• “HSP DOM SVIH PRAVAŠA” u Trilju i Otoku. Predstavljanje knjiga Vukovarskih branitelja


    hsp trilj zborPrvi je bio osnivanje Hrvatske Stranka Prava  Podružnica za grad Trilj i općinu Otok. Prije toga otvorene su nove stranačke prostorije u Splitu u Dubrovačkoj ulici i osnovan je ogranak u Solinu, te je izabrano je presjedništvo. Na skupu je bilo nazočno oko 50 članova i simpatizera HSP-a. Čestitamo novim podružnicama i želim im sve najbolje u daljnjem radu, poručio je Ivica Radošević predsjednik Podružnice HSP Dugopolje.

    hsp otokNakon toga u 19 i 30 u kino sali organizirano je glazbeno scensko predstavljanje knjiga dvojice vukovarskih branitelja i heroja pripadnika HOS-a Damira Markuša – Kutine i Damira Plavšića.

    Damir Markuš je napisao knjigu :58; HOS u obrani Vukovara i Bodanovaca, a Damir Plavšić: Ne plači moj dobri anđele bitka za Vukovar. U glazbenom scenskom djelu sudjelovali su KUD-ovi iz cetinske krajine.

    Ovo što je sinoć izrečeno od dvojice autora i prikazano se ne može opisati riječima. Koliko emocije tuge i boli, a bilo je i pomalo smiješnih situacija iz Vukovarskoga pakla kroz priču autora s ciljem da se pevaziđe tuga i bol i patnja koju su proživljavali branitelji Vukovara.

    Spomenut je i legenda obrane Vukovara general Hercegovačkoga podrijetla Blago Zadro kao i Mile Dedaković jastreb kao i Marko Babić koji je uništio 14 srpskih tenkova, te Velimir Đerek kao i moja pokojna prijateljica Violeta od milja Wiki koja je poginula prija par godina u prometnoj nesreći.

    Bilu su tu nazočni Imoćani,  Sinjani , Splićani , Omišani kao i pripadnici IX bojne HOS-a , Izvidnici odlikaši 4. brigade i mnogi drugi .

    Poslije svega ekipa se je nastavila družiti uz mali domjenak.

    Još jedno hvala svima na ovima velinčanstvenim događanjima.

    Izvor: Hercegovina.info
    Više  fotografija: U FOGALERIJI OVDJE
    Tekst i foto by. Ivica Lozina

  • Daniel Srb u Virovitici – HOS NAŠ PONOS!


    VIROVITICA
    Glazbeno scenska predstava i izložba ratnih fotografija dragovoljaca HOS-a: BITKA ZA VUKOVAR-KAKO SMO BRANILI GRAD I HRVATSKU dvojice dragovoljaca i sudionika vukovarske obrane Damira Markuša i Damira Plavšića, odigrana je 19.04.2016.godine u kazalištu Virovitica .

    Organizator je hrvatski branitelj iz Virovitice Hrvoje Svoboda, a predstava je posvećena njegovom nedavno preminulom desetogodišnjem sinu Svenu Svobodi. Na predstavi je nastupilo Kulturno umjetničko društvo “Seljačka sloga” – Špišić Bukovica koje je otpjevalo nekoliko pjesma i otplesalo svoje tradicionalne plesove.

    Čitani su ulomci iz knjige „58“ HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca-Damira Markuša i „Ne plači,moj dobri anđele“-Damira Plavšića, a u cijelosti ih prati video zid s ratnim fotografijama dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) .
    Na predstavi je nazočio Daniel Srb, predsjednik HSP-a i Željko Teri, član Predsjedništva HSP kao i veliki broj članova HSP-a iz Virovitičke županije, te brojni Virovitičani.

    HOS NAŠ PONOS!

    DAMIR MARKUŠ VIROVITICADAMIR PLAVŠIĆ VIRIVITICA
    DAMIR MARKUŠ VIROVITICA 1
    DANIEL SRB VIROVITICADAMIR MARKUŠ VIROVI

    Hrvatska stranka prava
    Virovitičko-podravska županija
    Željko Teri, predsjednik

  • INTERVJU DAMIR MARKUŠ KUTINA: Pozivam branitelje s prve crte da pišu jer bitka još traje; za Hrvatsku se treba boriti i u miru


    U Ministarstvu kulture žele uništiti naš hrvatski ponos. No, hvala malim običnim ljudima koji su mi pomogli, zajedno ćemo uspjeti. U biti, već smo uspjeli. Ljudi prepoznaju što vrijedi, usprkos svemu. No, ovim putem želim upozoriti javnost na to kako u Ministarstvu kulture rade i kako odabiru knjige. To je sramotno.
    markuš

    Kada će nekoga u budućnosti zanimati kako su malobrojni hrvatski vojnici u Vukovaru zaustavljali jaku vojnu silu bivše države, posegnuti će ne samo za knjigama povjesničara i političara, nego i za štivom Damira Markuša koji se našao, borio i preživio u središtu događanja na krvavom Sajmištu.

    To je najautentičnije svjedočanstvo uzvišene bitke za Vukovar, koja je Hrvatskoj dala vrijeme za obranu. Pisana u prvom licu, kao spomen na 27 poginulih suboraca iz njegove skupine od 58 članova – Markuševa knjiga je vrijednost koja će se čitati i za sto, tristo i tisuću godina!”, napisali su novinski kritičari u recenziji knjige ’58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca’.

    No, unatoč odličnim kritikama poznatih kritičara (Tomislav Čadež, Andrija Kačić Karlin…), Ministarstvo kulture u Vladi Zorana Milanovića odbilo je otkupiti tu knjigu. Umjesto nje, za javne hrvatske biblioteke otkupilo je velik broj knjiga o muškoj i ženskoj homoseksualnosti, feminizmu, knjige o Sarajevu… Sve to povod je za razgovor s hrvatskim braniteljem i piscem Damirom Markušem – Kutinom.

    Možete nam nešto reći o svom ratnom putu, izdvojiti neke akcije na koje ste posebno ponosni?

    Još 12. ožujka 1991. godine, uključujem se u jedinicu za posebne namjene MUP-a (kasnije specijalna policija) jer je to u to vrijeme bio jedini način biti naoružan i spreman za obranu. Kasnije, odlazim u Rakitje na obuku, a nakon toga u rujnu 1991. godine prelazim u HOS i odmah, krajem rujna, krećem za Vukovar. Vukovarsko bojište, konkretno Sajmište, po mnogima je najkrvavija bojišnica uopće. Stalno smo vodili bliske borbe. Pola ulice držali smo mi, a pola oni. Nas 58 je došlo u nekoliko grupa u Vukovar, a 14 je po zapovijedi poslano u Bogdanovce kako bi pomogli malobrojnim braniteljima u opkoljenom selu. Nas 44 ostalo je na Sajmištu u Vukovaru. Od 58 dragovoljaca HOS-a, 25 je poginulo u borbama ili su kao ranjenici odvedeni iz vukovarske bolnice i mučki ubijeni na Ovčari. Imamo troje nestalih: Jadranko Anić – Antić, Duško Smek i francuski dragovoljac Jean Michel Nicolier. Troje imamo umrlih nakon Domovinskog rata, a jedina žena iz HOS postrojbe, Violeta Antolić, poginula je prošle godine u prometnoj nesreći.

    Od nas 44 na Sajmištu, na kraju smo ostala osmorica. Išli smo u proboj 17. studenog. Samo dvoje od tog broja nije ranjeno, dok su svi ostali i po nekoliko puta ranjavani. Ja, primjerice, tri puta. Svaki dan u Vukovaru je bio isti. Preživi topničke udare, pa napad mnogobrojnog i dobro naoružanog neprijatelja potpomognutog tenkovima i transporterima. Kreni za njima i počisti teren, koliko je moguće. I tako svaki dan. Bili smo sastavljeni od grupica iz svih dijelova Hrvatske, BiH te jednog francuskog dragovoljca Jeana Michela Nicoliera. Na neki način, cijela Hrvatska je branila Vukovar i na to možemo biti ponosni. Najbolji sinovi i kćeri odlazili su kao dragovoljci u Vukovar, braniti ga. Svuda je bilo krvavo, na svim bojišnicama po Hrvatskoj, ali Vukovar, tako dugo opkoljen, ipak je bio najkrvaviji. Mjesecima je 1830 branitelja odolijevala mnogostruko jačem i brojnim neprijatelju.

    Imali su sve od tehnike i naoružanja. Samo jedno nisu imali, od onoga što smo mi imali. To je srce.

    Možete li, za one koji nisu čitali vašu knjigu, reći o čemu govori? Je li bilo teško pisati ju i ponovno se prisjećati svega?

    Knjigu sam pisao gotovo pet godina, a veliku ulogu je tu odigrao povjesničar Ante Nazor, a kasnije i Tomislav Šulj, urednik knjige. Bez njih, ne znam kako bi bilo. Danas sam sretan jer shvaćam da je to velika stvar. Jer, što se ne zapiše i ne objavi, kao da se nije ni dogodilo. Knjiga je spomen na sve poginule, nestale, umrle ali i preživjele suborce, da se nikad ne zaboravi krvava bitka za Vukovar i Hrvatsku. Bilo je teško pisati o sudbinama suboraca, proživljavati sve iznova. Znate, nemoguće je do kraja opisati taj pakao. Nema tih riječi. Posebno želim zahvaliti mojim suborcima Damiru Radniću i Viktorinu Juriću, što su mi ustupili fotografije za knjigu. U tvrdo ukoričenoj knjizi je 107 fotografija na 248 stranica. U svojoj knjizi koristim i dijelove knjige neprijateljskog vojnika, koji je čitavo vrijeme ratovao na Sajmištu, nasuprot nama. Tako će čitatelj imati bolji pregled, uvid u to kako smo se mi branili, a kako je srpsko-četnička banda i jugo vojska napadala. Pozivam sve hrvatske branitelje s prve crte da pišu. Nemojte da nam drugi pišu povijest. Isto tako, često govorim da rat nije gotov samo se drugačije vodi. Mi branitelji dužni smo, ne samo zbog poginule braće, nego i zbog naše djece te budućnosti, boriti se za Hrvatsku i u miru.

    Ministarstvu kulture ponudili ste otkup knjige za javne biblioteke. Kako komentirate negativan odgovor?

    Da, Ministarstvo kulture odbilo je knjigu moju, kao i knjigu vukovarskog branitelja Damira Plavšića. To me i nije previše začudilo. Vidjevši sastav ekipe koja o tome odlučuje, sve mi je bilo je jasno. Osobe koje se nalaze u Kulturnom vijeću za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost su:

    Vladimir Stojsavljević (pomoćnik Ministra)

    Gordana Crnković
    Nadežda Čačinović
    Neven Jovanović
    Jasna Kovačević
    Lara Hőlbling Matković

    Mislim da je sramota to što su učinili. Siguran sam da bi u bilo kojoj drugoj zemlji potpomogli veterane koji su napisali knjige, da su imali ovakav rat.

    Što mislite o odluci Ministarstva o otkupu knjiga: “Seksualnost u Europi dvadesetoga stoljeća” te “Žene i politika”?

    Kupnjom tih knjiga, a odbijanjem naših o Domovinskom ratu, jasno su pokazali svoj stav i mišljenje. Danas je, bar njima, preporučljivo da se pišu takve knjige, a ne knjige domoljubnog karaktera. Jednostavno, žele uništiti naš hrvatski ponos. Kako to drugačije protumačiti? Međutim, hvala malim običnim ljudima koji su mi najviše pomogli. Hvala svima onima koji pune dvorane na glazbeno scenskim predstavama diljem Hrvatske, a i inozemstva. Ljudi prepoznaju što vrijedi usprkos svemu. Hvala dobri i dragi ljudi, zajedno ćemo uspjeti. U biti, već smo uspjeli. No, ovim putem želim upozoriti svu javnost na to kako oni rade i kako odabiru knjige. To je sramotno.

    Mislite li da su članovi vijeća u sukobu interesa (Stojisavljević i Čačinović)?

    Evidentan je sukob interesa, pa pozivam institucije da rade svoj posao, da se provjeri ovaj očiti primjer sukoba interesa. Te ljude gledamo povremeno i na HTV-u. Pa gdje toga ima? Zašto se to dopušta? Zašto se dopušta da ljudi koji odlučuju o tako bitnim stvarima rade što hoće, bez kriterija, davajući sebi i istomišljenicima novac u ime Ministarstva kulture? Mogu reći da je to ministarstvo ”ne”kulture a ne kulture. Pitanje je koliko je i hrvatsko.

    No, nema predaje.

    Izvor: promise.hr

  • Ratnike koji pišu o Domovinskom ratu tretiraju kao zločince


    markuš plavšić slikaJadna je država koja potiskuje vlastitu prošlost. Ili je krivotvori. Naše Ministarstvo kulture upravo je simbolički počinilo jedan takav kulturocid. Odbilo je otkupiti za naše javne biblioteke dvije dokumentarne knjige iz Domovinskog rata objavljene ove godine: “58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca” Damira Markuša Kutine i “Ne plači, moj dobri anđele” Damira Plavšića. Nakladnik: Udruga branitelja i stradalnika Domovinskog rata Hrvatski Leskovac.

    Ona temeljena na Domovinskom ratu. Naime, ne postoji ratna književnost. Jedino antiratna. Pisanija koja rat hvali, veseli mu se i podupire ga i nije književnost nego je propaganda. Kutina i Plavšić dragovoljci su Hrvatskih obrambenih snaga. Preživjeli su opsadu i pad Vukovara. Borili su se, što se kaže, kost u kost. Markuš je pošao u rat kao radnik iz Kutine, Plavšić kao student iz Vukovara. Triput ranjen, Markuš se probio iz grada nakon pada. Plavšić je, također izranjavan, zarobljen i pet mjeseci preživio je u srpskim logorima: mučen, ponižavan, premlaćivan.

    Možda su za naše Ministarstvo kulture obojica tek neugodni svjedoci pa nije dobro da se njihove knjige ponude svima koji su učlanjeni u knjižnice? Nepoželjni trajno. Naime, jasno je, obojica su, kažimo i to, ubojice. U bliskoj borbi, koja se razvije licem u lice, nemoguće je promašiti ili biti promašen. Iskočiti kroz prozor s kalašnjikovom u ruci ispred deset četnika i niških specijalaca koji su krenuli u čišćenje i ostati živ, možete jedino ako imate ludu sreću. Recimo ako zaključe da ste njihov.

    Takvu situaciju zapravo i nije moguće prikazati, recimo to tako, autobiografski. I ne znate kako se to dogodilo. Povučete obarač, prvi, oni povuku, a tko preživi – pričat će. Ili – pisati. Tako i Plavšić. Njegova knjiga “Ne plači, moj dobri anđele” jednostavna je i teška istodobno. Patetična je utoliko što drugačija i ne može biti. Njezin je forte istina a ne mržnja. Plavšićev pripovjedač u prvom licu, kao i Markušev pripovjedač u prvom licu, zapravo su trajno začuđeni, zgranuti. U njima nema mržnje jer se iz mržnje i ne može pisati. Barem ne književnost. Da bi se to znalo, ne treba čitati Aristotela. Oni se ne podvrgavaju introspekciji. Za nju nema vremena. Jedino što im se čini odbojnim jest osjećaj da su pogrubili. Polovica drugova im izgine. Dječak se prevrne pred tobom. Onaj pas što ti je gurao njušku u ruku sad više ne laje. Raskomadan je. To postaje normalno. Smrt postaje normalna.

    Neki su prizori iz Plavšićeve knjige rekao bih klasični. Mlad neprijateljski vojnik, zacijelo ne dragovoljac, regrut običan, sledio se od straha u jarku pokraj puta. Gleda smrti u oči. Ne može se ni pomaknuti a kamoli zapucati. Protagonist pretrčava pokraj njega i instinktivno ga ne upuca. Zašto bi?

    Plavšićeva knjiga, škartana u Ministarstvu, zapravo je proširen rukopis njegovih “Zapisa iz srpskih logora”, koje je objavio još 1994. Pisao sam o njoj tad na Radiju 101. O njoj je poslije snimljen i film. Plavšić dakle nije nepoznat autor. Jedino je, eto, za naše Ministarstvo kulture “amater”. Kao što je “amater” eto i Damir Markuš Kutina.

    Prije nekoliko tjedana pisao sam o Markuševoj knjizi. U takozvanom našem književnom životu, finom i metropolskom, ona inače ne bi postojala. Možda nisam trebao. Autoru tako mogu priskrbiti jedino probleme. Što ako ga sutra optuže za ratne zločine? Upravo se to dogodilo Tanji Belobrajdić, čiji sam roman prvijenac “Crni kaput” također nedavno prikazao u Jutarnjem listu. I ona je vukovarska dragovoljka, i ona je “greškom” ostala živa. Za razliku od Markuša i Plavšića, njezin je roman čista fikcija. Likovi su izmišljeni, radnja je fikcija, ali što to mijenja? Ustašica, brate, to je.

    Medijski linč Tanje Belobrajdić traje već deset godina. Jedan samozvani borac za ljudska prava izmislio je da je po izlasku iz Vukovara mučila ratne zarobljenike u zatvoru Lora. Opisana je kao 35-godišnja sitna plavuša koja se iživljavala nad zatočenicima 1994. i 1995. U te dane Tanja Belobrajdić uopće nije boravila u Splitu, crnka je i imala je 22 godine. Ali tko mari, glavno je da i mi zločinca za utrku imamo. Dični naši kolumnisti vuku je po blatu kao “anđela smrti” i nikome ništa. Po sistemu, gdje ima dima, ima i vatre, ona je zacijelo kriva. Niti njezina knjiga neće se naći u našim javnim bibliotekama, osim ako koja sama ne odriješi kesu. A odriješit će je, dakako, jedino ako je vodi kakav – ustaša.

    Tako su i Plavšiću, kao i stotinama suboraca, utjerivali po štalama i jamama bubrege u oči pod optužbom da je “klao srpsku decu”.

    Ukratko, pisati u nas u prvom licu o Domovinskom ratu gotovo je ilegalna djelatnost. Ako vas i registriraju kao autentičnog svjedoka, to će biti jedino ako vas mogu optužiti kao autentičnog zločinca. Takva je moda! Iskusio sam to pišući – liriku. Kojih stotinu pjesama antiratnih tiskao sam dosad. Začas se našao kritičar koji je napisao da bi se mojom poezijom trebao prije svega pozabaviti Sud u Haagu. Ali lako je novinaru u velikom mediju. Takvoga kritičara, ili pedeset njih, pojest ću za literarni doručak. Ali što da radi jedan radnik iz provincije ili jedna penzionerka s margine? Kako da se oni obrane? Na sudu? Tko mari za sudske presude protiv, primjerice, klevetnika Tanje Belobrajdić?

    Bilo kako bilo, naš je književni takozvani mainstream alergičan na antiratnu književnost koju ispisuju bivši ratnici. O ratu bi valjda smjeli pisati jedino oni koji u njemu nisu sudjelovali. A ja se pitam koliko protiv rata može biti netko tko ga nije iskusio na svojoj koži i na koži svojih najbližih? Može, dakako, ali onako načelno, naštrebano, profiterski i pozerski. Zato nam književnost općenito i jest takva: pozerska, snishodljiva, štreberska i neautentična.

    Odvratno je u ovom slučaju prije svega to što su o škartiranju Markuševe i Plavšićeve knjige odlučili kolege pisci – upravo takvi, štreberski i provincijalni polutalenti, redovito sjede po tim našim komisijama gdje se dijele pare. Dakako, njihove bezvezne knjige otkupljuju se – redovito.

    Izvor:Jutarnji

  • HOS je naš PONOS: NIZAK UDARAC DOMOVINSKOM RATU! Ministarstvo kulture ODBILO otkup knjiga Damira Markuša i Damira Plavšića!


    Zanimljivo je da “Centar za ženske studije Zagreb“ vodi Nadežda Čačinović koja je član vijeća za odabir kome će Ministarstvo otkupiti knjige. Naravno, knjiga Miljenka Jergovića: “Sarajevo, plan grada“ je toliko vrijedna da su mu otkupili knjiga u ukupnom iznosu od 29.575,00 kn.

    markuš plavšić knjige

    Tko se boji vukovarske istine i tko smatra da šira javnost ne bi trebala doći do svog primjerka? Ministarstvo kulture koje je ove knjige odbilo otkupiti! Odbijenica koju su autori dobili na svoje adrese potpisana je od strane pomoćnika ministra kulture, Vladimira Stoisavljevića osobno.

    Za knjige “58“ HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca i “Ne plači, moj dobri Anđele“, autora Damira Markuša i Damira Plavšića, hrvatskih branitelja, znalo se satima stajati u redovima na promocijama kako bi brojna publika dobila svoj primjerak. Unatoč činjenici da knjige branitelja nisu novost te da se bivši ratnici s lakoćom laćaju pera onako kako su se latili puške, za ovim knjigama nastala je prava pomama, kako po Hrvatskoj tako i po inozemstvu. Zašto? Zato što je riječ o autentičnim braniteljima Vukovara koji, osim svojih osobnih impresija, donose i do sad nepoznate činjenice, podatke i brojke, ali i odgovore na brojna, godinama postavljana pitanja.

    Tko se boji vukovarske istine i tko smatra da šira javnost ne bi trebala doći do svog primjerka? Ministarstvo kulture koje je ove knjige odbilo otkupiti! Odbijenica koju su autori dobili na svoje adrese potpisana je od strane pomoćnika ministra kulture, Vladimira Stoisavljevića osobno, donosi dnevno.hr
    – Vjerojatno ove dvije knjige ne trebaju biti u hrvatskim knjižarama jer su dokumentaristički vrlo vrijedne, domoljubne i istinite, a tendencija ove vlasti je da se Domovinski rat zaboravi te da se omalovažava žrtva koju su hrvatski branitelji utkali u stvaranje slobodne i neovisne Republike Hrvatske – mišljenja je Damir Plavšić, jedan od autora koji je dodao i ovo:
    – Istovremeno su otkupili knjigu “Seksualnost u Europi dvadesetoga stoljeća“ a koju je izdala gay udruga “Zagreb Pride, Istraživanje i izdavaštvo“, autora Dagmara Herzoga u ukupnom iznosu od 12.750,00 kn. Zanimljivo je da je pomoćnik Ministra Vladimir Stojsavljević autor jednog romana s gay tematikom te da je sudjelovao u gay povorci u Zagrebu. Također su otkupili knjige “Žene i politika: feministička politička znanost“ koju je izdao “Centar za ženske studije Zagreb“ u ukupnom iznosu od 14.450,00 kuna.

    Zanimljivo je da “Centar za ženske studije Zagreb“ vodi Nadežda Čačinović koja je član vijeća za odabir kome će Ministarstvo otkupiti knjige. Naravno, knjiga Miljenka Jergovića: “Sarajevo, plan grada“ je toliko vrijedna da su mu otkupili knjiga u ukupnom iznosu od 29.575,00 kn.

    No, unatoč svemu, branitelji – pisci ovu nepravdu ne smatraju porazom i kažu:
    – Ovo nam je novi poticaj da još žešće nastavimo našu borbu protiv omalovažavanja hrvatskih branitelja i zaborava Domovinskoga rata.

    markuš plavšić

    IZVOR:Dnevno.hr
    Foto: Željko Sas