević, nije bio nekritičan spram liberalizma: “Mi ne držimo ni jedan način vladavine apsolutno dobrim i spasnonosnim. U liberalnoj formi može biti sadržan najokrutniji despotizam.” U Hrvatskoj se konzervatizam tek polako uspijeva lišiti stereotipnih prosudaba i klišea iz bivšeg socijalističkog sustava. No, na pomolu su sve veća spremnost i volja ljudi, da definitivno raskinu s nekoć usađenim predrasudama. Svoj doprinos tu svakako može i mora dati – Hrvatska stranka prava.

 

Hrvatska stranka prava
Damir Petkov