• HSP na obljetnici slavnog Gvozdanskog.


    Uz više od tisuću hodočasnika iz cijele Hrvatske u nedjelju, 13. siječnja 2019. godine održano je 10. hodočašće hrvatskih branitelja i domoljuba u Gvozdansko.

    Hodočašće u ovo pounjsko mjesto održava se tradicionalno, već desetu godinu,u spomen na hrabrost 300 branitelja koji su u nekoliko mjeseci opsade, od listopada 1577. do siječnja 1578. godine, uspješno odolijevali osmanlijskim napadima.

    Svečanost je započela misnim slavljem u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom. Misu u sklopu 10. hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je biskup Bjelovarsko-križevačke biskupije mons. Vjekoslav Huzjak u koncelebraciji s domaćim biskupom Vladom Košićem.

    Dodajmo kako je tragičnu sudbinu Gvozdansko doživjelo i u Drugom svjetskom ratu kada je na Božić 1941. godine od strane četnika ubijeno 55 civila. Povijest se ponovila i 1991. godine kada je u Domovinskom ratu ubijeno troje civila te je zapaljena katolička crkva.

    Izaslanstvo sisačkomoslavačkog HSP-a na čelu sa Damirom Markušem, položilo je cvijeće, zapalilo lampione i pomolili se za sve koji su kroz stoljeća pali za ovo mjesti i Hrvatsku.
    Uz Damira Markuša (predsjednik HSP-a “Velimir Kvesić” Kutina i zamjenik gradonačelnika Grada Kutine), bili su i pravaši Dražen Burić (gradski vijećnik HSP-a Grada Kutine), Marijan Blažević i Lovro Glešić.

    Damiru Markušu je na svečanosti uručena knjiga “Gvozdansko” autora Damira Borovčaka, zbog dugog niza godina hodočaščenja Zrina i Gvozdanskog.

    HSP/Quirinus portal
    Foto: HSP

  • Starčević s izaslanstvom u Vukovaru, Augustinović u Škabrnji!


    U jučerašnjoj Koloni sjećanja na žrtve Vukovara sudjelovao je veliki broj  članova HSP-a, na čelu s predsjednikom  Hrvatske stranke prava Karlom Starčevićem.

    U Vukovar su došli mnogi  HSP-ovci i HOS-ci koji su u miru i tišini odali dužno poštovanje Vukovarcima koji su podnijeli najveću cijenu u stvaranju  nezavisne Hrvatske. Uz predsjednika Starčevića   u Vukovaru su bili i članovi predsjedništva Ivica Vladava, Veselko Krnjić, Dalibor Damičević, Drago Marković, Željko Teri..

    Predsjednik Starčević se zajedno s izaslanstvom poklonio žrtvi Vukovara kod centralnog križa na Memorijalnom groblju.

    Unatoč prešućivanju medija  ponosni smo na činjenicu da se  u Vukovar vratio HOS. HOS koji je bio važna karika  tijekom  obrane Vukovara, ovaj puta uz podršku velikog broja pravaša, hrvatskih domoljuba  i brojnih članova navijačkih skupina, te naša posebna zahvala ide  navijačkoj skupini  Bad Blue Boysa, koji su svesrdno podržali  HOS.

     Hrvatska stranka prava bila je predstavljena i u Koloni sjećanja u Škabrnji gdje su   Predsjednik Glavnog stana HSP-a i član predsjedništva Nikica Augustinović, Robert Gregorić član predsjedništva  s izaslanstvom  cvijećem i svijećama  zahvalio svima koji su u  temelje  Hrvatske  ugradili svoje živote.

    hsp

    Više fotografija: Vukovar 18.11.2017.    Škabrnja 18.11.2017. 

  • Damir Markuš – Kutina izabran za predsjednika podružnice HSP “Velimir Kvesić” Kutina.


    damir-markuš1Danas je u Kutini bio veliki dan za Hrvatsku stranku prava. U bogatom programu koji je ranije isplaniran  mnogobrojni članovi najprije su se okupili  u Krču na  Sportskom centu “Zdravko Bezuk” gdje je nedavno otkrivena spomen ploča ovom   heroju Vukovara koji je u tom gradu položio život za Domovinu  i odali mu  dužno poštovanje i zahvalnost.

    Potom su   nazočni članovi Glavnog stana, dužnosnici  stranke i članovi iz  HSP-a Kutina  na  mjesnom groblju   poklonili se našim herojima  Vukovara  i obišli  posljednja počivališta trojice kutinskih vitezova: Zdravka Bezuka, Iće Krajinovića i Velimira Kvesića.i na njihovim posljednjim počivalištima položili cvijeće, zapalili svijeće i pomoli se za  njih i sve pale za Domovinu.

    hsp kutina
    Nakon održane sjednice  Glavnog stana, održan je Izborni Zbor  HSP Kutina.

    Za predsjednika HSP Kutina jednoglasno sam izabran Damir Mrkuš. Dopredsjednici su Petar Gelo  i Dražen Burić, Za tajnika je izabran Zdravko Coha, a za rizničara je izabran Đuro Čehulić . Izvršni odbor još čine članovi  Goran Dunger, Lovro Glešić,  Vladimir Balgač i Marijan Blažević.

    Rad podružnice nadzirati će nadzorni odbor u sastavu, Damir Culjak – predsjednik, te  Davor Lončarević  i Zdravko Markuš – članovi.

    Damir Markuš je u svom emotivnom govoru istaknuo
    “Inače, sve ovo što se  danas dogodilo je na dan kada je Zdravko Bezuk rođen. Slučajnost? Nije! Hvala svima koji su došli i podržali mene i novu ekipu koja će voditi HSP Kutina. Održan je i Glavni stan HSP-a,  a upoznali smo kandidata za predsjednika HSP-a Karla Starčevića. Dosta važnih stvari će se u skoroj budućnosti dogoditi a jedna će biti posebno zanimljiva, osnivanje udruge HOS-a, o tom ćemo uskoro puno više reći. Moj prvi potez (s kojim se suglasio i Izvršni odbor HSP Kutina) je da će od danas podružnica HSP Kutina nosit ime po Velimiru Kvesiću, dakle, HSP ”Velimir Kvesić” Kutina. Isto tako, od sljedečeg utorka i tako svaki utorak od 18,00 do 19,00, ured HSP-a Kutina bit će otvoren za sve. Učlanjenje, kritika, sugestija, ideja, sve je dobro došlo.”

    HSP

  • Damir Markuš za Glas Koncila: HOS-ovci su uvijek za dom spremni umirati!


    damir markuš_glas koncilaNedavno je istaknuti SDP-ov bivši ministar s gotovo nevjerojatnom količinom podcjenjivanja, koja je na trenutke graničila s mržnjom, govorio o hrvatskim braniteljima pripadnicima Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a). HOS-ovci su također »dežurni« predmet izrugivanja i povod za svakojako optuživanje samostalne hrvatske države i hrvatskoga naroda u »Novostima«, tjedniku Srpskoga nacionalnoga vijeća Srba u Hrvatskoj. Oni se redovito spominju i u kontekstu krunskih dokaza o tobožnjoj fašizaciji Hrvatske o kojoj govore ljevičari svih boja od nekadašnjih partizana, subnorovaca i kvaziantifašista do njihovih istomišljenika.

    HOS-ovci su, nažalost, još i danas krajnje nepravedno i potpuno neutemeljeno u dijelu hrvatske javnosti i vlasti nepoželjni. Jedan od onih koji uporno i razložno nastoje razbiti tu iskrivljenu sliku o neustrašivim hrvatskim rodoljubnim i domoljubnim borcima, koji su u Domovinskom ratu uvijek bili tamo gdje je bilo najteže i nisu žalili vlastite živote položiti u obranu hrvatske samostalnosti, hrvatski je dragovoljac Damir Markuš iz Kutine, zbog čega ga svi i oslovljavaju nadimkom »Kutina«. Njegova je postrojba »Samostalna satnija HOS Vukovar«, postrojba s vjerojatno najvećim gubitcima u ratu.

    Prošle je godine objavio knjigu: »’58’ – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca«, u kojoj je argumentirano i kronološki obradio i povezao vlastite životne isječke od pristupa hrvatskoj policiji i prelaska u HOS do konačnoga proboja iz opkoljenoga Vukovara i povratka u rodnu Kutinu, ali je i dao objektivnu sliku o Hrvatskim obrambenim snagama i njezinim pripadnicima. »Svaki narod će opstati ako ima ljude koji će dati život za njega. To su svakako dragovoljci HOS-a« – napisao je kratko i jasno odmah u uvodu knjige naslovljenom »Njima u spomen«.

    U nastavku svoje je suborce opisao kao »heroje koji su jedan za drugim odlazili… dali ono najvrjednije, svoja tijela i živote, kako bi se time stvorio temelj hrvatskoj slobodi, slobodne Hrvatske, kakvu smo sanjali i htjeli«. »Našu Hrvatsku. U svakoj prilici ponavljamo: da nije bilo njih, ne bi bilo ni Hrvatske!«

    Rođen je u Kutini g. 1968. od roditelja koji su u grad podno Moslavačke gore došli iz Zagorja. Osnovnu i srednju školu, metalski smjer, završio je u rodnom gradu i zaposlio se u kutinskoj »Petrokemiji«. Oženjen je, otac dvoje djece, drži predavanja diljem Hrvatske i inozemstva, nastupa na mnogim okruglim stolovima, govori učenicima koji organizirano posjećuju Vukovar o istini o Domovinskom ratu, ukratko – izgara za istinu o HOS-u i njegovoj ulozi u tragičnim, ali slavnim događanjima novije hrvatske povijesti.

    Predosjećao sam da će doći do sukoba

    G. Markuš, možete li nam reći kada ste pristupili HOS-u i koji su Vas motivi vodili u toj odluci?

    MARKUŠ: Prvo sam 12. ožujka 1991. dao otkaz u kutinskoj »Petrokemiji« i pristupio MUP-u u Kutini. Naime, u to su se vrijeme tražili hrvatski dragovoljci, a, iskreno, moja je želja bila da budem naoružan jer mjesecima prije, od tzv. balvan revolucije pa nadalje, predosjećao sam da će doći do sukoba. U to doba mi Hrvati bili smo uglavnom bez oružja. Isto tako, kao veliki navijač zagrebačkoga NK Dinama, vidio sam u više navrata, a najviše 13. svibnja 1990. na neodigranoj utakmici Dinamo – Zvezda, kako srpski navijači nose kokarde, šajkače i ostalo znakovlje, poput majica velike Srbije. Meni je to također bio jasan pokazatelj njihovih pretenzija na hrvatska područja, što se ubrzo, nažalost, pokazalo točnim.

    Dakle, prvo pristupam MUP-u i nakon nekoliko dana te liječničkoga pregleda u Zagrebu osnovana je jedinica za posebne namjene, kasnije se to zvala specijalna policija, koju sam s nestrpljenjem jedva dočekao. Zatim, nas 15 odlazimo iz jedinice u Rakitje u Zagreb, gdje se osnivaju »Tigrovi«. U srpnju, nakon susreta s mojim kumom Zdravkom Bezukom, koji je već bio pripadnik HOS-a, prelazim u tu postrojbu.

    Odlazak na vukovarsko Sajmište i u Bogdanovce

    Kada ste otišli na vukovarsko bojište?

    MARKUŠ: U nekoliko skupina nas 58 otišlo je krajem rujna 1991. na vukovarsku bojišnicu. Bili smo sastavljeni od dragovoljaca iz cijele Hrvatske, BiH te Francuske, točnije, s nama je bio glasoviti heroj i ponos HOS-a Jean Michel Nicolier. Dio skupine, 14 bojovnika, otišao je po zapovijedi u Bogdanovce, a nas 44 ostalo je u dijelu Vukovara na Sajmištu. U borbama na Sajmištu i Bogdanovcima poginula je gotovo polovica pripadnika HOS-a, a gotovo svaki od preživjelih bio je ranjen, neki i po nekoliko puta. Znam da nije uobičajeno u razgovoru za novine nabrajati imena poginulih, ali pokušajte me shvatiti, ja jednostavno ne mogu govoriti o tim danima i događajima a da ih ne spomenem, tj. ne pročitam njihova imena i prezimena, s dubokim poštovanjem i pijetetom, jer su svi oni dio mene kojega ljudski gledajući više nema, ali s vjerničkoga i rodoljubnoga motrišta bit će dio mene dokle god budem živ. Stoga, neka mi ne zamjere vaši čitatelji, zaslužni što ću umrijeti sretan i na svome, sljedeći su poginuli i nestali HOS-ovci, moji suborci, vukovarski heroji: Anđelko Sakač, Željko Delić – Švico, Ivan Brdar, Zdravko Špalj – Papundek, Nikola Bogojević, Mladen Amstrong – Grof, Dubravko Rusek, Zdravko Bezuk, Željko Manjkas – Crvenkapa, Ante Šarić, Zoran Antunović, Robert Šilić – Robi, Dragan Peša – Šiljo, Vid Ivanić, Ivan Krajinović – Ićo, Rudolf Vuković – Senzen, Ohran Merić, Dragan Granić, Duško Smek – Bosanac, Jadranko Anić Antić – Šnicla, Pavao Spudić – Dado, Željko Herceg – Đero, Tihomir Tomašić – Tihica, Jean Michel Nikolier – Francuz i Tomislav Lesić – Dok. Od posljedica rata kasnije su umrli Tihomir Iveta – Piđo, Željko Špiljar – Žac i Velimir Kvesić – Velja. Spomenuo bih i našu heroinu, koja nikada nije ni korak zaostajala za nama muškarcima, Vijoletu Antolić – Viky, poginulu u prometnoj nesreći g. 2014.

    Bili ste, zbilja, u samom središtu ratnoga grotla.

    MARKUŠ: Točno, bilo je, doista, vatreno i, blago rečeno – jako zanimljivo, ali, nažalost, riječ je o okrutnoj i krvavoj zbilji. Od nas 44 na Sajmištu, ostalo nas je osam, koji smo, uglavnom izranjavani, krenuli u proboj 17. studenoga i uspjeli doći do slobode, do Vinkovaca. Sam Bog nas je vodio, jer ni do danas mi nije jasno kako smo to uspjeli. A treba reći da je, uz pušku, svakoga HOS-ovca krasila i krunica, kao i sve hrvatske branitelje.

    Od nas šestero iz Kutine danas smo još trojica živi: Petar Gelo, Željko Soldo i ja. Od teškoga ranjavanja 10. studenoga umro mi je kum Zdravko Bezuk u vukovarskoj bolnici, Ivan Krajinović Ićo kao ranjenik odveden je iz vukovarske bolnice i pogubljen na Ovčari, a Velimir Kvesić umro je nakon Domovinskoga rata. I ja sam tri puta ranjavan te sam imao operaciju glave i vađenje gelera te saniranje rana. Potom sam došao u Rakitje u Vukovarsku 204. brigadu, a 1. prosinca 1992. godine prešao sam u novoustrojenu 5. gardijsku brigadu »Sokolovi« u Vinkovce. Umirovljen sam 2001. godine.

    Svagdje na prvim crtama bojišnice

    Opišite nam ukratko nastanak HOS-a i barem približno ukupan broj njegovih pripadnika.

    MARKUŠ: Dana 25. lipnja 1991. u sklopu Hrvatske stranke prava osnovan je HOS, Hrvatske obrambene snage. To je bio odgovor na srpsko-četničku agresiju, koja je bila sve brutalnija pa je bilo nužno osnivanje hrvatskih dragovoljačkih postrojba. Istina, treba podsjetiti da je osim HOS-a bilo i drugih dragovoljačkih postrojba. S vremenom je stasala i Hrvatska vojska, a kasnije smo integrirani u nju. HOS je sveukupno imao između 4000 i 5000 pripadnika.

    Bila je to, dakle, stranačka vojska?

    MARKUŠ: To je samo djelomice točno jer je, istina, Hrvatska stranka prava otpočela, kao što sam rekao, u lipnju 1991. ustroj Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a), ali u njihov sastav ulazili su ljudi bez obzira na stranačku, nacionalnu ili vjersku pripadnost. U tom smislu već sam spomenuo poginule Ohrana Merića i Nikolu Bogojevića, a dodao bih i Srbina Gorana Kitića – Kitaru, kao i nekolicinu dragovoljaca iz Sandžaka i inozemstva, čak i iz Engleske.

    Na kojim su se sve bojištima tijekom Domovinskoga rata borili HOS-ovci, koliko je njih položilo živote za neovisnu Hrvatsku i slobodu hrvatskoga naroda, koliko je bilo ranjenih?

    MARKUŠ: Od Vukovara, Vinkovaca, Osijeka, Jasenovca, Gospića i Škabrnje do Dubrovnika, kao i u BiH tisuće dragovoljaca HOS-a bilo je na prvim crtama bojišnice. Danas vojni teoretičari, stratezi i povjesničari znaju da se ne može odvojeno promatrati rat u Hrvatskoj od ratnih zbivanja u BiH. Bio je to jedan rat pa smo mi dragovoljci HOS-a bili i u BiH. Nemamo nažalost točan podatak o poginulima, spominje se u našim krugovima brojka od 500 poginulih i na stotine ranjenih, a nažalost još uvijek imamo i nestalih. Upravo zato namjera mi je krenuti u skupljanje građe o svim HOS-ovim postrojbama i zajednički s drugim pripadnicima napraviti pozamašnu knjigu o HOS-u općenito u Domovinskom ratu. Tu bi bili podatci prikupljeni na terenu izravno od sudionika i zapovjednika.

    Tko stvara mračnu sliku o HOS-ovcima?

    Možete li naslutiti koje su to političko-medijske skupine u Hrvatskoj sustavno godinama stvarale nekakvu mračnu sliku o HOS-ovcima, kao krvoločnim, razuzdanim, gotovo divljim paravojnim skupinama?

    MARKUŠ: Da, viču i galame o fašistima, ustašama i slično. Ne znam gdje ih vide? Njima, zapravo, smeta Hrvatska kao Hrvatska, jer nema im više voljene Jugoslavije. Takvi su u strukturama vlasti, od politike i medija do svih ostalih važnih čimbenika u društvu. Zamislite da predsjednik vlade bilo koje države kaže javno kako je on u »slučajnoj državi«. Pa gdje toga ima? Pogledajte što i kako pišu mediji, koji su bar 80 % ljevičarski ili komunistički nastrojeni, o Domovinskom ratu, braniteljima, a o HOS-ovcima da i ne govorimo. To je strašno! Ne pišu puno o masovnim zločinima te o više od 150 masovnih grobnica nastalih u Domovinskom ratu u kojima su žrtve srpskih četničkih postrojba. Zato napadaju i izmišljaju neprijatelje u vidu fašista ili ustaša i tako prikrivaju prave probleme. Koliko je ratnih zločinaca osuđeno za pokolje u Domovinskom ratu? Vrlo malo, a golem broj, iako se zna sve, »nije dostupan«. Veljko Marić protupravno je kao hrvatski branitelj osuđen, bio je dugo u srbijanskom zatvoru, a stotine srpskih ratnih zločinaca mirno šeću Hrvatskom. Sustav vrijednosti je kod nas koma. Te strukture stalno pokušavaju izjednačiti nas branitelje i agresora, kao da smo isti, a to je apsurd i najveća krivotvorina. Riječ je o sljedbenicima i nasljednicima te potomcima totalitarne komunističke ideologije, koji ne dopuštaju pravedan i istinit odmak od prošlosti. Pa nitko od partizana nije osuđen za ratni zločin, a tisuće i tisuće ljudi ubijene su bez suda, presude i pravde. Ponavljam – baš nitko! Sve zemlje u Europi raščistile su s komunističkim aparatom i sustavom, samo još u nas čvrsto i netaknuto stoji prava utvrda komunizma. Žalosno, ali istinito!

    Protiv kokarde i crvene petokrake

    Dežurni lovci na »ustaše« i »fašiste« u Hrvatskoj prilično su lukavo i, usudio bih se reći, uspješno nametnuli tezu o ideološkoj indoktriniranosti dragovoljaca HOS-a, povezujući je uz NDH. Recite u tom smislu – koji je bio vaš »ideološki okvir« dok ste odlazili na bojište?

    MARKUŠ: Više sam puta javno govorio na promocijama da je nama HOS-ovcima temelj Domovinski rat. Nismo duhovi prošlosti, iako u našoj krvi teče krv naših djedova, koji su uglavnom bili ustaše ili domobrani, ali ono što je najbitnije, mi smo čista i časna postrojba. Protiv kokarde i crvene petokrake smatrao sam da ne mogu staviti oznaku cvijeća na rukav ili ne znam što. Stavili smo svoju oznaku »Za dom spremni« i na to smo ponosni. Bili smo spremni mrijeti, a mnogi i jesu umrli za dom i domovinu, i to je jedino važno. Isto tako, dovoljno je pitati narod tamo gdje je ratovao HOS, kao i našu braću po oružju, ostale hrvatske branitelje, kakvi smo bili. Jedino nam je važno bilo obraniti se, biti slobodni, i ništa drugo. To smo i uspjeli i zbog toga sada mnogima smetamo.

    Svjedoci smo da se i danas, ne samo istim, nego i još žešćim manipulacijama, zlorabi vaše znakovlje kao npr. u slučaju ministra dr. Zlatka Hasanbegovića, pa nam opišite odoru i znakovlje HOS-ovaca.

    MARKUŠ: Da, njima smeta to što je ministar dirnuo u osinjak, financiranje kojekakvih udruga i portala koji, jednostavnim rječnikom, ne vole Hrvatsku. Ta glasna manjina plaćena je našim novcem iz proračuna, iz kojega je dobila golema sredstva od svojih istomišljenika na vlasti. Uvjeren sam da će ministar uspjeti u svom naumu. Ministarstvo kulture je primjerice otkupljivalo knjige kojekakvih udruga, ali naše s temama iz Domovinskoga rata nije. Pametnom dovoljno. Poruka našemu ministru od nas HOS-ovaca je: samo naprijed i hrabro protiv onih koji ne vole Hrvatsku, ali vole hrvatsku kunu.

    HOS-ovac se mogao prepoznati po crnoj beretki s malom metalnom oznakom, povijesnim hrvatskim grbom koji počinje s bijelim poljem, s kojom se na glavi slikao i ministar Hasanbegović. Odora je uglavnom bila šarena, maskirna, ali, recimo, legendarna 9. bojna HOS-a imala je i crne odore. Ponavljam, to su nebitne razlike, a bitno je da smo časno branili i stvarali domovinu, i ponosni smo na oznaku koje se ne ćemo nikada odreći.

    Više sloge i zajedništva kao nekada ’91.

    Vratimo se nakratko u slavne devedesete te nam opišite događaj koji Vam se iz tih vremena posebno urezao u sjećanje ili trenutke koje ne možete zaboraviti.

    MARKUŠ: Bilo ih je više. Najteže mi je bilo 9. studenoga 1991. kada je petero od nas šestero u grupi ranjeno od iste granate, a moj kum Zdravko Bezuk, kojega stalno spominjem, najteže. Umro je drugo jutro od posljedica teških rana. Također, kada smo odlazili u proboj, ono malo nas koji smo ostali, a naši ranjeni suborci ostali su u vukovarskoj bolnici. Teško mi je opisati taj rastanak. Bilo je još događaja, teških. Danas živim govoreći o njima. Napisao sam knjigu, a snimljen je i televizijski serijal »Heroji Vukovara« zahvaljujući legendi, pokojnom Marku Babiću, te redatelju Eduardu Galiću i producentu Dominiku Galiću. Bogu hvala, pripremaju i ratni film »Vukovarska jesen« u kojem ću imati čast biti njegov maleni dio.

    Za kraj, Vaša poruka hrvatskoj javnosti, našim čitateljima i suborcima.

    MARKUŠ: Znam da nije ni ugodno ni poželjno čuti, ali, nažalost, po mojem uvjerenju, rat još nije gotov, samo se vodi na drugom području. Nije svejedno komu ćemo i kakvu ostaviti zemlju za koju smo bili spremni dati život. Dužni smo ne samo našim pokojnim suborcima, nego i našoj djeci urediti domovinu po mjeri dostojnoga življenja, a ne da nam mladi odlaze iz Hrvatske. Više sloge, zajedništva, vjere, kao nekad, kao ’91. godine. Pozivam sve hrvatske branitelje da pišu svoja sjećanja na Domovinski rat, da nam ga ne bi pisali neki drugi, nego mi koji smo stvarali domovinu. Da se nikad ne zaboravi. Bog i Hrvati!

    Prozivaju nas crveni i jugo-srpski fašisti

    Nemali broj političara, povjesničara i novinara ponavlja da je poklič »Za dom spremni!«, koji ste nosili na vojnim odorama, bio u uporabi u ustaškoj NDH.

    MARKUŠ: Njihova je tvrdnja točna i mi to znamo, ali zašto bismo se zbog te povijesne činjenice mi njega trebali odreći? Pa nitko se od nas nije borio za ponovnu uspostavu bivše NDH, nego za pravo hrvatskoga naroda na suverenu, slobodnu i demokratsku hrvatsku državu, a onima kojima je u tom krvavom i mukotrpnom razdoblju njezina rađanja smetao »Za dom spremni«, smetao je, podsjećam, i naš povijesni grb, i kuna, i sva druga hrvatska nazivlja i sve što je vezano uz hrvatski identitet. Ponosan sam na naš poklič »Za dom spremni!« jer se za njega kao ni za nas HOS-ovce u Domovinskom ratu ne veže ni jedan zločin! Čisti smo kao suza i zato danas s ponosom nosim i odoru i oznaku HOS-a na kojoj je taj stari hrvatski poklič. Uostalom, on je bio pozdrav hrvatske vojske stoljećima, koristili su se njime hrvatski vojnici u junačkim obranama od Osmanlija, kao i postrojbe bana Josipa Jelačića u 19. st., a isto tako bio je i slogan Hrvatske seljačke stranke: »Za dom, za hrvatski seljački dom spremni!« Upravo su oni fašisti, bilo crveni bilo jugo-srpski, koji nas stalno sve do danas prozivaju i optužuju da smo ustaše, fašisti i zločinci.

    Sestra saborskoga zastupnika SDSS-a o pravima HOS-ovca

    Kakav je danas status pripadnika HOS-a i imaju li ista prava kao i svi ostali dragovoljci Domovinskoga rata? S kojim se konkretnim problemima još uvijek susreću?

    MARKUŠ: Priznati smo Zakonom o pravima hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu, legalno su nam udruge registrirane u državnoj upravi pa naniže. No žalosno je što se još uvijek treba ponavljati da su HOS-ovci dio hrvatske pobjedničke vojske, dakle, sastavni dio Oružanih snaga Republike Hrvatske! E sad, kako se primjenjuje zakon, to je drugo pitanje. Dakako, imaju naši pripadnici problema kao i svi ostali pripadnici hrvatske vojske. Jedan u nizu problema je nepriznavanje statusa, pa ću za ilustraciju navesti samo jedan primjer. Našem dragovoljcu, zatočeniku srpskih logora i ranjeniku, unatoč pučki rečeno – »čistim« papirima, još uvijek nije priznat status hrvatskoga ratnoga vojnoga invalida. Otvoreno ću reći da mu je to odbila sestra saborskoga zastupnika SDSS-a, o čemu, ako treba, mogu iznijeti i konkretnije podatke, pa neka svatko zaključi.

    Tekst i foto:  Glas Koncila,

  • Grad Kutina se odužio Damiru Markušu – Kutini.


    damir markuš

    Na posljednjoj sjednici kutinskog Gradskog vijeća, vijećnici su jednoglasno donijeli odluku o nagradama Grada za 2015. godinu.
    Godišnju nagradu grada Kutine dobio  je vukovarski branitelj,  HOS-ovac Damir Markuš – Kutina za promicanje vrijednosti iz Domovinskog rata, humanitarne akcije za pomoć braniteljima i njihovim obiteljima, te izdavački rad na knjigama koje opisuju ratna zbivanja.

    Danas mu je Godišnja nagrada grada Kutine svečano uručena.

  • Moj ratni nadimak JE – KUTINA!


    ZAŠTO JE DAMIR MARKUŠ, SNAJPERIST HOS-A, POSTAO BRANITELJ BROJ 1?
    damir markuš kutinaOsim što je ovih dana u Zagrebu, a prethodno u Vukovaru, predstavio svoju knjigu “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”, Damir Markuš je cijelo vrijeme poraća u potrazi za istinama i priznanjima onoga što su branitelji učinili, te u pomoći njihovim obiteljima, kao i obiteljima poginulih u Domovinskom ratu.

    Damir Markuš možda nije najveći heroj Domovinskog rata, možda ne prednjači po broju maestralno izvedenih akcija, a njegovih 1604 borbenih dana možda i nisu najveći broj dana provedenih u ratu. Ipak, Markuš, koji ponosno nosi svoj ratni nadimak “Kutina”, jedan je od najcjenjenijih braniteljskih imena. Što je to učinio Damir Markuš, za razliku od ostalih?

    Osim što je ovih dana u Zagrebu, a prethodno u Vukovaru, predstavio svoju knjigu “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”, Damir Markuš je cjelokupno vrijeme poraća u potrazi za istinama i priznanjima onoga što su branitelji učinili, te u pomoći njihovim obiteljima, kao i obiteljima poginulih u Domovinskom ratu.

    I danas ratuje na nekoliko frontova

    Damir Markuš Kutina je suprug, otac, branitelj, pripadnik HOS-a, strastveni navijač Dinama, suborac, ali nadasve veliki prijatelj koji se u potpunosti posvetio oživljavanju ratnih 90-ih i onima koje su u njihovim nevoljama napustile sve hrvatske institucije.

    Markuš je jedan od najzaslužnijih što priča o Veljku Mariću nije gurnuta pod tepih. Blogovima i postovima preko društvenih mreža, Kutina je svoj glas uspio progurati u medije i tako osvijetliti zamagljenu Marićevu priču, a njegovoj je obitelji pomagao donacijama u raznim oblicima od prvog dana, pa sve do danas.

    Markuš jednako tako srčano širi priče o ostalim ugroženim braniteljskim obiteljima, neovisno o tome jesu li njihovi branitelji bili pripadnici Gromova, Tigrova, Puma ili HOS-a. On ne radi razlike u braniteljskoj populaciji, ne promovira sebe, ne hvali se svojim podvizima… Ipak, njegova briljantna knjiga, koja svjedoči o najkrvavijim danima Sajmišta, otkriva koliko je veliko i odvažno ono što je učinio u ratu.

    No, skromni Markuš se ni u životu, a isto tako ni u knjizi, ne gura u prvi plan, ali se trudi ne izostaviti baš niti jedno ime koje je dalo bilo kakav obol u vukovarskom ratu. To je učinio i na zagrebačkom predstavljanju svoje knjige, kada je dobar dio vremena zahvaljivao zapovjednicima, suborcima i ratnim prijateljima, a krcata ga je dvorana prekidala gromoglasnim pljeskom.

    Damir Markuš i nakon rata ratuje na nekoliko frontova. Jedan od njih je borba za poštivanje oznaka HOS-a kojima policija nije naklonjena, a koje su priznate statutom. Zato Markuš ponosno nosi svoje oznake, iako se zbog njih oštećuju spomenici HOS-ovim poginulim pripadnicima. A samo u Vukovaru, od njih 58, poginulo ih je 25…

    “Morao sam napisati knjigu iz straha da sve ono veliko što se tada činilo za spas Vukovara, ne padne u zaborav. Mi, koji smo sudjelovali na toj krvavoj bojišnici, dužni smo kao svjedoci vremena ostaviti budućim naraštajima – istinu. A istina o načinu ratovanja u Vukovaru, njegovim žrtvama i brutalnostima kroz koje su prolazili civili i branitelji, nije nimalo lijepa. Moramo to zapisati… Ako nije zapisano, kao da se nije ni dogodilo. Dosta su nam drugi pisali povijest, zato nam i jest ovako”, kaže Kutina.

    Zapisana vukovarska povijest

    Evo malog dijela zapisane ratne, vukovarske povijesti iz Markušove knjige “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca”:

    “Došli smo do kuće katnice te je opkolili. Švico je pozvao ‘ukućane’ da izađu i da se predaju. Neko vrijeme tišina, a onda odgovor: ‘Ne predajemo se Zengama’. Onda je Švico uzvratio, ‘ovdje HOS, a ne Zenge’. Odmah nakon toga smo dobili odgovor u obliku puščanih zrna. Naravno, jedva smo čekali. Bili su na katu i nakon oko pola sata borbe i nekoliko dobro bačenih bombi na njihove pozicije, bilo je sve gotovo.

    Ivan se popeo, naravno uz maksimalan oprez i našao četiri tijela i to tri vojnika i jednog oficira. Vjerojatno su se našli s isto tako preživjelima iz neke druge ulice i bitke. Skinuti su s kata te pokopani u dvorištu te kuće. To mi je bio prvi susret, onako izbliza sa neprijateljem, a kasnije, svakim danom je to postalo normalno na Sajmištu. Nakon borbi, bio je užitak gledati kako tenkovi i transporteri gore ili su nepomični, uništeni, a tijela neprijateljskih pješaka okolo leže. Osjećao sam se moćan, kao da mi nitko ništa ne može, iako je strah bio stalno pomiješan s oprezom, ali sam pogled na učinak je bio fascinantan.

    Kako je vrijeme odmicalo, sve sam se manje divio tim prizorima, iz više razloga. Prvo, u gotovo svakoj borbi smo imali bar jednog mrtvog i nekoliko ranjenih, što nije nimalo ugodno, jer se pitaš kad si ‘na redu’, a drugo, osjećali smo da će oni, ma ne znam koliko ih ubijemo, i dalje dolaziti. Nikad kraja. Borbe su gotovo svakodnevno bile i tako gotovo dva mjeseca, do 17. 11. 1991. godine…”

    IZVOR:Dnevno.hr