• Doc. dr. sc. Ivica Granić, član predsjedništva HSP-a: Zbog čega “NOVI PUT – HSP”?! Moramo se “mijenjati kako bi ostali isti”


    Zbog čega ‘NOVI PUT – HSP’
    ‘Mijenjati se kako bi ostali isti’

    Negdje u ovo vrijeme dvijetisućite godine započeo je, dolaskom Račanove ‘šestorke’, drugi ‘križni put’ hrvatskog naroda. Na žalost ‘lutanje kroz pustinju’ i dalje traje, ‘šestorka’ je 2004. godine zamjenjena HDZ-om koji politiku zacrtane ‘dekroatizacije Hrvatske’ nastavlja još učinkovitije, žešče, konkretnije. Ta i takva politika, sa većim ili manjim intenzitetom, traje do danas.

    Narodu trebaju državotvorni i odlučni ljudi kako bi Hrvatsku izveli na pravi put. Samo državotvornost i politika NOVOG PUTA jamac su boljeg sutra.

    Te dvijetisućite godine, u općoj euforiji medija, ‘šestorka’ je pokušala uništiti i dijelove pozitivne bivše vlasti, posebno one koji se tiču atributa hrvatske državnosti i pobjede u Domovinskom ratu. Naziv tog procesa nazvan je pogrešnim imenom ‘detuđmanizacija’. Radilo se o procesu ‘dekroatizacije Hrvatske’ koji je imao teške posljedice po hrvatsko društvo posljednjih 19. godina.

    Niže je pobrojano 12. stožernih točaka (Narod.hr) procesa ‘dekroatizacije’ kojima se pokušala uništiti svaka simbolička i stvarna oznaka identiteta hrvatske državnosti, Domovinskog rata.

    1. Diskreditiranje Oluje

    Odmah nakon izbora dolazi do gomilanja negativnosti, lažnih optužbi i kleveta od strane vladajućih stranaka i medija prema vojno-redarstvenoj akciji Oluja. Bio je to sinkronizirani udar na briljantnu akciju oslobođenja okupirane Hrvatske, a u kojem su sudjelovale političke stranke na vlasti, mediji na čelu s HRT-om, predsjednik Mesić i krug političara oko njega, te brojne utjecajne domaće nevladine udruge, kao i međunarodni čimbenici koji su do rata i za vrijeme rata otvoreno podržavali postojanje Jugoslavije i bili protivnici hrvatske samostalnosti (prvenstveno Velika Britanija i Francuska).

    Pojedinačni zločini se pokušavaju nametnuti kao dokaz genocidnosti hrvatskog naroda i kao kolektivna krivnja, a zločini koje su Srbi počinili u ratu vješto se skrivaju i ne dobivaju mjesta u medijima: brojna silovanja žena i muškaraca, strašni zločini u Veleprometu, masovne egzekucije u Tordincima, Baćinu, Škabrnji, Saborskom, Dalju i drugdje koje tek kasnije osobnim svjedočanstvima svjedoka poput Vilima Karlovića, Marijana Gubine dobivaju obrise patološke fašističko-komunističke srbijanske genocidne politike.

    2. Balkanski summit u Zagrebu

    Iste 2000. godine na inicijativu predsjednika Stipe Mesića u Zagrebu se održava tzv. Balkanski summit koji uz Mesića organizira Srbima naklonjeni francuski predsjednik Chirac (njegov prethodnik Mitterand je bio gotovo otvoreni podržavatelj srbijanske genocidne politike).

    Bio je to otvoreni i nasilni pokušaj guranja Hrvatske u krug zemalja tzv. Zapadnog Balkana s krajnjim ciljem poništavanja rezultata Domovinskog rata i stvaranja nove zajednice naroda na području bivše Jugoslavije, pod vodstvom i dominacijom Srbije kao i u svakom povijesnom okupljanju tih zemalja u bilo kakve oblike zajednica.

    Ovim summitom je Srbija počela biti amnestirana kao agresor i zločinac u ratovima na području Jugoslavije, što je nastavljeno u godinama koje su slijedile, a osobito djelovanjem Haškog suda.

    3. Brisanje državnih praznika i nacionalnih simbola

    Prvi na udaru, nimalo slučajno, bio je Dan državnosti 30. svibnja, državotvorni blagdan koji je najviše zaživio u hrvatskom narodu, a upravo ga je zbog toga SDP dolaskom na vlast i ukinuo, uz brojne druge državotvorne simbole kao: Oltar domovine na Medvedgradu, počasna hrvatska garda pred Saborom, preimenovanja Hrvatskog državnog sabora u Hrvatski sabor, ukidanje dvodomnog Sabora radi apsolutizacije vlasti i dr.

    Time je došlo do početka bitnog narušavanja proslave obilježavanja hrvatske državotvornosti i Domovinskog rata koje se vraća tek posljednjih godina, blagdanima koje je narod „iznjedrio iz sebe”. To je proslava Oluje koju je sam narod inicirao okupljanjima u Čavoglavama i komemoracija u Vukovaru gdje su Hrvati počeli spontano dolaziti pokloniti se žrtvama Vukovara na dan pada grada 18. studenoga. Obilježavanje ta dva blagdana nemaju inicijalno nikakve veze s nijednom strankom i državnom politikom prema važnim povijesnim događanjima, jer su ih Hrvati iznjedrili iz svojh srca i želje da se ne zaboravi žrtva i pobjeda u Domovinskom ratu.

    4 . Degradacija branitelja i Domovinskog rata

    Iz Pantovčaka i Banskih dvora vođena je, uz pomoć medija, sustavna hajka degradacije i blaćenja branitelja i samog Domovinskog rata, tako da je Sabor bio prisiljen pod pritiscima ‘ostataka državotvorne ideje’ donijeti Deklaraciju o Domovinskom ratu, koju su otvoreno negirali neki vođe šestorke i stranke poput HNS-a, IDS-a i dr. Današnji koalicijski partner u Vladi HDZ-a, HNS, se osobito isticao u blaćenju svega što ima veze s Domovinskim ratom, kao i ismijavanju i izrugivanju velikih pokolja počinjenih nakon II. svjetskog rata nad civilima i zarobljenicima. Sjećamo se bešćutnih i ciničnih izjava njihove tadašnje predsjednice o pobijenim ljudima nakon završetka ratnih operacija, naglašavajući da u jamama ima i onih ljudi ‘koji su krivi za zločine’. Ne zaboravimo ta ruganja HNS-a naknadnim današnjim umivanjima. Većina današnjih ljudi na čelu HNS-a su to podržavali.

    5. Izrugivanje žrtava iz Domovinskog rata

    I ovdje je prednjačio današnji koalicijski partner HDZ-a, HNS, a osobito ponovno njegova bivša predsjednica Vesna Pusić i potpredsjednik te stranke Stipe Mesić. Dok se Mesić otvoreno rugao i nadvikivao s majkama poginulih junaka Domovinskog rata iz legendarne 4. brigade, za to vrijeme je Vesna Pusić provocirala u medijima žene silovane u Domovinskom ratu, danas okupljene u Udrugu Sunčica, pozivajući ih da se pridruže homoseksualnoj paradi u Zagrebu.

    Tih godina, niti DORH niti političari, nisu marili za žrtve Domovinskog rata: silovane žene, logoraše, ubijene i nestale, a takva politika nastavljena je i u vrijeme HDZ-a i Ive Sanadera, kao i kasnije.

    6. Zaštita partizanskih i Udbinih zločinaca

    Nakon što su otkrivena imena potencijalnih zločinaca koji su sudjelovali u masovnim zločinima nad civilima, svećenicima i zarobljenim vojnicima nakon II. svjetskog rata. Stipe Mesić i drugi političari počinju otvorenu medijsku hajku da se ‘antifašisti ne smiju progoniti’. Ovdje navodimo samo dva slučaja: Stjepana Hršaka koji je ubio 21 svećenika u Macelju i Josipa Boljkovca optuženog za zločine nad razoružanim zarobljenicima i civilima u Karlovcu.

    Premda je u to vrijeme još dosta partizanskih megazločinaca bilo živo, baš kao i u Sloveniji u slučaju Mitje Ribičiča, ispremreženo postkomunističko sudstvo s političarima na vlasti koji se redom dolazili iz redova bivše Komunističke partije (i u HDZ-u i u SDP-u) sprječava pravedne procese i osude zločina. Ili ništa ne čini po tom pitanju.

    Također se brojne smrti hrvatskih boraca za slobodu likvidiranih od Udbe u inozemstvu i Hrvatskoj namjerno guraju pod tepih, kao smrti Mira Barešića, Ante Paradžika, Blaža Kraljevića i brojnih drugih domoljuba.

    7. Dilanje transkripata – izdaja Hrvatske

    Stjepan Mesić počinio je nešto zbog čega ga veliki broj građana Hrvatske smatra izdajnikom: bez kriterija otvarao je arhive i stranim novinarima i haškim istražiteljima i tko zna kome još.

    Danas se Mesić pokušava opravdati da je to morao učiniti. Mesić, naravno, ne govori istinu. Točno je da je 1996. godine Hrvatski Državni Sabor donio Ustavni zakon o suradnji s haškim sudom, ali je isto tako točno da je Mesić svojim dilanjem dokumenata bez ikakvih kriterija prekršio taj zakon. Jer njegovo dilanje dokumenata nije bilo u skladu s tim zakonom, niti zakonom zaštiti arhivske građe. Osobito nije bilo su skladu sa interesima Republike Hrvatske i hrvatskog naroda, te najviših hrvatskih ratnih i političkih zapovjednika.

    O tome treba posljednju riječ reći DORH i istražni organi, ali hrvatsku se javnost radije zabavlja kriminalizacijom pjesme Čavoglave ili nekakvim tučnjavama nekakvih Splićana u stranoj zemlji. Suradnja bivšeg predsjednika države, kao i utjecajnih političara u Hrvatskoj, sa komunističkim tajnim službama, postaje od prvorazrenog skandala u medijima deseta ili jedanaesta tema.

    Nezakonito dilanje transkripata, nestanci arhiva bivšeg predsjednika države ili bivšeg predsjednika Sabora Šeksa o njihovoj suradnji sa zloglasnom tajnom službom očito medijima, političarima i pravosuđu – nisu toliko važni i zanimljivi.

    8. Stvaranje tipskih slučajeva da bi se Hrvate proglasilo ‘ustašama’ a uz naziv ustaša obavezno se dodaje prefiks ‘fašist’

    Mediji i političari tih godina, po staroj recepturi KOS-a, stvaraju tipske slučajeve od izoliranih pojedinačnih slučajeva koji su se događali za vrijeme i nakon Domovinskog rata. Time se pokušava hrvatskom narodu dati hipoteka fašista, stigmatizirati ga kolektivno, proglasiti genocidnim i držati u šaci od onih istih struktura koje su to isto činile u Jugoslaviji.

    Kao primjere možemo uzeti slučajeve obitelji Zec i Lora. Ta dva slučaja dignuta su u medijima na takvu razinu koja je trebala stigmatizirati cijeli Domovinski rat, branitelje i hrvatski narod.

    Premda je ubojstvo obitelji Zec gnjusan zločin za svaku osudu, on se po ničemu ne razlikuje od sličnih ili još brutalnijih zločina koje su počinili Srbi kao: obitelj Erstić gdje je u Medviđi ubijeno 10 članova te obitelji, obitelj Čengić s dvoje djece iz Ervenika , obitelj Jurić iz Kostića sa ubijeno dvoje djece od 2 i 4 godine, obitelj Šiftar i troje ubijene braće u Joševici, obitelj Nikšić iz Široke Kule, peteročlana obitelj Rakić iz Široke Kule (srpska obitelj koju su ubili Srbi), obitelj Dvorneković iz Gornjih Jama, obitelj Fabac iz Gornjih Jama i brojne druge nepoznate ubijene obitelji u Domovinskom ratu.

    Namjernim isticanjem samo i isključivo jednog zločina, a prešućivanjem drugih htjelo se učiniti jedan nacionalni kolektiv zločinačkim na tragu iste politike vođene u vrijeme Jugoslavije, a svi oni daleko brojniji zločini koje su počinili Srbi – zaboraviti i izbrisati kao da ih nije bilo.

    Slično je bilo i sa medijski eksponiranim slučajem Lora i zarobljenika u tom zatvoru. Premda bilo kakvo mučenje zarobljenika nije prihvatljivo, Lora je odnosu na srbijanske logore i bestijalna mučenja ljudi u Veleprometu, Bučju, Kninu, Dalju i logorima u Srbiji bila mjesto neusporedivo manjeg zločina. Ipak, tih godina u režiji KOS-a i medija, Lora je odabrana da bude novo Jadovno ili Jasenovac, mjesto koje trebalo biti simbol zločinačkog karaktera Hrvata i njihove fašistoidne genocidnosti. Kada su Marijan Gubina, koji je kao 10-godišnje dijete bio zatočen u logoru u Dalju, i Vilim Karlović koji je bio zatočenik Veleprometa, uspjeli svojim knjigama probiti medijsku blokadu i iznijeti svu bestijalnost srbijanskih logora, javnost je bila zatečena i ogorčena prešućivanjem ovih velikih zločina Srba.

    I obitelj Zec, uz dužan pijetet pokojnicima, i Lora, i Grubori, i Pakračka Poljana, mjesta neprijepornih zločina, odabrani su i izdvojeni iz mnoštva zločina da postanu mjesta-simboli kolektivnog nametanja krivnje Hrvatima. A ciljevi su bili: izvrtanje istine o karakteru rata u Hrvatskoj, stigmatiziranje hrvatskog naroda, držanje branitelja na uzdi i politička manipulacija za slučajeve svakodnevne potrebe. A ponajviše: ponovno hrvatski narod upregnuti u jarama krivnje da bi se ostvarili interesi postkomunističkih elitističkih skupina koje su preuzele nadzor u većini segmenata društva, kao i pogodovanje Srbiji za promjenu ratnih rezultata s dugotrajnim ciljem postavljanja Srbije kao lidera u tzv. regiji.

    Takve sramne aktivnosti poigravanja s ubijenim ljudima, bilo prenaglašvanjem bilo izmišljanjem bilo prešućivanjem, konstanta su jedne te iste politike koja je na djelu već gotovo 75 godina

    9. Mediji – ključ obmane javnosti

    Medijska hajka tih godina bila je nevjerojatna. Svi vodeći mediji natjecali su se u ocrnjivanju ključnih osoba koje su bile na čelu Hrvatske u ratu: predsjednika Tuđmana, ministra Šuška, načelnika Stožera Bobetka i drugih najvažnijih imena oslobodilačkog rata. Zatvore pune redom isključivo zapovjednici Hrvatske vojske koji su branili Hrvatsku u najtežim vremenima: Brodarac, Glavaš, Merčep i dr., a Gotovina i Markač moraju biti osuđeni u Haagu. Tako se stječe javni dojam da su samo Hrvati radili zločine. Još itekako živi svjedoci srbijanske bestijalnosti u ratu ne mogu vjerovati što se događa – inverzija događanja pred očima cijelog naroda koji je trebao biti uništen. Hajka na branitelje bila je iznimno velika, izmišljane su ideje da je „Gojko Šušak ispalio prve zolje na Borovo Selo i počeo rat“, da je Vice Vukojević silovao žene po logorima, da je Tuđman izdao što god je mogao, da je Bobetko ratni zločinac i dr.

    Osobita meta medija, često dirigiranih nevidljivom palicom, tih i prethodnih godina bio je predsjednik Tuđman kojemu te iste skupine imaju zahvaliti što nije izvršio lustraciju i potaknuo procese osude brojnih zločina počinjenih u vrijeme komunizma. Tuđmanu se pripisivalo i izmišljalo sve: da je s Miloševićem dijelio BiH, da je prodao prvo Knin, pa Vukovar, da je napravio popis 200 obitelji koje se trebaju obogatiti, da je švercao kamione oružja, da je obogatio svoju obitelj, da je ubijao na Bleiburgu, da je prodao Hrvatsku, da je surađivao sa Srbima protiv Bošnjaka i dr.

    Danas se vidi da je većina te medijske hajke bila vođena spomenutom nevidljivom rukom, koju poznati politički analitičari danas pripisuju ostacima KOS-a, jedne od najjačih i najkorumpiranijih konatraobavještajnih službi u Europi.

    10. Laž da je Hrvatska agresor na BiH

    Hrvatska je agresor na BiH – bila je teza i svakodnevna tvrdnja i brojnih medija i političara. Kao i drugdje, prednjačio je HNS, ali i veliki broj SDP-ovih zastupnika podržavao je ovu bezočnu laž. Pasivnost ljudi iz Sanaderovog HDZ-a samo je davala vjetar u leđa tim lažima, a sam HDZ se ograđivao od ostavštine predsjednika Tuđmana.

    Ovakve teze izgovarane su i u Saboru, i na press konferencijama, i na Pantovčaku, tako da je šteta bila nepopravljiva, a posljedice se vide danas i tek će se vidjeti u budućnosti.

    11. Umirovljenje ratnih generala i uništavanje pobjedničke Hrvatske vojske

    Dvanaestorica zaslužnih hrvatskih generala uputila su javnosti otvoreno pismo u kojem pozivaju institucije države da zaštite Domovinski rat i ratne zapovjednike od medijskih, političkih i pravosudnih progona. Pozvali su čelne ljude, kao i medije, da se odupru negativističkom i neistinitom prikazivanju Domovinskog rata. Tadašnji predsjednik države Stipe Mesić ih je nakon toga sramno – umirovio.

    „Odlučili su se za politiku. Svi koji su mislili da se država može rušiti pamfletima, zaigrali su na krivu kartu. Od danas, oni više nisu pripadnici Hrvatske vojske! Vojska mora biti depolitizirana, onaj tko se želi baviti politikom ima pravo na to, ne sugeriramo mu u koju će stranku ući, ima široku lepezu pred sobom. Ali, dok je u vojsci, neće pisati pamflete“, kazao je tada Mesić.

    Tako je Mesić načeo pobjedničku Hrvatsku vojsku, a sama Hrvatska vojska je podjelom među braniteljima, umirovljenjima, ukidanjem vojnog roka i sustavnim blaćenjem bila toliko već načeta da je stanje postalo gotovo nepodnošljivo.

    Slabljenje HV-a i diskreditacija Domovinskog rata bila je sinkronizirana akcija više čimbenika s istim unaprijednim ciljem rušenja Hrvatske.

    12. Konačna rasprodaja Hrvatske i zaduživanje

    Proces koji je već počeo HDZ, osobito u vrijeme bolesti predsjednika Tuđmana, intenziviran je novom vlašću.

    Prodaja se banaka osjetno povećala upravo dok je Tuđman bio sve bolesniji. U kratko vrijeme Matešina vlada 33 posto banaka prepušta strancima, koji će, kad Račan dođe u Banske dvore, imati oko 40 posto banaka. Za godinu dana (za samo godinu dana!) lijeva koalicijska vlast prodat će strancima 44 posto banaka, a do kraja 2003. godine, to jest do kraja Račanove vladavine, 91 posto hrvatskih banaka držat će inozemni vlasnici. Račanova vlada prodala je i kontrolni paket dionica Plive, većinski dio Hrvatskoga telekoma, 25 posto Ine i MOL-u predala većinu upravljačkih prava u toj strateškoj tvrtki. Spomenimo i prodaju hotela “Excelsior”, koji je Goran Štrok kupio za samo milijun maraka premda je jedna ugledna tvrtka nudila 30 puta više.

    Osim toga Hrvatska se 2000. počela toliko prekomjerno zaduživati da je dug od 9 milijardi dolara (od kojih je 5 milijardi bilo naslijeđeno iz jugoslavije) u samo 4 godine povećan na čak 24 milijarde dolara! Proces zaduživanja je pokrenut, prekomjerno zaduživanje i trošenje opteretilo je hrvatskog čovjeka i privredu, a Hrvatska je počela tonuti u beznađe i dugove.

    Samo novi put i domoljubna i odlučna generacija, bez komunističke osobne i obiteljske hipoteke, jamac su boljeg sutra.

    Stoga ‘NOVI PUT – HSP’

    ‘Mijenjati se kako bi ostali isti’

    HRVATSKA STRANKA PRAVA
    doc. dr. sc. Ivica Granić, član predsjedništva

  • dr. sc. I. Granić za portal Hrvatskog kulturnog vijeća: Do oporavka pravaške scene doći će brže nego se pretpostavlja!



    Što nam možete reći o načinu političke komunikacije istaknutih kandidata tijekom dosadašnje kampanje za predsjedničke izbore?

    Kada govorimo o istaknutim predsjedničkim kandidatima, smatram kako možemo govoriti o eventualno četvoro kandidata koji po anketama imaju šanse ući u drugi izborni krug, dakle aktualna predsjednica, Miroslav Škoro, Zoran Milanović i Mislav Kolakušić.

    Najlakše je, za sada, odgovoriti na vaše pitanje u kontekstu kampanje Zorana Milanovića, ako se to uopće i može nazvati kampanjom. On, govoreći s pozicije političke komunikacije ili političkog marketinga, niti ima kampanju niti ima program. Nije mi jasno kako je, ipak kao kandidat lijeve opcije, ovako nepripremljeno ušao u kampanju. Dojam je kako se unaprijed oprostio od pobjede, ali eto, istrčati će utrku do cilja jer se to od njega očekuje. Tu se dakle nema što osobito komentirati. Poštujem i činjenicu da je onemogućena sadržajnost poruka, jer su ovlasti predsjednika skromne, no uvijek možete nešto poručiti biračima. Ako nije tako, zbog čega bi onda netko uopće glasovao za vas, na osnovu čega, temeljem čega? Sreća je njegova da lijeva opcija nema drugoga, ozbiljnijeg kandidata, tek poneka suspektna osoba ‘maoističke provenijencije’ poput gospodične iz Radničke fronte ili notorne Dalije Orešković. Smatram i kako će do kraja kampanje zabiti još poneki autogol, jer Zoran Milanović je jednostavno rečeno – Zoran Milanović. Moj savjet njegovom timu – uzmite mu mikrofon, a pristup medijima ograničite samo na najnužnije. Zaključno, uopće se ne bih iznenadio rezultatom prvoga kruga, kada bi u drugi izborni ciklus ušli Grabar Kitarović i Miroslav Škoro.

    Miroslavu Škori je jasno kako srž njegove kampanje mora bit nadmetanje i političko ‘nadmudrivanje’ s aktualnom predsjednicom, i to on za sada radi i komunicira izvrsno. Njegovi javni nastupi, u kombinaciji s megakoncertima, najbolja su moguća kampanja za kandidata kakav je Miroslav Škoro. Jasno mu je kako on i aktualna predsjednica imaju iste glasačke, dakle iste ciljne skupine, te točno takvu kampanju vodi. Potencira teme za koje smatra da će mu donijeti određene političke probitke, to su u pravilu za HDZ i Grabar Kitarović ‘prebolne teme’, a kampanju estradizira točno onoliko koliko je dozvoljeno da se razlikuju Miroslava Škoru kao domoljuba i pjevača i dr.sc. Miroslava Škoru kao ozbiljnoga predsjedničkog kandidata. Kao osoba koja je živjela u Americi shvaća i nužnost estradizacije kampanje, shvaća kako je to globalna i lukrativna pojava, koristi to, shvaća moć medija, moć društvenih mreža, njegove poruke su jasne, pogađaju samu srž njegove politike i on svoje birače ne ostavlja u nedoumici. Po meni, komunikološki gledano, ima dobro razrađenu kampanju, također i terminološki pogođenu, smatram kako će tek u zadnjih nekoliko dana iznijeti na vidjelo svu svoju ‘tešku artiljeriju’.

    Mislav Kolakušić igra, uglavnom, na poruke koje komunikolozi i sociolozi nazivaju populizmom. Njemu je to lako jer on je ipak igrač ‘izvan sistema’. Populisti, kako to inače biva, igraju na kartu onih poruka koje birači vole čuti, gospodin Kolakušić to izvrsno radi. Naravno kako je i njemu jasno da devedeset posto njegovoga programa, ili poruka koje komunicira, nije moguće provesti u djelo, niti je to u domeni Predsjednika Republike. Valjda mu je to netko i kazao pa gospodin Kolakušić zadnjih dana govori kako će, u slučaju izbora za predsjednika republike, tražiti proširenje predsjedničkih ovlasti. On je i kandidat takozvanih protestnih glasova, njegova publika su oni koje je politika osiromašila, dovela u težak životni položaj, oni će za njega glasovati bez obzira na sve. Teško je predvidjeti broj i intenzitet protestnih glasova, taj fenomen zna strahovito rasti kako se približava datum izbora, vidjeli smo to u slučaju MOST-a za koji se predviđalo pet do šest mandata, na kraju su osvojili devetnaest. Kolakušićeva je ‘sreća’ što u Hrvatskoj živi dovoljan broj osiromašenih tako da i on ima šansu ući u drugi krug. Glavni problem s kojim će se suočiti biti će manjak medijskoga prostora, jer on je ipak izvansistemac, nema jake sponzore.

    Na koncu, Kolinda Grabar Kitarović, kod nje zbilja nema iznenađenja. Njezina kampanja je apsolutno očekivana, u skladu je s njezinom politikom i retorikom u zadnje četiri godine. U tom pogledu je politički posve korektna. Dakle, voli biti aktivna, među narodom, smijati se i pjevati, biti bliska s ljudima, obilazi Hrvatsku od Dunava do Prevlake, zatim BiH od Neuma do Orašja. Njezina kampanja je estradizirana maksimalno, kampanja ‘ja sam vaša predsjednica’, ‘ja sam jedna od vas’, dakle kombinacija populizma i visoke politike. Obzirom da se odlučila na takav vid kampanje, kao i u slučaju Miroslava Škore, smatram kako ćemo tek vidjeti, u zadnjem tjednu kampanje, svu raskoš tema i programa s kojima će obasuti hrvatske birače. Dakle, smatram kako će na koncu podići intenzitet kampanje, za sada je blijeda, mora se bojati da će se naći u ‘situaciji slobodnoga pada’ ako ovako nastavi. Za ovakav vid kampanje doista morate imati dobar stožer, imati sve razrađeno do u najsitnije detalje, dobro koordiniranu situaciju na terenu, a hoće li aktualnoj predsjednici, simbolično kazano, ponestati daha onda kada joj bude najpotrebnije, vidjet ćemo.

    Kako procjenjujete izglede četiri najveća kandidata?

    Naravno da su Kolinda Grabar Kitarović i Zoran Milanović favoriti. Ali samo zbog toga jer su kandidati takozvanih velikih stranaka i niti zbog čega drugoga. Oni imaju dvadeset posto već prije izbora, dok svi drugi kreću od nule. Baš u slučaju Miroslava Škore i Mislava Kolakušića vidjet će se može li kod nas, i koliko, izborna kampanja utjecati na stav birača. Naravno, pod uvjetom da bude profesionalno i kvalitetno vođena. Ako, dakle, konačan rezultat izbora bude istovjetan anketama na današnji dan, dakle anketnim prognozama prije izbora, onda to znači kako izborna kampanja nije bila dobra, nije imala smisla, nije pogodila svoj cilj.

    Sljedeće godine očekuju nas i parlamentarni izbori. Mogu li u RH suverenističke opcije, kao u nizu europskih država, postati respektabilnom snagom?

    Mogu, i vjerojatno hoće, no teško je reći u kolikoj mjeri. Teško da će Hrvatska ostati pusti otok u moru narastajućeg zdravoga europskog suverenizma. No, to je apsolutno ključno pitanje kada govorimo o budućnosti Europe. Toga su svjesni i krupni globalistički igrači, poput Macrona, koji je prilikom svečanosti u Parizu povodom obilježavanja stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata, rastući takozvani nacionalizam nazvao ‘izdajom patriotizma’. To je bio prvi put da su javno pokazali strah i nezadovoljstvo. Strah ih je drugog tabora koji se okuplja oko mađarskog premijera Orbana, bivšega potpredsjednika talijanske vlade Salvinija, austrijskog kancelara Kurza, Poljaka, Čeha, Slovaka i drugih čelnika, kako oni vole kazati, populističkih stranka.

    Hrvatska, jednostavno govoreći, mora ići u tom smjeru, to su nama bliske kulture, s njima dijelimo zajedničku povijest i navike, inače ćemo se utopiti u bezličnoj masi takozvane globalizirane Europe, a upravo to, bojim se, zagovaraju aktualne hrvatske političke elite. Mi, kao narod, moramo imati svoju viziju i svoj san, svoj put, ne osvrtati se na pogrdne etikete tipa rasist, ksenofob ili neofašist i neonacist. Vidite kako se vrlo mudro izbjegava korištenje termina domoljublje, u svim njegovim pojavnim oblicima prikazuju ga kao negativnu pojavu, kao nešto zastarjelo i nepotrebno. Naravno da ima i određenih ‘skretanja’, poput podignute desnice i sličnih budalaština, ali domoljublje, ili suverenizam, svesti pod (pro)fašistički nazivnik je netočno, radi se o manipulaciji i zastrašivanju, dakle o etiketiranju u čemu su bivši komunisti svjetski prvaci, i to od samih početaka.

    Sjetite se marksističkog slogana Roze Luxemburg koja je govorila ‘socijalizam ili barbarstvo’, zatim stara izreka marksista ‘ako Zapad ne prijeđe iz kapitalizma u socijalizam, njegova je sudbina pad u barbarstvo’. Danas je termin socijalizam ili komunizam zamijenjen terminom globalizam, ništa se više suštinski nije promijenilo. Kod nas su problem i mediji, zatim nevladine udruge, dio takozvane kulturne scene, dakle u globalu radi se o takozvanoj ‘kulturnoj hegemoniji’ koja je do te mjere premrežila Hrvatsku da nas čeka doista težak posao želimo li postati doista suveren i samostalan narod.

    S tim u vezi, nedavno ste postali član predsjedništva HSP-a. Može li doći do oporavka pravaške scene?

    Naravno da može! I doći će brže nego se pretpostavlja. Kad ste me maloprije pitali o suverenizmu i suverenističkim opcijama, namjerno nisam htio govoriti o Hrvatskoj stranci prava, kako kao član Predsjedništva i Glavnog stana, ne bih bio krivo shvaćen. No, ako je neka stranka, politička filozofija ili platforma, ili brend, ili paradigma kako je danas to moderno kazati, doista suverenistička i domoljubna, onda je to Hrvatska stranka prava, bez imalo dvojbe. No, također valja istaknuti i kako su određeni ljudi, i to u samom vrhu pravaške politike, tu stranku gurnuli u nekakav ekstremizam, dakle na marginalnu političku poziciju koja HSP-u objektivno ne pripada, niti je ikada pripadala. Na nama, dakle sadašnjem vodstvu stranke, je da tu anomaliju ispravimo, i to, vjerujte, vrlo ustrajno radimo. Naš cilj je postaviti HSP u sami centar domoljubne, dakle suverenističke političke scene, i to će se dogoditi puno brže nego neki misle.

    Pravaštvo je u samoj svojoj srži, između ostaloga, i suverenizam, mi vrlo jasno znamo istaknuti naš kulturni i nacionalni identitet a trudit ćemo se da HSP bude instrument u rukama naroda, kako naš narod ne bi upravo pod sloganom ‘nužne globalizacije’ nestao pod kopitom tih bjelosvjetskih hohštaplera i ‘jahača apokalipse’. Mi, kada govorimo o ovoj temi, doista želimo biti dio europske obitelji, na to nas uostalom obvezuje i narodni referendum, ali svakako kao narod ‘ujedinjen u različitosti’, a ne kao bezlična masa potrošačkog krda unutar kojeg nestaju sve razlike. Protiv toga ćemo biti svim silama.

    Da se vratimo na predsjedničke izbore. Postoje li izgledi da Milanović postane predsjednik?

    Postoji, naravno. No, svakim danom sve manje, a i kada je ta mogućnost bila realnija, to s Milanovićem nije imalo osobitih dodirnih točaka. Naime, na samom početku izborne kampanje uočljiv je bio krajnji antagonizam jednog, značajnijeg, dijela birača Miroslava Škore prema Kolindi Grabar Kitarović. Mahom se radilo o nekadašnjim glasačima Grabar Kitarović, koji su njezine određene političke poteze okarakterizirali kao klasičnu prijevaru, da ne kažem izdaju. Ako znamo kako je aktualna predsjednica prije četiri godine pobijedila Ivu Josipovića sa razlikom svega 1,74 posto, u slučaju prolaska u drugi izborni krug Grabar Kitarović i gospodina Milanovića, a pod uvjetom da onaj ‘kritični’ dio Škorinih birača doista uskrati glasove aktualnoj predsjednici, samo dva – tri posto glasova, u tom bi slučaju kandidat ljevice Zoran Milanović mogao proći bez ikakvih problema. No, kažem, taj antagonizam je značajno eliminiran, a nije nemoguć ulazak u drugi izborni krug Grabar Kitarović i Miroslava Škore.

    Iseljavanje iz Hrvatske jedna je od glavnih tema posljednjih godina. Gdje vidite ključne razloge iseljavanja?

    Nedavno je jedan institut radio istraživanje baš o ovoj temi. Ja bih se u potpunosti suglasio s rezultatima istraživanja. Razlozi su šaroliki, kao veliki mozaik koji čini jednu veliku cjelinu, koja nije nimalo lijepa. Hrvatsku svake godine napusti grad veličine Osijeka. Podaci Eurostata pokazuju kako se dosad iz Lijepe Naše iselilo čak 348.000 ljudi. Nastavi li se taj trend, našu zemlju bi u idućih pet godina moglo napustiti još rekordnih pola milijuna ljudi. Kada vidimo brojke onda je jasno kako već sad u inozemstvu živi 7,7 posto Hrvatica i 11,4 posto Hrvata. To je bomba. Bomba! Užas. O odlasku najčešće razmišljaju ljudi od 36 do 45 godina, takvih je dvije trećine, a slijede ljudi u dobi od 26 do 35 godina.

    Po tom istraživanju među ispitanicima koji razmišljaju o iseljavanju iz Hrvatske većina od 68,9 posto želi to učiniti s obitelji, a trećina, odnosno 31,1 posto ispitanika, Hrvatsku žele napustiti sami. Radno aktivno stanovništvo u najvećem postotku odlazi iz Hrvatske, a oni koji bi htjeli raditi i pritom aktivno traže posao, ne mogu ga pronaći, onda naravno najčešće razmišljaju o emigraciji u inozemstvo. Ono što me posebno ljuti jest činjenica kako je najveći broj iseljenih iz Slavonije, koja je već godinama na glasu kao ‘regija koja polako, ali sigurno odumire’. Obzirom kako znam da je Slavonija u povijesti dva – tri puta doslovce prehranila Hrvate, zbog te činjenice sam doista očajan. Puno više dugujemo našim Šokcima i Slavoncima nego ima dajemo. Razloga je mali milijun, korupcija, niske plaće, nepovjerenje u razvoj države, nemoral političkih elita, pravna nesigurnost, nefunkcioniranje institucija, opći osjećaj beznađa i pesimizam, uvjerenje da će za djecu biti bolje negdje drugdje, loši radni uvjeti i neisplaćivanje plaća, nezaposlenost i tako dalje. Ali, tješi me spoznaja da je Slavoncima zemlja u krvi, ne prodaju oni baš tako lako svoja imanja, vratit će se kad bude barem malo bolje, siguran sam.

    Dakle, moramo se zapitati kakvu smo to državu stvorili, zbog čega su ginuli ljudi. Imalo li mi uopće državu, jer ja državu shvaćam puno više i puno šire od određenog teritorija koji je omeđen nekom granicom, koji ima himnu i barjak. Možda imamo takvu državu, ali imalo li Domovinu? Stoga sam u prethodnom odgovoru i naglasio kako pravašku političku platformu i vidim kao političku snagu koja je sposobna ovaj trend dokinuti i stvari pokrenuti u obrnutom smjeru.

    Čini se da je o problemima Hrvatske i hrvatskog društva i njihovim uzrocima već sve rečeno i napisano, no do nikakvih ključnih promjena ne dolazi. Je li razlog tome činjenica da je oko 60 posto ljudi u Hrvatskoj na ovaj ili onaj način vezano uz proračun?

    Mislim da je to samo jedan od razloga, ali nije čak niti presudan. Smatram kako je problem u činjenici da, kao političko društvo, nismo preboljeli određene ‘dječje bolesti’. Jednostavno govoreći, toliko smo razvodnjeni, podijeljeni, toliko smo pogubljeni u političkom smislu da tek danas shvaćamo i, uvjeren sam, plaćamo račune promašenih politika devedesetih godina, za što ogromnu, presudnu, odgovornost snose pokojni predsjednik Tuđman i HDZ. Pomirba je, duboko sam uvjeren, najoriginalniji recept UDBA-e koji je izbačen iz tih njihovih laboratorija zla. Onda, kao direktna posljedica te podvale, dolazi užasna pljačka narodne imovine koja se zove pretvorba, zatim i privatizacija. Pogledajte što povezuje devedeset posto tih takozvanih tajkuna. Zlatna nit koja ih povezuje zove se – Jugoslavija! Bilo da je riječ o bivšim suradnicima tajnih službi ili represivnog aparata, bio da je riječ o bivšim socijalističkim političarima, direktorima ili njihovim sinovima ili kćerima. Smatram kako je vrijeme za svojevrsnu reviziju ‘lika i djela Franje Tuđmana’ kao i njegove političke ostavštine, šuvarovski kazano ‘bobu reći bob, a popu pop’.

    Zatim, moramo otvoreno razgovarati o osnovnim vrijednostima hrvatskog društva. Zar nije i više nego bjelodano da su vrijednosti koje danas baštinimo naslijeđene vrijednosti iz bivšeg jugoslavenskog sustava, poput lopovluka, sektaštva, klijentelizma, politike ‘snađi se druže’. Otvoreno ću to kazati, bez obzira na posljedice, na moralnoj smo razini bivše jugoslavenske komunističke državne zajednice, možda čak i niže. Što nam je s političkim elitama? Zar nam političke elite nisu bivši šoferi, bivši UDBA-ši, komunisti najgorih karakteristika, bivši kriminalci, milicajci, boksači, čak i poneki UDBA-in killer. I onda, kao takvi, kako mislimo proći katarzu, zatim krenuti naprijed? Kako do katarze kada je u hrvatskom društvu, na primjer, općeprihvatljiva činjenica kako je biti bivši pripadnik SKJ, KOS-a ili suradnik UDBA-e posve normalno.

    A pogledajte situaciju u drugim državama bivšeg soc-bloka. Češka na primjer, koju je 91. preuzeo najveći humanist na svijetu i nobelovac Vaclav Havel. Prvi, doslovce prvi politički potez bio mu je – lustracija. U Poljskoj također, u Mađarskoj slično, Rumunji su to riješili radikalno i nedemokratski. I zašto se onda čudimo zbog čega su te ekonomije danas najrazvijenije ekonomije Europe. Varaju se svi oni koji misle kako je lustracija političko pitanje, ona je prije svega gospodarsko pitanje. Da je predsjednik Tuđman proveo lustraciju 91. godine danas bi i gospodarska i politička slika Hrvatske bila znatno drugačija. Naravno da mi je jasno kako nije mogao lustrirati devedeset posto svojih najbližih suradnika. Zaključno, vrijeme je da se vratimo izvornim hrvatskim vrijednostima koje baštini pravaški nauk dr. Starčevića, inače ćemo vrlo brzo postati jeftina europska destinacija za odmor, polivalentna, amorfna masa nečega što se nekada zvalo ‘antemuralis cristianitatis’. Dakle, treba nam vizija, san, moramo mijenjati način života, navike, vrijednosti.

    HSP se nedavno ponovno založio za lustraciju. Koliko je to u Hrvatskoj izvediva opcija?

    Biti će izvediva točno onoliko koliko se sami za to izborimo. Mi u HSP-u, usuđujem se kazati, jedini na tome ustrajno inzistiramo jer smo svjesni pogubnosti naslijeđenog bivšeg komunističkog mentaliteta i navika. Također je jasno da je u kontekstu omjera današnjih političkih snaga lustracija neizvediva, to je kao da lopova pitate je li ukrao, i želi li dragovoljno snositi posljedice. Dakle, lustracija, kao i revizija dijela privatizacije, mora biti provediva, inače kakvu to političku poruku kao društvo šaljemo, da možete krasti i ubijati i ništa vam se neće dogoditi. Znači, nema predaje, moramo biti legalisti, kao što vam je poznato Europski parlament je donio zajednički prijedlog ‘Rezolicije o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe 2019/2819/RSP/’, kojom je vrlo jasno i nedvosmisleno definirano dva najveća zla dvadesetoga stoljeća, komunizam i nacizam, stavio ih u istu ravan te naložio članicama provođenje zaključaka iste.

    Kako je moguće da se praktički o svim drugim deklaracijama u Hrvatskoj bruji na sva zvona, od Istanbulske do Marakeškog sporazuma, a o ovoj niti jedne jedine riječi. Dva najveća medijska servisa, HTV i HINA, niti slova o ovome. Mi, kao HSP, smo Vladi i Saboru, zatim ministru pravosuđa i saborskom odboru za pravosuđe, podnijeli zahtjev, temeljen baš na ovoj Rezoluciji, da se žurno pokrene procedura donošenja ‘Zakona o zabrani i isticanju simbola totalitarnih sustava’ kao početna točka suočavanja sa užasnim komunističkim nasljeđem. Odgovor još uvijek čekamo, čekat ćemo još neko vrijeme, u slučaju ogluhe planiramo cijeli niz političkih akcija kako bi prijedlog došao na dnevni red politike.

    Kako gledate na (geo)političku situaciju u BiH?

    To pitanje, zbog svoje iznimne važnosti za Republiku Hrvatsku, zahtjeva posebnu opservaciju. ‘Ako ste zabrinut zbog regije, prvo pitanje nije Makedonija niti Albanija. To je Bosna i Hercegovina. Tempirana bomba, koja otkucava pokraj Hrvatske. Država je to koja se suočava s problemom džihadista koji se vraćaju’, izjavio je to 21. listopada u svom uredu u Elizejskoj palači francuski predsjednik Emanuel Macron, u razgovoru s novinarima The Economista. Naravno kako je ‘ćaršija’ žurno pokrenula kontra ofenzivu, kabinet predsjedavajućeg na razgovor je pozvao francuskog veleposlanika Roussona ne bi li pojasnio o čemu se radi.

    Dakle, službeno se i neslužbeno Sarajevo čudom čudi nečemu o čemu i ptice pjevaju, u isto vrijeme Hrvati koji žive u vrletima vilajeta, barem oni koji su u stanju pogledati dalje od vlastitoga nosa, odavno su shvatili kako je dogorjelo, kako je situacija značajno lošija od Macronove posve načelne opservacije. Bosna nije tempirana bomba od prekjučer niti je Bosnu ‘takvom kakva jest’ učinio rat, ona je takva od začeća, u njenom nukleusu, sadržajno i suštinski, utkano je i zrnce njene propasti. Povratak ‘džihadista’ nakon sloma kalifata, kao i druge krajnje složene međunarodne situacije, možda su tek dodatno usložile i zakomplicirale stanje stvari, no jasno je kako službena politika niti milimetra nije pomaknula od proklamirane predratne politike, dakle projekta stvaranja (pro)islamske države na tlu Europe.

    Gledajući s pozicije hrvatskih nacionalnih i državnih interesa, pravo je pitanje što će se dogoditi s Hrvatima koji žive na tlu BiH, kakva je, dakle, njihova daljnja sudbina?

    Narodi koji nisu u stanju učiti iz vlastitih pogrešaka osuđeni su na njihovo ponavljanje. U tom bi se kontekstu moglo analitički osvrnuti na dosadašnje, manje ili više, neuspješne politike službenoga Zagreba prema ‘drugoj hrvatskoj Domovini’, bez obzira na stranački predznak vladajućih.

    Recep Tayyip Erdoğan kao skrbnik BiH

    Sredinom listopada 2017. godine, sudjelujući u obilježavanju četrnaeste obljetnice smrti svoga oca, Bakir Izetbegović je javno i bez ikakvih ograda izjavio kako je ‘Babo’ prije smrti aktualnom predsjedniku Turske, Recepu Tayyipu Erdoğanu, povjerio ulogu svojevrsnoga skrbnika nad Bosnom. Erdoğan je, podsjetimo, bio posljednja osoba s kojom je pokojni Izetbegović razgovarao.

    ‘Moj je otac u njemu prepoznao budućeg jakog lidera i ostavio mu ‘u amanet’ brigu za BiH. Ja mislim da Erdoğan itekako dobro nosi taj ‘amanet’. Niti Bakira, a niti Aliju, prilikom ‘predaje Bosne u amanet’ nimalo nije smetala činjenica kako u Bosni žive još dva, i to kršćanska, naroda u čije ime Babo nikada nije imao mandat govoriti.

    Čak dapače, obzirom kako se radi o tvorcu ‘islamske deklaracije’, Hrvati su ga, i posebno Srbi, prihvaćali sa snažnom dozom rezerve. Mlađi Izetbegović je praktički u permanentnom kontaktu s Erdoğanom, jedan drugoga redovito oslovljavaju s ‘brate’, Turska se država posredstvom svoga veleposlanstva svake godine izravno uključi u obilježavanje godišnjice smrti Alije Izetbegovića. Prije nekoliko godina turska je nacionalna televizija bosanskoj publici čak poklonila dokumentarac ‘Alija, posljednji bedem islama’, u filmu se veliča lik i djelo pokojnog bošnjačkoga lidera, no čak je i njegovu sinu, koji je nazočio projekciji, zasmetao naslov koji je ocijenio ‘ipak malo pretencioznim i jednodimenzionalnim’.

    Kontinuitet SDA politike

    Bosna i Hercegovina je miljama daleko od unutarnjeg dogovora, njen opstanak jednako je upitan danas kao i ‘91. godine. Bez međunarodnog tutorstva ne može (pre)živjeti niti nekoliko mjeseci, no i tome će jednom doći kraj, prije svega zbog različitog, krajnje podcjenjivačkog i neravnopravnog odnosa međunarodne zajednice i visokog predstavnika prema hrvatskom narodu u odnosu na Bošnjake.

    Uz to, treba napomenuti kako Hrvate treći put ‘predstavlja’ oktroirani Željko Komšić, čijim izborom su Bošnjaci, valjda prema vlastitom shvaćanju, dobili autorska prava nad Hrvatima. Kad se sve zbroji jasno je kako Bosna teško krvari, trajati će točno onoliko koliko bude u interesu i na tome bude inzistirala međunarodna zajednica.

    Možda nam je sve trebalo biti jasnije 91. godine. To je bila, odnosno trebala je biti, prekretnica u hrvatsko-bošnjačkim odnosima, na žalost nije to tako shvaćeno s hrvatske strane. Naime, tada je, početkom listopada ’91. došlo do brutalnoga napada JNA na Ravno, malo hrvatsko mjesto na jugu Hercegovine, kao djela akcije napada JNA i četnika na Dubrovnik, Slano i Ston. I dok su Hrvate Ravnog granatama iz haubica zasipali pripadnici zloglasnog titogradskog korpusa, Alija Izetbegović je mrtav hladan izjavio kako ‘ovo nije naš rat! Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat’. Sve nakon toga je kontinuirani nastavak politike službenoga Sarajeva prema Hrvatima BiH, barem je danas jasno kakva je politika u pitanju.

    Naš problem je u tome što nismo razumjeli, ne govorim o sebi, meni je to bilo jasno već prije 25 godina, dakle što nismo shvatili na vrijeme da su Muslimani, danas Bošnjaci, tijekom pedesetogodišnje komunističke vladavine otkrili ‘novu političku platformu’ te stubokom promijenili svoje nacionalne prioritete. Dio Bošnjaka, naravno, i dalje ‘diše prohrvatski’ ali oni praktički ne predstavljaju apsolutno ništa značajno u sarajevskom političkom kolopletu. Dio hrvatskog političkog vodstva kao da je prespavao zadnjih pedeset godina prošlog stoljeća, nisu razumjeli što znači preuzimanje praktički svih poluga moći od strane proislamskog ‘klana Izetbegović’. Da je kojim slučajem na čelno mjesto zasjedo bilo tko drugi, vjerojatno bi budućnost krenula drugim smjerom a odnosi Hrvata i Bošnjaka također. Recimo, Fikret Adbić Babo, političar koji je na prvim predsjedničkim izborima dobio značajno više glasova od Alije Izetbegovića, no nakon toga je svojevoljno abdicirao i pod nerazjašnjenim okolnostima čelno mjesto prepustio Izetbegoviću.

    Danas je u Sarajevu pojam ‘ustaša’ postao sinonimom za biti Hrvat, s time što je pojam ‘ustaša’ transferiran u nešto krajnje degutantno, neprihvatljivo i nepoželjno, unatoč činjenici da su im očevi ili djedovi činili preko četrdeset posto pripadnika domobranstva ili ustaške vojnice na teritoriju današnje BiH. U naseljima gdje su Hrvati bili manjina devedesetih je započela i do danas ne prestaje majorizacija i represija, vrši se klasičan etnocid, kulturocid i eksplicitno etničko čišćenje. Uzalud se Hrvatima pozivati na ‘konstitutivnost’ kada Bošnjaci konstitutivnost tumače na svoj način, oni Hrvate uopće ne žele u Federaciji BiH. Osim možda u zapadnoj Hercegovini koja im nije interesantna jer znaju kako tamo nemaju što tražiti. Bosna je toliko konfuzna, nepredvidljiva, toliko neriješena, izobličena i kontradiktorna da to jednostavno ne možete vjerovati, to je čisti srednji vijek, čisti politički nadrealizam. Recimo, politiku nekadašnje ‘dodrinaške desnice’, osim dijela bosanskih franjevaca, nastavljaju Stipe Mesić, Ivo Josipović, Stjepan Kljujić i otkroirani Željko Komšić, koji, pazite sad dobro, u svome uredu, pored Titove, na vidnom mjestu drži sliku generala HOS-a Blaža Kraljevića, mučki likvidiranog od strane lopova, divljaka i kriminalaca iz takozvane ‘Kažnjeničke bojne’ HVO-a. Taj strašni zločin nikada nije procesuiran iako je poznat identitet i nalogodavaca i izvršitelja. Dakle, Blaža Kraljevića koji je naša pravaška svetinja, recimo to tako. U toj mučkoj likvidaciji poginuo mi je rođak koji se zove kao i ja, Ivan Granić, a likvidiran mi je i možda najbolji prijatelj Mario Medić, jedan od najboljih i najpoštenijih ljudi koje sam sreo u životu. Kakav je Hrvat bio ne treba govoriti.

    Zaključno, Hrvati Bosne i Hercegovine su zahvaljujući simultanom zaplotnjaštvu službenoga Sarajeva, zatim nesposobnosti, nesnalaženju, sektaštvu političkih analfabeta i kriminalaca u HDZ-a BiH, kao i promašajima Banskih Dvora, posve majorizirani, posljednji su narod u Europi koji nije slobodan. U politici nema prijateljstva, tu caruju interesi, tako je još od vremena staroga Rima. ‘Dvokorak’ bošnjačke državne politike, koja nudi ruku i vojni savez Hrvatima istovremeno pregovarajući i dogovarajući se sa Srbima, paradigma je današnje BiH. To na žalost, osim časnih i mudrih iznimaka, nitko od strane službenog i neslužbenog Zagreba nije shvaćao. Paradoksalno, upravo su silne političke promašaje Zagreba najskuplje platili njihovi najveći podupiratelji u BiH. Bosna i Hercegovina ima jedan nevjerojatan peh, o njoj su uvijek govorili i odlučivali upravo oni koji su o njoj najmanje znali.

    Izvor: Davor Dijanović/HKV.hr

  • HSP neće podržati niti jednog kandidata u prvom krugu predsjedničkih izbora


    Na sjednici Glavnog stana održanoj u subotu 23.11.2019. donesene su neke važne odluke.
    Tako je, na prijedlog Predsjednika HSP Karla Starčevića, velikom većinom glasova u Predsjedništvo HSP kooptiran doc. dr. Ivica Granić.
    Za javnost je sigurno najinteresantnija odluka o načinu sudjelovanja HSP na predsjedničkim izborima, a koju je Glavni stan HSP izglasovao sa 17 glasova za, te po jednim glasom protiv i jednim suzdržanim.
    Odluka glasi:
    „HSP u prvom krugu predsjedničkih izbora neće podržati niti jednog kandidata, budući da niti jedan predstavljeni program nijednog kandidata nije podudaran niti s Programskim smjernicama HSP iz veljače 2018, niti s Programskom deklaracijom o hrvatskom zajedništvu koju smo objavili u kolovozu 2019.
    HSP poziva sve svoje članove i simpatizere da izađu na predsjedničke izbore i podrže kandidata za kojeg smatraju da će najbolje predstavljati hrvatsku državu i najbolje zastupati i štititi hrvatski narod.“

    Predsjednik HSP Karlo Starčević je potom objavio odluku o sazivanju Izvanrednog izbornog sabora HSP za 29.2.2020, a Glavni stan HSP je donio nekoliko odluka vezanih uz pripremu za provođenje Sabora.

    Potom je, a nakon predstavljanja prijedloga, donesena jednoglasna odluka o osnivanju Političke akademije HSP „Eugen Kvaternik“, za čijeg je voditelja jednoglasno izabran doc. dr. Ivica Granić. Na sljedećoj sjednici Glavnog stana voditelj će predstaviti detaljan Program rada akademije.

    Ured za odnose s javnošću HSP

  • HSP traži uklanjanje svih simbola totalitarnog komunističkog režima.


    Hrvatska stranka prava (HSP) u utorak je pozvala predstavnike vlasti da žurno donesu Zakon o zabrani i isticanju simbola totalitarnih režima – i nacističkih i komunističkih – u hrvatskom javnom prostoru, a u svjetlu rezolucije Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe.

    Ocijenivši kako vladajući prešućuju donošenje rezolucije, kao i državni mediji, iz HSP-a su najavili kako će svim relevantnim državnim institucijama dostaviti pismeni prijedlog u kojem traže zabranu isticanja totalitarnih simbola. U suprotnom, najavili su, obratit će se EP-u, tijelu koje je i donijelo rezoluciju.

    Europski parlament je 19. rujna usvojio rezoluciju osudivši i izjednačivši nacističke i komunističke zločine, kao i zločine ostalih režima. Rezolucija je u Hrvatskoj dočekana s oprečnim reakcijama, podržavanjem ili osporavanjem zbog, kako se navodi, izjednačavanja nacizma i komunizma.

    Konferenciju je otvorio Ivica Granić te je napomenuo kako je Europski parlament 18. rujna 2019. donio rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe.

    Naglasio je i kako dokument nije ishitren, kako je europski parlament na njemu radio tri godine (povjesničari i političari).

    Za razliku od istanbulske rezolucije i marakeškog sporazuma, koji su bili dominantna tema u javnom prostoru, ova rezolucija je prošla nezapaženo.

    “Ovom rezolucijom europski parlament traži da se one zemlje koje to još nisu odrede prema svim totalitarizmima, bez obzira radilo se o komunizmu, nacizmu ili fašizmu. Nurnberški proces definirao je nacizam i fašizam kao zločinačke ideologije te ih i pravosudnog kaznio. Problem je što komunizam nije imao svoj nurnberški proces i zločini tog totalitarnog sustava su ostali nekažnjeni, on se doživljava kao manje zlo. Republika Hrvatska, kao odgovorna članica Europske unije, mora odmah započeti proces dekomunizacije društva, a prvi potez u tom smjeru mora biti donošenja Zakona o zabrani i isticanju simbola totalitarnih režima u javnom prostoru. Tijekom egzistiranje jugoslovenske državne zajednice vršila su se masovna ubojstva deportacije likvidacije političkih protivnika, što je dovelo do nezapamćenih gubitaka života i slobode u do tada neviđenim razmjerima na ovim prostorima”, rekao je Granić.

    Starčević: ‘Poluge moći u Republici Hrvatskoj drže sinovi komunističke buržoazije’

    Na konferenciji se obratio i predsjednik HSP-a Karlo Starčević. Zapitao se kako je moguće da Republika Hrvatska još uvijek nema snage započeti taj proces.

    “Mislim da je odgovor jasan, nažalost i sad poluge moći u Republici Hrvatskoj drže sinovi komunističke buržoazije, koji su ujedno i popljačkali zemlju. Lustraciju treba hitno provesti, makar i na bolesnoj razini, jer se ova pljačka narodnog bogatstva mora zaustaviti. Lustraciju ne smatram samo političkim pitanjem nego i gospodarskim. Nažalost ova vladajuća garnitura kao i sve do sada su nas toliko zadužile da će i naši unuci otplaćivati te kredite”, rekao je Starčević.

    Starčević je napomenuo i da su neke europske zemlje zabranile isticanje nacističkih i komunističkih simbola pa je pozvao i hrvatske vlasti da učine isto jer su “među ostalim, nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću”.

    Starčević smatra da simboli kojima se veliča “totalitarni jugoslavenski komunistički režim prikriveno i propagiraju taj zločinački sustav”.

    Za kraj, čelnici HSP-a na kraju su zaključili da će, u slučaju nečinjenja i nepostupanja po naputcima rezolucije, biti prisiljeni obratiti se Vijeću Europe i ostalim mjerodavnim europskim institucijama.


    U nastavku donosimo tekst zahtjeva  kojeg će HSP dostaviti svim relevantnim adresama u Hrvatskoj.


    U Zagrebu, 19. studenoga 2019. godine

    • Vlada Republike Hrvatske n/p mr.sc. Andrej Plenković Predsjednik vlade RH

      Sabor Republike Hrvatske n/p Gordan Jandroković Predsjednik Sabora RH

      Ministarstvo pravosuđa n/p Dražen Bošnjaković Ministar pravosuđa

      Hrvatski Sabor – Odbor za pravosuđe n/p Orsat Miljenić Predsjednik odora

      Zastupnici u Saboru Republike Hrvatske  -svima-

     

    PREDMET: Zakon o zabrani i isticanju simbola totalitarnih režima u javnom prostoru, -traži se;

    Poštovani Predsjedniče Vlade Republike Hrvatske, poštovani Predsjedniče Sabora Republike Hrvatske, poštovani Ministre pravosuđa Republike Hrvatske, poštovani predsjedniče Odbora za pravosuđe, poštovani zastupnici u Saboru Republike Hrvatske, kao što vam je poznato, na prijedlog kluba zastupnika PPE-a, kluba zastupnika S&D-a, kluba Renew kao i kluba zastupnika ECR-a, Europski parlament donio je dana 18.09.2019. godine zajednički prijedlog Rezolicije o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe 2019/2819/RSP/ (Resolution on the importance of European remembrance for the future of Europe).

    Uzimajući u obzir univerzalna načela ljudskih prava i temeljna načela Europske unije, kao zajednice utemeljene na zajedničkim vrijednostima, te također uzimajući u obzir izjavu koju su 22. kolovoza 2019. uoči Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima dali prvi podpredsjednik Timmermans i povjerenica Jourová, kao i Opću deklaraciju Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima usvojenu 10. prosinca 1948. godine, te na koncu posebno uzimajući u obzir poziv svim državama članicama EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički i nacistički režimi, Hrvatska stranka prava (HSP) traži žurno donošenje

    Zakona o zabrani i isticanju simbola totalitarnih režima u javnom prostoru

    Napominjemo kako je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola.

    Obrazloženje zahtjeva:

    U javnom prostoru Republike Hrvatske, parkovima, institucijama, trgovima, ulicama itd. i dalje egzistira nazivlje, simboli i spomenici kojima se veliča totalitarni jugoslavenski komunistički režim, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i poraća, te prikrivenom propagiranju tog zločinačkog političkog sustava.

    Sjećanje na žrtve totalitarnih režima, priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom naslijeđu zločina koje su počinile komunističke, nacističke i druge diktature, od ključne su važnosti za jedinstvo Europe i njezinog naroda, kao i za izgradnju otpornosti Europe na današnje vanjske prijetnje ili direktne ugroze.

    Nakon poraza nacističkog režima i završetka Drugog svjetskog rata neke su europske zemlje mogle provesti obnovu i započeti proces suočavanja i pomirenja, dok su druge europske zemlje, poput nedemokratske i totalitarne tzv. SFR Jugoslavije, uključujući i njezinu socijalističku hrvatsku sastavnicu, ostale pod komunističkom diktaturom još pola stoljeća, te su im sloboda, suverenitet, dostojanstvo, ljudska prava i društveno – gospodarski razvoj i dalje bili uskraćeni.

    Zločini nacističkog režima ocijenjeni su i kažnjeni u okviru Nürnberškog procesa, no još uvijek postoji žurna potreba za većom osviještenošću, moralnim preispitivanjem i pravnim istragama u pogledu zločina drugih diktatura, prije svega komunističke.

    Prema članku 2. EU-a Unija se temelji na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina. Te bi vrijednosti trebale biti zajedničke svim državama članicama.

    Jugoslavenski totalitarni komunistički režim, na čijem se čelu sve do svoje smrti bio komunistički diktator, Josip Broz zvani Tito, provodio je masovna ubojstva, deportacije, likvidacije političkih neistomišljenika, doveo je do nezapamćenih gubitaka života i slobode u dotad neviđenim razmjerima na ovim prostorima.

    Republika Hrvatska, kao odgovorna članica EU, morala je najoštrije osuditi te zločine, no to se iz raznih razloga ipak nije dogodilo, osim možda ponegdje, i to na posve deklarativnoj razini.

    Europska komisija, izražavajući svoje duboko poštovanje za svaku žrtvu totalitarnih režima, pozvala je europske institucije i aktere da učine sve što je u njihovoj moći kako bi održali sjećanje na stravične totalitarne zločine protiv čovječnosti i sustavna teška kršenja ljudskih prava. Također, Europska komisija je pozvala države članice da pred sudove iznesu takve slučajeve, kako se zločini više nikada ne bi ponovili.

    Hrvatska stranka prava, bez iznimke i odgode, traži provođenje upravo takve politike, jer bez sjećanja i sankcioniranja zločina ne može biti pomirenja, bez obzira o kojem se obliku totalitarne vlasti radilo, komunističkom ili nekom drugom, dakle bez obzira na njegov ideološki predznak.
    Nakon što Republika Hrvatska donese Zakon o zabrani i isticanju simbola totalitarnih režima u javnom prostoru, također tražimo, sukladno naputku Europske komisije, da se u Republici Hrvatskoj 23. kolovoza obilježava kao Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, kako bi se i na taj način razvijala svijest mlađih generacija o tim temama.

    Republika Hrvatska se mora zalagati za zajedničku kulturu sjećanja, koja će odbacivati zločine komunističkih, fašističkih, staljinističkih i drugih totalitarnih i autoritarnih režima iz prošlosti i služiti kao sredstvo za izgradnju otpornosti na današnje prijetnje demokratizaciji društva, naročito među mlađim naraštajima.

    U svjetlu pristupanja EU-u i NATO-u, Republika Hrvatska se vratila u europsku obitelj slobodnih demokratskih zemalja, te se na taj način mora i ponašati.
    Sukladno tome, Hrvatska stranka prava također traži najoštriju sankcioniranje ekstremnih filo jugoslavenskih, javnih ili tajnih, političkih snaga u javnome prostoru, koje sve više posežu za iskrivljivanjem povijesnih činjenica te koriste simboliku i retoriku u kojoj se čuju odjeci nekih aspekata totalitarne komunističke propagande.

    Dakle, tražimo da se Republika Hrvatska, kao odgovorna članice EU, pridržava odredbi Okvirne odluke Vijeća, da se suprotstavi prikrivenim filo jugoslavenskim organizacijama ili pojedincima koji iskrivljuju povijesne činjenice, šire govor mržnje i nasilja u javnim prostoru i na internetu.

    Tragična prošlost našega naroda trebala bi služiti kao moralna i politička inspiracija za suočavanje s izazovima današnjice, uključujući borbu za pravednije sutra, stvarajući tako otvoreno i tolerantno društvo i zajednicu koja prihvaća etničke, vjerske i druge demokratske vrijednosti, primjenjujući ih na sve. Zbog toga, kao i svega gore navedenoga, tražimo žurno donošenje Zakona o zabrani i isticanju simbola totalitarnih režima u javnom prostoru.

    U suprotnome, dakle u slučaju nečinjena i ignoriranja Rezolucije o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe 2019/2819/RSP/, (Resolution on the importance of European remembrance for the future of Europe), biti ćemo primorani obratiti se Europskom parlamentu, kao krovnom tijelu Europske unije i tijelu koje je donijelo predmetnu Rezoluciju.

    PREDSJEDNIK
    Karlo Starčević

    Izvor: Direktno / HSP
    Glas IstrePriznajemt portalnacionalnoKamenjarero teleivanec,

  • Preko Trnja do zvijezda! HSP osnovao još jednu podružnicu u Zagrebu!


    Danas je u Zagrebu osnovana Podružnica Hrvatske stranke prava za Gradsku četvrt Trnje. HSP je  krenuo s osnivanjem  mreže podružnica u Gradu Zagrebu i  uskoro će osnovati još nekoliko  jer  postoji veliki interes za povratak starih pravaša i učlanjenje novih mladih  pravaša u Hrvatsku stranku prava.

    Na Zboru je naglašena posebnost  Trnja kao centralnog zagrebačkog naselja i jedne od najvećih  zagrebačkih četvrti, a  sa kojeg  HSP kreće u širenje mreže podružnica, ili kako je netko spomenuo na osnivačkom Zboru Podružnice, “preko trnja do zvijezda”.

    Za predsjednika Podružnice Trnje izabran je Filip Jakiša. Dopredsjednici  su Tomislav Pohmajević i Fran Matijević. Za rizničara je  izabran Kristina Ćorić, dok će poslove tajnika voditi Jerolim Šipić. Biran je i Nadzorni odbor  Podružnice koji će  dužnost obnašati u sastavu Boženka Jakiša, predsjednica i Frano Ćorić i Mario Ćorić, članovi.

    Na Zboru su  definirani prioriteti u narednom razdoblju  od kojih su svakako nagomilani nagomilani komunalni problemi kojih u ovoj Gradskoj četvrti ne nedostaje,  O konkretnim idejama  za rješavanje  komunalnim i infrastrukturno neophodnim radovima Podružnica  Trnje uskoro će se oglasiti.

    Naglašena je neophodnost osnivanja organizacije HSP-a za Grad Zagreb,  a među mladima  koji su danas nazočili  Zboru osjetio se optimizam jer i oni osjećaju nove vjetrove u HSP-u, a mnogi su istaknuli kao se dosta novih ljudi  interesira za članstvo u HSP-eu, mladih ljudi, koji se opet okreću HSP-u jer u nama vide nadu za boljitak Hrvatske.

    Predsjednik Podružnice Trnje Filip Jakiša je u svom  nastupnom  govoru naglasio kako silno želi vidjeti i nove  podružnice HSP-a u zagrebačkim četvrtima radi  zajedničke suradnje i nastupa prema  svojim sugrađanima, zajedničkom rješavanju nagomilanih problema u Zagrebu i jačanju i rastu HSP koji se u Zagrebu ponovno diže na zdravim nogama.

    U ime predsjednika i predsjedništva  nazočnima se obratio doc. dr. sc. Ivica Granić

    Ured za odnose s javnošću HSP

  • Doc. dr. sc. Ivica Granić Povjerenik HSP-a za Dubrovačko neretvansku županiju.


    Odlukom predsjednika HSP-a Karla Starčevića, doc. dr. sc. Ivica Granić imenovan je povjerenikom Hrvatske stranke prava za Dubrovačko neretvansku županiju.

    Sukladno Statutu HSP-a doc. dr. sc. Ivica Granić dužan je u roku od 6 mjeseci stvoriti uvjete za ustroj Županijskog vijeća HSP-a Dubrovačko neretvanske županije.

    Gospodinu Graniću želimo puno uspjeha u daljnjem radu.

    Ured za odnose s javnošću HSP-a