• HSP na 27. obljetnici sloma obrane Bogdanovaca!


    Povjerenik HSP-a  za Vukovarsko srijemsku županiju  Ivica Bićanić, predsjednik Podružnice HSP-a Bogdanovci  Dalibor Katić  nazočili su  komemoraciji povodom 27. obljetnice pada Bogdanovaca.

    Zajedno s ostalim članovina iz Bogdanovaca,  položili je cvijeće i zapalili svijeće u čast svih branitelja Bogdanovaca i civila koji su živote dali u obrani ovog mjesta.  Uvečer 09. studenog  u glavnoj ulici zapaljene su svijeće u čast svim poginulima, a u Hrvatskom domu u Bogdanovcima premijerno je prikazan film autorice  Nade Prkačin “HOSOVA ŠTAFETA SMRTI” o  hrabrosti  ljudi koji su branili ovo hrvatsko mjesto od najezde  četničkih i “JNA” falangi, te domaćih izdajnika iz okolnih hrvatskih  sela s većinskim srpskim stanovništvom.

    Podsjetimo se da je u Domovinskom ratu tijekom opsade Vukovara,  jedina veza Vukovara sa svijetom bio je “kukuruzni put” prema Vinkovcima, preko Bogdanovaca, Marinaca i Nuštra. Padom Marinaca u listopadu 1991., Bogdanovci su ostali jedina oaza u vukovarskoj općini koja je (uz Vukovar) pružala otpor osvajaču.

    Od 19. listopada 1991. bila je posve presječena veza između Bogdanovaca i Vukovara. Satnija 204. brigade Zbora narodne garde, koja se nalazila u opkoljenim Bogdanovcima, potom posve samostalno odolijeva napadima srpske vojske. Selo Bogdanovce više se nije moglo (niti imalo čime) braniti.

    Branitelji Bogdanovaca zajedno s ranjenicima i civilima preko minskih polja i okupiranog područja 10. studenog 1991. odlučili su pronaći put do Nuštra i Vinkovaca. Unatoč višemjesečnoj hrabroj obrani u kojoj su sudjelovali HOSovci, pripadnici policije, Zbora narodne garde, Bogdanovci, mjesto od nekoliko stotina stanovnika, popustilo je pred agresorskom vojskom i četničkim parapostrojbama koji su iz više smjerova s više od tisuću i pol ljudi ušli u ovo gotovo 100-postotno hrvatsko mjesto

    hsp

  • Obljetnica smrti hrvatskog viteza Velimira Kvesića


    Velimir Kvesić
    (Kočerin, Široki Brijeg, 12.10.1958. – Zagreb, 13.3.2006.)

    velimir kvesić hos

    Velimir Kvesić rođen je 1958. u Kočerinu, Široki Brijeg, kao 3. od 15-ero djece Stanka i Andre. Zbog svog političkog djelovanja za prava hrvatskog naroda bio je proganjan i osuđivan od jugoslavenskog komunističkog režima, pa se od početka demokratskih promjena aktivno uključio u stvaranje hrvatske države.

    U samo praskozorje Domovinskog rata učlanio se u jedinice Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) i pripremao se za rat u Kočevskom rogu, Slovenija. Kao dragovoljac HOS-a sudjelovao je u obrani Vukovara od prvog do posljednjeg dana; bio je jedan od samo nekolicine preživjelih dragovoljaca HOS-a, koji su branili taj grad. Nakon pada Vukovara nastavio je braniti Domovinu u postrojbama Hrvatske vojske (HV), gdje je stekao čin satnika.

    Nakon Domovinskog rata aktivno se uključio u politiku, obnašajući u Hrvatskoj stranci prava (HSP) sve dužnosti od predsjednika podružnice u Kutini do predsjednika Glavnog stana HSP-a; na tu dužnost je izabran tri puta, te ju je obnašao sve do zadnjeg dana. Bio je i predsjednik Saveza udruga dragovoljaca HOS-a (SUDHOS). Na demokratskim izborima u Hrvatskoj tri puta je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru (1997., 2000. i 2003.). U Sisačko-moslavačkoj županiji, gdje je i živio (Kutina), obnašao je dužnost zamjenika župana.

    Bio je jedan od najvećih pravaša, neizmjerno odan ideji hrvatskog državnog prava.

    U spomen na obljetnicu smrti,  dana 13. ožujka 2017. godine u 18,00 sati biti će služena sveta misa u Župnoj crkvi Marije Snježne u Kutini.

    Prije svete mise u 17.00 sati  okupljanje je na grobu Velimira Kvesića na Gradskom groblju u Kutini gdje će za HOS-ovca, pravaša, prijatelja, Velimira Kvesića, izaslanstva HSP-a položiti  vijence i zapaliti svijeće na njegovom posljednjem počivalištu.

    hsp

  • Pravaši zajedno u Vukovaru i Škabrnji


    vukovar

    Hrvatska stranka prava, Autohtona – Hrvatska stranka prava i Hrvatska čista stranka prava zajedno će 18.11.2016. na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. i Škabrnje odati počast svim poginulim braniteljima i žrtvama. Hrvatski Vukovar simbol je otpora srpskog agresiji i jedan od simbola žrtve za slobodu i nezavisnost Hrvatske, dok je masakr u Škabrnji pokazatelj zla srbočetničke agresije.

    Žrtve koje su dali Vukovar i Škabrnja , među kojima su mnogobrojni bojovnici HOS-a, obvezuju nas da ustrajemo i sačuvamo nezavisnu Hrvatsku državu za koju su oni položili živote. Hrvatska je danas ugrožena kao i 1991. godine jer je razorena gospodarski, a slavoserbi ponovo traže novog gospodara.

    Pravašice i Pravaši pozivamo vas da u koloni sjećanja budemo zajedno u Vukovaru i u Škabrnji jer Hrvatskoj nasušno treba zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske u zaštiti njenog suvereniteta.

    Bog i Hrvati!
    HSP, A-HSP i HČSP

  • HSP Korčula nazočio braniteljskoj predstavi Damira Markuša i Damira Plavšića.


    karega markušSinoć je u Korčuli u Centru za kulturu održana predstava Bitke za Vukovar autora Damira Markuša i Damira Plavašića pod pokroviteljstvom Grada Korčule. Njihovo gostovanje je organizirao Ogranak Matice Korčula na čelu sa predsjednikom Lovrom Boticom. Bitno je napomenuti da se jučer u Korčuli dogodio povijesni trenutak, a to je da su članovi KUD-a Bratska sloga iz Žrnova započeli predstavu dolaskom na plesni podij sa zastavom Hrvatskih obrambenih snaga HOS-a što je presedan za Korčulu.
    korčula promocija knjige HOS..
    Nakon pozdravnim riječi gradonačelnika Korčule Andrije Fabrisa održan je vrlo bogati kulturno umjetnički program u izvedbi KUD-a Mišnjice i viteški ples Moštra pri KUD-u Bratska Sloga iz Žrnova. U sklopu programa predstavljene su dvije knjige koje su napisali branitelji Vukovara član HSP-a Damir Markuš i Damir Plavšić koje nose naslove “58 HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca” i “Ne plači,moj dobri Anđele”. Nakon toga dodijelile su se zahvalnice svima koji su doprinijeli ovoj realizaciji i zajedno se zapjevala pjesma od Marka Perkovića Thompsona “Lijepa li si”. Skupu je prisustvovalo oko 150 ljudi i na kraju su autori pisali posvete u knjige! Žalosno je da od gradskih vijećnika nisu prisustvovali ni vijećnici HDZ-a,HSS-a,SDP-a ni HNS-a.

    Bog i Hrvati!

    HSP Korčula

    Više slika: OVDJE

  • Daniel Srb u Virovitici – HOS NAŠ PONOS!


    VIROVITICA
    Glazbeno scenska predstava i izložba ratnih fotografija dragovoljaca HOS-a: BITKA ZA VUKOVAR-KAKO SMO BRANILI GRAD I HRVATSKU dvojice dragovoljaca i sudionika vukovarske obrane Damira Markuša i Damira Plavšića, odigrana je 19.04.2016.godine u kazalištu Virovitica .

    Organizator je hrvatski branitelj iz Virovitice Hrvoje Svoboda, a predstava je posvećena njegovom nedavno preminulom desetogodišnjem sinu Svenu Svobodi. Na predstavi je nastupilo Kulturno umjetničko društvo “Seljačka sloga” – Špišić Bukovica koje je otpjevalo nekoliko pjesma i otplesalo svoje tradicionalne plesove.

    Čitani su ulomci iz knjige „58“ HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca-Damira Markuša i „Ne plači,moj dobri anđele“-Damira Plavšića, a u cijelosti ih prati video zid s ratnim fotografijama dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) .
    Na predstavi je nazočio Daniel Srb, predsjednik HSP-a i Željko Teri, član Predsjedništva HSP kao i veliki broj članova HSP-a iz Virovitičke županije, te brojni Virovitičani.

    HOS NAŠ PONOS!

    DAMIR MARKUŠ VIROVITICADAMIR PLAVŠIĆ VIRIVITICA
    DAMIR MARKUŠ VIROVITICA 1
    DANIEL SRB VIROVITICADAMIR MARKUŠ VIROVI

    Hrvatska stranka prava
    Virovitičko-podravska županija
    Željko Teri, predsjednik

  • Damir Markuš za Glas Koncila: HOS-ovci su uvijek za dom spremni umirati!


    damir markuš_glas koncilaNedavno je istaknuti SDP-ov bivši ministar s gotovo nevjerojatnom količinom podcjenjivanja, koja je na trenutke graničila s mržnjom, govorio o hrvatskim braniteljima pripadnicima Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a). HOS-ovci su također »dežurni« predmet izrugivanja i povod za svakojako optuživanje samostalne hrvatske države i hrvatskoga naroda u »Novostima«, tjedniku Srpskoga nacionalnoga vijeća Srba u Hrvatskoj. Oni se redovito spominju i u kontekstu krunskih dokaza o tobožnjoj fašizaciji Hrvatske o kojoj govore ljevičari svih boja od nekadašnjih partizana, subnorovaca i kvaziantifašista do njihovih istomišljenika.

    HOS-ovci su, nažalost, još i danas krajnje nepravedno i potpuno neutemeljeno u dijelu hrvatske javnosti i vlasti nepoželjni. Jedan od onih koji uporno i razložno nastoje razbiti tu iskrivljenu sliku o neustrašivim hrvatskim rodoljubnim i domoljubnim borcima, koji su u Domovinskom ratu uvijek bili tamo gdje je bilo najteže i nisu žalili vlastite živote položiti u obranu hrvatske samostalnosti, hrvatski je dragovoljac Damir Markuš iz Kutine, zbog čega ga svi i oslovljavaju nadimkom »Kutina«. Njegova je postrojba »Samostalna satnija HOS Vukovar«, postrojba s vjerojatno najvećim gubitcima u ratu.

    Prošle je godine objavio knjigu: »’58’ – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca«, u kojoj je argumentirano i kronološki obradio i povezao vlastite životne isječke od pristupa hrvatskoj policiji i prelaska u HOS do konačnoga proboja iz opkoljenoga Vukovara i povratka u rodnu Kutinu, ali je i dao objektivnu sliku o Hrvatskim obrambenim snagama i njezinim pripadnicima. »Svaki narod će opstati ako ima ljude koji će dati život za njega. To su svakako dragovoljci HOS-a« – napisao je kratko i jasno odmah u uvodu knjige naslovljenom »Njima u spomen«.

    U nastavku svoje je suborce opisao kao »heroje koji su jedan za drugim odlazili… dali ono najvrjednije, svoja tijela i živote, kako bi se time stvorio temelj hrvatskoj slobodi, slobodne Hrvatske, kakvu smo sanjali i htjeli«. »Našu Hrvatsku. U svakoj prilici ponavljamo: da nije bilo njih, ne bi bilo ni Hrvatske!«

    Rođen je u Kutini g. 1968. od roditelja koji su u grad podno Moslavačke gore došli iz Zagorja. Osnovnu i srednju školu, metalski smjer, završio je u rodnom gradu i zaposlio se u kutinskoj »Petrokemiji«. Oženjen je, otac dvoje djece, drži predavanja diljem Hrvatske i inozemstva, nastupa na mnogim okruglim stolovima, govori učenicima koji organizirano posjećuju Vukovar o istini o Domovinskom ratu, ukratko – izgara za istinu o HOS-u i njegovoj ulozi u tragičnim, ali slavnim događanjima novije hrvatske povijesti.

    Predosjećao sam da će doći do sukoba

    G. Markuš, možete li nam reći kada ste pristupili HOS-u i koji su Vas motivi vodili u toj odluci?

    MARKUŠ: Prvo sam 12. ožujka 1991. dao otkaz u kutinskoj »Petrokemiji« i pristupio MUP-u u Kutini. Naime, u to su se vrijeme tražili hrvatski dragovoljci, a, iskreno, moja je želja bila da budem naoružan jer mjesecima prije, od tzv. balvan revolucije pa nadalje, predosjećao sam da će doći do sukoba. U to doba mi Hrvati bili smo uglavnom bez oružja. Isto tako, kao veliki navijač zagrebačkoga NK Dinama, vidio sam u više navrata, a najviše 13. svibnja 1990. na neodigranoj utakmici Dinamo – Zvezda, kako srpski navijači nose kokarde, šajkače i ostalo znakovlje, poput majica velike Srbije. Meni je to također bio jasan pokazatelj njihovih pretenzija na hrvatska područja, što se ubrzo, nažalost, pokazalo točnim.

    Dakle, prvo pristupam MUP-u i nakon nekoliko dana te liječničkoga pregleda u Zagrebu osnovana je jedinica za posebne namjene, kasnije se to zvala specijalna policija, koju sam s nestrpljenjem jedva dočekao. Zatim, nas 15 odlazimo iz jedinice u Rakitje u Zagreb, gdje se osnivaju »Tigrovi«. U srpnju, nakon susreta s mojim kumom Zdravkom Bezukom, koji je već bio pripadnik HOS-a, prelazim u tu postrojbu.

    Odlazak na vukovarsko Sajmište i u Bogdanovce

    Kada ste otišli na vukovarsko bojište?

    MARKUŠ: U nekoliko skupina nas 58 otišlo je krajem rujna 1991. na vukovarsku bojišnicu. Bili smo sastavljeni od dragovoljaca iz cijele Hrvatske, BiH te Francuske, točnije, s nama je bio glasoviti heroj i ponos HOS-a Jean Michel Nicolier. Dio skupine, 14 bojovnika, otišao je po zapovijedi u Bogdanovce, a nas 44 ostalo je u dijelu Vukovara na Sajmištu. U borbama na Sajmištu i Bogdanovcima poginula je gotovo polovica pripadnika HOS-a, a gotovo svaki od preživjelih bio je ranjen, neki i po nekoliko puta. Znam da nije uobičajeno u razgovoru za novine nabrajati imena poginulih, ali pokušajte me shvatiti, ja jednostavno ne mogu govoriti o tim danima i događajima a da ih ne spomenem, tj. ne pročitam njihova imena i prezimena, s dubokim poštovanjem i pijetetom, jer su svi oni dio mene kojega ljudski gledajući više nema, ali s vjerničkoga i rodoljubnoga motrišta bit će dio mene dokle god budem živ. Stoga, neka mi ne zamjere vaši čitatelji, zaslužni što ću umrijeti sretan i na svome, sljedeći su poginuli i nestali HOS-ovci, moji suborci, vukovarski heroji: Anđelko Sakač, Željko Delić – Švico, Ivan Brdar, Zdravko Špalj – Papundek, Nikola Bogojević, Mladen Amstrong – Grof, Dubravko Rusek, Zdravko Bezuk, Željko Manjkas – Crvenkapa, Ante Šarić, Zoran Antunović, Robert Šilić – Robi, Dragan Peša – Šiljo, Vid Ivanić, Ivan Krajinović – Ićo, Rudolf Vuković – Senzen, Ohran Merić, Dragan Granić, Duško Smek – Bosanac, Jadranko Anić Antić – Šnicla, Pavao Spudić – Dado, Željko Herceg – Đero, Tihomir Tomašić – Tihica, Jean Michel Nikolier – Francuz i Tomislav Lesić – Dok. Od posljedica rata kasnije su umrli Tihomir Iveta – Piđo, Željko Špiljar – Žac i Velimir Kvesić – Velja. Spomenuo bih i našu heroinu, koja nikada nije ni korak zaostajala za nama muškarcima, Vijoletu Antolić – Viky, poginulu u prometnoj nesreći g. 2014.

    Bili ste, zbilja, u samom središtu ratnoga grotla.

    MARKUŠ: Točno, bilo je, doista, vatreno i, blago rečeno – jako zanimljivo, ali, nažalost, riječ je o okrutnoj i krvavoj zbilji. Od nas 44 na Sajmištu, ostalo nas je osam, koji smo, uglavnom izranjavani, krenuli u proboj 17. studenoga i uspjeli doći do slobode, do Vinkovaca. Sam Bog nas je vodio, jer ni do danas mi nije jasno kako smo to uspjeli. A treba reći da je, uz pušku, svakoga HOS-ovca krasila i krunica, kao i sve hrvatske branitelje.

    Od nas šestero iz Kutine danas smo još trojica živi: Petar Gelo, Željko Soldo i ja. Od teškoga ranjavanja 10. studenoga umro mi je kum Zdravko Bezuk u vukovarskoj bolnici, Ivan Krajinović Ićo kao ranjenik odveden je iz vukovarske bolnice i pogubljen na Ovčari, a Velimir Kvesić umro je nakon Domovinskoga rata. I ja sam tri puta ranjavan te sam imao operaciju glave i vađenje gelera te saniranje rana. Potom sam došao u Rakitje u Vukovarsku 204. brigadu, a 1. prosinca 1992. godine prešao sam u novoustrojenu 5. gardijsku brigadu »Sokolovi« u Vinkovce. Umirovljen sam 2001. godine.

    Svagdje na prvim crtama bojišnice

    Opišite nam ukratko nastanak HOS-a i barem približno ukupan broj njegovih pripadnika.

    MARKUŠ: Dana 25. lipnja 1991. u sklopu Hrvatske stranke prava osnovan je HOS, Hrvatske obrambene snage. To je bio odgovor na srpsko-četničku agresiju, koja je bila sve brutalnija pa je bilo nužno osnivanje hrvatskih dragovoljačkih postrojba. Istina, treba podsjetiti da je osim HOS-a bilo i drugih dragovoljačkih postrojba. S vremenom je stasala i Hrvatska vojska, a kasnije smo integrirani u nju. HOS je sveukupno imao između 4000 i 5000 pripadnika.

    Bila je to, dakle, stranačka vojska?

    MARKUŠ: To je samo djelomice točno jer je, istina, Hrvatska stranka prava otpočela, kao što sam rekao, u lipnju 1991. ustroj Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a), ali u njihov sastav ulazili su ljudi bez obzira na stranačku, nacionalnu ili vjersku pripadnost. U tom smislu već sam spomenuo poginule Ohrana Merića i Nikolu Bogojevića, a dodao bih i Srbina Gorana Kitića – Kitaru, kao i nekolicinu dragovoljaca iz Sandžaka i inozemstva, čak i iz Engleske.

    Na kojim su se sve bojištima tijekom Domovinskoga rata borili HOS-ovci, koliko je njih položilo živote za neovisnu Hrvatsku i slobodu hrvatskoga naroda, koliko je bilo ranjenih?

    MARKUŠ: Od Vukovara, Vinkovaca, Osijeka, Jasenovca, Gospića i Škabrnje do Dubrovnika, kao i u BiH tisuće dragovoljaca HOS-a bilo je na prvim crtama bojišnice. Danas vojni teoretičari, stratezi i povjesničari znaju da se ne može odvojeno promatrati rat u Hrvatskoj od ratnih zbivanja u BiH. Bio je to jedan rat pa smo mi dragovoljci HOS-a bili i u BiH. Nemamo nažalost točan podatak o poginulima, spominje se u našim krugovima brojka od 500 poginulih i na stotine ranjenih, a nažalost još uvijek imamo i nestalih. Upravo zato namjera mi je krenuti u skupljanje građe o svim HOS-ovim postrojbama i zajednički s drugim pripadnicima napraviti pozamašnu knjigu o HOS-u općenito u Domovinskom ratu. Tu bi bili podatci prikupljeni na terenu izravno od sudionika i zapovjednika.

    Tko stvara mračnu sliku o HOS-ovcima?

    Možete li naslutiti koje su to političko-medijske skupine u Hrvatskoj sustavno godinama stvarale nekakvu mračnu sliku o HOS-ovcima, kao krvoločnim, razuzdanim, gotovo divljim paravojnim skupinama?

    MARKUŠ: Da, viču i galame o fašistima, ustašama i slično. Ne znam gdje ih vide? Njima, zapravo, smeta Hrvatska kao Hrvatska, jer nema im više voljene Jugoslavije. Takvi su u strukturama vlasti, od politike i medija do svih ostalih važnih čimbenika u društvu. Zamislite da predsjednik vlade bilo koje države kaže javno kako je on u »slučajnoj državi«. Pa gdje toga ima? Pogledajte što i kako pišu mediji, koji su bar 80 % ljevičarski ili komunistički nastrojeni, o Domovinskom ratu, braniteljima, a o HOS-ovcima da i ne govorimo. To je strašno! Ne pišu puno o masovnim zločinima te o više od 150 masovnih grobnica nastalih u Domovinskom ratu u kojima su žrtve srpskih četničkih postrojba. Zato napadaju i izmišljaju neprijatelje u vidu fašista ili ustaša i tako prikrivaju prave probleme. Koliko je ratnih zločinaca osuđeno za pokolje u Domovinskom ratu? Vrlo malo, a golem broj, iako se zna sve, »nije dostupan«. Veljko Marić protupravno je kao hrvatski branitelj osuđen, bio je dugo u srbijanskom zatvoru, a stotine srpskih ratnih zločinaca mirno šeću Hrvatskom. Sustav vrijednosti je kod nas koma. Te strukture stalno pokušavaju izjednačiti nas branitelje i agresora, kao da smo isti, a to je apsurd i najveća krivotvorina. Riječ je o sljedbenicima i nasljednicima te potomcima totalitarne komunističke ideologije, koji ne dopuštaju pravedan i istinit odmak od prošlosti. Pa nitko od partizana nije osuđen za ratni zločin, a tisuće i tisuće ljudi ubijene su bez suda, presude i pravde. Ponavljam – baš nitko! Sve zemlje u Europi raščistile su s komunističkim aparatom i sustavom, samo još u nas čvrsto i netaknuto stoji prava utvrda komunizma. Žalosno, ali istinito!

    Protiv kokarde i crvene petokrake

    Dežurni lovci na »ustaše« i »fašiste« u Hrvatskoj prilično su lukavo i, usudio bih se reći, uspješno nametnuli tezu o ideološkoj indoktriniranosti dragovoljaca HOS-a, povezujući je uz NDH. Recite u tom smislu – koji je bio vaš »ideološki okvir« dok ste odlazili na bojište?

    MARKUŠ: Više sam puta javno govorio na promocijama da je nama HOS-ovcima temelj Domovinski rat. Nismo duhovi prošlosti, iako u našoj krvi teče krv naših djedova, koji su uglavnom bili ustaše ili domobrani, ali ono što je najbitnije, mi smo čista i časna postrojba. Protiv kokarde i crvene petokrake smatrao sam da ne mogu staviti oznaku cvijeća na rukav ili ne znam što. Stavili smo svoju oznaku »Za dom spremni« i na to smo ponosni. Bili smo spremni mrijeti, a mnogi i jesu umrli za dom i domovinu, i to je jedino važno. Isto tako, dovoljno je pitati narod tamo gdje je ratovao HOS, kao i našu braću po oružju, ostale hrvatske branitelje, kakvi smo bili. Jedino nam je važno bilo obraniti se, biti slobodni, i ništa drugo. To smo i uspjeli i zbog toga sada mnogima smetamo.

    Svjedoci smo da se i danas, ne samo istim, nego i još žešćim manipulacijama, zlorabi vaše znakovlje kao npr. u slučaju ministra dr. Zlatka Hasanbegovića, pa nam opišite odoru i znakovlje HOS-ovaca.

    MARKUŠ: Da, njima smeta to što je ministar dirnuo u osinjak, financiranje kojekakvih udruga i portala koji, jednostavnim rječnikom, ne vole Hrvatsku. Ta glasna manjina plaćena je našim novcem iz proračuna, iz kojega je dobila golema sredstva od svojih istomišljenika na vlasti. Uvjeren sam da će ministar uspjeti u svom naumu. Ministarstvo kulture je primjerice otkupljivalo knjige kojekakvih udruga, ali naše s temama iz Domovinskoga rata nije. Pametnom dovoljno. Poruka našemu ministru od nas HOS-ovaca je: samo naprijed i hrabro protiv onih koji ne vole Hrvatsku, ali vole hrvatsku kunu.

    HOS-ovac se mogao prepoznati po crnoj beretki s malom metalnom oznakom, povijesnim hrvatskim grbom koji počinje s bijelim poljem, s kojom se na glavi slikao i ministar Hasanbegović. Odora je uglavnom bila šarena, maskirna, ali, recimo, legendarna 9. bojna HOS-a imala je i crne odore. Ponavljam, to su nebitne razlike, a bitno je da smo časno branili i stvarali domovinu, i ponosni smo na oznaku koje se ne ćemo nikada odreći.

    Više sloge i zajedništva kao nekada ’91.

    Vratimo se nakratko u slavne devedesete te nam opišite događaj koji Vam se iz tih vremena posebno urezao u sjećanje ili trenutke koje ne možete zaboraviti.

    MARKUŠ: Bilo ih je više. Najteže mi je bilo 9. studenoga 1991. kada je petero od nas šestero u grupi ranjeno od iste granate, a moj kum Zdravko Bezuk, kojega stalno spominjem, najteže. Umro je drugo jutro od posljedica teških rana. Također, kada smo odlazili u proboj, ono malo nas koji smo ostali, a naši ranjeni suborci ostali su u vukovarskoj bolnici. Teško mi je opisati taj rastanak. Bilo je još događaja, teških. Danas živim govoreći o njima. Napisao sam knjigu, a snimljen je i televizijski serijal »Heroji Vukovara« zahvaljujući legendi, pokojnom Marku Babiću, te redatelju Eduardu Galiću i producentu Dominiku Galiću. Bogu hvala, pripremaju i ratni film »Vukovarska jesen« u kojem ću imati čast biti njegov maleni dio.

    Za kraj, Vaša poruka hrvatskoj javnosti, našim čitateljima i suborcima.

    MARKUŠ: Znam da nije ni ugodno ni poželjno čuti, ali, nažalost, po mojem uvjerenju, rat još nije gotov, samo se vodi na drugom području. Nije svejedno komu ćemo i kakvu ostaviti zemlju za koju smo bili spremni dati život. Dužni smo ne samo našim pokojnim suborcima, nego i našoj djeci urediti domovinu po mjeri dostojnoga življenja, a ne da nam mladi odlaze iz Hrvatske. Više sloge, zajedništva, vjere, kao nekad, kao ’91. godine. Pozivam sve hrvatske branitelje da pišu svoja sjećanja na Domovinski rat, da nam ga ne bi pisali neki drugi, nego mi koji smo stvarali domovinu. Da se nikad ne zaboravi. Bog i Hrvati!

    Prozivaju nas crveni i jugo-srpski fašisti

    Nemali broj političara, povjesničara i novinara ponavlja da je poklič »Za dom spremni!«, koji ste nosili na vojnim odorama, bio u uporabi u ustaškoj NDH.

    MARKUŠ: Njihova je tvrdnja točna i mi to znamo, ali zašto bismo se zbog te povijesne činjenice mi njega trebali odreći? Pa nitko se od nas nije borio za ponovnu uspostavu bivše NDH, nego za pravo hrvatskoga naroda na suverenu, slobodnu i demokratsku hrvatsku državu, a onima kojima je u tom krvavom i mukotrpnom razdoblju njezina rađanja smetao »Za dom spremni«, smetao je, podsjećam, i naš povijesni grb, i kuna, i sva druga hrvatska nazivlja i sve što je vezano uz hrvatski identitet. Ponosan sam na naš poklič »Za dom spremni!« jer se za njega kao ni za nas HOS-ovce u Domovinskom ratu ne veže ni jedan zločin! Čisti smo kao suza i zato danas s ponosom nosim i odoru i oznaku HOS-a na kojoj je taj stari hrvatski poklič. Uostalom, on je bio pozdrav hrvatske vojske stoljećima, koristili su se njime hrvatski vojnici u junačkim obranama od Osmanlija, kao i postrojbe bana Josipa Jelačića u 19. st., a isto tako bio je i slogan Hrvatske seljačke stranke: »Za dom, za hrvatski seljački dom spremni!« Upravo su oni fašisti, bilo crveni bilo jugo-srpski, koji nas stalno sve do danas prozivaju i optužuju da smo ustaše, fašisti i zločinci.

    Sestra saborskoga zastupnika SDSS-a o pravima HOS-ovca

    Kakav je danas status pripadnika HOS-a i imaju li ista prava kao i svi ostali dragovoljci Domovinskoga rata? S kojim se konkretnim problemima još uvijek susreću?

    MARKUŠ: Priznati smo Zakonom o pravima hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu, legalno su nam udruge registrirane u državnoj upravi pa naniže. No žalosno je što se još uvijek treba ponavljati da su HOS-ovci dio hrvatske pobjedničke vojske, dakle, sastavni dio Oružanih snaga Republike Hrvatske! E sad, kako se primjenjuje zakon, to je drugo pitanje. Dakako, imaju naši pripadnici problema kao i svi ostali pripadnici hrvatske vojske. Jedan u nizu problema je nepriznavanje statusa, pa ću za ilustraciju navesti samo jedan primjer. Našem dragovoljcu, zatočeniku srpskih logora i ranjeniku, unatoč pučki rečeno – »čistim« papirima, još uvijek nije priznat status hrvatskoga ratnoga vojnoga invalida. Otvoreno ću reći da mu je to odbila sestra saborskoga zastupnika SDSS-a, o čemu, ako treba, mogu iznijeti i konkretnije podatke, pa neka svatko zaključi.

    Tekst i foto:  Glas Koncila,

  • INTERVJU DAMIR MARKUŠ KUTINA: Pozivam branitelje s prve crte da pišu jer bitka još traje; za Hrvatsku se treba boriti i u miru


    U Ministarstvu kulture žele uništiti naš hrvatski ponos. No, hvala malim običnim ljudima koji su mi pomogli, zajedno ćemo uspjeti. U biti, već smo uspjeli. Ljudi prepoznaju što vrijedi, usprkos svemu. No, ovim putem želim upozoriti javnost na to kako u Ministarstvu kulture rade i kako odabiru knjige. To je sramotno.
    markuš

    Kada će nekoga u budućnosti zanimati kako su malobrojni hrvatski vojnici u Vukovaru zaustavljali jaku vojnu silu bivše države, posegnuti će ne samo za knjigama povjesničara i političara, nego i za štivom Damira Markuša koji se našao, borio i preživio u središtu događanja na krvavom Sajmištu.

    To je najautentičnije svjedočanstvo uzvišene bitke za Vukovar, koja je Hrvatskoj dala vrijeme za obranu. Pisana u prvom licu, kao spomen na 27 poginulih suboraca iz njegove skupine od 58 članova – Markuševa knjiga je vrijednost koja će se čitati i za sto, tristo i tisuću godina!”, napisali su novinski kritičari u recenziji knjige ’58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca’.

    No, unatoč odličnim kritikama poznatih kritičara (Tomislav Čadež, Andrija Kačić Karlin…), Ministarstvo kulture u Vladi Zorana Milanovića odbilo je otkupiti tu knjigu. Umjesto nje, za javne hrvatske biblioteke otkupilo je velik broj knjiga o muškoj i ženskoj homoseksualnosti, feminizmu, knjige o Sarajevu… Sve to povod je za razgovor s hrvatskim braniteljem i piscem Damirom Markušem – Kutinom.

    Možete nam nešto reći o svom ratnom putu, izdvojiti neke akcije na koje ste posebno ponosni?

    Još 12. ožujka 1991. godine, uključujem se u jedinicu za posebne namjene MUP-a (kasnije specijalna policija) jer je to u to vrijeme bio jedini način biti naoružan i spreman za obranu. Kasnije, odlazim u Rakitje na obuku, a nakon toga u rujnu 1991. godine prelazim u HOS i odmah, krajem rujna, krećem za Vukovar. Vukovarsko bojište, konkretno Sajmište, po mnogima je najkrvavija bojišnica uopće. Stalno smo vodili bliske borbe. Pola ulice držali smo mi, a pola oni. Nas 58 je došlo u nekoliko grupa u Vukovar, a 14 je po zapovijedi poslano u Bogdanovce kako bi pomogli malobrojnim braniteljima u opkoljenom selu. Nas 44 ostalo je na Sajmištu u Vukovaru. Od 58 dragovoljaca HOS-a, 25 je poginulo u borbama ili su kao ranjenici odvedeni iz vukovarske bolnice i mučki ubijeni na Ovčari. Imamo troje nestalih: Jadranko Anić – Antić, Duško Smek i francuski dragovoljac Jean Michel Nicolier. Troje imamo umrlih nakon Domovinskog rata, a jedina žena iz HOS postrojbe, Violeta Antolić, poginula je prošle godine u prometnoj nesreći.

    Od nas 44 na Sajmištu, na kraju smo ostala osmorica. Išli smo u proboj 17. studenog. Samo dvoje od tog broja nije ranjeno, dok su svi ostali i po nekoliko puta ranjavani. Ja, primjerice, tri puta. Svaki dan u Vukovaru je bio isti. Preživi topničke udare, pa napad mnogobrojnog i dobro naoružanog neprijatelja potpomognutog tenkovima i transporterima. Kreni za njima i počisti teren, koliko je moguće. I tako svaki dan. Bili smo sastavljeni od grupica iz svih dijelova Hrvatske, BiH te jednog francuskog dragovoljca Jeana Michela Nicoliera. Na neki način, cijela Hrvatska je branila Vukovar i na to možemo biti ponosni. Najbolji sinovi i kćeri odlazili su kao dragovoljci u Vukovar, braniti ga. Svuda je bilo krvavo, na svim bojišnicama po Hrvatskoj, ali Vukovar, tako dugo opkoljen, ipak je bio najkrvaviji. Mjesecima je 1830 branitelja odolijevala mnogostruko jačem i brojnim neprijatelju.

    Imali su sve od tehnike i naoružanja. Samo jedno nisu imali, od onoga što smo mi imali. To je srce.

    Možete li, za one koji nisu čitali vašu knjigu, reći o čemu govori? Je li bilo teško pisati ju i ponovno se prisjećati svega?

    Knjigu sam pisao gotovo pet godina, a veliku ulogu je tu odigrao povjesničar Ante Nazor, a kasnije i Tomislav Šulj, urednik knjige. Bez njih, ne znam kako bi bilo. Danas sam sretan jer shvaćam da je to velika stvar. Jer, što se ne zapiše i ne objavi, kao da se nije ni dogodilo. Knjiga je spomen na sve poginule, nestale, umrle ali i preživjele suborce, da se nikad ne zaboravi krvava bitka za Vukovar i Hrvatsku. Bilo je teško pisati o sudbinama suboraca, proživljavati sve iznova. Znate, nemoguće je do kraja opisati taj pakao. Nema tih riječi. Posebno želim zahvaliti mojim suborcima Damiru Radniću i Viktorinu Juriću, što su mi ustupili fotografije za knjigu. U tvrdo ukoričenoj knjizi je 107 fotografija na 248 stranica. U svojoj knjizi koristim i dijelove knjige neprijateljskog vojnika, koji je čitavo vrijeme ratovao na Sajmištu, nasuprot nama. Tako će čitatelj imati bolji pregled, uvid u to kako smo se mi branili, a kako je srpsko-četnička banda i jugo vojska napadala. Pozivam sve hrvatske branitelje s prve crte da pišu. Nemojte da nam drugi pišu povijest. Isto tako, često govorim da rat nije gotov samo se drugačije vodi. Mi branitelji dužni smo, ne samo zbog poginule braće, nego i zbog naše djece te budućnosti, boriti se za Hrvatsku i u miru.

    Ministarstvu kulture ponudili ste otkup knjige za javne biblioteke. Kako komentirate negativan odgovor?

    Da, Ministarstvo kulture odbilo je knjigu moju, kao i knjigu vukovarskog branitelja Damira Plavšića. To me i nije previše začudilo. Vidjevši sastav ekipe koja o tome odlučuje, sve mi je bilo je jasno. Osobe koje se nalaze u Kulturnom vijeću za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost su:

    Vladimir Stojsavljević (pomoćnik Ministra)

    Gordana Crnković
    Nadežda Čačinović
    Neven Jovanović
    Jasna Kovačević
    Lara Hőlbling Matković

    Mislim da je sramota to što su učinili. Siguran sam da bi u bilo kojoj drugoj zemlji potpomogli veterane koji su napisali knjige, da su imali ovakav rat.

    Što mislite o odluci Ministarstva o otkupu knjiga: “Seksualnost u Europi dvadesetoga stoljeća” te “Žene i politika”?

    Kupnjom tih knjiga, a odbijanjem naših o Domovinskom ratu, jasno su pokazali svoj stav i mišljenje. Danas je, bar njima, preporučljivo da se pišu takve knjige, a ne knjige domoljubnog karaktera. Jednostavno, žele uništiti naš hrvatski ponos. Kako to drugačije protumačiti? Međutim, hvala malim običnim ljudima koji su mi najviše pomogli. Hvala svima onima koji pune dvorane na glazbeno scenskim predstavama diljem Hrvatske, a i inozemstva. Ljudi prepoznaju što vrijedi usprkos svemu. Hvala dobri i dragi ljudi, zajedno ćemo uspjeti. U biti, već smo uspjeli. No, ovim putem želim upozoriti svu javnost na to kako oni rade i kako odabiru knjige. To je sramotno.

    Mislite li da su članovi vijeća u sukobu interesa (Stojisavljević i Čačinović)?

    Evidentan je sukob interesa, pa pozivam institucije da rade svoj posao, da se provjeri ovaj očiti primjer sukoba interesa. Te ljude gledamo povremeno i na HTV-u. Pa gdje toga ima? Zašto se to dopušta? Zašto se dopušta da ljudi koji odlučuju o tako bitnim stvarima rade što hoće, bez kriterija, davajući sebi i istomišljenicima novac u ime Ministarstva kulture? Mogu reći da je to ministarstvo ”ne”kulture a ne kulture. Pitanje je koliko je i hrvatsko.

    No, nema predaje.

    Izvor: promise.hr

  • Ratnike koji pišu o Domovinskom ratu tretiraju kao zločince


    markuš plavšić slikaJadna je država koja potiskuje vlastitu prošlost. Ili je krivotvori. Naše Ministarstvo kulture upravo je simbolički počinilo jedan takav kulturocid. Odbilo je otkupiti za naše javne biblioteke dvije dokumentarne knjige iz Domovinskog rata objavljene ove godine: “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca” Damira Markuša Kutine i “Ne plači, moj dobri anđele” Damira Plavšića. Nakladnik: Udruga branitelja i stradalnika Domovinskog rata Hrvatski Leskovac.

    Ona temeljena na Domovinskom ratu. Naime, ne postoji ratna književnost. Jedino antiratna. Pisanija koja rat hvali, veseli mu se i podupire ga i nije književnost nego je propaganda. Kutina i Plavšić dragovoljci su Hrvatskih obrambenih snaga. Preživjeli su opsadu i pad Vukovara. Borili su se, što se kaže, kost u kost. Markuš je pošao u rat kao radnik iz Kutine, Plavšić kao student iz Vukovara. Triput ranjen, Markuš se probio iz grada nakon pada. Plavšić je, također izranjavan, zarobljen i pet mjeseci preživio je u srpskim logorima: mučen, ponižavan, premlaćivan.

    Možda su za naše Ministarstvo kulture obojica tek neugodni svjedoci pa nije dobro da se njihove knjige ponude svima koji su učlanjeni u knjižnice? Nepoželjni trajno. Naime, jasno je, obojica su, kažimo i to, ubojice. U bliskoj borbi, koja se razvije licem u lice, nemoguće je promašiti ili biti promašen. Iskočiti kroz prozor s kalašnjikovom u ruci ispred deset četnika i niških specijalaca koji su krenuli u čišćenje i ostati živ, možete jedino ako imate ludu sreću. Recimo ako zaključe da ste njihov.

    Takvu situaciju zapravo i nije moguće prikazati, recimo to tako, autobiografski. I ne znate kako se to dogodilo. Povučete obarač, prvi, oni povuku, a tko preživi – pričat će. Ili – pisati. Tako i Plavšić. Njegova knjiga “Ne plači, moj dobri anđele” jednostavna je i teška istodobno. Patetična je utoliko što drugačija i ne može biti. Njezin je forte istina a ne mržnja. Plavšićev pripovjedač u prvom licu, kao i Markušev pripovjedač u prvom licu, zapravo su trajno začuđeni, zgranuti. U njima nema mržnje jer se iz mržnje i ne može pisati. Barem ne književnost. Da bi se to znalo, ne treba čitati Aristotela. Oni se ne podvrgavaju introspekciji. Za nju nema vremena. Jedino što im se čini odbojnim jest osjećaj da su pogrubili. Polovica drugova im izgine. Dječak se prevrne pred tobom. Onaj pas što ti je gurao njušku u ruku sad više ne laje. Raskomadan je. To postaje normalno. Smrt postaje normalna.

    Neki su prizori iz Plavšićeve knjige rekao bih klasični. Mlad neprijateljski vojnik, zacijelo ne dragovoljac, regrut običan, sledio se od straha u jarku pokraj puta. Gleda smrti u oči. Ne može se ni pomaknuti a kamoli zapucati. Protagonist pretrčava pokraj njega i instinktivno ga ne upuca. Zašto bi?

    Plavšićeva knjiga, škartana u Ministarstvu, zapravo je proširen rukopis njegovih “Zapisa iz srpskih logora”, koje je objavio još 1994. Pisao sam o njoj tad na Radiju 101. O njoj je poslije snimljen i film. Plavšić dakle nije nepoznat autor. Jedino je, eto, za naše Ministarstvo kulture “amater”. Kao što je “amater” eto i Damir Markuš Kutina.

    Prije nekoliko tjedana pisao sam o Markuševoj knjizi. U takozvanom našem književnom životu, finom i metropolskom, ona inače ne bi postojala. Možda nisam trebao. Autoru tako mogu priskrbiti jedino probleme. Što ako ga sutra optuže za ratne zločine? Upravo se to dogodilo Tanji Belobrajdić, čiji sam roman prvijenac “Crni kaput” također nedavno prikazao u Jutarnjem listu. I ona je vukovarska dragovoljka, i ona je “greškom” ostala živa. Za razliku od Markuša i Plavšića, njezin je roman čista fikcija. Likovi su izmišljeni, radnja je fikcija, ali što to mijenja? Ustašica, brate, to je.

    Medijski linč Tanje Belobrajdić traje već deset godina. Jedan samozvani borac za ljudska prava izmislio je da je po izlasku iz Vukovara mučila ratne zarobljenike u zatvoru Lora. Opisana je kao 35-godišnja sitna plavuša koja se iživljavala nad zatočenicima 1994. i 1995. U te dane Tanja Belobrajdić uopće nije boravila u Splitu, crnka je i imala je 22 godine. Ali tko mari, glavno je da i mi zločinca za utrku imamo. Dični naši kolumnisti vuku je po blatu kao “anđela smrti” i nikome ništa. Po sistemu, gdje ima dima, ima i vatre, ona je zacijelo kriva. Niti njezina knjiga neće se naći u našim javnim bibliotekama, osim ako koja sama ne odriješi kesu. A odriješit će je, dakako, jedino ako je vodi kakav – ustaša.

    Tako su i Plavšiću, kao i stotinama suboraca, utjerivali po štalama i jamama bubrege u oči pod optužbom da je “klao srpsku decu”.

    Ukratko, pisati u nas u prvom licu o Domovinskom ratu gotovo je ilegalna djelatnost. Ako vas i registriraju kao autentičnog svjedoka, to će biti jedino ako vas mogu optužiti kao autentičnog zločinca. Takva je moda! Iskusio sam to pišući – liriku. Kojih stotinu pjesama antiratnih tiskao sam dosad. Začas se našao kritičar koji je napisao da bi se mojom poezijom trebao prije svega pozabaviti Sud u Haagu. Ali lako je novinaru u velikom mediju. Takvoga kritičara, ili pedeset njih, pojest ću za literarni doručak. Ali što da radi jedan radnik iz provincije ili jedna penzionerka s margine? Kako da se oni obrane? Na sudu? Tko mari za sudske presude protiv, primjerice, klevetnika Tanje Belobrajdić?

    Bilo kako bilo, naš je književni takozvani mainstream alergičan na antiratnu književnost koju ispisuju bivši ratnici. O ratu bi valjda smjeli pisati jedino oni koji u njemu nisu sudjelovali. A ja se pitam koliko protiv rata može biti netko tko ga nije iskusio na svojoj koži i na koži svojih najbližih? Može, dakako, ali onako načelno, naštrebano, profiterski i pozerski. Zato nam književnost općenito i jest takva: pozerska, snishodljiva, štreberska i neautentična.

    Odvratno je u ovom slučaju prije svega to što su o škartiranju Markuševe i Plavšićeve knjige odlučili kolege pisci – upravo takvi, štreberski i provincijalni polutalenti, redovito sjede po tim našim komisijama gdje se dijele pare. Dakako, njihove bezvezne knjige otkupljuju se – redovito.

    Izvor:Jutarnji

  • HOS je naš PONOS: NIZAK UDARAC DOMOVINSKOM RATU! Ministarstvo kulture ODBILO otkup knjiga Damira Markuša i Damira Plavšića!


    Zanimljivo je da “Centar za ženske studije Zagreb“ vodi Nadežda Čačinović koja je član vijeća za odabir kome će Ministarstvo otkupiti knjige. Naravno, knjiga Miljenka Jergovića: “Sarajevo, plan grada“ je toliko vrijedna da su mu otkupili knjiga u ukupnom iznosu od 29.575,00 kn.

    markuš plavšić knjige

    Tko se boji vukovarske istine i tko smatra da šira javnost ne bi trebala doći do svog primjerka? Ministarstvo kulture koje je ove knjige odbilo otkupiti! Odbijenica koju su autori dobili na svoje adrese potpisana je od strane pomoćnika ministra kulture, Vladimira Stoisavljevića osobno.

    Za knjige “58“ HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca i “Ne plači, moj dobri Anđele“, autora Damira Markuša i Damira Plavšića, hrvatskih branitelja, znalo se satima stajati u redovima na promocijama kako bi brojna publika dobila svoj primjerak. Unatoč činjenici da knjige branitelja nisu novost te da se bivši ratnici s lakoćom laćaju pera onako kako su se latili puške, za ovim knjigama nastala je prava pomama, kako po Hrvatskoj tako i po inozemstvu. Zašto? Zato što je riječ o autentičnim braniteljima Vukovara koji, osim svojih osobnih impresija, donose i do sad nepoznate činjenice, podatke i brojke, ali i odgovore na brojna, godinama postavljana pitanja.

    Tko se boji vukovarske istine i tko smatra da šira javnost ne bi trebala doći do svog primjerka? Ministarstvo kulture koje je ove knjige odbilo otkupiti! Odbijenica koju su autori dobili na svoje adrese potpisana je od strane pomoćnika ministra kulture, Vladimira Stoisavljevića osobno, donosi dnevno.hr
    – Vjerojatno ove dvije knjige ne trebaju biti u hrvatskim knjižarama jer su dokumentaristički vrlo vrijedne, domoljubne i istinite, a tendencija ove vlasti je da se Domovinski rat zaboravi te da se omalovažava žrtva koju su hrvatski branitelji utkali u stvaranje slobodne i neovisne Republike Hrvatske – mišljenja je Damir Plavšić, jedan od autora koji je dodao i ovo:
    – Istovremeno su otkupili knjigu “Seksualnost u Europi dvadesetoga stoljeća“ a koju je izdala gay udruga “Zagreb Pride, Istraživanje i izdavaštvo“, autora Dagmara Herzoga u ukupnom iznosu od 12.750,00 kn. Zanimljivo je da je pomoćnik Ministra Vladimir Stojsavljević autor jednog romana s gay tematikom te da je sudjelovao u gay povorci u Zagrebu. Također su otkupili knjige “Žene i politika: feministička politička znanost“ koju je izdao “Centar za ženske studije Zagreb“ u ukupnom iznosu od 14.450,00 kuna.

    Zanimljivo je da “Centar za ženske studije Zagreb“ vodi Nadežda Čačinović koja je član vijeća za odabir kome će Ministarstvo otkupiti knjige. Naravno, knjiga Miljenka Jergovića: “Sarajevo, plan grada“ je toliko vrijedna da su mu otkupili knjiga u ukupnom iznosu od 29.575,00 kn.

    No, unatoč svemu, branitelji – pisci ovu nepravdu ne smatraju porazom i kažu:
    – Ovo nam je novi poticaj da još žešće nastavimo našu borbu protiv omalovažavanja hrvatskih branitelja i zaborava Domovinskoga rata.

    markuš plavšić

    IZVOR:Dnevno.hr
    Foto: Željko Sas

  • Moj ratni nadimak JE – KUTINA!


    ZAŠTO JE DAMIR MARKUŠ, SNAJPERIST HOS-A, POSTAO BRANITELJ BROJ 1?
    damir markuš kutinaOsim što je ovih dana u Zagrebu, a prethodno u Vukovaru, predstavio svoju knjigu “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”, Damir Markuš je cijelo vrijeme poraća u potrazi za istinama i priznanjima onoga što su branitelji učinili, te u pomoći njihovim obiteljima, kao i obiteljima poginulih u Domovinskom ratu.

    Damir Markuš možda nije najveći heroj Domovinskog rata, možda ne prednjači po broju maestralno izvedenih akcija, a njegovih 1604 borbenih dana možda i nisu najveći broj dana provedenih u ratu. Ipak, Markuš, koji ponosno nosi svoj ratni nadimak “Kutina”, jedan je od najcjenjenijih braniteljskih imena. Što je to učinio Damir Markuš, za razliku od ostalih?

    Osim što je ovih dana u Zagrebu, a prethodno u Vukovaru, predstavio svoju knjigu “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”, Damir Markuš je cjelokupno vrijeme poraća u potrazi za istinama i priznanjima onoga što su branitelji učinili, te u pomoći njihovim obiteljima, kao i obiteljima poginulih u Domovinskom ratu.

    I danas ratuje na nekoliko frontova

    Damir Markuš Kutina je suprug, otac, branitelj, pripadnik HOS-a, strastveni navijač Dinama, suborac, ali nadasve veliki prijatelj koji se u potpunosti posvetio oživljavanju ratnih 90-ih i onima koje su u njihovim nevoljama napustile sve hrvatske institucije.

    Markuš je jedan od najzaslužnijih što priča o Veljku Mariću nije gurnuta pod tepih. Blogovima i postovima preko društvenih mreža, Kutina je svoj glas uspio progurati u medije i tako osvijetliti zamagljenu Marićevu priču, a njegovoj je obitelji pomagao donacijama u raznim oblicima od prvog dana, pa sve do danas.

    Markuš jednako tako srčano širi priče o ostalim ugroženim braniteljskim obiteljima, neovisno o tome jesu li njihovi branitelji bili pripadnici Gromova, Tigrova, Puma ili HOS-a. On ne radi razlike u braniteljskoj populaciji, ne promovira sebe, ne hvali se svojim podvizima… Ipak, njegova briljantna knjiga, koja svjedoči o najkrvavijim danima Sajmišta, otkriva koliko je veliko i odvažno ono što je učinio u ratu.

    No, skromni Markuš se ni u životu, a isto tako ni u knjizi, ne gura u prvi plan, ali se trudi ne izostaviti baš niti jedno ime koje je dalo bilo kakav obol u vukovarskom ratu. To je učinio i na zagrebačkom predstavljanju svoje knjige, kada je dobar dio vremena zahvaljivao zapovjednicima, suborcima i ratnim prijateljima, a krcata ga je dvorana prekidala gromoglasnim pljeskom.

    Damir Markuš i nakon rata ratuje na nekoliko frontova. Jedan od njih je borba za poštivanje oznaka HOS-a kojima policija nije naklonjena, a koje su priznate statutom. Zato Markuš ponosno nosi svoje oznake, iako se zbog njih oštećuju spomenici HOS-ovim poginulim pripadnicima. A samo u Vukovaru, od njih 58, poginulo ih je 25…

    “Morao sam napisati knjigu iz straha da sve ono veliko što se tada činilo za spas Vukovara, ne padne u zaborav. Mi, koji smo sudjelovali na toj krvavoj bojišnici, dužni smo kao svjedoci vremena ostaviti budućim naraštajima – istinu. A istina o načinu ratovanja u Vukovaru, njegovim žrtvama i brutalnostima kroz koje su prolazili civili i branitelji, nije nimalo lijepa. Moramo to zapisati… Ako nije zapisano, kao da se nije ni dogodilo. Dosta su nam drugi pisali povijest, zato nam i jest ovako”, kaže Kutina.

    Zapisana vukovarska povijest

    Evo malog dijela zapisane ratne, vukovarske povijesti iz Markušove knjige “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”:

    “Došli smo do kuće katnice te je opkolili. Švico je pozvao ‘ukućane’ da izađu i da se predaju. Neko vrijeme tišina, a onda odgovor: ‘Ne predajemo se Zengama’. Onda je Švico uzvratio, ‘ovdje HOS, a ne Zenge’. Odmah nakon toga smo dobili odgovor u obliku puščanih zrna. Naravno, jedva smo čekali. Bili su na katu i nakon oko pola sata borbe i nekoliko dobro bačenih bombi na njihove pozicije, bilo je sve gotovo.

    Ivan se popeo, naravno uz maksimalan oprez i našao četiri tijela i to tri vojnika i jednog oficira. Vjerojatno su se našli s isto tako preživjelima iz neke druge ulice i bitke. Skinuti su s kata te pokopani u dvorištu te kuće. To mi je bio prvi susret, onako izbliza sa neprijateljem, a kasnije, svakim danom je to postalo normalno na Sajmištu. Nakon borbi, bio je užitak gledati kako tenkovi i transporteri gore ili su nepomični, uništeni, a tijela neprijateljskih pješaka okolo leže. Osjećao sam se moćan, kao da mi nitko ništa ne može, iako je strah bio stalno pomiješan s oprezom, ali sam pogled na učinak je bio fascinantan.

    Kako je vrijeme odmicalo, sve sam se manje divio tim prizorima, iz više razloga. Prvo, u gotovo svakoj borbi smo imali bar jednog mrtvog i nekoliko ranjenih, što nije nimalo ugodno, jer se pitaš kad si ‘na redu’, a drugo, osjećali smo da će oni, ma ne znam koliko ih ubijemo, i dalje dolaziti. Nikad kraja. Borbe su gotovo svakodnevno bile i tako gotovo dva mjeseca, do 17. 11. 1991. godine…”

    IZVOR:Dnevno.hr

  • KNJIGA DAMIRA MARKUŠA :Prva knjiga o HOS-u pravo je blago povijesti Domovinskog rata


    Autor knjige ‘58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca’ Damir Markuš Kutina radnik je, radničko dijete i nije vičan pisanju. Međutim, njegov je izričaj neposredan, krasi ga gotovo dječja iskrenost i rekao bih nenamjerna slikovitost..

    damir markuš kutina
    Nedavno je objavljena memoarska knjiga Damira Markuša Kutine (r. 1968.) “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”, prvo veće djelo o ulozi Hrvatskih obrambenih snaga u Domovinskom ratu od njegova završetka. Pred nama je eto prva knjiga koja potanko iznosi činjenice o jednoj postrojbi HOS-a i njezinu ratnom putu. Izdavač je posve bizaran, Udruga branitelja i stradalnika Domovinskog rata Hrvatski Leskovac.
    Damir Markuš Kutina radnik je, radničko dijete i nije vičan pisanju. Međutim, njegov je izričaj neposredan, krasi ga gotovo dječja iskrenost i rekao bih nenamjerna slikovitost. Iz njegovih često nedovršenih prikaza i razmišljanja dopire jedan human glas, žal za mrtvima i nimalo mržnje prema onima koji su ih usmrtili. A smrt je odnijela točno polovicu njegovih suboraca.

    Od ukupno 58 ratnika svega nekolicina preživjelih nije bila ranjena i, vojnički gledano, oni su se nastavljali boriti i kad “na papiru” više nisu postojali. Markuš je zapravo ispao srećković jer je za Vukovarske bitke eto ranjen svega triput…

    Oni koji se zanimaju za Domovinski rat većinu ovih njegovih zapisa imali su prilike pročitati na internetu, na Forumu.hr, gdje se godinama javljao svjedočenjima u rubrici Domovinski rat, većinom na temi Bitka za Vukovar. Posrijedi je građa od više desetaka tisuća upisa, gotovo nepregledna prosječno zainteresiranom istraživaču amateru. Profesionalni povjesničari, pretpostavljam, nemaju metodu kojom bi rabili te upise, ustanovili koji su među njima autentična svjedočenja a koji mistifikacije ili, jednostavno, plod zablude, kako na temi o Vukovaru tako i na drugima. Stoga ova knjiga ima veću težinu i zacijelo je pouzdan izvor za pisanje povijesti Domovinskog rata.

    Glavna je vrijednost ove knjige, u čijem su pisanju Markušu pomogli profesionalni povjesničari Ante Nazor i Tomislav Šulj, što dokazuje da su HOS-ovci bili hrvatski branitelji bez ikakvih ideoloških “dodataka”, među najhrabrijima i među najpoštenijima. Nazvati ih ustašama velika je uvreda.

    HOS-ove postrojbe u Republici Hrvatskoj nisu se borile za ikakvu totalitarnu državu, nisu progonile ljude na nacionalnoj osnovi, nisu činile ratne zločine.
    Prijesna je, nadalje, laž da su nosili crne uniforme, kačili ušato (ustaško) “u” na kape i da su djelovali izvan sastava hrvatskih oružanih snaga. Žalosno je što i danas moraju naglašavati da njihov pozdrav “Za dom spremni” nije ustaški a još žalosnije da su zbog svoje pripadnosti HOS-u danas praktički građani drugoga reda.

    Jedini ustaša među pedeset i sedam Markuševih suboraca u Vukovaru i Bogdanovcima bio je “pijani ustaša”, izum koji se koristio 1991. i drugdje na hrvatskim ratištima: čašica namontirana na tromblonski nastavak za kalašnjikov ili PAP-ovku u koju bi se namjestila ručna bomba pa se ispalila tromblonskim metkom. Tako lansirane letjele su dvjestotinjak metara: četnicima nije bilo jasno kako itko može toliko daleko baciti bombu pa su širili priču o pijanim i drogiranim ustašama koji ih nadljudskom snagom hiću na njih.

    Osobitu vrijednost Markuševoj knjizi, tiskanoj na masnom papiru, tvrdo uvezanoj, ukupno na 250 stranica, daju fotografije snimljene u Vukovaru i Bogdanovcima u rujnu, listopadu i studenome 1991. Snimali su ih HOS-ovci i drugi branitelji grada, a većina uglavnom nasmijanih branitelja što ih gledamo pred sobom poginula su. Najradije bih rekao, već na sljedećoj stranici knjige: Zdravko, Ićo, Veljo, Robi, Brdar, Grof, Senzen, Švico, Ohran, Dado, Šnicla, Jean, Šilić, Šiljo, Tihica, Žarko, Rudolf, Đero, Smek, Pavle, Dok, Granić…

    Ne volim koristiti teške riječi i fraze, ali ti su mladići i muškarci junaci, danas redom zaboravljeni, bez čijega junaštva bi Domovinski rat bio još krvaviji i još pogubniji za građane Republike Hrvatske. Ni jedan od preživjelih nije se i na koji način okoristio svojim ratnim putom, ni jedan nije osvanuo kao ratni profiter, ni jedan okićen povlasticama i činovima. Jednostavno, izginuli su ili ih se i danas sramoti kao fašiste. Damir Markuš nema nikakvo odlikovanje, premda se cijeli rat borio, o čemu kaže: “Moje odlikovanje su ljudi, moji prijatelji, to je moje odlikovanje, a hvala Bogu, ima ih puno.”

    Uz vlastito svjedočenje, Markuš je u knjigu uvrstio i dijelove memoarske knjige srpskog pobunjenika Gorana Markovića “Vukovarski dnevnik”, objavljena u Vojvodini 2011., što njegovu svjedočenju daje dodatnu uvjerljivost. Često pišu o istim satima i danima borbe. Uvrstio je i izvješća Siniše Glavaševića, pogubljenog na Ovčari.

    Osim toga prenio je i desetak iskaza vlastitih suboraca, često mnogo dramatičnijih nego njegovih. Jedno potpoglavlje posvetio je Jeanu Michelu Nicolieru (1966. – 29. studenoga 1991.), francuskom dragovoljcu koji je HOS-u pristupio jer je eto njegov stožer bio preko puta zagrebačkog Željezničkog kolodvora, na koji je pristigao u Hrvatsku. Nicolier je mogao izbjeći smrt, samo da se dao evakuirati iz vukovarske bolnice, kao stranac. Ali radije je ostao i podijelio sudbinu svojih ranjenih suboraca, svjesno otišavši u smrt. Markuš je pronašao jedan njegov iskaz francuskim novinarima koji su ga bili pronašli u bolnici, neposredno uoči pada grada, i kojima je objasnio da će radije umrijeti nego napustiti suborce. Usput rečeno, Nicolierova majka mnogo poslije rata preselila je u Hrvatsku i danas živi u Karlovcu…

    Među dragovoljcima HOS-a bila su i dvojica studenata medicine, Zoran Milas iDražen Đurović. Njih dvojica organizirali su improviziranu bolnicu u Bogdanovcima, jedan je išao s borcima a drugi čekao u bazi, tako da se ne dogodi da istodobno poginu.

    Ti su studenti, jedan tek treća godina, obradili 125 ranjenika, četrdesetak njih na rubu života i smrti. Umro im je jedan. Od njihova svjedočenja u knjizi izdvajam sljedeću rečenicu: “Hrvatsku i taj Vukovar uglavnom je branila hrvatska sirotinja”. Obojica su poslije povratka iz Bogdanovaca u Zagreb nastavili studij. Dakako, srušili su ih godinu (ta gdje su bili!) a poslije u karijeri teško im je bilo domoći se specijalizacije, pripadnost HOS-u bila i je otegotna okolnost, kao i svim tim preživjelim često dečkićima, koji su poslije rata odbačeni i zaboravljeni u pustoši hrvatske tranzicije

    Izvor ovdje