Eugen KvaternikEugen Kvaternik
(Zagreb, 31.10.1825. – Rakovica, 11.10.1871.)

Obiteljskim podrijetlom je s obala sinjeg Jadranskog mora, iz kamenitog, ali pitomog Primorja, a rođen je 1825. u Zagrebu. Otac Eugena Kvaternika bio je ugledni zagrebački gimnazijski profesor povijesti i latinskog jezika, a tu ljubav za hrvatsku povjesnicu prenio je ne samo sinu Eugenu već i njegovom nešto starijem školskom kolegi i budućem političkom vođi hrvatskog naroda Anti Sarčeviću. Eugen Kvaternik osim u Zagrebu školovao se u Rijeci i Senju te nešto kasnije i u Pešti. Tijekom tog visokog obrazovanja prvo je započeo studij bogoštovlja, ali vrlo brzo odlučuje napustiti svećenički poziv, te nastavlja studij prava kojeg s uspjehom završava. Po povratku u domovinu mladi pravnik Kvaternik nastanjuje se u rodnom Zagrebu, te već kao mladić sudjeluje 1848. u hrvatskom narodnom pokretu.

U tom teškom i nepodnošljivom apsolutističkom vremenu, Kvaternik je po prvi puta osjetio što znači biti sluga tuđega gospoda, jer je Bachov apsolutizam u mladom i borbenom hrvatskom domoljubu već tada prepoznao potencijalnog političkog protivnika, pa je on već u tom vremenu izložen raznim oblicima pritisaka, a konačni udarac zadao mu je apsolutistički režim 1857. godine kada mu oduzimaju pravo na držanje samostalnog pravničkog ureda. Kvaternik se tada po prvi puta odlučuje otići u inozemstvo te putuje u Rusiju i Francusku, gdje očekuje potporu za svoje političke ideje – na žalost uzalud.

U domovinu se vraća tek 1860. godine kada je saznao da su započele političke radnje oko promjene unutarnjeg državno-pravnog sustava Habsburške Monarhije, odnosno kada dolazi do pada Bachova režima. Ponovno se nastanjuje u Zagrebu te uspostavlja prekinutu suradnju s Antom Starčevićem čiji je domovinski politički i društveni rad intenzivno pratio još tijekom boravka u političkom iseljeništvu. Tako se i Kvaternik našao među vodećim ljudima hrvatskog političkog života u najznamenitijem sazivu Sabor Trojedne Kraljevine koji je s radom započeo 1861. godine i to pod predsjedanjem narodnoga bana Josipa baruna Šokčevića. Iste godine osniva zajedno s Antom Starčevićem i Petrom Vrdoljakom Stranku hrvatskog državnog prava tj. Stranku prava.

Međutim, kralj Franjo Josip I. vrlo brzo raspušta Sabor, te uz pomoć njemu odane vlade pojačava politički progon dvorskih neistomišljenika. Među prvima upravo su nove apsolutističke mjere osjetili čelni ljudi Stranke prava. Nakon izdržane kazne od šest tjedana Eugen Kvaternik odlazi u drugo političko izgnanstvo te boravi u brojnim europskim zemljama ponovno tražeći saveznike koji bi zajedničkim akcijama utjecali na rušenje habsburškog režima. Nakon sporazuma s Mađarima 1866., osjećajući da je njegov položaj ponovno osnažen, kralj Franji Josip I. je u trenutku odluke o krunjenju za suverena Kraljevine Ugarske proglasio opću amnestiju, te je Kvaternik iskoristio priliku da se vrati u domovinu kako bi nastavio političku borbu zajedno sa svojim prijateljima iz Stranke prava.

Sredinom 1870. godine slomile su se sve nade i snovi Eugena Kvaternika kako će Francuska i njen vladar Napoleon III. pomoći malim narodima Austro-Ugarske Monarhije da izbore slobodu od austrijskih i mađarskih hegemonističkih vlasti. Kvaterniku postaje jasno da hrvatski narod do svoje slobode i nezavisnosti može doći jedino vlastitim snagama. Stoga Kvaternik s malom grupom pravaških pristalica, koji su se upravo okupljali oko njegovih novina “Hervatska”, započinje pripreme za oružanu borbu. Među revolucionarima najistaknutiji su Vjekoslav Bach, Petar, Vrdoljak i Ante Rakijaš. Kako bi zaštitio Stranku prava od progona tadašnje vlasti Kvaternik o pripremama i provođenju narodnog ustanka nije želio izvjastiti stranačkog vođu i prijatelja Antu Starčevića. Tako su pripreme za tu svojevrsnu hrvatsku građansku revoluciju ostale u strogoj tajnosti uskog kruga pravaša okupljenih oko Eugena Kvaternika. U tim pripremnim aktivnostima, tj. u borbi za hrvatsku slobodu, Kvaternik je smatrao kako treba iskoristiti vojničko znanje hrvatskih krajišnika te je za središte početne vojničke aktivnosti izabrao krajiški prostor gdje je u to vrijeme također vladalo veliko nezadovoljstvo. To nezadovljsvo također je potaknuto mađarskim postupanjima prema pitanju ujedinjenja tog dijela vojnički ustrojenog hrvatskoga teritorija sa civilnim dijelovima Trojedne Kraljevine.

Kvaternik je 7. listopada 1871. godine s navedenom grupom najužih stranačkih prijatelja stigao u selo Broćanac gdje ga je dočekala grupa hrvatskih, ali i vlaških (srpskih) krajišnika na čelu s braćom Čuić. Ipak njihova želja da revolucionarnim putem izbore hrvatsku slobodu i neovisnost nikada se ne će ostvariti, jer su austrijske vojne vlasti, koje su tada imale vojnički nadzor i upravu nad hrvatskim krajiškim teritorijem, dobile su izravnu informaciju od doušnika iz redova ustanika te su doznali za planove hrvatskih revolucionarnih ustanika. Carske vojne postrojbe su u brzoj protuakciji opkolile te hrvatske borce za slobodu, a u iznenadnom napadu i žestokom okršaju prigodom pokušaja proboja iz obruča poginuli su junačkom smrću vođe ustanika Eugen Kvaternik, Vjekoslav Bach i Ante Rakijaš kao i jedan od braće Čanić.