• Predsjednik HSP-a Karlo Stračević iz Boričevca poručio: “Potomci zločinaca moraju se ispričati i pokajati zbog učinjenog genocida nad Hrvatima…!”


    Svi mediji su jučer popratili događaj okupljanja sljedbenika jugokomunističke i četničke ideologije u hrvatskom mjestu Srb i  njihovo “slavlje prve puške”.   Slavi se početak  pogroma i genocida nad Hrvatima i muslimanima istočne Like i zapadne Bosne. Redali su se  govornici na  pozornici i kao mantru ponavljali priču koju su ih naučili krvnici nad  hrvatskim stanovništvom ovog kraja, krvnici poput Đoke Jovanića koji su i pisali povijest  jer su nakon četničke epizode imali i komunističku.

    Sve u svemu skupina  koja na mitovima živi i od mitova dobro živi na račun  hrvatskih poreznih obveznika. Generalno, sramota  za  hrvatsku državu koja dopušta  na svome teritoriju  obilježavanje dviju  zločinačkih ideologija (četničke i komunističke), uz zaštitu  velikog broja hrvatskih policajaca.  Ne čudimo  se da su nam granice  tako propusne  budući je jučer na potezu od  Knina do Korenice, Donjeg Lapca i Srba  bilo policije na svakom koraku. Jednostavnije je  i puno jeftinije opravdamo zabraniti održavanje  tog lažnog  i mitomanskog okupljanja, a novce  utrošene za osiguranje Milorada Pupovca i njegove ekipe  utrošiti za povećanje plaće policajcima.

    Samo jedan i to lokalni medij jučer je bio na  komemoraciji u Boričevcu. Komemoraciji  za mnoge žrtve  koje su s ovog prostora očistili, poklali, poubijali, pobacali u jame  oni koje su slavili Milorad Pupovac, Stipe Mesić i ostali u 20 kilometara udaljenom Srbu. Osobito se spominjemo obitelji Ivezić  kojoj  je ubijeno i u jamu na Dabinu vrhu bačeno 37 članova, od toga 12 djece mlađe od 12 godina.

    Komemoraciju sjećanja u mjesnoj crkvi vodio je  gospićko-senjski biskup u miru Mile Bogović koji je u homiliji  jasno naglasio simboliku jednog i drugog mjesta Boričevca i Srba.  Mjesta  stradanja i mjesta tzv “prve puške”!

    Nakon mise i  molitve na grobnici obitelji Ivezić  u kojoj su sahranjena 24  eshumirana člana  od 37 pobijenih,   kod spomenika stradalima brojna izaslanstva domoljubnih udruga i pojedinaca  položila su vijence i zapalila svijeće, te se obratila nazočnim  hodočasnicima.

    Nazočnima se obratio i Karlo Starčević predsjednik HSP-a i gradonačelnik Gospića koji je naglasio da su Hrvati  Boričevca, Hrvati iz obitelji Ivezić  stradali kao simbol tada uspostavljene hrvatske države i stradali su od onih kojima je  svaka hrvatska država neprihvatljiva i koju oni jednostavno ne mogu podnijeti.

    Starčević je naglasio  da je neprihvatljivo  novcem hrvatskih poreznih obveznika financirati slavlje  koje organiziraju nasljednici  i potomci  zločinaca iz Srba koji su napravili genocid nad hrvatskim narodom.

    Starčević je također poslao poruku potomcima onih koji su ubijali na  prostorima istočne Like i zapadne Bosne: “Jesu li oni svjesni da su djeca zločinaca? Imaju li karaktera  i jesu li spremni danas doći ovdje i ispričati se  Hrvatskom narodu za zlodjela  svojih predaka? Sa takvima nema suživota i mira sve dok ne shvate i priznaju da su  počinili genocid nad Hrvatima.” VIDEO OVDJE

    Odnos medija  u Hrvatskoj prema ova dva događaja jasan je pokazatelj kakva je danas Hrvatska. Umjesto da  se  oda dostojno poštovanje žrtvama  slavi se krvnik.

    Ured za odnose s javnošću HSP-a

  • Predsjednik Starčević s izaslanstvom na komemoraciji u Boričevcu.


    Na obljetnicu stradanja  stradanja Hrvata  u četničko-partizanskom masakru jučer je predsjednik HSP-a Karlo Starčević zajedno sa izaslanstvom nazočio komemoraciji u Boričevcu za sve poubijane i protjerane Hrvate ovog kraja kojima nikada nije dopušten povratak na svoja ognjišta.

    Nakon svete mise posvećena je zajednička grobnica obitelji Ivezić iz sela Brotnje, koju su četničko – partizanski pobunjenici žive bacili u jamu na Dabinu vrhu i zatrli trag postojanja Hrvata u ovom mjestu.

    Potom je na spomeniku pored crkve održana komemoracija na kojoj je po ko zna koji put upozoreno da za ovaj zločin prema Hrvatima nitko nije odgovarao, a još poraznija činjenica je da u slobodnoj hrvatskoj državi nije izvršen povrat oduzete imovine nasljednicima protjeranih mještana Boričevca kojima nije bio dopušten povratak nakon rata, iako su u zakonskim rokovima podnijeli zahtjeve.

    Također je upozoreno i na netočan natpis  na spomeniku oko broja pobijenih, kao i o nazivu počinitelja tog monstruoznog zločina.

    U ime Hrvatske stranke prava njihovoj žrtvi poklonili su se predsjednik Karlo Starčević, član predsjedništva Drago Marković i Grgo Jelavić Mitrović uz nazočnost članova iz cijele Hrvatske.

    Ured za odnose s javnošću HSP

  • HSP: (Od HDZ-a) tražimo zabranu jugoslavensko-četničkog derneka u Srbu!


    „Domoljubi“ skinite ruku sa srca i uperite je u zlo koje prijeti Hrvatskoj

    Gospodine premijeru, tko štiti Hrvate u njihovoj nacionalnoj državi? Tko dozvoljava agresivnoj manjini provoditi orkestralni teror protiv Hrvata u Hrvatskoj? Tko krši premijeru Ustav Republike Hrvatske?
    Od Vas premijeru RH, Plenkoviću tražimo odgovore na ova pitanja i da sada i odmah riješite koordiniranih napada orjunaša i velikosrba na Hrvate i hrvatske građane u RH.

    Tražimo da zabrani četnikovanje koje se svake godine događa na prostorima Like i Banovine koje unosi nemir i nespokoj u većinsko hrvatsko i manjinsko pravoslavno pučanstvo na tim prostorima.

    Dva događaja na kojima je to najizraženije, a koja pogotovo nemaju nikakva uporišta u povijesnim činjenicama su Jadovno (velika laž i prijevara) i zločinački Srb (izvor svih zala u Hrvatskoj) gdje je četničko divljanje legalizirao Ivo Sanader, slijedom toga i četnički pokret u Hrvatskoj, jer kako drugačije protumačiti slavljenje četničkog ustanka u Srbu nego kao legalizaciju četničkog pokreta u Hrvatskoj. Da li se ovo sve događa u dogovoru Vas i koalicijskog partnera Pupovca ili su se događanja otela slabašnim institucijama RH.

    Na ta dva mjesta ponovno „hodočaste“ velikosrpske i jugo-orjunaške horde koje u duhu Memoranduma 2 (?) raspiruju strasti i održavaju atmosferu dobro poznatu iz vremena prije Domovinskog rata o ugroženom srpstvu, grobovima i zemlji, dok im istodobno neki navodni „desničari“ služe kao povod, moto i razlog tog četnikovanja, zbog privlačenja medijske pozornosti! Pri tome se koriste povijesnim falsifikatima koje su nezavisni povjesničari davno demantirali i na oba ova slučaj stavili Ad acta.

    To što su jugo-orjunaši i srbočetnici agresivniji nego ikada ranije možemo zahvaliti njihovoj koaliciji s HDZ-om čija saborska većina ovisi o njihove tri ruke koje se biraju po nakaradnom izbornom zakonu.
    Pozivamo i ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića da zabrani skup u Srbu (kada to nije htio niti Karamarko niti Ostojić) koji je planiran za 28. srpnja 2018. godine, jer, nedopustivo je održavanje jednog takvog skupa u slobodnoj Hrvatskoj, skupa koji je negacija hrvatske države, skupa koji slavi četništvo, četnički pokret i četnički ustanak i jugokomunističke zločine.

    Pozivamo premijera Plenkovića i cijelu Vladu Republike Hrvatske da dođu 27. srpnja 2018. godine u Boričevac, selo kojeg nema, na komemoraciju i da se uvjere iz prve ruke o karakteru i vrijednosti četničkog ustanka u Srbu u srpnju 1941. godine.
    Kakav i protiv koga je to bio ustanak, ako u trenutku četničkog i jugokomunističkog orgijanja na tim prostorima nije bio niti jedan hrvatski redarstvenik a kamoli hrvatski vojnik. Dakako da je to bio ustanak protiv svake hrvatske države isto kao i 1991 godine.
    Gospodine premijeru, Vi ste pozvani i prozvani zaštititi hrvatski narod i državu. Povijest Vam neće oprostiti.

    »Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost«,
    Otac Domovine dr Ante Starčević

    Karlo Starčević, predsjednik

  • Karlo Starčević nazočio komemoraciji žrtvama četničko komunističkog terora u Boričevcu.


    karlo starčević komemoracija ivezići

    Brojni članovi Hrvatske stranke prava na čelu s predsjednikom  Karlom Starčevićem nazočili su  komemoraciji za   pobijene članove  obitelji Ivezić   i sve stradale od četničko partizanskih hordi u pobuni    tijekom srpnja 1941. godine  U tom  krvavom komunističko četničkom piru prvi su na najokrutniji način stradali članovi obitelji Ivezić iz sela Brotnja čijih je 37 članova, najviše žena, djece i staraca, živo bačeno u jamu.
    I u obližnjim hrvatskim mjestima protjerani su i ubijani nedužni, a njihovi domovi spaljeni do temelja. Jedini krimen je bio to što su bili Hrvati i katolici.
    karlo starčević i pravaši Boričevac
    Tako je bilo i u do rata bogatom i lijepom mjestu Boričevac koji je u suludom četničko-komunističkom pohodu početkom kolovoza 1941. izgorio u samo sat vremena. A njegovi su stanovnici morali u progonstvo po cijeloj Hrvatskoj, ali i svijetu i nikad se poslije toga nisu vratili svojim kućama. Unatoč brojnim zahtjevima  protjeranih Hrvata njihova imovina još nije vraćena.
    karlo stračević odaje počast ivezići boričevac

    hsp

  • HSP uputio službeni zahtjev ministru Ostojiću za zabranu Pupovčeva skupa u Srbu.


    boričevacBroj: 156-01-07-15/16
    Zagreb, 14.07.2015.

    MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA RH
    – n/p ministra g. Ranka Ostojića
    – PU Zadarska

    Predmet: Zahtjev za zabranu proslave i obilježavanja ustanka u Srbu 26. i 27. srpnja

    Za dan 26. , odnosno 27. srpnja 2015. najavljeno je okupljanje u povodu tzv. Dana ustanka u Srbu. Radi se već o tradicionalnom okupljanju za taj dan koje organizira Srpsko narodno vijeće.
    Hrvatska stranka prava smatra da su mjerodavne državne službe dužne već unaprijed preispitati događaj koji je nastao, okolnosti i učinke tog „ustanka“, kao i dosadašnje učinke te proslave na mir i sigurnost Republike Hrvatske, hrvatskog naroda i svih hrvatskih građana.
    Naime, sam smisao okupljanja protivan je odredbi čl. 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira jer je u cijelosti usmjeren na remećenje javnog reda i mira, na mir i normalan način života građana, stvaranje nemira, neraspoloženja, uznemirenosti, vrijeđanje morala, vrijeđanje Republike Hrvatske i hrvatskog naroda. Uz navedeno, a prema dosadašnjoj praksi na tim skupova, dolazilo je do postupanja protivnih odredbi čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Spomenuti članak navodi:
    Tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža remeti javni red i mir
    Tko se na javnom mjestu ponaša na naročito drzak i nepristojan način vrijeđajući građane ili narušavajući njihov mir.
    Okupljanju u Srbu nadahnuće je u činjenju kaznenog djela genocida, koje je opisano i kažnjivo po:
    čl. 156. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, koji navodi:
    Tko s ciljem da potpuno ili djelomice uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu zapovjedi da se članovi skupine ubijaju ili da im se nanose teške tjelesne ozljede ili da im se teško narušava tjelesno ili duševno zdravlje, ili da se pučanstvo prisilno raseljava, ili da se skupina stavi u takve životne uvjete koji bi doveli do njezina potpuna ili djelomična istrebljenja, ili da se primijene mjere kojima se sprječava rađanje između pripadnika skupine, ili da se vrši prisilno preseljavanje djece u drugu skupinu;
    te po:
    čl. 158. koji navodi:
    Tko kršeći pravila međunarodnoga prava za vrijeme rata, oružanoga sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno pučanstvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onesposobljene za borbu, kojega je posljedica smrt, teška tjelesna ozljeda ili teško narušavanje zdravlja ljudi, napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno pučanstvo, da se civilno pučanstvo ubija, muči ili da se nečovječno postupa prema njemu, ili da se nad njim obavljaju biološki, medicinski ili drugi znanstveni pokusi, da se uzimaju tkiva ili organi radi presađivanja, ili da mu se nanose velike patnje ili povrede tjelesne cjelovitosti ili zdravlja, da se provodi raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjivanje ili prevođenje na drugu vjeru, silovanje, spolno porobljavanje, prisiljavanje na prostituciju ili izazivanje prisilne trudnoće, prisilne sterilizacije ili kojega drugog oblika spolnog nasilja, da se primjenjuju mjere zastrašivanja i terora, uzimaju taoci, primjenjuje kolektivno kažnjavanje, protuzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protuzakonita zatvaranja, oduzima pravo na pravedno i nepristrano suđenje, prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili upravi, da se prisiljava na prisilni rad, izgladnjuje pučanstvo, provodi konfiskacija imovine, da se pljačka imovina pučanstva, protuzakonito i samovoljno uništava ili prisvaja u velikim razmjerima imovinu, što nije opravdano vojnim potrebama, uzima protuzakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjuje vrijednost domaćega novca ili protuzakonito izdaje novac, ili da se namjerno usmjerava napad protiv osoba, uređaja, materijala, jedinica ili vozila uključenih u humanitarnu pomoć ili misiju održavanja mira sukladno Povelji Ujedinjenih naroda, ili da se prava i radnje državljana neprijateljske strane proglašavaju zabranjenim, suspendiranim ili nedopuštenim u sudskom postupku, ili da se skrnavi osobno dostojanstvo, ili da se iskorištava prisutnost civila ili drugih zaštićenih osoba da se određena mjesta, područja ili vojne snage zaštite od vojnih operacija, ili da se djeca mlađa od osamnaest godina novače u nacionalne oružane snage ili se koriste u aktivnom sudjelovanju u neprijateljstvima.
    Okupljanje u Srbu protivno je duhu i slovu REZOLUCIJE 1481 VIJEĆA EUROPE O OSUDI KOMUNISTIČKIH ZLOČINA, koja je donijeta 25. I. 2006. Ukratko navodimo neke njezine naglaske.
    1. Skupština Europskog parlamenta poziva se na svoju Rezoluciju 1096 (1996) o mjerama za razbijanje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava.
    2. Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava. Povrede (ljudskih prava) su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom periodu i uključivale su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i također nedostatak političkog pluralizma.
    3. Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i principa diktature ploretarijata. Interpretacija oba principa ozakonila je „eliminaciju“ ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnog komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji su bili državljani te zemlje. To je posebno bio slučaj sa ljudima iz bivšeg SSSR-a koji su u smislu broja žrtava daleko nadmašili ljude ostalih zemalja.
    4. Skupština priznaje da su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke Europske komunističke partije pridonijele postignuću demokracije.
    5. Pad totalitarističkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio Nacionalsocijalizam (nacizam).
    6. Kao posljedica toga vrlo je niska svjesnost javnosti o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama, iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti.
    7. Skupština je uvjerena da je svjesnost o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Dapače, moralna procjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u edukaciji mladih naraštaja. Jasan stav međunarodne zajednice prema prošlosti može biti smjernica za njihove buduće akcije.
    8. Također, Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje.
    Budući da je sama svrha srbskog okupljanja protuzakonita, Zakon o javnim okupljanjima predviđa obvezu da u takvim okolnostima nadležna tijela državne vlasti zabrane takva okupljanja. Naime, članak 3. tog Zakona navodi:
    Jedino se na temelju ovoga Zakona mogu propisati ograničenja prava na javno okupljanje koja su nužna u demokratskom društvu radi zaštite sloboda i prava drugih ljudi, pravnog poretka, javnog morala i zdravlja.
    Sloboda govora i javnog nastupa na javnom okupljanju ograničena je zabranom svakog pozivanja i poticanja na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.
    Članak 14 među ostalim propisuje:
    Ministar unutarnjih poslova može rješenjem zabraniti održavanje mirnog okupljanja i javnog prosvjeda ukoliko:
    4. su ciljevi usmjereni na pozivanje i poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti,
    5. postoji na razlozima utemeljena vjerojatnost da bi održavanje dovelo do izravne i zbiljske pogibelji od nasilja i drugih oblika ozbiljnog remećenja javnog reda i mira.
    Rješenje o zabrani može se donijeti najkasnije 24 sata prije prijavljenog početka održavanja mirnog okupljanja i javnog prosvjeda.

    Obrazloženje

    Proslava ustanka u Srbu – koji se svake godine obilježava u organizaciji Srpskog narodnog vijeća – neprihvatljivo je, protudemokratsko i anticivilizacijsko veličanje etničkog čišćenja (genocida) nesrpskog stanovništva na području istočne Like i jugozapadne Bosne, bez obzira na to kakav mu značaj njegovi organizatori nastojali dati.
    Srbski ustanak nije bio antifašistički ustanak, nego ustanak četničko-komunističkih snaga, planiran i izveden uz pomoć talijanske fašističke okupacijske II. armije i drugih snaga Mussolinijeve fašističke Italije!
    Dana 27. srpnja 1941. u Srbu nije ustanička puška opalila u fašiste, nego su se na njezinu nišanu i pod četničkim nožem našli nedužni i nezaštićeni hrvatski civili koje su njihovi krvnici izmasakrirne pobacali u obližnje jame, a fašistička puška opalila je u Hrvate i Hrvatsku, s namjerom da se u dijelu Hrvatske (kao i i u susjednim krajevima BiH) uništi – ubijanjem i protjerivanjem (genocidom) – sve nesrpsko stanovništvo (Hrvati i Muslimani), a „očišćeni“ krajevi pripoje velikoj Srbiji!
    U razdoblju između travanjskih zločina i 28. srpnja, izvršen je i brutalni pokolj 350 hrvatskih katoličkih hodočasnika koji su se iz Kosova kod Knina – gdje su svetkovali blagdan sv. Ane – vlakom vraćali u Drvar. Četnici su presreli vlak, hodočasnike zarobili i svezali, te ih 27. srpnja pobili kod jame Golubnjače i bacili u nju. S hodočasnicima je ubijen i drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor, prvi ubijeni svećenik u Drugome svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije. O tome zločinu svjedoči i pripadnik partizanskog pokreta Stevo Babić:
    Bilo je svanulo sunce (27. srpnja 1941.) koje je obasjavalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmeriskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Žitkovca pojavio se putnički voz, jer pruga na tom mjestu nije bila prekidana. U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Željković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza. Među njima se nalazio ustaša Marko Špiranović, katolički svećenik Petar Maks i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Željkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja postreljala.
    Istoga dana zvjerski je ubijen i drugi katolički svećenik, Juraj Gospodnetić, župnik u Bosanskom Grahovu, koga su ustanici izmasakrirali, a zatim ispekli na ražnju. Jednako su prošli i hodočasnici koji su istoga dana išli na hodočašće u Oštrelj, gdje je također postojala kapelica sv. Ane. I njih su ustanici poubijali, dok je svećenik koji ih je vodio, vlč. Župančić, bio spašen jer je jedan od četnika znao da on nije Hrvat, već Slovenac.
    Istoga 27. srpnja pokolji započinju i u Donjem Lapcu. U njemu je masovno sudjelovalo srpsko pučanstvo. Zajednički su ga organizirali četnici i komunisti, pa su na njegovu čelu, uz četničke prvake i kraljeve oficire (Boško Rašeta i dr.), stajali i poznati komunistički aktivisti Đoko Jovanić, Gojko Polovina, Stojan Matić i dr. Istodobno se organizira i pokolj u Srbu. Vođe pobune su četnici Miloš Torbica, Pajica Omčikus i Stevo Rađenović, koji na dan ustanka u Srbu osnivaju oružani četnički puk (brigadu) sa 1000 boraca. Na tim područjima zahvaćenima pokoljima, a to su bila područja na kojima su uglavnom živjeli Srbi, gotovo potpuno je istrijebljeno ili protjerano hrvatsko pučanstvo.
    U ustanku je, 2. kolovoza 1941., stradalo i selo Boričevac nedaleko od D. Lapca, sa oko 2200 stanovnika (Boričevac i mjesta koja su poripadala boričevačkoj župi Male Gosape). Svi su Boričevljani protjerani, a starci koji nisu mogli napustiti selo pobijeni su ili živi spaljeni u svojim kućama. Cijelo je selo zapaljeno, osim dviju kuća srpskih obitelji Vučković, a komunističke vlasti nakon 2. svjetskog rata nisu dopustile povratak protjeranim stanovnicima, pa čak ni onima koji su poslije progona otišli u partizane.
    U selu Brotnji (boričevačka župa) pobijeno je 27 članova obitelji Ivezić, uključujući djecu i starce.
    Pokolje u Drvaru, Bosanskom Grahovu, Donjem Lapcu i Srbu 27. srpnja 1941. organizirali su pripadnici četnika Draže Mihailovića, zajedno s vodećim komunistima s tog područja (pretežno srpske nacionalnosti). Svrha pokolja bila je stvaranje velike Srbije bez Hrvata, Muslimana i drugih Nesrba, prema spisu „Homogena Srbija“ četničkog ideologa dr. Stevana Moljevića. Spis je objavljen 30. lipnja 1941. u Nikšiću u Crnoj Gori, a u njemu se aktualiziraju već prije objavljeni planovi i programi „Srbi svi i svuda“ Vuka Karadžića, Ilije Garašanina, Nikole Stojanovića.
    Zbog svega navedenog nepodnošljivo je da se u demokratskoj i civiliziranoj Hrvatskoj slave takvi pokolji. Uvreda ja to za sve Boričevaljane, Kulenvakufljane, Krnjeušane, za sve Hrvate i hrvatske građane, za Republiku Hrvatsku, Europsku Uniju, sve čestite ljude i za zdrav razum!
    Upravo je obilježena 20. obljetnica Srebreničke tragedije, nevjerojatnog zločina koji se i dogodio zbog prešućivanja i nekažnjavanja odgovornih za gotovo istovjetni pokolj u Srbu i okolici iz srpnja i kolovoza 1941. godine.
    Proslavu 27. srpnja 1941. u Srbu stoga treba zabraniti.

    HRVATSKA STRANKA PRAVA
    Daniel Srb, predsjednik

     

    Zahtjev za Srb zabrana
    Z
    ahtjev u pdf formatu

  • Nikad se nisu vratili.


    nikada se nisu vratili..

    Čim je završio Drugi svjetski rat komunističke su vlasti prionule krivotvorenju povijesti. Njihova uloga u toj lažnoj povijesti uvijek je bila pobjednička i pravedna za razliku od drugih, koji im nisu pripadali, a koji su obilježeni kao ubojice i manipulatori. Jedna od takvih, lažnih istina, odigrala se 27. srpnja 1941. u mjestu Srb nedaleko od Gračaca. Desetljećima slavljen kao početak antifašističkog ustanka u Hrvatskoj, tim su datumom u stvarnosti počela protjerivanja, ubijanja, paljenja i uništavanja svega što je u tom prostoru imalo pridjev hrvatski.

    Prvi su na najokrutniji način stradali članovi obitelji Ivezić iz sela Brotnja čijih je 37 članova, najviše žena, djece i staraca, živo bačeno u jamu. I u obližnjim hrvatskim mjestima protjerani su i ubijani nedužni, a njihovi domovi spaljeni do temelja. Jedini krimen je bio to što su bili Hrvati i katolici. Tako je bilo i u do rata bogatom i lijepom mjestu Boričevac koji je u suludom četničko-komunističkom pohodu početkom kolovoza 1941. izgorio u samo sat vremena. A njegovi stanovnici morali u progonstvo po cijeloj Hrvatskoj ali i svijetu.
    Nikad se poslije toga nisu vratili kućama. Nisu ni mogli jer su kuće bile spaljene a komunističke vlasti zabranile povratak. A i da su se vratili, tamo su ih čekali oni koji su ih i protjerali.

    Uspostavom demokratske Hrvatske ništa se nije promijenilo. Umjesto da se obnove uništene kuće i potomci vrate na ostavštinu pradjedova, obnovio se spomenik u Srbu koji i dalje podsjeća na strašne zločine. Spomenik pod kojim se u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj i danas šire komunističke laži o tobožnjem antifašističkom ustanku iza kojeg se i dalje provlači nedosanjani san o Velikoj Srbiji.

    Film „Nikad se nisu vratili“ traje 50 minuta i pravi je sat povijesne istine koja bi svoje mjesto konačno trebala naći i u školskim udžbenicima dugo skrivane hrvatske povijesti…

    Nada Prkačin.