• HSP na obljetnici slavnog Gvozdanskog.


    Uz više od tisuću hodočasnika iz cijele Hrvatske u nedjelju, 13. siječnja 2019. godine održano je 10. hodočašće hrvatskih branitelja i domoljuba u Gvozdansko.

    Hodočašće u ovo pounjsko mjesto održava se tradicionalno, već desetu godinu,u spomen na hrabrost 300 branitelja koji su u nekoliko mjeseci opsade, od listopada 1577. do siječnja 1578. godine, uspješno odolijevali osmanlijskim napadima.

    Svečanost je započela misnim slavljem u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom. Misu u sklopu 10. hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je biskup Bjelovarsko-križevačke biskupije mons. Vjekoslav Huzjak u koncelebraciji s domaćim biskupom Vladom Košićem.

    Dodajmo kako je tragičnu sudbinu Gvozdansko doživjelo i u Drugom svjetskom ratu kada je na Božić 1941. godine od strane četnika ubijeno 55 civila. Povijest se ponovila i 1991. godine kada je u Domovinskom ratu ubijeno troje civila te je zapaljena katolička crkva.

    Izaslanstvo sisačkomoslavačkog HSP-a na čelu sa Damirom Markušem, položilo je cvijeće, zapalilo lampione i pomolili se za sve koji su kroz stoljeća pali za ovo mjesti i Hrvatsku.
    Uz Damira Markuša (predsjednik HSP-a “Velimir Kvesić” Kutina i zamjenik gradonačelnika Grada Kutine), bili su i pravaši Dražen Burić (gradski vijećnik HSP-a Grada Kutine), Marijan Blažević i Lovro Glešić.

    Damiru Markušu je na svečanosti uručena knjiga “Gvozdansko” autora Damira Borovčaka, zbog dugog niza godina hodočaščenja Zrina i Gvozdanskog.

    HSP/Quirinus portal
    Foto: HSP

  • Starčević s izaslanstvom u Vukovaru, Augustinović u Škabrnji!


    U jučerašnjoj Koloni sjećanja na žrtve Vukovara sudjelovao je veliki broj  članova HSP-a, na čelu s predsjednikom  Hrvatske stranke prava Karlom Starčevićem.

    U Vukovar su došli mnogi  HSP-ovci i HOS-ci koji su u miru i tišini odali dužno poštovanje Vukovarcima koji su podnijeli najveću cijenu u stvaranju  nezavisne Hrvatske. Uz predsjednika Starčevića   u Vukovaru su bili i članovi predsjedništva Ivica Vladava, Veselko Krnjić, Dalibor Damičević, Drago Marković, Željko Teri..

    Predsjednik Starčević se zajedno s izaslanstvom poklonio žrtvi Vukovara kod centralnog križa na Memorijalnom groblju.

    Unatoč prešućivanju medija  ponosni smo na činjenicu da se  u Vukovar vratio HOS. HOS koji je bio važna karika  tijekom  obrane Vukovara, ovaj puta uz podršku velikog broja pravaša, hrvatskih domoljuba  i brojnih članova navijačkih skupina, te naša posebna zahvala ide  navijačkoj skupini  Bad Blue Boysa, koji su svesrdno podržali  HOS.

     Hrvatska stranka prava bila je predstavljena i u Koloni sjećanja u Škabrnji gdje su   Predsjednik Glavnog stana HSP-a i član predsjedništva Nikica Augustinović, Robert Gregorić član predsjedništva  s izaslanstvom  cvijećem i svijećama  zahvalio svima koji su u  temelje  Hrvatske  ugradili svoje živote.

    hsp

    Više fotografija: Vukovar 18.11.2017.    Škabrnja 18.11.2017. 

  • Grad Kutina se odužio Damiru Markušu – Kutini.


    damir markuš

    Na posljednjoj sjednici kutinskog Gradskog vijeća, vijećnici su jednoglasno donijeli odluku o nagradama Grada za 2015. godinu.
    Godišnju nagradu grada Kutine dobio  je vukovarski branitelj,  HOS-ovac Damir Markuš – Kutina za promicanje vrijednosti iz Domovinskog rata, humanitarne akcije za pomoć braniteljima i njihovim obiteljima, te izdavački rad na knjigama koje opisuju ratna zbivanja.

    Danas mu je Godišnja nagrada grada Kutine svečano uručena.

  • Moj ratni nadimak JE – KUTINA!


    ZAŠTO JE DAMIR MARKUŠ, SNAJPERIST HOS-A, POSTAO BRANITELJ BROJ 1?
    damir markuš kutinaOsim što je ovih dana u Zagrebu, a prethodno u Vukovaru, predstavio svoju knjigu “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”, Damir Markuš je cijelo vrijeme poraća u potrazi za istinama i priznanjima onoga što su branitelji učinili, te u pomoći njihovim obiteljima, kao i obiteljima poginulih u Domovinskom ratu.

    Damir Markuš možda nije najveći heroj Domovinskog rata, možda ne prednjači po broju maestralno izvedenih akcija, a njegovih 1604 borbenih dana možda i nisu najveći broj dana provedenih u ratu. Ipak, Markuš, koji ponosno nosi svoj ratni nadimak “Kutina”, jedan je od najcjenjenijih braniteljskih imena. Što je to učinio Damir Markuš, za razliku od ostalih?

    Osim što je ovih dana u Zagrebu, a prethodno u Vukovaru, predstavio svoju knjigu “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”, Damir Markuš je cjelokupno vrijeme poraća u potrazi za istinama i priznanjima onoga što su branitelji učinili, te u pomoći njihovim obiteljima, kao i obiteljima poginulih u Domovinskom ratu.

    I danas ratuje na nekoliko frontova

    Damir Markuš Kutina je suprug, otac, branitelj, pripadnik HOS-a, strastveni navijač Dinama, suborac, ali nadasve veliki prijatelj koji se u potpunosti posvetio oživljavanju ratnih 90-ih i onima koje su u njihovim nevoljama napustile sve hrvatske institucije.

    Markuš je jedan od najzaslužnijih što priča o Veljku Mariću nije gurnuta pod tepih. Blogovima i postovima preko društvenih mreža, Kutina je svoj glas uspio progurati u medije i tako osvijetliti zamagljenu Marićevu priču, a njegovoj je obitelji pomagao donacijama u raznim oblicima od prvog dana, pa sve do danas.

    Markuš jednako tako srčano širi priče o ostalim ugroženim braniteljskim obiteljima, neovisno o tome jesu li njihovi branitelji bili pripadnici Gromova, Tigrova, Puma ili HOS-a. On ne radi razlike u braniteljskoj populaciji, ne promovira sebe, ne hvali se svojim podvizima… Ipak, njegova briljantna knjiga, koja svjedoči o najkrvavijim danima Sajmišta, otkriva koliko je veliko i odvažno ono što je učinio u ratu.

    No, skromni Markuš se ni u životu, a isto tako ni u knjizi, ne gura u prvi plan, ali se trudi ne izostaviti baš niti jedno ime koje je dalo bilo kakav obol u vukovarskom ratu. To je učinio i na zagrebačkom predstavljanju svoje knjige, kada je dobar dio vremena zahvaljivao zapovjednicima, suborcima i ratnim prijateljima, a krcata ga je dvorana prekidala gromoglasnim pljeskom.

    Damir Markuš i nakon rata ratuje na nekoliko frontova. Jedan od njih je borba za poštivanje oznaka HOS-a kojima policija nije naklonjena, a koje su priznate statutom. Zato Markuš ponosno nosi svoje oznake, iako se zbog njih oštećuju spomenici HOS-ovim poginulim pripadnicima. A samo u Vukovaru, od njih 58, poginulo ih je 25…

    “Morao sam napisati knjigu iz straha da sve ono veliko što se tada činilo za spas Vukovara, ne padne u zaborav. Mi, koji smo sudjelovali na toj krvavoj bojišnici, dužni smo kao svjedoci vremena ostaviti budućim naraštajima – istinu. A istina o načinu ratovanja u Vukovaru, njegovim žrtvama i brutalnostima kroz koje su prolazili civili i branitelji, nije nimalo lijepa. Moramo to zapisati… Ako nije zapisano, kao da se nije ni dogodilo. Dosta su nam drugi pisali povijest, zato nam i jest ovako”, kaže Kutina.

    Zapisana vukovarska povijest

    Evo malog dijela zapisane ratne, vukovarske povijesti iz Markušove knjige “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”:

    “Došli smo do kuće katnice te je opkolili. Švico je pozvao ‘ukućane’ da izađu i da se predaju. Neko vrijeme tišina, a onda odgovor: ‘Ne predajemo se Zengama’. Onda je Švico uzvratio, ‘ovdje HOS, a ne Zenge’. Odmah nakon toga smo dobili odgovor u obliku puščanih zrna. Naravno, jedva smo čekali. Bili su na katu i nakon oko pola sata borbe i nekoliko dobro bačenih bombi na njihove pozicije, bilo je sve gotovo.

    Ivan se popeo, naravno uz maksimalan oprez i našao četiri tijela i to tri vojnika i jednog oficira. Vjerojatno su se našli s isto tako preživjelima iz neke druge ulice i bitke. Skinuti su s kata te pokopani u dvorištu te kuće. To mi je bio prvi susret, onako izbliza sa neprijateljem, a kasnije, svakim danom je to postalo normalno na Sajmištu. Nakon borbi, bio je užitak gledati kako tenkovi i transporteri gore ili su nepomični, uništeni, a tijela neprijateljskih pješaka okolo leže. Osjećao sam se moćan, kao da mi nitko ništa ne može, iako je strah bio stalno pomiješan s oprezom, ali sam pogled na učinak je bio fascinantan.

    Kako je vrijeme odmicalo, sve sam se manje divio tim prizorima, iz više razloga. Prvo, u gotovo svakoj borbi smo imali bar jednog mrtvog i nekoliko ranjenih, što nije nimalo ugodno, jer se pitaš kad si ‘na redu’, a drugo, osjećali smo da će oni, ma ne znam koliko ih ubijemo, i dalje dolaziti. Nikad kraja. Borbe su gotovo svakodnevno bile i tako gotovo dva mjeseca, do 17. 11. 1991. godine…”

    IZVOR:Dnevno.hr