• Dr Janjiček: Uvođenjem eura, Centralna banka EU postaje vlasnik baš svake sadašnje lipe u Hrvatskoj!


    Nakon više godina, najzaslužnija osoba za Hrvatski monetarno kreditni kolaps, bivši guverner HNB-a Željko Rohatinski, konačno se probudio. Najnovija financijska propast „Uljanika“ i „3 Maj“ ponukala je našeg „uvaženog stručnjaka“ prozboriti o „ciljanom kreditiranju“ hrvatskih brodogradilišta, kao sredstvu za spas brodogradilišta. Brodogradilišta su već propala, pa je „važni“ savjet Rohatinskog praktično bezvrijedan.

    Čekalo se čak desetljeće čuti nešto suvislo od gospodina Rohatinskog, pa kada se to i dogodilo bilo je smiješno prekasno. Međutim, postoji jedna sitnica koju je spomenuo gospodin Rohatinski, nešto o čemu osobno već više godina pišem i govorim.

    Naime, Rohatinski je spomenuo „aktivnu monetarno kreditnu politiku“. Kao „veliki“ i „uvaženi stručnjak“ Rohatinski se jedva sjetio „ciljanih kredita“ kao oblik vođenja takve aktivne monetarno kreditne politike. Naravno, učenik Rohatinskog (nadasve lijeni) guverner Vujčić, odmah se prestrašio kako će morati nešto i raditi kao guverner u HNB-u za astronomsku plaću. Stoga se brže bolje potrudio ograditi se od izjave Rohatinskog, riječima „najbolje pitajte Rohatinskog što je mislio sa ciljanim kreditiranjem“! Guverner HNB-a Vujčić, uspio je nadvisiti svog učitelja Rohatinskog u lijenosti i neodgovornosti, jer „napadaj“ odgovornosti Rohatinskog i želje za aktivnošću nakon desetak godina, neće se nikad dogoditi kod Vujčića.

    Međutim, hajdemo ipak pogledati spomenutu aktivnu monetarno kreditnu politiku.
    Sve suverene i normalne države, osim Hrvatske, vode aktivnu monetarno kreditnu politiku. Ta aktivnost se ogleda prije svega u investicijskoj aktivnost države, koja kroz programe državnih investicije potiče privatne investitore uključiti se u konkretne investicijske projekte. Zaduženje države kod središnje nacionalne banke kroz nekoliko godina bi se isplatilo s rastom BDP i primjenom poreznih postotak na uvećani BDP.

    Naravno, potrebna je visoka preciznost u vođenju takve monetarno kreditne politike, kako ne bi došlo do naglog povećanja novčane mase. To bi moglo dovesti do skokovitog rasta inflacije. Isto tako ne dopustiti poremećaj na valutnom tržištu gdje bi uobičajena ponuda vrijednosti inozemnih valuta bila suočena sa uvećanim obujmom vrijednosti nacionalne valute, što bi za posljedicu imalo deprecijaciju tečaja nacionalne valute.
    Vođenje aktivne monetarno kreditne politike kroz „ciljano kreditiranje“ jeste zaostali oblik vođenja monetarno kreditne politike iz doba komunizma. Tada je središnja nacionalna banka financirala različite projekte od državnog proračuna, do raznih gospodarskih objekata. Dakle, tada se financiralo sve i svašta, a baš ništa od tako odobrenih kredita nikada se nije vratilo središnjoj nacionalnoj banci.

    Prijedlog Rohatinskog je isti takav „komunistički“, kao što su jamstava brodogradilištima „Uljanik“ i „3 Maj“ bili „komunistički“ instrument i doslovce bacanje novca. Kakva je svrha davanje kredita tvrtkama koje nemaju nikakve šanse vratiti kredit! Kredit je prije svega i samo financijska obveza primatelja kredita, a investicija za davatelja kredita. Tvrtka koja ne može platiti ni trenutne kreditne obveze, još manje može platiti dodatne kreditne obveze.

    Država je potpisivala jamstva za brodogradilištima, a jamac nema nikakav financijski utjecaj na dužnika kao i svaki kreditni jamac. Dužnik s druge strane može biti potpuno financijski nesposoban što se i dogodilo. Plaćane su dužničke obveze brodogradilišta prema vjerovnicima, jer nisu imali novca niti u jednoj poslovnoj opciji. Vlada premijera Milanovića odobrila je jamstva znajući svjesno, kako će to biti bačen novac iz državnog proračuna nakon njihova odlaska sa vlasti. To se upravo i dogodilo.

    Aktivna monetarno kreditna politika potrebna je Hrvatskoj, ali ne na način o kojem govori Rohatinski. Potrebno je financijsko ozdravljenje tvrtki koje su u novčanim problemima. To se ne može postići besmislenim davanjem kredita tvrtkama koje nemaju šanse vratiti niti jedan kredit. To se može samo dokapitalizacijom takvih tvrtki. Tada bi država postala većinski vlasnik, nametnula bi svog predsjednika poslovodnog odbora i predsjednika nadzornog odbora! Tada bi taj novi predsjednik poslovodnog odbora učinio potrebno restrukturiranje tvrtke. Ozdravio bi financijski takvu tvrtku, a država bi nakon nekoliko godina započela postupnu reprivatizaciju tvrtke prodajom svojih paketa dionica poglavito inozemnim investitorima. Kako ne bi došlo do nagle promjene valutnog tečaja država bi morala djelomice smanjiti devizne pričuve i eventualno prodati pakete dionica poduzeća koja su u njezinu potpunu vlasništvu. Na taj način bi omogućila priljev inozemnih valuta i popuna valutnih pričuva i održala ravnoteža na valutnom tržištu. To je taj tzv. „bailout“ program o kojem govorim već zadnjih 7-8 godina.
    Sve hrvatske vlade vode politiku potpuno pasivne monetarno kreditne politike zbog puke želje za uvođenjem Eura. Sadašnja monetarno kreditna politika nema nikakve koristi za Hrvatsku, dapače samo je štetna. Uvođenje Eura bilo bi još GORE od sadašnje pasivne monetarno kreditne politike. Tada bi doslovce preko noći propala sva poduzeća i sa najmanjim financijskim poteškoćama, jer centralna banka EU nema uopće namjere trpiti niti jednu tvrtku gubitaša!

    To bi za nju bio izravni trošak i bačeni novac, jednako kako je i hrvatska vlada bacila novac na jamstva za „Uljanik“ i „3 Maj“! Osim toga tada bi doslovce centralna banka EU bila vlasnik baš svake sadašnje lipe u Hrvatskoj i više od toga! Zato što skupa iznos vanjskog i unutarnjeg duga je viši od BDP-a! Tada bi svaki dug u Hrvatskoj bio samo vanjski dug, a unutarnji dug ne bi više ni postojao.

    Godinama propadaju jedna za drugom velike tvrtke u Hrvatskoj, ministri gospodarstva i financija nevješto glume zabrinutost i ogromnu prilježnost u spašavanju propalih tvrtki. Međutim, sve je to samo gluma za javnost. Zato jer sve je samo uvijek popraćeno velikim aferama, krađama, malverzacijama! U konačnici rezultat takve politike se vidi u velikom broju osoba u čekaonicama zračnih luka, autobusnih i željezničkih postaja i trajno se iseljavaju u inozemstvo.

    Dobro je doista što je bivši LOŠI guverner HNB-a Rohatinski, spomenuo aktivnu moneterno kreditnu politku, makar sada i nakon štete koju je počinio u Hrvatskoj. Razlog je jednostavan, jer se u Hrvatskoj glas loših osoba uvijek puno više nađe u medijima nego onih dobrih! Sa druge strane, potreba za aktivnom monetarno kreditnom politikom doista postoji u Hrvatskoj, jer gospodarstvo nezaustavljivo propada. Naravno, loši bivši guverner Rohatinski ne može reći dobar način za vođenje aktivne monetarno kreditne politike, jer je loš. Od sadašnjeg lijenog i preplaćenog guvernera Vujčića ne treba doslovce baš ništa očekivati, ni dobro ni loše!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Tihomir Janjiček, HSP-ov gospodarski stručnjak: Zašto Hrvatska ne smije uvesti Euro i zašto je poguban po Hrvatsku!!?


    Središte pozornosti hrvatske javnosti ponovno je usmjereno prema HNB-u i guverneru Vujčiću. Guverner Vujčić je primio dvojaku nagradu od mjesečnika The Banker, kao najbolji guverner EU za 2018 godinu i najboljeg bankara središnjih banaka EU. Vjerojatno bi svatko u Hrvatskoj trebao biti ponosan na tu činjenicu.

    Međutim, ako se pogleda u nazad, možemo se svi prisjetiti kako je točno prije 10 godina tu istu nagradu dobio i Željko Rohatinski. Odmah nakon primitka te nagrade, samo godinu dana kasnije hrvatski kreditni dužnici doživjeli su potpuni kreditni slom zbog dopuštenja Rohatinskog i Vujčića za odobravanje kredita vezanih valutnom klauzulom uz švicarski franak! Mnoštvo osoba je tada izgubilo svoj krov nad glavom, neki su trebali i psihijatrijsku medicinsku pomoć, a na žalost bilo je i samoubojstava.
    Sada je nagradu dobio guverner Vujčić koji je bio zamjenik tadašnjeg guvernera Rohatinskog i koji je sukrivac za ondašnji kreditni kolaps hrvatskih kreditnih dužnika. Bio je skupa sa Rohatinskim i kriv i odgovoran što je uporaba valutne kaluzule prema franku u kreditiranju uopće bila dopuštena. Ona je bila protuzakonita, jer je Hrvatska međunarodnim ugovorima imala obvezu koristiti se samo i jedino valutnom klauzulom prema euru. Sud koji su bankari izgubili od kreditnih družnika upravo to potvrđuje.

    Vlada Zorana Milanovića našla se tada pred katastrofom, pa je uvodila mjere iz doba najcrnjeg komunizma i „zamrzavala“ tečaj kune prema franku! Tada sam bio prvi hrvatski ekonomist koji je ukazao na svu promašenost takve odluke premijera Milanovića, zbog problema tečajnih razlika koje će se pojaviti nakon „odmrzavanja“ tečaja kune i bio sam u pravu. Predložio sam bio odmah trenutnu konverziju svih odobrenih kredita s klauzulom prema franku na klauzulu prema Euru, ali Milanović je zamrzavao tečaj kune prema franku. Tek godinu ili dvije dana kasnije Milanović nakon mog javnog prijedloga to isto poduzeo.

    Naravno, svatko će se zapitati jesu li oni u EU doista „bedasti“ kada su tada dali nagradu Rohatinskom, a napravio je katastrofu u Hrvatskoj!? Jesu li sada „bedasti“ kada daju Vujčiću istu nagradu, a bio je sukrivac za ondašnju katastrofu! Pate li oni u EU od skleorze, ne znanja ili nam jednostavno samo žele zlo? Vujčić nam skupa s Plenkovićem najavljuje slavodobitno uvođenje Eura, jer je kao Hrvatska je uspješna!? Sa druge strane u državi je sveopća katastrofa, ljudi bježe iz Hrvatske više nego pred rat 1991. godine ili u vrijeme titoizma!? Doista, svatko normalan mora se zapitati tko stoji iza mjesečnika The Banker?

    Za razumijevanje čitavog ovog „paprikaša“ potrebno je poći od jedne bitne činjenice, a to je, što je interes EU i njihove središnje banke ECB vezano za Hrvatsku! Njima je u interesu striktna provedba ugovora o valutnoj klauzuli kune prema euru u vođenju monterno-kreditne politike Hrvatske. Sve drugo ih NE interesira. Dakle, interesira ih samo zamrzunti tečaj kune prema Euru. Nije im bitno je li to korisno ili štetno za Hrvatsku, jer jednostavno to je „privatni“ problem Hrvatske! Nije im bitno ni to je li Vujčić s Rohatinskim svojedobno dopustio protuzakonitu paraklauzulu prema franku, jer to je jednostavno bila opet „privatna“ glupost Rohatinskog i Vujčića, koja se njih ne tiče i u konačnici nije poremetila fiksini tečaj kune prema euru! Svatko bi rekao to je jedno preusko gledanje na stanje stvari u Hrvatskoj. Točno, ali interes EU je samo jedan, ne pružati Hrvatskoj nikakvu kreditnu pomoć u bilo kom smislu riječi, osim kroz fondove za prilagodbu. Drugim riječima, ne žele Hrvatsku kao novčani teret na svojim plećima i to se i događa.

    „Mehanički“ fiksiran tečaj kune, praktično nedopušta nikakav monterani rast, nikakvu kreditnu ekspanziju. Jednostavno ništa što je vezano za kreditiranje, ne bitno je li se radi o kreditima za potrošnju pučanstva ili razvitak gospodarstva. Upravo zato u obrazoloženju odobrene nagrade Vujčiću se ističe kako nije dopustio spašavanje „Agrokora“ kroz odobravanje kredita ili dokapitalizaciju! Zato je u suštini propao „Agrokor“ i predan je u ruke ruskih banaka vjerovnika uz visoku cijenu bogaćenja tvrtki koje su u suštini pokapale „Agrokor“. Sve je to popraćeno još i sveopćom blamažom čitave Vlade zbog ministrice Dalić, koja je svjesno i namjerno u dopisivanju s bankama kršila pravila ministarske službe. Koristila se privatnim mailom, kako bi runirala ugled premijera i čitave vlade u domaćoj i inozemnoj javnosti i to joj je i uspijelo. Za čiji račun je to učinila nije rekla, makar je napisala čitavu knjigu o „spašavanju“ tvrtke „Agrokor“.

    Upravo radi toga, nije ni pokušano spašavanje brodogradilišta „Uljanika“ i „3. maj“! Ostavljeni su na propast, što im se u konačnici i događa. Vujčića jednostavno baš briga za čitavo gospodarstvo, jer on će se sljepo držati valutnu kaluzulu kune prema euru, makar sve propalo i svi se Hrvati iselili osim članova vlade i HNB-a. Vujčić se ponaša kao pravi turski vazal, „veži konja gdje aga kaže pa makar i konj i aga crkli na tom mjestu“.
    O kakvom stručnjaku se radi, kada se govori o Vujčiću onda se to najbolje može dokučiti iz njegove nedavne izjave. Naime, zbog rasta ponude eura na hrvatskom valutnom tržištu Vujčić stalno kupuje eure od komercijalnih banaka u kunama kako bi time smanjio ponudu eura u Hrvatskoj i spriječava aprecijaciju tečaja kune! Razlog koji navodi je uvećani priljev eura iz fondova EU za prilagodbu, te rasta turističke potrošnje i rast hrvatskog izvoza.

    Ovakva situacija upravo omogućava IZVRSNU ŠANSU Hrvatskoj za sniženje kamatnih stopa, posebice za investicijsku aktivnost čime bi se oživjelo gospodarstvo! Kamatne stope u Hrvatskoj su znatno više nego u većini država EU. Država hrvatska bi mogla u ovakvim uvjetima pokrenuti investicijski ciklus kroz kreditiranje pojedinih investicija i time privući i privatne ulagače, bilo iz inozemstva ili Hrvatske! Umjesto toga, Vujčić se zabavlja korištenjem kunskih novčarski pričuva za otkup eura od poslovnih banaka kako bi spriječio aprecijaciju tečaja kune prema euru. Takve stvari se ponekad čine i u drugim državama, ali ne desetak puta godišnje kao Vujčić!

    Imamo paradoks kakav se gotovo nigdje u svijetu ne događa, osim naravno u Hrvatskoj. Država Hrvatska ostvaruje oko 6-7 miljardi eura godišnjeg deficita u vanjskotrgovinskoj bilanci, a sa druge strane imamo pritisak na aprecijaciju tečaja kune i tržišno djelovanje Vujčića kroz kunske pričuve HNB-a u spriječavanju aprecijacije. Drugim riječima, Hrvatska se nalazi u vanjskom dugu do guše, a ima viška inozemnih valuta! Medicinski rečeno, osoba pati od anemije, ali ima viška krvi i redovito je donira!

    Treba naglasiti i nedavnu odluku vlade premijera Plenkovića o sniženju PDV za određenu potrošnu robu. To će tek djelomice imati utjecaj na rast životnog standarda najsiromašnijih slojeva puka u Hrvatskoj. Zato što su to mizerna sniženja za siromašne osobe kojih je u Hrvatskoj previše jer rade za plaće ispod razine socijalne skrbi. Međutim, Hrvatska ima visoku sklonost uvoza u osobnoj potrošnji, pa od razmjernog rasta osobnih prihoda od 100kn, preko 80kn ode na robu iz uvoza! Dakle, treba očekivati daljnji rast uvoza, uvećanje deficita u vanjskoj trgovini sa EU! Tečaj kune će biti još jači unatoč svemu tome! Doista „svaka čast“ na pameti i guvernera i premijara, doista mrtva trka tko je „bolji“!

    No, vrati ću se još jednom na uvođenje eura i svu promašenost takve nakane. Javni dug države Hrvatske i vanjski dug skupa premašuju visinu hrvatskog BDP-a. To znači, sa uvođenjem eura sav taj dug je samo i jedino eurski. To drugim riječima znači kako će i novac u optjecaju koji koristimo za kupnju kruha i mlijeka biti dug države i cjelokupne nacije samim time! Znači od trenutka kada bi se uveo euro, Hrvatska doslovce postaje države koja nema više niti 1 kunu vlastitog novca! Baš NIŠTA! Zato se Grčka svojedobno nije moga izbaciti iz monetarne unije, a nije mogla ni svojom voljom istupiti, jer baš ništa više nije imala. Grčki dug je nadilazio razinu BDP dvostruko, a od prilike takva situacija je sa Hrvatskom. Nisu Grci mogli uvesti drahmu u takvim uvjetima, jer što bi bio početna tečajna vrijednos!? Italija je u sličnoj situaciju, a njezin ukupni dug je 120% od talijanskog BDP-a. Francuska je u gorem problemu od Italije ako je u pitanju ukupni iznos nacionalnog duga, ali postotak je nešto niži 97% nacionalnog BDP-a Francuske!

    Zbog toga ne tako davna izjava guvernera Vujčića kako Hrvatska nema što izgubiti uvođenjem eura, jer ako taj projekt monetarne unije u EU propadne, propast će za sve, pa i za Hrvatsku. Hrvatska propušta pokrenuti investicijski ciklus, zbog valutne klauzule, jer svaka kreditna ekspanzija zahtjeva pokriće svake kune kredita u iznosu od 0,13 Eura kako sam to već i prije govorio. Pokretanje kreditne ekspanzije je jedini mogući način za rast BDP-a! Sa druge strane, projekt monetarne unije u EU je promašaj i nema šanse opstanka, jer ne mogu biti u monetarnoj uniji države kao Njemačka sa desetljetnim suficitima i države sa desetljetnim deficitima kao Grčka i Bugarska. Stavljati skupa na istu valutu te države, jednako je kao i kada bi se danas ujedinile dvije Koreje i imali jedinstvenu valutu. To bi bila sveopća propast i kaos za Južnu Koreju poglavito, ali i Sjevernu Koreju.

    Hrvatska nema potrebe za uvođenjem eura, jer i ovo do sada što smo dobili od članstva EU je „dovoljno“. „Blagodeti“ od članstva u EU za Hrvatsku ne postoje. Članstvo u EU su samo iskoristili osobno oni što danas gube vrijeme u EU parlamentu za velike svote novca. Recimo Ivan Jakovčić, ili Joza Radoš, ili Dubravka Šuica! Nikome u Hrvatskoj doista NE treba euro kao nacionalna valuta, osim Plenkoviću i Vujčiću. Njih dvojca poput gore spomenutih žele sutra u nekom od EU ureda za visoki novčani iznos gubiti vrijeme!

    Dr. Tihomir Janjiček