• Pravaši se oprostili od Žarka Manjkasa Crvenkape.


    Jučer je  Brodskom Stupnik sahranjen heroj HOS-a i Domovinskog rata, Žarko Manjkas Crvenkapa.  U ime Hrvatske stranke prava i predsjednika Karla Starčevića,  te u ime svih pravaša i HOS-ovaca  koji jučer iz objektivnih razloga nisu mogli nazočiti  (jer  je bio Sabor HSP-a u Gospiću, koji je ranije zakazan, a na Saboru HSP minuta tišine  bila je posvećena i Crvenkapi) vijenac je  nosio Damir Markuš Kutina, ratni prijatelj i  Crvenkapin suborac iz  Vukovara.

    Žarko Manjkas Crvenkapa ostat će upisan zlatnim slovima u temeljima  Hrvatske kao jedan od najhrabrijih sinova i kćeri koji su dali najviše za Domovinu što su mogli, a to je život.

    Sahrani je nazočilo mnoštvo mladih u majicama HOS-a, znak je da neće biti zaboravljen, ni on ni  ijedna drugi HOS-ovac.
    Počivao u miru Božjem Crvenkapa.
    Satnija HOS-a koja je branila Vukovar i Bogdanovce, traži još troje suboraca, Jadranka Anića Antića, Duška Smeka i Jeana Michela Nicoliera.

    Ured za odnose s javnošću HSP/Damir Markuš

  • HSP na 27. obljetnici sloma obrane Bogdanovaca!


    Povjerenik HSP-a  za Vukovarsko srijemsku županiju  Ivica Bićanić, predsjednik Podružnice HSP-a Bogdanovci  Dalibor Katić  nazočili su  komemoraciji povodom 27. obljetnice pada Bogdanovaca.

    Zajedno s ostalim članovina iz Bogdanovaca,  položili je cvijeće i zapalili svijeće u čast svih branitelja Bogdanovaca i civila koji su živote dali u obrani ovog mjesta.  Uvečer 09. studenog  u glavnoj ulici zapaljene su svijeće u čast svim poginulima, a u Hrvatskom domu u Bogdanovcima premijerno je prikazan film autorice  Nade Prkačin “HOSOVA ŠTAFETA SMRTI” o  hrabrosti  ljudi koji su branili ovo hrvatsko mjesto od najezde  četničkih i “JNA” falangi, te domaćih izdajnika iz okolnih hrvatskih  sela s većinskim srpskim stanovništvom.

    Podsjetimo se da je u Domovinskom ratu tijekom opsade Vukovara,  jedina veza Vukovara sa svijetom bio je “kukuruzni put” prema Vinkovcima, preko Bogdanovaca, Marinaca i Nuštra. Padom Marinaca u listopadu 1991., Bogdanovci su ostali jedina oaza u vukovarskoj općini koja je (uz Vukovar) pružala otpor osvajaču.

    Od 19. listopada 1991. bila je posve presječena veza između Bogdanovaca i Vukovara. Satnija 204. brigade Zbora narodne garde, koja se nalazila u opkoljenim Bogdanovcima, potom posve samostalno odolijeva napadima srpske vojske. Selo Bogdanovce više se nije moglo (niti imalo čime) braniti.

    Branitelji Bogdanovaca zajedno s ranjenicima i civilima preko minskih polja i okupiranog područja 10. studenog 1991. odlučili su pronaći put do Nuštra i Vinkovaca. Unatoč višemjesečnoj hrabroj obrani u kojoj su sudjelovali HOSovci, pripadnici policije, Zbora narodne garde, Bogdanovci, mjesto od nekoliko stotina stanovnika, popustilo je pred agresorskom vojskom i četničkim parapostrojbama koji su iz više smjerova s više od tisuću i pol ljudi ušli u ovo gotovo 100-postotno hrvatsko mjesto

    hsp

  • Obljetnica smrti hrvatskog viteza Velimira Kvesića


    Velimir Kvesić
    (Kočerin, Široki Brijeg, 12.10.1958. – Zagreb, 13.3.2006.)

    velimir kvesić hos

    Velimir Kvesić rođen je 1958. u Kočerinu, Široki Brijeg, kao 3. od 15-ero djece Stanka i Andre. Zbog svog političkog djelovanja za prava hrvatskog naroda bio je proganjan i osuđivan od jugoslavenskog komunističkog režima, pa se od početka demokratskih promjena aktivno uključio u stvaranje hrvatske države.

    U samo praskozorje Domovinskog rata učlanio se u jedinice Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) i pripremao se za rat u Kočevskom rogu, Slovenija. Kao dragovoljac HOS-a sudjelovao je u obrani Vukovara od prvog do posljednjeg dana; bio je jedan od samo nekolicine preživjelih dragovoljaca HOS-a, koji su branili taj grad. Nakon pada Vukovara nastavio je braniti Domovinu u postrojbama Hrvatske vojske (HV), gdje je stekao čin satnika.

    Nakon Domovinskog rata aktivno se uključio u politiku, obnašajući u Hrvatskoj stranci prava (HSP) sve dužnosti od predsjednika podružnice u Kutini do predsjednika Glavnog stana HSP-a; na tu dužnost je izabran tri puta, te ju je obnašao sve do zadnjeg dana. Bio je i predsjednik Saveza udruga dragovoljaca HOS-a (SUDHOS). Na demokratskim izborima u Hrvatskoj tri puta je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru (1997., 2000. i 2003.). U Sisačko-moslavačkoj županiji, gdje je i živio (Kutina), obnašao je dužnost zamjenika župana.

    Bio je jedan od najvećih pravaša, neizmjerno odan ideji hrvatskog državnog prava.

    U spomen na obljetnicu smrti,  dana 13. ožujka 2017. godine u 18,00 sati biti će služena sveta misa u Župnoj crkvi Marije Snježne u Kutini.

    Prije svete mise u 17.00 sati  okupljanje je na grobu Velimira Kvesića na Gradskom groblju u Kutini gdje će za HOS-ovca, pravaša, prijatelja, Velimira Kvesića, izaslanstva HSP-a položiti  vijence i zapaliti svijeće na njegovom posljednjem počivalištu.

    hsp

  • Pravaši zajedno u Vukovaru i Škabrnji


    vukovar

    Hrvatska stranka prava, Autohtona – Hrvatska stranka prava i Hrvatska čista stranka prava zajedno će 18.11.2016. na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. i Škabrnje odati počast svim poginulim braniteljima i žrtvama. Hrvatski Vukovar simbol je otpora srpskog agresiji i jedan od simbola žrtve za slobodu i nezavisnost Hrvatske, dok je masakr u Škabrnji pokazatelj zla srbočetničke agresije.

    Žrtve koje su dali Vukovar i Škabrnja , među kojima su mnogobrojni bojovnici HOS-a, obvezuju nas da ustrajemo i sačuvamo nezavisnu Hrvatsku državu za koju su oni položili živote. Hrvatska je danas ugrožena kao i 1991. godine jer je razorena gospodarski, a slavoserbi ponovo traže novog gospodara.

    Pravašice i Pravaši pozivamo vas da u koloni sjećanja budemo zajedno u Vukovaru i u Škabrnji jer Hrvatskoj nasušno treba zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske u zaštiti njenog suvereniteta.

    Bog i Hrvati!
    HSP, A-HSP i HČSP

  • HSP Korčula nazočio braniteljskoj predstavi Damira Markuša i Damira Plavšića.


    karega markušSinoć je u Korčuli u Centru za kulturu održana predstava Bitke za Vukovar autora Damira Markuša i Damira Plavašića pod pokroviteljstvom Grada Korčule. Njihovo gostovanje je organizirao Ogranak Matice Korčula na čelu sa predsjednikom Lovrom Boticom. Bitno je napomenuti da se jučer u Korčuli dogodio povijesni trenutak, a to je da su članovi KUD-a Bratska sloga iz Žrnova započeli predstavu dolaskom na plesni podij sa zastavom Hrvatskih obrambenih snaga HOS-a što je presedan za Korčulu.
    korčula promocija knjige HOS..
    Nakon pozdravnim riječi gradonačelnika Korčule Andrije Fabrisa održan je vrlo bogati kulturno umjetnički program u izvedbi KUD-a Mišnjice i viteški ples Moštra pri KUD-u Bratska Sloga iz Žrnova. U sklopu programa predstavljene su dvije knjige koje su napisali branitelji Vukovara član HSP-a Damir Markuš i Damir Plavšić koje nose naslove “58 HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca” i “Ne plači,moj dobri Anđele”. Nakon toga dodijelile su se zahvalnice svima koji su doprinijeli ovoj realizaciji i zajedno se zapjevala pjesma od Marka Perkovića Thompsona “Lijepa li si”. Skupu je prisustvovalo oko 150 ljudi i na kraju su autori pisali posvete u knjige! Žalosno je da od gradskih vijećnika nisu prisustvovali ni vijećnici HDZ-a,HSS-a,SDP-a ni HNS-a.

    Bog i Hrvati!

    HSP Korčula

    Više slika: OVDJE

  • Daniel Srb u Virovitici – HOS NAŠ PONOS!


    VIROVITICA
    Glazbeno scenska predstava i izložba ratnih fotografija dragovoljaca HOS-a: BITKA ZA VUKOVAR-KAKO SMO BRANILI GRAD I HRVATSKU dvojice dragovoljaca i sudionika vukovarske obrane Damira Markuša i Damira Plavšića, odigrana je 19.04.2016.godine u kazalištu Virovitica .

    Organizator je hrvatski branitelj iz Virovitice Hrvoje Svoboda, a predstava je posvećena njegovom nedavno preminulom desetogodišnjem sinu Svenu Svobodi. Na predstavi je nastupilo Kulturno umjetničko društvo “Seljačka sloga” – Špišić Bukovica koje je otpjevalo nekoliko pjesma i otplesalo svoje tradicionalne plesove.

    Čitani su ulomci iz knjige „58“ HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca-Damira Markuša i „Ne plači,moj dobri anđele“-Damira Plavšića, a u cijelosti ih prati video zid s ratnim fotografijama dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) .
    Na predstavi je nazočio Daniel Srb, predsjednik HSP-a i Željko Teri, član Predsjedništva HSP kao i veliki broj članova HSP-a iz Virovitičke županije, te brojni Virovitičani.

    HOS NAŠ PONOS!

    DAMIR MARKUŠ VIROVITICADAMIR PLAVŠIĆ VIRIVITICA
    DAMIR MARKUŠ VIROVITICA 1
    DANIEL SRB VIROVITICADAMIR MARKUŠ VIROVI

    Hrvatska stranka prava
    Virovitičko-podravska županija
    Željko Teri, predsjednik

  • Ratnike koji pišu o Domovinskom ratu tretiraju kao zločince


    markuš plavšić slikaJadna je država koja potiskuje vlastitu prošlost. Ili je krivotvori. Naše Ministarstvo kulture upravo je simbolički počinilo jedan takav kulturocid. Odbilo je otkupiti za naše javne biblioteke dvije dokumentarne knjige iz Domovinskog rata objavljene ove godine: “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca” Damira Markuša Kutine i “Ne plači, moj dobri anđele” Damira Plavšića. Nakladnik: Udruga branitelja i stradalnika Domovinskog rata Hrvatski Leskovac.

    Ona temeljena na Domovinskom ratu. Naime, ne postoji ratna književnost. Jedino antiratna. Pisanija koja rat hvali, veseli mu se i podupire ga i nije književnost nego je propaganda. Kutina i Plavšić dragovoljci su Hrvatskih obrambenih snaga. Preživjeli su opsadu i pad Vukovara. Borili su se, što se kaže, kost u kost. Markuš je pošao u rat kao radnik iz Kutine, Plavšić kao student iz Vukovara. Triput ranjen, Markuš se probio iz grada nakon pada. Plavšić je, također izranjavan, zarobljen i pet mjeseci preživio je u srpskim logorima: mučen, ponižavan, premlaćivan.

    Možda su za naše Ministarstvo kulture obojica tek neugodni svjedoci pa nije dobro da se njihove knjige ponude svima koji su učlanjeni u knjižnice? Nepoželjni trajno. Naime, jasno je, obojica su, kažimo i to, ubojice. U bliskoj borbi, koja se razvije licem u lice, nemoguće je promašiti ili biti promašen. Iskočiti kroz prozor s kalašnjikovom u ruci ispred deset četnika i niških specijalaca koji su krenuli u čišćenje i ostati živ, možete jedino ako imate ludu sreću. Recimo ako zaključe da ste njihov.

    Takvu situaciju zapravo i nije moguće prikazati, recimo to tako, autobiografski. I ne znate kako se to dogodilo. Povučete obarač, prvi, oni povuku, a tko preživi – pričat će. Ili – pisati. Tako i Plavšić. Njegova knjiga “Ne plači, moj dobri anđele” jednostavna je i teška istodobno. Patetična je utoliko što drugačija i ne može biti. Njezin je forte istina a ne mržnja. Plavšićev pripovjedač u prvom licu, kao i Markušev pripovjedač u prvom licu, zapravo su trajno začuđeni, zgranuti. U njima nema mržnje jer se iz mržnje i ne može pisati. Barem ne književnost. Da bi se to znalo, ne treba čitati Aristotela. Oni se ne podvrgavaju introspekciji. Za nju nema vremena. Jedino što im se čini odbojnim jest osjećaj da su pogrubili. Polovica drugova im izgine. Dječak se prevrne pred tobom. Onaj pas što ti je gurao njušku u ruku sad više ne laje. Raskomadan je. To postaje normalno. Smrt postaje normalna.

    Neki su prizori iz Plavšićeve knjige rekao bih klasični. Mlad neprijateljski vojnik, zacijelo ne dragovoljac, regrut običan, sledio se od straha u jarku pokraj puta. Gleda smrti u oči. Ne može se ni pomaknuti a kamoli zapucati. Protagonist pretrčava pokraj njega i instinktivno ga ne upuca. Zašto bi?

    Plavšićeva knjiga, škartana u Ministarstvu, zapravo je proširen rukopis njegovih “Zapisa iz srpskih logora”, koje je objavio još 1994. Pisao sam o njoj tad na Radiju 101. O njoj je poslije snimljen i film. Plavšić dakle nije nepoznat autor. Jedino je, eto, za naše Ministarstvo kulture “amater”. Kao što je “amater” eto i Damir Markuš Kutina.

    Prije nekoliko tjedana pisao sam o Markuševoj knjizi. U takozvanom našem književnom životu, finom i metropolskom, ona inače ne bi postojala. Možda nisam trebao. Autoru tako mogu priskrbiti jedino probleme. Što ako ga sutra optuže za ratne zločine? Upravo se to dogodilo Tanji Belobrajdić, čiji sam roman prvijenac “Crni kaput” također nedavno prikazao u Jutarnjem listu. I ona je vukovarska dragovoljka, i ona je “greškom” ostala živa. Za razliku od Markuša i Plavšića, njezin je roman čista fikcija. Likovi su izmišljeni, radnja je fikcija, ali što to mijenja? Ustašica, brate, to je.

    Medijski linč Tanje Belobrajdić traje već deset godina. Jedan samozvani borac za ljudska prava izmislio je da je po izlasku iz Vukovara mučila ratne zarobljenike u zatvoru Lora. Opisana je kao 35-godišnja sitna plavuša koja se iživljavala nad zatočenicima 1994. i 1995. U te dane Tanja Belobrajdić uopće nije boravila u Splitu, crnka je i imala je 22 godine. Ali tko mari, glavno je da i mi zločinca za utrku imamo. Dični naši kolumnisti vuku je po blatu kao “anđela smrti” i nikome ništa. Po sistemu, gdje ima dima, ima i vatre, ona je zacijelo kriva. Niti njezina knjiga neće se naći u našim javnim bibliotekama, osim ako koja sama ne odriješi kesu. A odriješit će je, dakako, jedino ako je vodi kakav – ustaša.

    Tako su i Plavšiću, kao i stotinama suboraca, utjerivali po štalama i jamama bubrege u oči pod optužbom da je “klao srpsku decu”.

    Ukratko, pisati u nas u prvom licu o Domovinskom ratu gotovo je ilegalna djelatnost. Ako vas i registriraju kao autentičnog svjedoka, to će biti jedino ako vas mogu optužiti kao autentičnog zločinca. Takva je moda! Iskusio sam to pišući – liriku. Kojih stotinu pjesama antiratnih tiskao sam dosad. Začas se našao kritičar koji je napisao da bi se mojom poezijom trebao prije svega pozabaviti Sud u Haagu. Ali lako je novinaru u velikom mediju. Takvoga kritičara, ili pedeset njih, pojest ću za literarni doručak. Ali što da radi jedan radnik iz provincije ili jedna penzionerka s margine? Kako da se oni obrane? Na sudu? Tko mari za sudske presude protiv, primjerice, klevetnika Tanje Belobrajdić?

    Bilo kako bilo, naš je književni takozvani mainstream alergičan na antiratnu književnost koju ispisuju bivši ratnici. O ratu bi valjda smjeli pisati jedino oni koji u njemu nisu sudjelovali. A ja se pitam koliko protiv rata može biti netko tko ga nije iskusio na svojoj koži i na koži svojih najbližih? Može, dakako, ali onako načelno, naštrebano, profiterski i pozerski. Zato nam književnost općenito i jest takva: pozerska, snishodljiva, štreberska i neautentična.

    Odvratno je u ovom slučaju prije svega to što su o škartiranju Markuševe i Plavšićeve knjige odlučili kolege pisci – upravo takvi, štreberski i provincijalni polutalenti, redovito sjede po tim našim komisijama gdje se dijele pare. Dakako, njihove bezvezne knjige otkupljuju se – redovito.

    Izvor:Jutarnji

  • Moj ratni nadimak JE – KUTINA!


    ZAŠTO JE DAMIR MARKUŠ, SNAJPERIST HOS-A, POSTAO BRANITELJ BROJ 1?
    damir markuš kutinaOsim što je ovih dana u Zagrebu, a prethodno u Vukovaru, predstavio svoju knjigu “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”, Damir Markuš je cijelo vrijeme poraća u potrazi za istinama i priznanjima onoga što su branitelji učinili, te u pomoći njihovim obiteljima, kao i obiteljima poginulih u Domovinskom ratu.

    Damir Markuš možda nije najveći heroj Domovinskog rata, možda ne prednjači po broju maestralno izvedenih akcija, a njegovih 1604 borbenih dana možda i nisu najveći broj dana provedenih u ratu. Ipak, Markuš, koji ponosno nosi svoj ratni nadimak “Kutina”, jedan je od najcjenjenijih braniteljskih imena. Što je to učinio Damir Markuš, za razliku od ostalih?

    Osim što je ovih dana u Zagrebu, a prethodno u Vukovaru, predstavio svoju knjigu “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”, Damir Markuš je cjelokupno vrijeme poraća u potrazi za istinama i priznanjima onoga što su branitelji učinili, te u pomoći njihovim obiteljima, kao i obiteljima poginulih u Domovinskom ratu.

    I danas ratuje na nekoliko frontova

    Damir Markuš Kutina je suprug, otac, branitelj, pripadnik HOS-a, strastveni navijač Dinama, suborac, ali nadasve veliki prijatelj koji se u potpunosti posvetio oživljavanju ratnih 90-ih i onima koje su u njihovim nevoljama napustile sve hrvatske institucije.

    Markuš je jedan od najzaslužnijih što priča o Veljku Mariću nije gurnuta pod tepih. Blogovima i postovima preko društvenih mreža, Kutina je svoj glas uspio progurati u medije i tako osvijetliti zamagljenu Marićevu priču, a njegovoj je obitelji pomagao donacijama u raznim oblicima od prvog dana, pa sve do danas.

    Markuš jednako tako srčano širi priče o ostalim ugroženim braniteljskim obiteljima, neovisno o tome jesu li njihovi branitelji bili pripadnici Gromova, Tigrova, Puma ili HOS-a. On ne radi razlike u braniteljskoj populaciji, ne promovira sebe, ne hvali se svojim podvizima… Ipak, njegova briljantna knjiga, koja svjedoči o najkrvavijim danima Sajmišta, otkriva koliko je veliko i odvažno ono što je učinio u ratu.

    No, skromni Markuš se ni u životu, a isto tako ni u knjizi, ne gura u prvi plan, ali se trudi ne izostaviti baš niti jedno ime koje je dalo bilo kakav obol u vukovarskom ratu. To je učinio i na zagrebačkom predstavljanju svoje knjige, kada je dobar dio vremena zahvaljivao zapovjednicima, suborcima i ratnim prijateljima, a krcata ga je dvorana prekidala gromoglasnim pljeskom.

    Damir Markuš i nakon rata ratuje na nekoliko frontova. Jedan od njih je borba za poštivanje oznaka HOS-a kojima policija nije naklonjena, a koje su priznate statutom. Zato Markuš ponosno nosi svoje oznake, iako se zbog njih oštećuju spomenici HOS-ovim poginulim pripadnicima. A samo u Vukovaru, od njih 58, poginulo ih je 25…

    “Morao sam napisati knjigu iz straha da sve ono veliko što se tada činilo za spas Vukovara, ne padne u zaborav. Mi, koji smo sudjelovali na toj krvavoj bojišnici, dužni smo kao svjedoci vremena ostaviti budućim naraštajima – istinu. A istina o načinu ratovanja u Vukovaru, njegovim žrtvama i brutalnostima kroz koje su prolazili civili i branitelji, nije nimalo lijepa. Moramo to zapisati… Ako nije zapisano, kao da se nije ni dogodilo. Dosta su nam drugi pisali povijest, zato nam i jest ovako”, kaže Kutina.

    Zapisana vukovarska povijest

    Evo malog dijela zapisane ratne, vukovarske povijesti iz Markušove knjige “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”:

    “Došli smo do kuće katnice te je opkolili. Švico je pozvao ‘ukućane’ da izađu i da se predaju. Neko vrijeme tišina, a onda odgovor: ‘Ne predajemo se Zengama’. Onda je Švico uzvratio, ‘ovdje HOS, a ne Zenge’. Odmah nakon toga smo dobili odgovor u obliku puščanih zrna. Naravno, jedva smo čekali. Bili su na katu i nakon oko pola sata borbe i nekoliko dobro bačenih bombi na njihove pozicije, bilo je sve gotovo.

    Ivan se popeo, naravno uz maksimalan oprez i našao četiri tijela i to tri vojnika i jednog oficira. Vjerojatno su se našli s isto tako preživjelima iz neke druge ulice i bitke. Skinuti su s kata te pokopani u dvorištu te kuće. To mi je bio prvi susret, onako izbliza sa neprijateljem, a kasnije, svakim danom je to postalo normalno na Sajmištu. Nakon borbi, bio je užitak gledati kako tenkovi i transporteri gore ili su nepomični, uništeni, a tijela neprijateljskih pješaka okolo leže. Osjećao sam se moćan, kao da mi nitko ništa ne može, iako je strah bio stalno pomiješan s oprezom, ali sam pogled na učinak je bio fascinantan.

    Kako je vrijeme odmicalo, sve sam se manje divio tim prizorima, iz više razloga. Prvo, u gotovo svakoj borbi smo imali bar jednog mrtvog i nekoliko ranjenih, što nije nimalo ugodno, jer se pitaš kad si ‘na redu’, a drugo, osjećali smo da će oni, ma ne znam koliko ih ubijemo, i dalje dolaziti. Nikad kraja. Borbe su gotovo svakodnevno bile i tako gotovo dva mjeseca, do 17. 11. 1991. godine…”

    IZVOR:Dnevno.hr

  • KNJIGA DAMIRA MARKUŠA :Prva knjiga o HOS-u pravo je blago povijesti Domovinskog rata


    Autor knjige ‘58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca’ Damir Markuš Kutina radnik je, radničko dijete i nije vičan pisanju. Međutim, njegov je izričaj neposredan, krasi ga gotovo dječja iskrenost i rekao bih nenamjerna slikovitost..

    damir markuš kutina
    Nedavno je objavljena memoarska knjiga Damira Markuša Kutine (r. 1968.) “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”, prvo veće djelo o ulozi Hrvatskih obrambenih snaga u Domovinskom ratu od njegova završetka. Pred nama je eto prva knjiga koja potanko iznosi činjenice o jednoj postrojbi HOS-a i njezinu ratnom putu. Izdavač je posve bizaran, Udruga branitelja i stradalnika Domovinskog rata Hrvatski Leskovac.
    Damir Markuš Kutina radnik je, radničko dijete i nije vičan pisanju. Međutim, njegov je izričaj neposredan, krasi ga gotovo dječja iskrenost i rekao bih nenamjerna slikovitost. Iz njegovih često nedovršenih prikaza i razmišljanja dopire jedan human glas, žal za mrtvima i nimalo mržnje prema onima koji su ih usmrtili. A smrt je odnijela točno polovicu njegovih suboraca.

    Od ukupno 58 ratnika svega nekolicina preživjelih nije bila ranjena i, vojnički gledano, oni su se nastavljali boriti i kad “na papiru” više nisu postojali. Markuš je zapravo ispao srećković jer je za Vukovarske bitke eto ranjen svega triput…

    Oni koji se zanimaju za Domovinski rat većinu ovih njegovih zapisa imali su prilike pročitati na internetu, na Forumu.hr, gdje se godinama javljao svjedočenjima u rubrici Domovinski rat, većinom na temi Bitka za Vukovar. Posrijedi je građa od više desetaka tisuća upisa, gotovo nepregledna prosječno zainteresiranom istraživaču amateru. Profesionalni povjesničari, pretpostavljam, nemaju metodu kojom bi rabili te upise, ustanovili koji su među njima autentična svjedočenja a koji mistifikacije ili, jednostavno, plod zablude, kako na temi o Vukovaru tako i na drugima. Stoga ova knjiga ima veću težinu i zacijelo je pouzdan izvor za pisanje povijesti Domovinskog rata.

    Glavna je vrijednost ove knjige, u čijem su pisanju Markušu pomogli profesionalni povjesničari Ante Nazor i Tomislav Šulj, što dokazuje da su HOS-ovci bili hrvatski branitelji bez ikakvih ideoloških “dodataka”, među najhrabrijima i među najpoštenijima. Nazvati ih ustašama velika je uvreda.

    HOS-ove postrojbe u Republici Hrvatskoj nisu se borile za ikakvu totalitarnu državu, nisu progonile ljude na nacionalnoj osnovi, nisu činile ratne zločine.
    Prijesna je, nadalje, laž da su nosili crne uniforme, kačili ušato (ustaško) “u” na kape i da su djelovali izvan sastava hrvatskih oružanih snaga. Žalosno je što i danas moraju naglašavati da njihov pozdrav “Za dom spremni” nije ustaški a još žalosnije da su zbog svoje pripadnosti HOS-u danas praktički građani drugoga reda.

    Jedini ustaša među pedeset i sedam Markuševih suboraca u Vukovaru i Bogdanovcima bio je “pijani ustaša”, izum koji se koristio 1991. i drugdje na hrvatskim ratištima: čašica namontirana na tromblonski nastavak za kalašnjikov ili PAP-ovku u koju bi se namjestila ručna bomba pa se ispalila tromblonskim metkom. Tako lansirane letjele su dvjestotinjak metara: četnicima nije bilo jasno kako itko može toliko daleko baciti bombu pa su širili priču o pijanim i drogiranim ustašama koji ih nadljudskom snagom hiću na njih.

    Osobitu vrijednost Markuševoj knjizi, tiskanoj na masnom papiru, tvrdo uvezanoj, ukupno na 250 stranica, daju fotografije snimljene u Vukovaru i Bogdanovcima u rujnu, listopadu i studenome 1991. Snimali su ih HOS-ovci i drugi branitelji grada, a većina uglavnom nasmijanih branitelja što ih gledamo pred sobom poginula su. Najradije bih rekao, već na sljedećoj stranici knjige: Zdravko, Ićo, Veljo, Robi, Brdar, Grof, Senzen, Švico, Ohran, Dado, Šnicla, Jean, Šilić, Šiljo, Tihica, Žarko, Rudolf, Đero, Smek, Pavle, Dok, Granić…

    Ne volim koristiti teške riječi i fraze, ali ti su mladići i muškarci junaci, danas redom zaboravljeni, bez čijega junaštva bi Domovinski rat bio još krvaviji i još pogubniji za građane Republike Hrvatske. Ni jedan od preživjelih nije se i na koji način okoristio svojim ratnim putom, ni jedan nije osvanuo kao ratni profiter, ni jedan okićen povlasticama i činovima. Jednostavno, izginuli su ili ih se i danas sramoti kao fašiste. Damir Markuš nema nikakvo odlikovanje, premda se cijeli rat borio, o čemu kaže: “Moje odlikovanje su ljudi, moji prijatelji, to je moje odlikovanje, a hvala Bogu, ima ih puno.”

    Uz vlastito svjedočenje, Markuš je u knjigu uvrstio i dijelove memoarske knjige srpskog pobunjenika Gorana Markovića “Vukovarski dnevnik”, objavljena u Vojvodini 2011., što njegovu svjedočenju daje dodatnu uvjerljivost. Često pišu o istim satima i danima borbe. Uvrstio je i izvješća Siniše Glavaševića, pogubljenog na Ovčari.

    Osim toga prenio je i desetak iskaza vlastitih suboraca, često mnogo dramatičnijih nego njegovih. Jedno potpoglavlje posvetio je Jeanu Michelu Nicolieru (1966. – 29. studenoga 1991.), francuskom dragovoljcu koji je HOS-u pristupio jer je eto njegov stožer bio preko puta zagrebačkog Željezničkog kolodvora, na koji je pristigao u Hrvatsku. Nicolier je mogao izbjeći smrt, samo da se dao evakuirati iz vukovarske bolnice, kao stranac. Ali radije je ostao i podijelio sudbinu svojih ranjenih suboraca, svjesno otišavši u smrt. Markuš je pronašao jedan njegov iskaz francuskim novinarima koji su ga bili pronašli u bolnici, neposredno uoči pada grada, i kojima je objasnio da će radije umrijeti nego napustiti suborce. Usput rečeno, Nicolierova majka mnogo poslije rata preselila je u Hrvatsku i danas živi u Karlovcu…

    Među dragovoljcima HOS-a bila su i dvojica studenata medicine, Zoran Milas iDražen Đurović. Njih dvojica organizirali su improviziranu bolnicu u Bogdanovcima, jedan je išao s borcima a drugi čekao u bazi, tako da se ne dogodi da istodobno poginu.

    Ti su studenti, jedan tek treća godina, obradili 125 ranjenika, četrdesetak njih na rubu života i smrti. Umro im je jedan. Od njihova svjedočenja u knjizi izdvajam sljedeću rečenicu: “Hrvatsku i taj Vukovar uglavnom je branila hrvatska sirotinja”. Obojica su poslije povratka iz Bogdanovaca u Zagreb nastavili studij. Dakako, srušili su ih godinu (ta gdje su bili!) a poslije u karijeri teško im je bilo domoći se specijalizacije, pripadnost HOS-u bila i je otegotna okolnost, kao i svim tim preživjelim često dečkićima, koji su poslije rata odbačeni i zaboravljeni u pustoši hrvatske tranzicije

    Izvor ovdje