• INTERVJU DAMIR MARKUŠ KUTINA: Pozivam branitelje s prve crte da pišu jer bitka još traje; za Hrvatsku se treba boriti i u miru


    U Ministarstvu kulture žele uništiti naš hrvatski ponos. No, hvala malim običnim ljudima koji su mi pomogli, zajedno ćemo uspjeti. U biti, već smo uspjeli. Ljudi prepoznaju što vrijedi, usprkos svemu. No, ovim putem želim upozoriti javnost na to kako u Ministarstvu kulture rade i kako odabiru knjige. To je sramotno.
    markuš

    Kada će nekoga u budućnosti zanimati kako su malobrojni hrvatski vojnici u Vukovaru zaustavljali jaku vojnu silu bivše države, posegnuti će ne samo za knjigama povjesničara i političara, nego i za štivom Damira Markuša koji se našao, borio i preživio u središtu događanja na krvavom Sajmištu.

    To je najautentičnije svjedočanstvo uzvišene bitke za Vukovar, koja je Hrvatskoj dala vrijeme za obranu. Pisana u prvom licu, kao spomen na 27 poginulih suboraca iz njegove skupine od 58 članova – Markuševa knjiga je vrijednost koja će se čitati i za sto, tristo i tisuću godina!”, napisali su novinski kritičari u recenziji knjige ’58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca’.

    No, unatoč odličnim kritikama poznatih kritičara (Tomislav Čadež, Andrija Kačić Karlin…), Ministarstvo kulture u Vladi Zorana Milanovića odbilo je otkupiti tu knjigu. Umjesto nje, za javne hrvatske biblioteke otkupilo je velik broj knjiga o muškoj i ženskoj homoseksualnosti, feminizmu, knjige o Sarajevu… Sve to povod je za razgovor s hrvatskim braniteljem i piscem Damirom Markušem – Kutinom.

    Možete nam nešto reći o svom ratnom putu, izdvojiti neke akcije na koje ste posebno ponosni?

    Još 12. ožujka 1991. godine, uključujem se u jedinicu za posebne namjene MUP-a (kasnije specijalna policija) jer je to u to vrijeme bio jedini način biti naoružan i spreman za obranu. Kasnije, odlazim u Rakitje na obuku, a nakon toga u rujnu 1991. godine prelazim u HOS i odmah, krajem rujna, krećem za Vukovar. Vukovarsko bojište, konkretno Sajmište, po mnogima je najkrvavija bojišnica uopće. Stalno smo vodili bliske borbe. Pola ulice držali smo mi, a pola oni. Nas 58 je došlo u nekoliko grupa u Vukovar, a 14 je po zapovijedi poslano u Bogdanovce kako bi pomogli malobrojnim braniteljima u opkoljenom selu. Nas 44 ostalo je na Sajmištu u Vukovaru. Od 58 dragovoljaca HOS-a, 25 je poginulo u borbama ili su kao ranjenici odvedeni iz vukovarske bolnice i mučki ubijeni na Ovčari. Imamo troje nestalih: Jadranko Anić – Antić, Duško Smek i francuski dragovoljac Jean Michel Nicolier. Troje imamo umrlih nakon Domovinskog rata, a jedina žena iz HOS postrojbe, Violeta Antolić, poginula je prošle godine u prometnoj nesreći.

    Od nas 44 na Sajmištu, na kraju smo ostala osmorica. Išli smo u proboj 17. studenog. Samo dvoje od tog broja nije ranjeno, dok su svi ostali i po nekoliko puta ranjavani. Ja, primjerice, tri puta. Svaki dan u Vukovaru je bio isti. Preživi topničke udare, pa napad mnogobrojnog i dobro naoružanog neprijatelja potpomognutog tenkovima i transporterima. Kreni za njima i počisti teren, koliko je moguće. I tako svaki dan. Bili smo sastavljeni od grupica iz svih dijelova Hrvatske, BiH te jednog francuskog dragovoljca Jeana Michela Nicoliera. Na neki način, cijela Hrvatska je branila Vukovar i na to možemo biti ponosni. Najbolji sinovi i kćeri odlazili su kao dragovoljci u Vukovar, braniti ga. Svuda je bilo krvavo, na svim bojišnicama po Hrvatskoj, ali Vukovar, tako dugo opkoljen, ipak je bio najkrvaviji. Mjesecima je 1830 branitelja odolijevala mnogostruko jačem i brojnim neprijatelju.

    Imali su sve od tehnike i naoružanja. Samo jedno nisu imali, od onoga što smo mi imali. To je srce.

    Možete li, za one koji nisu čitali vašu knjigu, reći o čemu govori? Je li bilo teško pisati ju i ponovno se prisjećati svega?

    Knjigu sam pisao gotovo pet godina, a veliku ulogu je tu odigrao povjesničar Ante Nazor, a kasnije i Tomislav Šulj, urednik knjige. Bez njih, ne znam kako bi bilo. Danas sam sretan jer shvaćam da je to velika stvar. Jer, što se ne zapiše i ne objavi, kao da se nije ni dogodilo. Knjiga je spomen na sve poginule, nestale, umrle ali i preživjele suborce, da se nikad ne zaboravi krvava bitka za Vukovar i Hrvatsku. Bilo je teško pisati o sudbinama suboraca, proživljavati sve iznova. Znate, nemoguće je do kraja opisati taj pakao. Nema tih riječi. Posebno želim zahvaliti mojim suborcima Damiru Radniću i Viktorinu Juriću, što su mi ustupili fotografije za knjigu. U tvrdo ukoričenoj knjizi je 107 fotografija na 248 stranica. U svojoj knjizi koristim i dijelove knjige neprijateljskog vojnika, koji je čitavo vrijeme ratovao na Sajmištu, nasuprot nama. Tako će čitatelj imati bolji pregled, uvid u to kako smo se mi branili, a kako je srpsko-četnička banda i jugo vojska napadala. Pozivam sve hrvatske branitelje s prve crte da pišu. Nemojte da nam drugi pišu povijest. Isto tako, često govorim da rat nije gotov samo se drugačije vodi. Mi branitelji dužni smo, ne samo zbog poginule braće, nego i zbog naše djece te budućnosti, boriti se za Hrvatsku i u miru.

    Ministarstvu kulture ponudili ste otkup knjige za javne biblioteke. Kako komentirate negativan odgovor?

    Da, Ministarstvo kulture odbilo je knjigu moju, kao i knjigu vukovarskog branitelja Damira Plavšića. To me i nije previše začudilo. Vidjevši sastav ekipe koja o tome odlučuje, sve mi je bilo je jasno. Osobe koje se nalaze u Kulturnom vijeću za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost su:

    Vladimir Stojsavljević (pomoćnik Ministra)

    Gordana Crnković
    Nadežda Čačinović
    Neven Jovanović
    Jasna Kovačević
    Lara Hőlbling Matković

    Mislim da je sramota to što su učinili. Siguran sam da bi u bilo kojoj drugoj zemlji potpomogli veterane koji su napisali knjige, da su imali ovakav rat.

    Što mislite o odluci Ministarstva o otkupu knjiga: “Seksualnost u Europi dvadesetoga stoljeća” te “Žene i politika”?

    Kupnjom tih knjiga, a odbijanjem naših o Domovinskom ratu, jasno su pokazali svoj stav i mišljenje. Danas je, bar njima, preporučljivo da se pišu takve knjige, a ne knjige domoljubnog karaktera. Jednostavno, žele uništiti naš hrvatski ponos. Kako to drugačije protumačiti? Međutim, hvala malim običnim ljudima koji su mi najviše pomogli. Hvala svima onima koji pune dvorane na glazbeno scenskim predstavama diljem Hrvatske, a i inozemstva. Ljudi prepoznaju što vrijedi usprkos svemu. Hvala dobri i dragi ljudi, zajedno ćemo uspjeti. U biti, već smo uspjeli. No, ovim putem želim upozoriti svu javnost na to kako oni rade i kako odabiru knjige. To je sramotno.

    Mislite li da su članovi vijeća u sukobu interesa (Stojisavljević i Čačinović)?

    Evidentan je sukob interesa, pa pozivam institucije da rade svoj posao, da se provjeri ovaj očiti primjer sukoba interesa. Te ljude gledamo povremeno i na HTV-u. Pa gdje toga ima? Zašto se to dopušta? Zašto se dopušta da ljudi koji odlučuju o tako bitnim stvarima rade što hoće, bez kriterija, davajući sebi i istomišljenicima novac u ime Ministarstva kulture? Mogu reći da je to ministarstvo ”ne”kulture a ne kulture. Pitanje je koliko je i hrvatsko.

    No, nema predaje.

    Izvor: promise.hr