• CIRKUS U SABORU PROIZVOD JE IZBORNOG SUSTAVA!


    U Hrvatskoj se doista odigrava cirkus u Saboru. Doslovce se nitko ne ponaša normalno, ni tzv. „vladajuća većina“, ali niti oporba. Sabornica je uglavnom zjapi prazna, a kvalitetnih rasprava nema. Rasprave su „podbadanje“ i „ujedanja“ što bi narod rekao.

    Saborska straža je sve više „zauzeta“ i doima kao ZATVORSKA straža koja svako malo nekog iznosi, a kako je krenulo uskoro će i “batinati”. Svatko normalan se mora zapitati, pa zbog čega se tih doslovce tek deetak nazočnih zastupnika u Saboru tako silno mrze! Iskreno nije puno bolje ni kad je Sabor pun, atmosfera je jednako užasna. Drugim riječina i na malo i na veliko vječna je neka „genetska“ mržnja unutar Sabora.

    Istina, kad su na nekom domjenku svi su saborski zastupnici nasmijani! Svi se o blagadanima vole, baš kako bi Boris Dvornik rekao u pjesmi o „našem malom mistu“, pa „svaki svaku, svaka svakog skroz i na skroz…“. Što je onda problem u Saboru, što je to u saborskim zastupnicima „jesu li prokleti, pa se tako brzo sve zaboravi“ kako bi to rekao Thompson!Jedan zaglavak svi Hrvati donose, nešto duboko ne valja, ali nitko ne zna odgovor.

    Što je to u Hrvatskom Saboru tako pogrešno?
    Pogrešan je izborni sustav po kojem saborski zastupnici ulaze u Hrvatski Sabor.

    Imamo 10 izbornih jedinica i 14 zastupnika na svakoj listi.  Kriterij za biti na izbornoj listi  je „kvalitetno poltronstvo“!Imena tih poltrona javnost nikad ni ne dozna prije izbora! Oni su jednostavno „duhovi“, pa uđu u Sabor nekada i  bez jednog jedinog glasa! Nitko njima nije dao povjerenje niti jednim glasom. Što god je netko bolji poltron on je više pozicioniran na izbornoj listi. Što god je manje dobar poltron on je niže rangiran na izbornoj listi i naravno sa manje šanse za ulazak u Sabor.

    Dakle, 140 saborskih zastupnika ulazi u Sabro VOLJOM i ZASLUGOM jedino i samo predsjednika stranke! Sa druge strane, izborni zakon nalaže da zastupnički mandat pripada isključivo i samo zastupniku, makar nije uopće zaslužan za ulazak u Sabor što JESTE ČINJENICA. Svaki zastupnik, znači doslovce dobije u posjed zastupnički mandat kao da je doista osvojio zastupničko mjesto. Saborski zastupnik od tog trenutka je „samostalan“, jer ukoliko se odluči prijeći u drugu stranku neće imati nikakvih problema, naprotiv! Nije saborski zastupnik ni na koji način „obvezan“ pružiti bilo kakvo objašnjenje svojoj izbornoj bazi o „prebjegu“, jer baza za njega niti ne postoji, niti on za nju!

    Sve političke stranke su naravno duboko zainteresirane za „prebjege“ iz matične stranke i primitak u njezino članstvo. Posebice kada vladajuća većina ima „tanku“ većinu, pa oporbena stranka može lako preuzeti „tanku“ većinu u vlastitu korist! Zato smo imali situaciju da osoba koja dobije  razmjerno zanemariv  broj glasova bude i predsjednik Sabora.
    Niti sam nositelji izbornih lista nemaju puno veze i kontakta sa svojom izbornom bazom. Baza je preširoka, skrpana najčešće od dvije i pol, ili tri i pol županije. Ako se pak radi o Zagrebu onda i više! Sve skupa što bi narod rekao „sa brda i dola“! KAndidat za zastupnika ne mora po izbornom zakonu obitavati niti u jednoj od županija koje su u okviru izborne jedinice na kojoj je postavljen.

    Dakle volja birača odlučuje samo koju poltronsku stranku žele imati na vlasti! Tko će u ime te stranke sjediti u Saboru, birači nemaju pojma! Izborni prag je 5% za sve političke stranke po izbornoj jedinici. Međutim, kada se jednom uđe Sabor sa barem desetak zastupnika tada se ne izlazi tako lako, jer se dobija novac iz proračuna za svako zastupničko mjesto koje se ima. Dakle, kada se dograbi desetak zastupničkih mjesta, tada samo bedaci mogu izletjeti iz Saborske fotelje. Događalo se i događa se to i u novijoj političkoj povijesti Hrvatske. Brojne nekad „ugledne“ političke stranke danas imaju tek par zastupnika u Saboru. Slična, ako ne i gora sudbina očekuje i „Most“ i HNS, …!
    Upravo zato, predstavnici malih stranaka koje su u suštini ZALUTALI u Sabor, oni prave cirkusarije po Saboru kako bi eventualno ponovno ušli u Sabor! Oni su već prokockali svoju ulogu „prirepka“ neke od velikih stranaka! Novca će dobiti vrlo malo iz proračuna, a od članarine neće imati niti za mineralnu vodu. To očekuje HNS, „Most“ i ŽZ,….! Koliko novca toliko glazbe, pa je tako i s njima. Stoga im je najvjerojatnije ovo oproštajni mandat.

    Kada izabrani predsjednik stranke postane premijer, tada on po zakonu PROSJAČI potporu kod malih stranaka za formiranje Vlade i nudi im ministarske dužnosti, koje im ni na koji način ne bi trebale pripasti! Premijer opet svoje ministre bira kako mu se svidi i nema tu nikakvog ni zakona, ni logike! Svi naši ministri su prije bili doslovce anonimusi, koji se pojave poput komete i nestanu! Tko se danas sjeća Nevena Ljubičića ili Stjepana Ivaniševića!? Hoće li se itko sjetiti za par godina tko je bila Gabrijela Žalac?

    Mnogi od ministara čak ni ne budu saborski zastupnici i ni ne grade svoju političku karijeru, jer sustav to ni ne omogućava sve i kad bi htjeli! Zato nikomu od zastupnika nije stalo do osobne predodžbe u javnosti, točnije u svojoj izbornoj jedinici! Političari ne stječu povjerenje vlastitom vjerodostojnošću, već se samo služe tom krilaticom pred izbore, baš kako je to činio sam Andrej Plenković. Više od toga im ni ne treba. Zbog toga mogu u javnost slobodno „procuriti“ SRAMNE fotografije NAGIH saborskih zastupnika sa svojim puno mlađim „sponzorušama“ i uz debilske grimase na licu!

    Takvi će opet biti zastupnici u Saboru ako ih predsjednik stranke stavi na listu. Baš kako kaže onaj poznati hit „Parnog valjak“ od prije puno godina, „nitko nam ništa ne može, uhvati ritam“!

    Naravno što je onda riješenje u ovom političkom kaosu od Sabora i izbornog sustava?
    Riješenje je POTPUNI PREFERENCIJALNI IZBORNI SUSTAV. Koliko zastupnika u Saboru, toliko izbornih jedinica. Tada će svaki birač znati točno tko je njegov zastupnik i moći pratiti što taj radi u Saboru i dolazi li uopće u Saboru, ili tek „krade Bogu dane“!

    Zakonom treba obvezati predsjednika stranke kada osvoji vlast da  za ministre uzme one koji su izabrani, a ne bilo koga! Izborni zakon mora obvezati svaku političku stranku na održavanje unutarstranačkih izbora za svaku izbornu jedinicu za koju će predložiti svog kandidata. Time će stranačka baza u svakoj izbornoj jedinici snositi sama odgovornost za odabir svog kandidata na izborima. Neće to tada činiti predsjednik stranke.

    Izabrani stranački predstavnik će tada posebice paziti kako se ponaša, tuče  li svoju ženu svaki dan zbog svoje „sponzoruše“, kako bi suprugu otjerao i ostao sa „sponzorušom“! Neće si tada zastupnik u Saboru dopustiti besramno fotografiranje poput idiota i nastaviti mirno sjediti u Saboru, a predsjednik kluba zastupnika praviti se budalom kao da ništa nije bilo!

    Neće se saborski zastupnici onda opijati i činiti preko 100 prometnih nezgoda i pri brzini od 200 km/h ubijati ljude po cesti, pa bi onda izmišljali maglu na sudu. Neće niti uzimati kumove za svoje šofere, pa se poslje iščuđavati kako „cure“ povjerljive informacije. Neće niti glumiti HZZ i zapošljavati „sve svoje najmilije“ po skraćenom postupku. Neće niti LAGATI javnosti kako je 40,000 „NE važećih“ potpisa na peticiji za referendum, kako bi usrećio i sebe i premijera sjedenjem u fotelji još 4 godine!

    Predloženi sustav je jedini mogućni način izlaska iz sadašnjeg POLITIČKOG KAOSA i BEZNAĐA! Svaka, baš svaka politička stranka biti će tada zainteresirana izabrati i predložiti čestitu i stručnu osobu na izborima sa punim imenom i prezimenom te osobe.
    Ostaje samo jedno pitanje na koje ja ne znam odgovor, ali srećom znaju Plenković i Kušćević. Stoga ih pitam otvoreno: treba li nam za promjenu izbornog sustava referendum ili strojnica?

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Pogled iz Kanade: VENEZUELA U BRODOGRADILIŠTIMA!



    Ekonomska kriza u Venezueli budi pozornost svijeta. Ova država je sa ogromnim naravnim bogatstvom kakva je nafta, ali prolazi kroz pravu ekonomsku katastrofu.
    Narod bježi kako god zna i umije, a nacionalna valuta manje je vrijedna od smeća za reciklažu. Na drugom kraju svijeta, točnije u Turskoj, sličan scenarij se odigrava. Mada razmjere ekonomske krize još nisu u Turskoj dosegli razinu Venezuele, ipak se i tamo događa ekonomska drama, jer turska nacionalna valuta deprecira ništa manjom brzniom od one u Venezueli.

    Hrvatska se nalazi u ekonomskim problemima već dva desetljeća, sve je u suštini teže i teže.

    Što bi Hrvatska trebala i morala naučiti iz svega ovoga?

    Ako se pogleda stanje u Venezueli, onda se dogodilo nešto što nikako se nije smjelo dogoditi. Naime, Venezuela je ekonomski ne razvijena država. Međutim, posjeduje goleme rezrve nafte što je doista vrhunski kapital.
    Venezuela uvozi što bi se reklo sve i svašta, ali taj uvoz nije ni približan iznosu koji može ostvarivati izvozom nafte. Dakle, Venezuela bi trebala praviti suficit u bilanci plaćanja prema inozemestu, kada bi normalno izvozila naftu. Godinama je Venezuela upravo to i činila, pa je kroz suficit u bilanci plaćanja pokrivala deficit u državnom proračunu

    Međutim, prijašnji predsjednik Hugo Chavez je pokušavao uvesti komunizam u Venezueli, pe je tako nailazio na sve veću izolaciju od SAD i EU. Bijesan zbog izolacije, tjerao je inat sve više, zbližio se čak sa Kubom i još više sa Rusijom. Hugo je preminuo 2013 godine, ali su njegovi sljedbenici nastavili istim putom i doveli do novčarske i financijske propasti čitave države.

    Kada je u pitanju Turska, ona je u sličnom problemu. Geostrateški položaj Turske kao države gdje kontrolira Bosfor i Dardanele bio je čimbenik zbog kojega su SAD tako „rado“ pružale novčanu pomoć Turskoj. Naime, Turska je godinama imala ograničeni suverenitet u smislu toga što su SAD kontrolirale Tursku vojsku. Praktično je vojno zapovjedništvo Turske bilo pod zapovjedništvom SAD. U zamjenu za to, Turska je dobijala ogromnu financijsku pomoć od SAD i tako opstajala. No, ruski predsjednik Putin, uspijeva preuzeti zapovjedništvo nad truskom vojskom i zaprijetio je Erdoganu svrgavanjem sa vlasti ukoliko mu se ne pokori. Turski predsjednik Erdogan, zastrašen od Putina, pravi zaokret u vanjskoj politici i praktično prestaje biti član NATO pakta!
    Još uvijek je Turska formalno članica NATO, ali doista samo formalno. SAD je zbog toga uskratio novčanu pomoć Turskoj i ona zbog ogromnim vanjskih dugova sada srlja u istu katastrofu kao i Venezuela. Nacionalna valuta im deprecira iz dana u dan, a gospodarstvo propada brzinom svjetlosti. Narod ne odlazi iz Turske jednostavnog razloga, jer nema gdje otići! Susjedi u Europi su im Grčka i Bugarska, a Turci baš i ne stoje „dobro“ u političkom smislu ni prema jednima ni prema drugima. Sirija nije susjed za spominjanje.
    Sa druge strane, došla je vijest i Grčka je nakon 8 godina ponovno financijski „slobodna“ država! Nakon ogromne financijske i novčarske krize koja je nastupila u Grčkoj 2010 godine državne financije u Grčkoj su stabilne. Neke druge države koje je potresala slična novčarska i financijska kriza, također su odavno izišle iz krize. To su Irska, Island i Finska. Portugal i Španjolska još uvijek se bore sa krizom.
    Dakle, neminovno se nameće pitanje što je razlogom izlazak Grčke, Irske, Islanda i Finske iz financijske krize? Ako se bolje pogleda Island nije čak ni članica EU, dok ostale spomenute države jesu. Turska nije članica EU, ali je bila u vrlo, vrlo povlaštenom položaju prema EU. Venezuela naravno nije niti može biti članicom EU, ali njezina pogodnost je posjedovanja ogromnih zaliha nafte i mogla bi biti poput Norveške.
    Dakle, Grčka, Island, Irska i Finska su države koje su sprovele „bailout“ program financijskog i novčarskog ozdravljenja gospodarstva.

    Za sve one koji možda ne znaju, „bailout“ je program dokapitaliziranje gospodarstva u svrhu izlaska iz financijske i novčarske krize nacionalnog gospodarstva. Island je to učinio relativno samostalno, odnosno u suradnji s MMF-om, dok su ostale tri države to učinile sa ECB (europska središnja banka) koja regulira i kontrolira čitav novčarski i financijski sustav EU.

    Turska ne može sprovesti bailout program, jer odbija svaku suradnju i sa MMF-om i sa svjetskom bankom i sa ECB-om! Zbog vojnog prelaska na rusku stranu više ne može računati ni na novac iz SAD!

    Vratimo se sada na Hrvatsku čije gospodarstvo sustavno propada već dva desetljeća. „Rast“ BDP o kojem Plenković „talambasa“ je očito puno više „podešeni izračun“ nego realnost. Rast životnog standarda Hrvata je nezamjetan, jednako kao i rast BDP, mada se premijer hvali s „ogromnih“ 2% na godišnjoj razini.

    Bijeg naroda u inozemstvo je ne izmjeriv, a država baš ništa ne čini! Čak ni ne pokušava napraviti evidenciju koliki je broj iseljeniih osoba iz Hrvatske u zadnjih nekoliko godina!

    Hrvatsku je prvo potresao financijski slom „Agrokora“, sad se tresu „Uljanik“ u Puli i „3 Maj“ u Rijeci! Nije daleko od sloma ni „Croatia Airlines“, ili HAC, rafinerije u Rijeci i Sisku, željezara je već slomljena!

    Hrvatska vlada „skakuće“ od problema do problema, nekad više, nekad manje, ali bez pravog programa financijskog ozdravljenja gospodarstva. Donosi se sad ovaj „lex“, sad onaj „lex“, ali poboljšanja doista NEMA! Ni ne može biti, jer je hrvatskom gospodarstvu potreban kao i u svim gore spomenutim državama „bailout“ program!

    Program dokapitaliziranja gospodarstva i mogao bi se učiniti dijelom potpune privatizacije svih onih DRŽAVNIH poduzeća koja su dobro stojeća. Zato, jer njihove dionice imaju stabilnu bruzovnu vrijednost. Od tog novca bi se se ne stabilna poduzeća dokapitalizirala upravo kroz dodatne diončke pakete po nominalnoj vrijednosti dionica.

    Nikako ne po tržišnoj, jer je takva vrijednost dionica „Uljanika“ ili „3 Maj“, ravna je ništici.
    Plenković, ali i svi prijašnji premijeri nikako ne mogu shvatiti kako da „ad hoc“ pristup rješavanju financijskih problema u Hrvatskom gospodarstvu ne može donijeti rezultat. To je politika kratkog daha i sitnih koraka. Ne može Plenković nikako objasniti niti hrvatskoj javnosti niti zaposlenicima u brodogradilištima „Uljanik“ ili „3 Maj“, kako mu je stalo do „spasa“ jednog „Agrokora“, ali ga baš briga za brodogradilišta! Nije uopće bitno jesu li brodogradilišta u privatnom vlasništvu ili ne, jer je i „Agrokor“ privatna tvrtka! Ma koliko Plenković uporno ponvaljao kao oštećeni CD o tomu da je njegova vlada već puno učinila za „Uljanik“ i „3 Maj“, ali jednostavno to sve učinjeno NIJE DOSTATNO DOBRO!

    O „bailout“ programu osobno pišem već godinama u vlastito ime i ime moje stranke HSP!

    Međutim, na vlast uvijek dođu neki „gulanferi“ koji nemaju pojma o vođenju gospodarstva i od svega izmisle tek neki „lex“, nešto pokrpaju u obilatu pljačku i sve uz dopuštenje Brisela i sve se nastavi opet po starom!

    Ministar gospodarstva ponavlja o „važnosti informiranja“ Brisela o problemu brodogradilišta, a radi se o tek pukom poslušništvu i čekanja zapovjedi iz Brisela, jer su sami ne sposobni bilo što učiniti.

    Ministar financija Marić, kao i u slučaju „Agrokor“, opet je i NE vidljiv i NE čujan! Uloga ministra Marića u rješavanju financijske krize hrvatskog gospodarstva doista je poput filmskog statiste!
    Što mogu reći na koncu, nego samo „fašističke“ stihove onog „omraženog fašiste“ Marka Perkovića Thompsona: „Čuješ li me kako dozivam te rode, preko devet šuma i velike vode“!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Predsjednik Starčević na “Trećem iseljeničkom kongresu” u Osijeku: Politički sustav moramo resetirati!



    U Osijeku je   od 29. lipnja  do 01. srpnja  2018. godine održan Treći iseljenički kongres na kojem je svoja vićenja i izlaganja imalo preko 150  predvača na različitim područjima života, od gospodarstva, povijesti, kulture, odnosa  hrvatskih vlasti  prema iseljenicima i povratnicima.
    HSP su na ovom Kongresu predstavljali predsjednik Karlo Starčević koji je govorio na panelu o iskustvima povratnika u Hrvatsku u gospodarstvu i politici, te dr Tihomir Janjiček koji je govorio obveznicama  za dijasporu i načinima gospodarskih ulaganja u Hrvatsku. Donosimo izlaganje predsjednika HSP-a Karla Starčevića

    Hrvatska i hrvatsko izvandomovinstvo: stanje, prigode, rizici i opasnosti. Povratak hrvatskog izvandomovinstva – poslovna ulaganja

    Poštovane Hrvatice i Hrvati iz Hrvatske i izvandomovinstva,

    Mnogi za mene kažu da sam kontroverzan, neki da sam neuračunljiv, neki da sam mjerilo u Hrvatskoj a ja za sebe kažem da težim ka istini i da nam samo istina može pomoći ma kakva ona bila.
    Da bi čovjek odlučio kojim će se putem kretati, mora najprije vidjeti gdje se nalazi i odrediti svoj orijentir. Tako bi trebali i mi Hrvati koji još ni danas nemamo jasnu viziju budućnosti, nismo svaki puta svjesni da nismo detektirali STANJE u kojem se nalazimo. Mnogi od nas danas žive u užasnoj depresiji a da toga nismo svjesni, što je donekle i razumljivo, ali oni drugi žive u nestvarnom svijetu koji je za nas Hrvate postao poguban i licemjeran te prijeti i našoj biološkoj održivosti.

    Dakle, ako ćemo biti realni i objektivni, Hrvatska je danas na dnu, gospodarski razorena i uništena, demografski gotovo neprepoznatljiva, sela su pusta, ruralni prostori populacijski prepolovljeni, mladih nema a nema ih tko više niti roditi, zemlju planski naseljavaju drugi nama strani i nepoznati ljudi a hrvatske vlasti se bave otuđivanjem ostataka javne i državne imovine kao da dolazi sudnji dan.

    Tzv. Hrvatski intelektualci i akademska zajednica lamentiraju o posljedicama, pametuju i za to primaju pozamašne honorare a rješenja niotkuda. Što nam je mijenjati? SAMO I JEDINO POLITIČKI SUSTAV. On je toliko nakaradan i koncipiran od drugih, nama nesklonih „prijatelja“ na viziji uništenja hrvatskog nacionalnog bića. Tko to nije shvatio, nema mu pomoći.

    Kao hrvatski povratnik i poduzetnik prošao sam kalvariju u mojoj rodnoj Domovini za kojom sam čeznio kao i mnogi od vas za sve vrijeme boravka u izvandomovinstvu. Međutim kao vječiti borac nadnaravnim nagonom sam uspio ostati u Domovini i opstati među hijenama, te sam danas zahvaljujući ponajviše hrvatskim povratnicima i čestitim ljudima postao i gradonačelnik u najugroženijem dijelu Hrvatske – Lici – Gospiću. Danas imam sasvim druge spoznaje o Hrvatima i Hrvatskoj i nadam se da ću sa njima moći koliko toliko pomoći hrvatskom čovjeku u Domovini a poglavito u izvandomovinstvu.
    Hrvatska nudi mnoge prigode. Nigdje na svijetu ne živi se bolje s manje rada. Uz vrhunsku organizaciju uređenja političkog SUSTAVA koji bi trebao biti poticajan a ne represivan, Hrvatska ima prostora za 6 – 8 milijuna ljudi, 3,5 – 4 milijuna održivih radnih mjesta, te proizvodnjom visokokvalitetne hrane kroz poljoprivrednu djelatnost i primjerenu stratešku industriju naprednih tehnologija.

    Da bi se to spriječilo, a to sprječavaju naši inozemni „prijatelji“ sa domaćom političkom oligarhijom, potrebno je proizvoditi svakodnevne afere. Vidite, imamo svakodnevne afere u državi ( Agrokor, Podravka, LNG, Uljanik – brodogradilišta, Plitvice i.t.d…) kako bi vlast skrenula pozornost sa svojih ustavnih obveza. Moram upozoriti cjelokupnu hrvatsku javnost da smo mi kao narod isključivi krivci za ovakvo stanje u državi i društvu. Sjetimo se samo tko je koga birao na izborima i s kojim interesom. Vrijeme je da se Hrvati u ime svoje budućnosti odreknu svoga licemjerja – osmog smrtnog grijeha. Hrvatsko izvandomovinstvo može opet imati presudnu ulogu u promjeni političkog sustava ukoliko želi u tome sudjelovati a bilo bi itekako poželjno. Birati samo i uvijek jednu političku opciju u ime nečega –hrvatstva- je pogubno za cjelokupni nacionalni korpus.
    Dakle, ključ svega je: Korjenite promjene SUSTAVA kroz izborni zakon, zakon o strankama i financiranje istih, decentralizacija države i regionalni ustroj. Neovisno koja Vlada, pa i ova gosp. Plenkovića koja broji 20 (21) uhljebničkih ministarstava, sa velikim brojem nesposobnih, neće donijeti boljitak u RH. U državi čija vladajuća oligarhija već dva desetljeća pljačka državni proračun u visini od 25 – 30 milijardi kuna kroz javne nabave, poljoprivredne i gospodarske poticaje, zdravstvo, Hrvatske šume i Hrvatske vode i na kraju antifa – uhljebe, ne može uspjeti niti jedan gospodarski program.

    Zato su nam liječnici i profesori na margini visine dohodaka u državi a trebali bi biti krema društva. Sve dok narod ne shvati da je ovaj partitokratski sustav nakaradan i neodrživ nema boljitka u Hrvatskoj pa niti s ovom Vladom koja nije niti stručna, niti nacionalna. Vlada koja prakticira poduzetništvo na povlasticama i gospodarenje na zaduženju neprihvatljiva je za svaki narod pa i hrvatski, ali mi to moramo konačno shvatiti.

    Pored političkog SUSTAVA najveći problem Hrvatske je ŠKOLSTVO. Već u vrijeme Šuvarove reforme mislilo se kako Hrvate porobiti ako već nije moguće oružjem. Imamo danas razna DRUŠTVA ZNANJA koja se bave isključivo gomilanjem neznanja u hrvatskim glavama. Problem su ljudi sa visokim stupnjem znanja pošto se s njima ne može manipulirati, dok su oni drugi sa visokoškolskom diplomom i oskudnim znanjem dobrodošli jer su dobar predmet ucjene i manipulacije. Ne preostaje nam drugo nego vršiti veliki pritisak na svaku vlast i javno istupati protiv ovakvih devijacija. Ovdje presudnu ulogu može odigrati akademska zajednica hrvatskog izvandomovinstva pošto ne nosi u sebi hipoteku NEZDRAVOG DRUŠTVA.

    Danas Hrvatska proizvodi nepotreban stručni kadar koji nije sposoban oduprijeti se nelojalnoj konkurenciji. Prema tome tako nakaradan odgojno – obrazovni sustav moramo hitno mijenjati i uskladiti ga sa gospodarskim potrebama i prilagoditi naprednim tehnologijama. Rješenje je u povratku Hrvata iz inozemstva pošto imaju drugačije radne navike i drugačiji mentalni sklop a uz to su i vrhunski obrazovani. Zemlja koja ima manje od 3% inženjera tehničkog zanimanja je osuđena na propast i nije sposobna samostalno izići iz krize. Hrvatska ima manje od 1% inženjera tehničke struke a u ovom trenutku nam je potrebno više od 5 % takvih inženjera. Kozmetičke odluke neće vratiti mlade u Hrvatsku ili zaustaviti njihov odlazak već konkretne korjenite promjene.
    Dakako, Hrvatska nudi i prigode na cjelokupnom hrvatskom teritoriju u obadvije hrvatske države, Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Imamo milijune hektara neobrađene zemlje u Lici, Slavoniji, Istri, Dalmaciji, Posavini, Hercegovini i ne znamo što sa time početi. Promijeniti kriminalne poticaje u poljoprivredi koji potiču nerad i krenuti u proizvodnju najbrže je rješenje. Danas uvozimo ca. 15 mrd. Kn hrane a to možemo sami riješiti za maksimalno 2 godine, ako uvedemo poticaj po jedinici mjere – kilogram, litra ili komad.
    U koje područje gospodarstva bi trebali ulaziti hrvatski povratnici: osobno bih preporučio za početak dok se ne stekne poduzetničko iskustvo na prevarantskom prostoru i okruženju: obrtničke radove, uslužna djelatnost, proizvodnja hrane i pića, poljoprivreda, turizam, informatička djelatnost …. To su djelatnosti koje obitelj lako nadzire i gdje se događa brz obrtaj novca u periodu 14 – 30 dana što je prihvatljivo. Sve ostalo što je izvan nadzora obitelji je osuđeno na propast.
    Što bih ja mogao kao gradonačelnik ponuditi hrvatskim povratnicima u Gradu Gospiću? Nudimo gradsko zemljište za gradnju proizvodnih pogona, jamčimo gradskom imovinom ulagačima da im je kapital siguran, pružamo maksimalnu logistiku i izdavanje potrebne dokumentacije u rekordnom roku.
    Za obnovu hrvatskog nacionalno bića potrebno je HITNO vratiti ca. 500.000 Hrvata iz iseljeništva kako bi Hrvatska preživjela. Povijest nam neće oprostiti ako propustimo zadnju prigodu uređenja hrvatske države po mjeri hrvatskog čovjeka. Bez jake hrvatske zajednice u B i H je i Hrvatska neodrživa pa nam i ovaj zadatak mora biti od najvećih prioriteta. Drage Hrvatice i Hrvati diljem svijeta, mi odlučujemo o svojoj sudbini i sada smo na potezu.

    Ured za odnose s javnošću HSP

  • dr Tihomir Janjiček: Uvođenje eura bio bi katastrofalan promašaj!


    Hrvatska novčarska politika nekako je izmakla pozornosti hrvatske javnosti nakon pokušaja hrvatskih vlasti da uvjere hrvatsku javnost u neophodnost uvođenja eura u platni sustav Hrvatske umjesto hrvatske kune. Raspoloženje nacije ne ide u korist uvođenja eura unatoč silnoj želji premijera Plenkovića i guvernera Vujčića. Što je doista interes premijera za uvođenjem eura u nacionalni platni sustav Hrvatske jeste pitanje za milijun kuna.
    Kada je u pitanju guverner Vujčić njegov interes jednostavan, guverneru je tjeskobno voditi HNB i kao običnu mijenjačnicu, pa je najbolje od HNB učiniti defektnu filijalu ECB-a (ECB – Europska Središnja Banka) i tako svaku odgovornost skinuti sa sebe.
    Međutim, problemi uvođenja eura u hrvatski platni promet nailaze na puno teže probleme nego što to mogu predvidjeti i premijer Plenković i guverner Vujčić. Naime, euro je sve manje stabilan kao valuta i sve više i više ima problema sa vođenjem novčarske politike u EU. Radi se o tomu što MMF kani uvesti tzv. „fond za crne dane“. Naime, svaka država članica EU mora uplaćivati novčani iznos od 0.35% nacionalnog BDP-a u vrijeme kada se ostvariva suficit u državnom proračunu. Tako izdvojeni novčani iznos bi se koristio u vrijeme proračunskog deficita.

    U suvremenoj ekonomskoj znanosti, a posebice dio vezan za vođenje novčarske politike, takav pristup se naziva „aktivna novčarska politika“. Jednostavnim riječima rečeno, svaka država bi u vrijeme proračunske ravnoteže i u vrijeme nepredviđenih proračunskih novčanih viškova te novčane iznose praktično štedjela, a koristila bi ih isto tako u vrijeme nepredviđenih proračunskih manjkova. SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland, Japan i neke ine države u svijetu takvu politku već odavno imaju, a EU je tek na začetku. Problematika svega toga je što bi se spomenuti novčani iznosi držali na računima u ECB i o njihovom korištenju bi odlučivala ECB. Ova financijska obveza bi se odnosila na sve države članice, a ne samo na one koje su već uvele euro u nacionalni sustav platnog prometa.

    Unatoč tomu što Hrvatska nije financijski stabilna i jaka država, država Hrvatska je u prošloj godini ostvarila proračunski višak. Istina, ovaj puta je država samostalno odlučila kako će potrošiti proračunski višak novca, ali u skoroj budućnosti tako nešto neće moći. Osim toga, imati će financijsku obvezu uplate 0.35% nacionalnog BDP u svrhu financijske stabilnosti proračuna. Posebice će to biti problem ako Hrvatska prihvati euro kao nacionalnu valutu. Na žalost o tomu ne razmišljaju niti premijer Plenković, a još manje guverner Vujčić.

    Sa druge strane, opstojnost eura kao jedinstvenog novca za većinu članica EU i dalje iskazuje sve veće i veće probleme, nevezano za to je su li u pitanju države koje su uvele euro u svoj sustav ili ne. Sve one države članice EU koje još nisu uvele euro u svoj nacionalni platni sustav, imaju poput Hrvatske valutnu klauzulu i visoki stupanj „eurizacije“ nacionalnog gospodarstva.

    Naime, novčarska politika ECB iskazuje nekoliko slabosti. Države poput Njemačke, Danske, Nizozemske, Belgije, Luksemburga i Austrije, kroz čitavu povijest iskazuju relativno visoku razinu financijske discipline. Nisu iskazivali visoke stope inflacije, ali isto tako niti znakovite iznose proračunskih deficita. Na drugoj su strani južne europske države, poput Španjolske, Portugala, Italije posebice, te Grčke i naravno naša Hrvatska.

    Sve te spomenute države s juga Europe imaju znatno nižu financijsku disciplinu, znatno češće i više iznose deficita u proračunima, ali i u bilancama plaćanja prema inozemstvu. Tako se došlo do proturječnog stanja, gdje je za Njemačku i spomenute iz njezina okružja draže da je tečaj eura preslab, dok je državama sa juga Europe tečaj eura prejak! Zasigurno je tečaj eura prejak za države sa juga EU, jer većina ih iskazuje deficit u vanjskoj trgovini sa ostalim članicama EU i to rastući deficit. Naravno, suficit ostvaruje skupina država koja euro i njegov tečaj drže preslabim.

    Upravo u tu svrhu EU je provodila program QE koji je trebao pomoći rješavanju strukturnih problema gospodarstava bivših komunističkih država kako im euro kao valuta ne bi bio prejak. Program se provodio po načelu otkupa obveznica ECB od središnjih nacionalnih banaka država članica EU i time te države dobivaju novčani priliv u svoj bankarski sektor. Sa uvećanjem novčane mase u svakoj od država članica EU, došlo bi do rasta ponude novca, posljedično tomu i do pada kamatne stope kao cijene novca na tržištu.
    U tome se nije uspjelo, jer je praktično sav taj novac potrošen na plaćanje humanitarne pomoći u prihvatu tzv. „izbjeglica“ iz Azije. U rujnu ove godine QE program završava svoju provedbu, točnije priliva novca u bankarske sektore država članica EU više neće biti. Novac će poskupjeti na tržištu, što će se iskazivati rastom kamatne stope. Problem pred kojim se nalazi čitava EU je jačanje financijske insolvetnosti država članica EU, drugim riječima neke od njih suočit će se sa mogućnošću bankrota poput Grčke.
    Posljedično tomu i Hrvatska će imati slični problem, jer će sadašnja pozitivna kretanja u hrvatskom gospodarstvu biti „istopljena“. Naime, pošto Hrvatska ima nepromjenljivi tečaj prema euru u omjeru 1€= 7,5 Kn, sadašnje povećanje novčane mase eura u EU, čini Hrvatski izvoz jefinijim i priskrbljuje snažni rast prihoda u sektoru turizma. Stoga će pozitivna kretanja u hrvatskom gospodarstvu početi opet nestajati od rujna ove godine.
    Propadanje eura teško je običnom čovjeku nekad uočiti, jer praktično sve valute u svijetu podjednako tonu, neke brže neke sporije. Kada govorim o inim valutama u svijetu onda se to poglavito odnosi na američki dolar, kanadski dolar, japanski jen i britansku funtu. Te četiri spomenute valute takođe gube na vrijednosti zbog proračunskih deficita njihovih država i rasta zaduženosti država kod pripadajuće nacionalne središnje banke. Ipak kao primjer može se pogledati tečaj kune prema kanadskom dolaru, gdje je prije godinu dana taj tečaj iznosio C$1=Kn 5,5, a danas taj tečaj iznosi C$1=Kn4,5! Naravno besmisleno je postaviti pitanje koje se nameće samo od sebe, je li doista moguće takvo jačanje hrvatskog gospodarstva u usporedbi sa kanadskim! Naravno, NIJE moguće! Isto tako nije došlo niti do jačanja gospodarstva EU prema kanadskom gospodarstvu.

    Kada je Hrvatska u pitanju  onda se jasno može očitovati i sva promašenost novčarske politike koju vodi guverner Vujčić. Naime, prije par tjedana guverner je izjavio kako HNB mora posezati za zaduženjem u inozemstvu, jer sa rastom hrvatskog izvoza jača potražnja za kunom i samim time jača pritisak na rast tečaja kune. Takvi postupci doista govore o njegovoj visoko razni nestručnosti. Zbog toga što svaka središnja nacionalna banka uvijek ima svoje novčarske pričuve. One su strukturirane gotovo uvijek tako što bi trećina ili četvrtina tih pričuva bila u inozemnoj valuti i dvije trećine ili tri četvrtine u nacionalnoj valuti.

    Stoga kada bi došlo do nenadanog jačanja tečaja nacionalne valute, tada bi HNB koristila svoje novčarske pričuve u nacionalnoj valuti tako što bi otkupljivala inozemnu valutu, jačala potražnju za inozemnom valutom i istodobno sa otkupom eura došlo bi do porasta ponude kune na valutnom tržištu.

    Na žalost Hrvatska ima guvernera koji jednostavno NE zna voditi novčarsku politiku i uvijek zadužuje HNB u inozemstvu, nevezano je li raste suficit ili deficit u bilanci plaćanja prema inozemstvu.

    Kada se sada sumiraju sve gore navedene činjenice onda je posve jasno, Hrvatsku državu i posebice HNB trebaju voditi oni koji to znaju! Na žalost oni nikad šansu dobiti neće, vodit će državu u propast, a izlaz uvijek tražiti u nečem inozemnom.

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Janjiček: HRVATI VOLE HRVATSKU, ALI MRZE NESPOSOBNU I POKVARENU VLAST.



    Prije neki dan dr. Slaven Letica obratio se čitavoj naciji s interesatnim pogledom na mržnju Hrvata prema vlastitoj Domovini. Iskreno malo se dotakao konkretnih stvari, ali je vrlo dobro ocijenio situaciju u Domovini. Kada se govori o „konkretnim stvarima“, onda se to najprije odnosi na uzročnike takvog stanja i u konačnici posljedice.

    Cijelinu „domomrzja“ treba promatrati kroz posljedicu rata i nastanka Hrvatske Države. Naime, rat je doista bio grozomoran. Mnoštvo žrtava, prije svega običnih civila, ljudi koji uopće nisu imali veze sa ratom ili vrlo malo. Najviše su civili stradavali. Ginuli su ljudi, žene djeca od srpskih bombi, topništva, snajpera, pune 4 godine i onda konačno Hrvati su pobjedili. Ostvarili tisućljetni san i smatrali kako su konačno izišli na put napretka. Međutim, stvari su krenule u posve krivom smjeru.

    Prije svega dogodila se privatizacija tijekom rata, a u njoj su svi novopečeni vlasnici „kuponskih dionica“ hrlili u njihovu prodaju. Svi su se željeli obogatiti preko noći. Riješili su se dionica za bagatelu i ostali jednako siromašni kako su i bili. Dionice su kupovali prijeratni „šoferi i magacioneri“, a onda postali šverceri. Švercao se jugoslavenski dinar i mijenjao za hrvatski dinar, jer su švercani novac i mijenjali u marke, pa marke u srpske dinare, koji su na spram hrvatskog dinara bili 50 puna jeftiniji. No u Hrvatskoj zamjena hrvatskog i srpskog dinara činila se u omjeru 1:1. Tako su se obogatili šoferi. Magacioneri su se obogatili „rentanjem“ magacina za oružje i sve drugo pokradeno u ratu!

    Tako već socijalno oskrnavljeni narod želio je promjenu i 3 siječnja 2000. donio promjenu. Došli su „dvojac bez kormilara“ Račan i Mesić na čelo države. Račan, posve nespreman voditi državu, infatilan i nedorečen. Mesić izdajnik svega, svakog i svačeg, radi vlastite koristi.

    Narodu su mazali oči sa „euroatlantskim integracijama“, jer kad se Hrvatska tamo učlani imat će svi sve kao u komunizmu, kad su svi bili jednako siromašni. To se i dogodilo, ali se narod nadao boljitku. Hrvati su na tu bajku nasjeli i to jeste istina. No, onda se krenulo na taj put bez povratka i plesa po glazbi iz Bruxellesa i Haaga, prvo su branitelji proganjani i slani u Haag na masakriranje! Čitav zapovjedni stožer je smijenjen, a svi generali HV postali optuženici Haaga.

    Račan, Pusićka, Mesić bili su ti koji su na sve žrtve i branitelje Domovinskog rata samo bjesomučno rigali i pljuvali i sve redom doslovce gurali u Haag. Narod je bio još uvijek naivan i vjerovao kako je članstvo u „euroatlantskim integracijama“ najbolja pogodnost koja se može dogoditi Hrvatskoj, pa je prešutio sve te uhidbe hrvatskih generala.

    Račan i Mesić, čak su poslali čitavu pismohranu MORH-a u Haag. Mesić je čak otvorio predsjedničku pismohranu za ulazak svih mogućih špijuna i žgadije! Mesić je jednostavno rečeno uništavao državu. Obećavali su i Račan i Mesić „obračun sa mafijom“, ali od svega sve je bilo samo mrtvo slovo na papiru. Otišli su s vlasti i nikomu nije bilo žao!

    Vratio se HDZ sa Sanaderom na čelu. Narod je bio sit drugova iz SDP, pa su povratak HDZ na vlast vidjeli kao povratak nacionalne stranke. No, dogodila se podvala. HDZ je koalirao sa četnicima koje predvodi SDSS i oni su jednostavno rečeno četnikovali po Hrvatskoj uz podršku HDZ-a.
    Progoni hrvatskih generala i branitelja su se nastavili. Sanader je opet još jače zagrizao na ispunjavanju „domaćih zadaća“ iz Bruxellesa, kako je i sam govorio. Bio je gori puzavac od gmizavaca u Bruxellesu, ali i gori razbojnik od Franje Tahija u Hrvatskoj!

    Pljačkao je sve što je stigao dok je bio na vlast, a zadnja kaplja koja je prelila čašu bila je ilegalna prodaja dionica INA-e. Radi toga mu je Bruxelles okrenuo leđa i zapovjedio njegovu smjenu. Zbog pljačke Ive Sanadera za koju u HDZ-u „nitko nije znao“, država i narod posve su osiromašili. Sanaderov pljačkaški pristup zavladao je državom.

    Postavljao je Sanader ministre policije koji nisu bili u stanju uhititi ni lopova u policiji! Ministri pravosuđa su oslobađali kriminalce, ubojice i svu mogućnu žgadiju.

    Bila je potrebna samo jedna kriza u svijetu i da se Hrvatska bespovratno uruši! Sanader je doslovce pobjegao i na koncu u bijegu je i uhićen u Austriji. Lagao je i pljačkao narod svo vrijeme, a na koncu je lagao i austrijskoj policiji kako nije bježao.

    U tom beznađu, hrvatski narod je povjerovao u otrcanu crvenu parolu iz 80-ih, „dajmo šansu mladima“ i izabrali su mlađašnog Zorana Milanovića. Bio je običan trubadur, pojma nije imao kako voditi državu. Korupcijska mreža koja se uhvatila, zahvatila je doslovce čitav sustav i baš sve institucije u državi. HDZ-ovi lopovi krali su sa vrha države, a crveni SDP-ovi lopovi krali su na lokalnoj razini. Ni oni iz SDP „nisu nošta znali“ što čini Lovrić – Merzel, Bandić ili Sabo, a bili su im kumovi na svadbama, krstitkama i krizmama.
    U takvoj političkoj kaljuži, tvrtke su propadale jedna po jedna, plaće su se svele na milostinju koju robovlasnici tvrtki plaćaju zaposleničkom roblju kad im se prohtije. Pravosuđe i policija postali ono što su bili i u doba komunizma, predmet sprdnje i terora.
    Mlada generacija Hrvata, oni čiji su roditelji ratovali i ginuli za uspostavu države Hrvatske, odrasli su u siromaštvu, pljački, beznađu i našli se i oni sami pred istim siromaštvom, pljačkom i beznađem kao i roditelji nastaviti živjeti sa vlastitim obiteljima. Običan čovjek u Hrvatskoj NE može promjeniti situaciju, jer je izborni sustav autokratski. U tom ozračju, djeca branitelja odlaze masovno u inozemstvo, tražeći bolji život u tuđini.

    Danas državu vodi „briselski ćato“ koji se okružio sa četnicima, bedacima i propalicama. Istina, zatekao ga „Agrokor“, ali to mu je „suvenir“ njegovih stranačkih predhodnika u koje zasigurno spada i ministrica Dalić koju očito obožava!

    To je razlog zbog čega se “Hrvatska država” ZGADILA Hrvatima i zato odlaze. Za razliku od prijašnjih iseljenika ovi ne tuguju za Domovinom niti joj se ikad više žele vratiti.

    Siti su Domovine Hrvatske, jer čim pomisle na nju svi lopovluci, nepotizam, korupcija, klijentelizam, uhljebizam iz vrhovništava HDZ-a, SDP-a, HNS-a odmah im se vrati u mislima.

    Dr. Tihomir Janjiček

  • SVJETSKI TRGOVINSKI RAT


    Svjetske moćnike hvata panika zbog objave američkog predsjednika Donalda Trumpa putem „Twitter“, o skorom uvođenju carinskih pristojbi na uvoz čelika i aluminija iz inozemstva. Svi su reagirali u svijetu od Canade, pa do EU, Kine i drugih država. Javljaju se državnici diljem svijeta od premijera do predsjednika država o „ne prihvatljivosti“ takve promjene u vanjskoj trgovini SAD. Svi se pozivaju na „međunarodne ugovore“, „međunarodne konvencije“, „međunarodne političke odnose“, pa na mogućnost izbijanja „trgovinskog rata“ kroz uvođenje carinskih pristojbi na američku robu i slično.
    Naravno pitanje koje se nameće samo po sebi jeste opravdanost uvođenja carinskih pristojbi SAD na robu iz uvoza?
    Ideja slobodne vanjske trgovine, koja podrazumijeva dokinuće carinskih pristojbi i podjednak porezni sustav za robu nacionalnog gospodarstva i uvoznu, stoji na stajalištu kako će samo troškovi proizvodnje biti način konkurencije. Drugim riječima, tvrtke će konkurirati na globalnom svjetskom tržištu kroz vlastite troškove proizvodnje i kvalitetu robe koju nude na tržištu.
    Gore spomenuta ideja „slobodne trgovine“ istodobno podrazumijeva jednako ponašanje država svih učesnika u vanjskoj trgovini! To znači kako ne bi bilo nikakvih prikrivenih mjera zaštite kroz razne „trošarine“, „doprinose“, „samodoprinose“ i ostale načine povećanj cijena uvozne robe od strane države uvoznice. No, istodobno to znači države izvoznice neće svojom ekonomskom politikom umjetno snižavati troškove robi za izvoz koji se uvijek iskazuju kao porezni troškovi. Pri tome posebice treba imati na umu troškove ekološke predzaštite nevezano je li riječ o onečišćenju u obliku tekućine, ili plinova, ili čvrstom onečišćenu. Dakle, to su sva ona tehnološko-ekološka unapređenja opreme za proizvodnju robe u svrhu što niže razine onečišćenih plinova i tekućina i tvari. Svjetska trgovinska organizacija WTO, određuje za sve njezine članice postojanje valutnog tržišta i tržišta vrijednosnica, pored tržišta robe i usluga. Drugim riječima, tržište mora biti temeljni oblik funkcioniranja gospodarstva u svekolikom smislu.
    U realnosti stvari se ipak nisu odvijale na način „slobodne trgovine“ kako je propisivala WTO. Brojne države izuzetno podržavaju „slobodnu trgovinu“, ali prije svega slobodni izvoz, dok su sa druge strane čine sve za neslobodni uvoz robe na vlastio tržište! Primjer su Kina, Južna Koreja, Japan, ali i EU!
    U svakoj proizvodnji robe nevezano u kojoj državi se odvija proizvodnja, uvijek postoje samo 4 vrste troška i to su: materijalni troškovi, troškovi radne snage, troškovi poreza i troškovi novčanog kapitala. U prvu grupu troškova spadaju praktično svi troškovi vezani za proizvodnju od reprodukcijskog materijala do troškova energije, transporta, osriguranja robe i sve drugo. U drugu grupu spadaju troškovi radne snage sa svojim BRUTO plaćama. Troškovi poreza su slijedeći i to su porez na profit, prihod građana, ali i PDV kao najvažniji, uključujući i trošarine i doprinose i sve drugo već spomenuto. Posljednja vrsta troška je troškovi novčanog kapitala, odnosno kamatna stopa koja je po svojoj naravi doslovce cijena novca, odnosno cijena kredita.
    Ako se sada ima na umu nakana o „slobodnoj trgovini“ to znači troškovi poreza trebaju biti ujednačeni u svim državama! Tržište novčanog kapitala i kamatna stopa kao najvažnij čimbenik djeluju na prelijevanje novčanog kapitala iz jedne u drugu državu. Dakle, troškovi proizvodnje i radne snage su doslovce jedini čimbenik konkurencije u slobodnoj trgovini.
    Opće je poznato za države iz EU institucionalna ugrađenost visokih iznosa socijalnih čimbenika u tržišni sustav EU. Tu su visina naknade za nezaposlene, socijalna pomoć, zdravstvena zaštita, mirovinska zaštita, sve je to puno više „besplatno“ nego u SAD! To bi značilo da su bruto plaće u EU znatno veće u ukupnom postotku cijenovne kalkulacije robe, ali i znatno veći postotak poreza u cjenovnoj kalkulaciji, nego u SAD! Razlika u cijeni radne snage morala bi biti znatno viša na strani EU, ali to baš i nije tako! Stoga bi cijene robe iz EU morale biti znatno više, ali nisu.
    Ako se pogleda Kina tamo se odlazi u mirovinu sa navršenih 50 godina! Radna snaga više uopće nije jeftina, dokaz tomu je što se u Kini voze noviji i luksuzniji automobili nego u SAD. Kina ima najveći broj milijardera i milijunaša iskazano dolarima u čitavome svijetu! Dakle više i od samih SAD! Radna snaga u Kini više nije uopće jeftina. Kina je jeftina zato što NEMA valutno tržište i namjerno drži valutni tečaj juana nepromjenljivim unatoč ogoromnom rastu potražnje, zbog rasta potražnje za robom iz Kine. Na taj način je kineska roba iskazano u inozemnim vlalutama stalno jeftina. WTO je slijepa na tu činjenicu!
    Isto tako visina subvencija u poljoprivredi je bitna. EU je na vrlo visokoj razini plaćenih subvencija, dok recimo u SAD subvencije u poljoprivredi ne postoje! Zato recimo u SAD-u ne mogu financijski poslovati farme ispod 200Ha tla, dok u EU mogu i sa 5Ha! No, istodobno visina cijene hrane u EU bi morala biti znatno viša od cijene hrane u SAD, ali nije tako!
    Ekološka zaštita u EU se doista djelomice sprovodi, ako se govori o tvrtkama. Valja se prisjetiti i „kravljeg ludila“, pa „svinjski, ovčarski i koziji štrk“, koji su eutanazirali praktično sve farme po EU! Tako nešto se ipak nije dogodilo u SAD unatoč silnoj promidžbi o štetnosti „GMO“ hrane! Puno je veći pritisak institucija EU na pučanstvo kako rukovati sa smećem i materijalom za reciklažu, nego na ponašanje tvrtki. Tvrtke se ne ponašaju ekološki odgovorno, a najbolji dokaz je tvrtka Volkswagen koja je zadnja dva desetljeća varala svjetsku javnost i proizvodila vozila koja su ekološki bila puno štetnija od propisane razine! Kina opet nema nikakvu ekološku zaštitu, smrtnost puka se dramatično povećala, a očekivani životni vijek se snizio na tek iznad 50 godina! U SAD je očekivani životni vijek 80 godina!
    Sve to skupa doista plaća SAD! Od 1976 SAD samo bilježe deficit u vanjskoj trgovini i tada je te godine iznosio „šokantnih“ 10 milijardi dolara. U prošloj godini je deficit iznosio preko 500 miljardi dolara! Dakle preko 5 desetljeća SAD bilježi neprekidno deficit u vanskoj trgovini i uvećava dug prema inozemstvu. Mijenjale su se vlade i predsjednici SAD. Vanjska trgovina je bila sve slobodnija za izvoz u SAD, ali i sve NE slobodnija za izvoz iz SAD u druge države. SAD su od prve svjetske ekonomske silnice postali sporedna silnica. Jednostavno, ma koliko bila ekonomski snažna neka država ne može niti jedna država u svijetu vječno imati deficit u vanjskotrgovinskoj bilanci! Vanjski dug se tada uvećava iz godine i u godinu, pa se moraju učiniti promjene ili se doslovce bankrotira.
    Promjena ekonomske politike SAD je i velika poruka samoj EU i našoj Hrvatskoj. Od uspostave EU, svega par država ima suficit u trgovinskoj bilanci i to su Njemačka i Nizozemska. Sve ostale države imaju vanjskotrgovinske deficite. Po neke države nekad ima i suficit u vanjskotrgovinskoj bilanci, ali su iznosi njihovih suficita zanemarivi. Njemačka od 2003 godine svo vrijeme ima suficit u vanjskotrgovinskoj bilanci preko 70 milijardi eura godišnje. Nizozemska od 2003 godine sa preko 80 miljardi eura došla danas na preko 170 milijardi eura godišnje. Britanija je imala u 2003 godini nešto preko 40 milijardi eura deficita, a 2017 ima 200 eura deficita. Normalno je zapitati koga doista čudi „brexit“!?

    Hrvatska je 2000. godine imala deficit vanjskoj trgovini od 500 milijuna dolara, da bi danas imala oko 10 milijardi dolara! Jedina „roba“ kojoj izvoz raste iz Hrvatske brzinom svjetlosti je narod! Ako su bogate SAD došle konačno do spoznaje nemogućnosti vječnog rasta vanjskog duga krozi rast deficita u vanjskotrgovinskoj bilanci zbog „slobodne trgovine“, onda se nameće pitanje koliko su doista bedasti svi naši političari gurajući Hrvatsku u članstvo EU!? Koliko su tek bedasti gurajući Hrvatsku danas u monetarnu uniju!?
    Na koncu se može reći, svijet ulazi u trgovinski rat, a države pobjednice će biti one koje „slobodno“ NE bankrotiraju.

    Dr. Tihomir Janjicek

  • Dr Thomir Janjiček o burzovnom potresu i zašto je dobro da se dogodio.


    U ponedjeljak 5. veljače 2018. godine dogodio se „burzovni potres“, dionice na burzama diljem Sjeverne Amerike doživjele su pad. Novinski stupci su osvanuli sa napisima u kojima se najavljuje nova ekonomska kriza! Drugi su pak pisali o tomu kako je ovo u suštini „pad“ Donalda Trumpa! Bilo je i najava o propasti kapitalizma i ne djelotvornosti burzovnog tržišta. Pojednostavljeno rečeno, puno toga se pisalo, malo toga se reklo! Puno toga se „crnog“ najvaljivalo, a jednostavno pitanje koje se nameće samo od sebe jeste koliko u svemu tome ima istine i što jeste istina.

    Prije svega treba uvijek svjestan, tržište vrijednosnica nije stabilno nigdje, pa niti u SAD! Svi politički i ekonomski čimbenici nastoje držati burzu vrijednosnica stabilnom, ali to se ipak ne može činiti u potpunosti. Dakle, tržište se njiše i vrlo često „raste“ kroz porast potražnje na burzi vrijednosnica, ali dolazi do pada, kada pada potražnja ili se ponuda vrijednosnica naglo uvećava.

    Ovakve promjene se događaju zbog toga što gospodarstvo općenito ima ciklično kretanje i to ostavlja posljedice po tržište vrijednosnica. Cikličnost kretanja gospodarstva ogleda se u tome što dođe do porasta BDP izvan realnih mogućnosti, ili kako bi se to malo stručnije reklo, izvan potecijalno moguće razine BDP-a. Takvo stanje u SAD i Canadi nazivaju „pregrijanim gospodarstvom“! Dakle, agregatna potražnja jača takvom dinamikom gdje agregatna ponuda to jednostavno ne može pratiti. Drugim riječima, pokriće narasle agregatne potražnje mogao bi se postići samo jačanjem investicijske aktivnosti što bi dovelo do otvaranja dodatnih gospodarskih kapaciteta koji bi pružili dodatnu količinu robe i usluga na tržištu.

    Općenito rečeno, rast agregatne potražnje zahtjeva jači utjecaj izravnih investicija u gospodarstvo, a kojih jednostavno nema na tržištu. Zbog relativno snažog rasta BDP u SAD i rasta zaposlenosti potražnja za vrijednosnicama na burzi vrijednosnica je neprekidno rasla. Dakle, podaci o rastu su budili optimizam.

    Porast potražnje za dionicama korporacija u SAD, dolazi od novca koji se preljeva iz Kine i općenito iz Azije u SAD. Razlog tomu treba tražiti u činjenici što je američki predsjednik Trump odlučio sniziti porezne postotke na korporacijski profit. Time se otvorila mogućnost vlasnicima kapitala ostvariti još veći profit preseljenjem iz kinsekog u američko gospodarstvo. Odatle je nastalo jačanje potražnje za dionicama korporacija u SAD! Uvijek treba imati na umu jačanje potražnje na burzi vrijednosnica dolazi od novca, ne od bilo čega.

    Zasigurno taj porast potražnje za vrijednosnicama podigao je cijene dionica američkih korporacija, ali NIJE ulio te iste visoke iznose novčanog kapitala u poduzeća kroz porast cijena dionica! Razlog tomu je što je izostala dodatna naklada dionica postojećih korporacija u SAD! Samo na taj način ne bi došlo do ovog potresa na bruzama vrijednosnica u SAD! Novoprelijeveni novac iz Azije bi se izravno uložio u gospodarstvo.

    Sa druge strane, na burzi vrijednosnica došlo bi i do prasta ponude dionica da su američke koroporacije učinile dodatne naklade dionica. Ulagači su optimizam ulaganja temeljili na intezivnom rastu cijena vrijednosnica od preko 200 dana i očekivajući kako će se taj rast nastaviti! Općenito, rast cijena dionica u SAD i Canadi traje već preko 5 godina uz ne bitne fluktuacije. Povećani priljev novca u dioničke tvrtke treba donijeti daljnji rast ponude robe i usluga kroz otvaranje gospodarskih kapaciteta, ali samo kroz dodatnu nakladu dionica. Prebrzo su rasla nadanja i ulaganja u dinioce na spram stvarnog ulaganja u korporacije i samim time u gospodarstvo.

    U takvim uvjetima događa se burzovni potres i cijene dionica naglo padnu, a što se dogodilo 5 veljače. Na žalost u Hrvatskoj se kao i u još nekim državama, pozivalo na samo jedan „index pokazatelj“ kretanja na burzi vrijednosnica i to Dow Jones. Ovaj index jeste bitan, ali nije najbitniji, kada se govori o gospodarstvu i dioničkim burzma u SAD. Naime, Dow Jones se kreira kao „index pokazatelj“ kroz promjene cijena vrijednosnica 30 dioničkih tvrtki u SAD. Te tvrtke su iz različitih gospodarskih sektora, pa su recimo tu uključene dionice Coca Cola, Exxon, Apple, Walmart, Boeing i druge. Među tih 30 tvrtki nema niti jedne iz sektora teške industrije. Treba znati jednostavnu činjenicu da se tih 30 dioničkih tvrtki smatra u SAD važnim za gospodarstvo i raspolažu ogormnim kapitalom. Međutim, to nije doista nekakav „istinski“ pokazatelj globalnih ekonomskih promjena u SAD ili drugdje u svijetu. Naime, puno više se koristi index S&P500, a koji se sastoji od dionica 500 najvećih tvrtki u SAD, a kada se kaže najvećih, podrazumijeva se sa najvećim kapitalom. Naravno, postoji i index S&P100, pa tu je NASDAQ index i tako redom. Svi oni dožive veće ili manje uspone i isto tako padove. Nisu svi doživjeli pad, ili barem ne podjednako, ali većina ipak jeste što je činjenica.

    Što na koncu treba reći, ovaj manji potres na burzi vrijednosnica u New Yorku neće ostaviti nikakve dublje posljedice po američko ili svjetsko gospodarstvo. Ovo je dobro što se dogodilo, jer ovaka prilagodba je bolja nego „prilagodba“ koja se dogodila 2008 godine. Ovakvi manji potresi na bruzama vrijednosnica se događaju, ali nisu nikakva tragedija i već kroz nekoliko tjedana sve će se vratiti u stanje prije burzovnog potresa.

    Svi sadašnji kritičari predsjednika Trumpa i njegove gospodarske politike doista ne raspolažu sa argumentima, već im je kritika utemljena na običnom traču. Naše tiskovine i TV postaje na žalost isto se tako ponašaju.

    Dr. Tihomir Janjiček

  • HSP: S ovom vladom “Agrokor” neće preživjeti!



    Temeljno financijsko rešavanje krize u „Agrokoru“ je započelo. U tom sukobu uključene su tri strane: prva strana su tzv. „stari“ dioničari, druga strana je „Knighthead“ Capital Management (tvrtka koja je odobrila tzv. roll-up kredit) i treća strana su dobavljači.

    Zbog toga što Hrvatska još uvijek ne funkcionira posvemašno u tržišnom smislu, a to se prije svega odnosi na financijsko tržište, onda je i ponuđeno rješenje gospodina Ramljaka izvan pameti, blago rečeno. Drugim riječima, čitava vlada i samo gospodarstvo posve su zatečeni problemom financijske propasti „Agrokora“ i po prvi puta u hrvatskoj ekonomskoj povijest ova se financijska propast pokušava riješavati na načelima tržišnog financijskog poslovanja.
    Gospodin Ramljak, kao stečajni upravitelj, predložio je novi poslovni oblik „Agrokora“ u obliku tzv. holdinga kao rješenje. Kako bi se bolje razumjelo, holding tvrtka je tvrtka kontrolnog oblika i često se naziva „roditeljskom“ tvrtkom. To je zbog toga, što ona kontrolira poslovanje drugih tvrtki u sklopu holdinga, temeljem posjeda kontrolnog paketa dionica tih drugih tvrtki.

    Ideja gospodina Ramljaka je izdvojiti zdrave tvrtke iz koncerna „Agrokor“ i time ih sačuvati, pa formirati od njih holding tvrtku „Agrokor“. Tvrtke koje ne bi bile uključene u novi holding jednostavno bi bile posve ugašene, osim ukoliko dobavljači ne oproste praktično cijelokupni dug tim tvrtkama. Dobavljači bi u toj novoj holding „Agrokor“ postali njezini suvlasnici temeljem paketa dionica koje bi dobili kao udio u vlasništvu. To bi u suštini bila neka vrsta „novčane“ nadoknada za isporučenu i nikad plaćenu robu za koncern „Agrokor“.

    Svaki dobavljač je u suštini istodobno i vjerovnik, jer mu koncern „Agrokor“ duguje novac za ranije isporučenu robu. Stoga, dobavljač koji ne uđe u holding jednostavno trajno gubi svoje novčano potraživanje. Trajni gubitak potraživanja stoga jer se iz stečajne novčane mase propalih tvrtki ne može ostvariti za isplatu više od 10% do 15% vrijednosti potraživanja dobavljača! S druge strane, tzv. „stari“ dioničari propalih tvrtki iz koncerna „Agrokor“, jednostavno će izgubiti svoj uloženi novac u dionice i tu nema nikakve nadoknade i ni ne može je biti.
    Dobavljači „Agrokora“ ne mogu prihvatiti isplatu potražaivanja od svega 10% do 15% vrijednosti dugovanja koncerna „Agrokor“! Razlog za to je jednostavne naravi, budući da bi time ogromna većina dobavljača također otišla u stečaj! Stoga je „bijesni“ nastup gospođe Vidaković u kojemu je pocijepala predloženi sporazum o osnutku novog holding „Agrokora“ posve razumljiv! Dobavljače uopće NE interesira postati suvlasnicima te nove tvrtke, jer im to ne garantira opstanak. Osim toga, veliko je pitanje hoće li uopće zaživjeti nova holding tvrtka „Agrokor“! Velika je mogućnost da bi dionice tog novog holding „Agrokora“ bile doista samo bezvrijedni komad papira! Dionice holding „Agrokora“ na dioničkoj burzi tek bi trebale steći povjerenje ulagača, a to se teško može očekivati jer će dobavljači učiniti masovnu prodaja tih dionica na burzi radi novčane štete koju su pretrpjeli. Posebice bi se to odnosilo na neki kratkoročni period od godinu dana, koji je bi bio doista presudan za opstanak samih dobavljača. Naime, velikom broj dobavljača je s propašću Agrokora prilično poljuljan kreditni položaj. Stoga će odmah pohrliti prodati svoje dioničke pakete na dioničkoj burzi nove tvrtke holdinga „Agrokor“. Nagla ponuda dionica i vrlo slaba potražnja posve će urušiti nominalnu, odnosno početnu cijenu dionica novog holding „Agrokor“ tvrtke.
    Roll-up kredit koji je dao „Knighthead“ bio je samo kupovanje vremena dok se ne ponudi „rješenje“ za koncern „Agrokor“, a koje je po prvi puta do sada predložio gospodin Ramljak. Istodobno, odobrenjem roll-up kredita od strane „Knighthead“ tvrtke za koncern „Agrokor“, ova tvrtka je stekla prava prvenstva naplate svojih dugovanja u CJELOKUPNOM iznosu odobrenog kredita!
    Kada su u pitanju „stari dioničari“, dakle oni koji su davno prije kupili dionice i „Leda“ i „Jamnice“ i drugih tvrtki, oni jednostavno ostaju bez svog uloženog novca. Iskreno rečeno, to je tako i u djelovanjima uređenih financijskih tržišta. Tu nema nadoknade i svi koji postavljaju pitanje kako nadoknaditi novac „starim“ dioničarima, jednostavno postavljaju glupo pitanje!
    S obzirom na istup gospođe Vidaković u javnosti i odbijanje predloženog sporazuma, sada su mogućna dva scenarija za koncern „Agrokor“. Prvi je potpuni prestanak daljnje suradnje dobavljača i prestanak isporuke robe za „Kozum“ i ostale tvrtke iz sustava „Agrokor“! U tom slučaju nastupa raspad svega i tada bi osim propasti velikog broja dobavljača, a što je posve izvjesno, nastupila i potpuna propast pokušaja spašavanja ostatka „Agrokora“! Ova mogućnost ima velike šanse, jer bi dobavljači pošli od jednostavnog načela, ako mi propadamo onda neka i „Agrokor“ propadne u cijelosti. Ovo je vrlo loš scenarij i za vladu premijera Plenkovića, ali i za čitavo gospodarstvo!
    Drugi scenarij je postizanje nekog lošeg dogovora između dobavljača i kreditnih vjerovnika koncerna „Agrokor“ koji su očito dobili primat u naplati dugovanja „Agrokora“! Ova opcija je vrlo lako moguća, a u tom slučaju bi se u taj novi holding „Agrokor“ unijelo ogromne kreditne obveze što bi opet i taj holding „Agrokor“ uništilo.
    Dakle bilo kako bilo, jednostavno nema dobre opcije za nikog! Prijedlog koji je dao gospodin Ramljak i ministrica Dalić, narodski rečeno je „šupalj“! Unatoč silnom nastojanju i ministrice Dalić i gospodina Ramljaka u uvjeravanju dobavljača kako im je ponuđeno rješenje gospodina Ramljaka, „doista“ najbolje i najprihvatljivije, to nikako nije tako! Ukoliko će većina dobavljača koncerna „Agrokor“ jednostavno posve nestati, tada neće biti milosti za osnutak nikakvog novog holding „Agrokora“!
    Logično pitanje koje se nameće samo po sebi je što bi doista bio izlaz iz sadašnje krize izazvane propašću „Agrokora“?
    Rješenje leži u tome što bi država Hrvatska trebala postati isto tako dionički suvlasnik nove holding tvrtke „Agrokor“, dakle jedan od dioničara tog novog holding „Agrokora“. Država bi kupila izvjesni paket dionica tog novog holding „Agrokora“ i time dala početno povjerenje u novi holding „Agrokor“! U tom slučaju bi čitav projekt minimiziranja štete od propasti koncerna „Agrokor“ dobio na vjerodostojnosti i te nove dionice holding tvrtke „Agrokor“ tada ne bi doživjele tržišni slom.
    Naravno, premijer Plenković tako nešto neće učiniti, jer ima loše ministre kao ministricu Dalić koja je totalni analfabeta u ovoj krizi. Ministar Marić se opet zabavlja uvođenjem Eura i vođenjem monetarne politike što nije njegov posao uopće! Zbog toga se ministra Marića jednostavno ne vidi i ne čuje! Premijer ima i MNOŠTVO loših savjetnika, točnije „uhljeba“. Dakle, nikakva korist ni od savjetnika.
    Zaključak je jednostavan, pod ovom vladom novi „holding Agrokor“ jednostavno neće nikad zaživjeti.

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Janjiček: BDP raste, a Hrvati bježe iz Hrvatske. Tko tu koga laže?


    Prije par dana na jednoj od hrvatskih TV postaja izvršeno je istraživanje o uspješnosti dosadašnjih hrvatskih premijera. Vremenski opseg je od 2000 godine, pa sve do danas. Temeljem rezultata istraživanja oslonjenih samo na rast BDP-a, rečeno je kako je Ivica Račan bio najuspješniji premijer. Rast BDP je bio 18,6% u vrijeme Ivice Račana, a svi drugi premijeri nisu ostvarili takav rezultat.

    U usporedbi sa drugim državama novim članicama EU, Hrvatska je po rastu BDP-a bila svo vrijeme iza bivših komunističkih država koje su računate kao nove članice EU. Sporiji rast BDP u usporedbi sa tim država je čak i za vrijeme Račan bilo niže. Kolega Šonje dao je svoje objašnjenja kroz niske kamatne stope i kroz visoke stope rasta BDP-a u cijeloj EU što je djelovalo poticajno na hrvatsko gospodarstvo kao neki ekonomski val. Naravno nije pružio odgovor zbog čega su kamatne stope bile snižene u Račanovo doba. Međutim, voditelj TV programa postavio je jednostavno pitanje, kako je mogao jedan Ivica Račan postići takav dobar rezulata, a nije imao temeljna predznanja o gospodarstvu, niti je iskazivao bilo kakav interes za gospodarstvo.
    Unatoč tomu što je kolega Šonje pokušao biti što precizniji u objašnjenju „tajne“ uspjeha Ivice Račana, izostavio je tri najvažnija čimbenika koji su neponovljivo pozitivni i djelovali su u vrijeme vlade Ivice Račana. Stoga se valja podsjetiti na te činjenice i spoznati zašto je Ivica Račan postigao dobar uspjeh u rastu hrvatskog BDP-a.
    Prvo, odmah od prvog siječnja 1999. godine uveo se Euro kao obračunska valuta, a 01. siječnja 2002. godine i kao stvarni novac. Svi Hrvatski državljani koji su imali gotovinsku ušteđevinu u njemačkim markama morali su je zamjeniti u Eure! Tada se masa deviznog novca izvan bankovnog sustava slila u bankovni sustav. Ljudi su najvećim dijelom taj novac do tada držali negdje skriveno doma. Ukoliko me sjećanje ne vara, ali mislim da je upravo Račan tada spomenuo, kako se nekih 11 milijardi maraka slilo u bankovni sustav. Ako se ima na umu postojanje još tada valutne klauzule, koja je obvezivala HNB na održavanje ne promjenljivog tečaja kune, omjer je bio 4 kune za 1 marku, pa se prešlo na 7,5 kuna za jedan Euro. Valutna klauzula je osnova za kreditnu ekspanziju u Hrvatskojj, pa je za svaki odobreni kredit u kunama potrebno pokriće u eurima. Tako tadašnji gotovinski priljev deviza u bankovni sustav omogućio kreditnu ekspanziju. Priljevom novca u bankovni sustav povećala se ponuda novca i kamatna stopa je morala pasti. Banke tada nisu bile u vlasništvu stranaca i HNB i komercijalne banke nisu trebale dopuštenje šefova iz Bruxellesa!

    Druga bitna činjenica je primitak Hrvatske u članstvo WTO, odnosno svjetske trgovinske organizacije. Primitak u WTO olakšao je pristup Hrvatske inozemnom novčarskom tržištu i dobijanju povoljnih inozemnih kredita, puno povoljnije nego do tada. Naravno to je još dodatno pospješilo kreditnu ekspanziju u Hrvatskoj i uvećalo rast novčane mase, odnosno količine novca u opticaju. Došlo je tada i do naglog rasta vanjskog zaduženja Hrvatske upravo zbog članstva u WTO i to za oko 10 milijardi eura za mandata Ivice Račana. Do tada je Hrvatska već imala akumulirani vanjski dug od oko 10 milijardi eura, a Račan je poduplao taj vanjski dug. Rast vanjskog duga Hrvatske nastavljeno je i sa dolaskom Sanadera na vlast, na žalost.

    Kada se sada ima u vidu činjenica da niti jedna hrvatska vlada nikad nije imalu nikakvu strategiju gospodarskog razvitka, onda se može dokučiti zbog čega rast vanjskog zaduženja Hrvatske nije doveo do ozbiljnijeg rasta zaposlenosti, stabilnije makrofinancije i dugoročniji rast BDP-a. Drugim riječima, rast hrvatskog vanjskog duga bio je nekontroliran i samim time nedostatno učinkovit. Zbog ne postojanja ekonomske strategije razvitka gospodarstva, krediti su odobravni „jednako“ bilo za kupunju uvozne robe ili domaće robe! Bilo za kupnju automobila, ili stanova, ili otvaranja nekog obrta! Za sve su važili slični kriteriji kreditiranja, odnosno slična kamatna stopa. Kako je Hrvatska te 2000 godine tek praktično izišla iz rata, priljev novca kroz jeftine kredite uglavnom je završio na uvoznoj potrošnoj robi.

    Konačno treći čimbenik, koji je isto tako neponovljiv bio je 11. rujan i teroristički napad na SAD, ali i prijetnja napadima na EU. To je potaklo inozemne turiste na masovni dolazak u Hrvatsku iz sigurnosnih razloga. Tako je turizam ponovno postao važna gospodarska djelatnost Hrvatske.
    Dakle primitak Hrvatske u članstvo WTO, uvođenju eura kao jedinstvene valute EU i teroristički napad od 11. rujna na SAD, bili su doista JEDINSTVENI i NE PONOVLJIVI čimbenici koji su djelovali pozitivno na hrvatsko gospodarstvo u vrijeme premijera Ivice Račana.

    Međutim, valja se prisjetiti i još jedne činjenice. Kada je vlada Ivice Račana okončavala mandat, u javnosti je vladalo stajalište, kako unatoč visokim stopama rasta BDP-a, narod nije zamjetio i nikakav materijalni boljitak. Premijer Ivica Račan tada je izrekao nezaboravnu bedastoću, „narod živi bolje samo to ne osjeća“! Drugim riječima, niti samom Račanu nije bilo jasno zašto narod ne osjeti boljitak kad svi statistički podaci govore o visokoj stopi rasta hrvatskog BDP-a! Nije ništa drugačije ni danas, kada se opet imaju pozitivne stope rasta BDP-a, a narod bježi iz države glavom bez obzira!

    Odgovor na ovo pitanje leži u načinu izračunava stope rast Hrvatskog BDP-a. Glavni izvori podataka za obračun godišnjeg BDP-a jesu: Registar godišnjih financijskih izvješća poduzeća (poduzetnici, banke i štedionice, osiguravajuća društva i ostale financijske institucije) koji vodi FINA, godišnje financijsko izvješće za proračune i proračunske korisnike, statističko izvješće za neprofitne institucije, godišnji podaci porezne uprave za neinkorporirane jedinice i samozaposlene, statistička istraživanja, statistika financija i bilanca plaćanja Hrvatske narodne banke, fiskalna statistika Ministarstva financija i ostali raspoloživi izvori podataka.
    Spomenuti način izračuna BDP je zastario način iz doba komunizma. Tada se tako računao rast BDP-a, jer se nastojalo napuhati znamenke sa postotcima koji objektivno nisu postojali. Financijska izvješća poduzeća i općenito gospodarskih subjekata ne govori puno o rastu BDP-a. Naime, to što će poduzeća bolje poslovati samo je naznaka uvjeta poslovanja u gospodarstvu, ali koliki je doista iznos novostvorene vrijednosti iz gospodarsta to se ne može dokučiti. Upravo taj rast novostvorene vrijednosti je rast BDP-a! Rast računovodstvene dobiti svih poduzeća, ali i neto prihoda svih hrvatskih državljana jedini je mogućni način za utvrđivanje stope rasta BDP. Poučeni iskustvom “Agrokora” jasno se može spoznati kako financijska izvješća poduzeća, tvrtki, osiguravajućih tvrtki i svih ostalih navedenih tvrtki može biti jako dobro krivotvoreno! Drugim riječima, rast BDP-a se neće niti dogoditi, ali će izvješća upravo govoriti suprotno tomu.
    Sve dotle doke se ne sprovede temeljita finacijska preobrazba i potpuno novi pristup izračuna BDP-a, ali i poreza, statistika će govoriti jedno, a stvarnost će biti drugačija. Naime, sve dok se ne uvede prijava svih prihoda svakog punodobnog hrvatskog državljanina ministarstvu financija i uspostava temeljite kontrole financijskog poslovanja hrvatskih tvrtki iz svih djelatnosti, izračun rasta BDP biti će samo veća ili manja krivotvorina.

    Upravo uvođenje prijave svih prihoda svakog punodobnog hrvatskog državljanina ministarstvu financija bio je jedan od temeljnih postulate gospodarskog programa HSP-a! Svaki se prihod mora prijaviti, a i svaka osoba koja nije ostvarila nikakav prihod mora to isto prijaviti. Time bi se izbjegla potreba uvođenja povjerenstava za utvrđivanje podrijetla imovne, bedastoće koja je nastala još u komunizmu.
    Osobe koje ne ostvare prihod to moraju potvrditi i potpisati kao i osobe sa prihodom, jer se tada neće nitko moći pozvati kako odjednom ima 2 milijuna kuna, ali je to stečeno od prije 5 godina i za to doba ne postoje podaci! Izbjeglo bi se i prijavljivanje na lažne adrese prebivališta, koja se nalaze na prostorima od posebne državne skrbi! Porez se plaća na visinu ostvarenog prihoda, a ne na adresu! Time bi država uštedjela na besmislenim povratima poreza osobama koje su prijavile mjesto prebivališta samo radi povrata poreza, odnosno prihoda iz državnog proračuna. Isto tako bi se MORAO ograničiti iznos za mogućnost gotovinske uplate na bankovni račun. Ne bi se stotine tisuaća eura prenosilo u torbama i stavljalo na bankovne račune bez ikakve potvrde odakle dolazi novac.
    Bilo kako bilo, kada bi se izračun rasta hrvatskog BDP vodio na gore spomenuti način, onda se više ne bi moglo lagati narodu kako živi bolje, ali eto to narod ne osjeti iz nepoznatog razloga!

    Država bi bila motivirna donosti ekonomske programe u cilju rasta BDP-a i rasta zaposlenosti, jer bi zaposlenici sa svojim prihodima bili temelj proračunskih prihoda! Onda država ne bi samo vodila skrb o uravnotežnju državnog proračuna i javnosti servirale bajke o silnoj skrbi za rast broja zaposlenih, uz nikakvu aktivnost na tom polju!
    Što reći na koncu, Račanova vlada je bila zamjenila prvi put u suvernoj Državi Hrvatskoj HDZ na vlasti koji je izgubio izbore zbog sveopće legalne pljačke. No, kada je odlazio SDP sa vlasti, onda je odlazio zato što su se ponašali jednako kao u „zlatno doba titoizma“ iz 70-ih godina! Na vlast se vratio HDZ sa najperfidnijim dražvnim lopovom Sanaderom, koji je narodski rečeno doslovce baš sve opelješio! Milanović je prema spomenutom istraživanju TV postaje, bio NAJGORI hrvatski premijer. Milanović je upravo zamjenio Sanadera, a ekonomski nije doslovce NIŠTA učinio. Državu je vodio kao u vrijeme titoizma iz 60-ih godina. Ne dao nam Bog dragi još jednom nekog Račana ili Milanovića, jer Hrvatske više ne bi ni bilo!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Tihomir Janjiček: BURZOVNI SLOM „AGROKORA“ DOGODIO SE ZBOG NESPOSOBNOSTI PLENKOVIĆEVE VLADE!



    Neka se ne zaboravi tu je i vječno PODOBNI i NESPOSOBNI guverner Vujčić! Kao i uvijek nije imao pojma o ničemu. Niti o besmislenim kreditima iz HABOR-a odobrenim „Agrokoru“, niti o praznim mjenicama Agrokora!

    „Agrokor“ je započeo i službeno svoj burzovni potop. Cijene dionica „zdravih“ i „ne zdravih“ tvrtki iz koncerna „Agrokor“ jednostavno strmoglavljuju. Država je položila određena jamstva, isto tako zajamčena su financiranja kroz financijske ugovore koje je sklopio gospodin Ramljak.

    Međutim, Hrvatska je posve ne pripremljena za ovakva događanja. U nas doista nikad nije funkcionirala dionička burza u pravom smislu te riječi, pa se stoga nisu nikad događali streloviti usponi, ali niti strmoglavi padovi cijena dionica. Dionički kapitalizam jednostavno nikad nije ozbiljno zaživio u Hrvatskoj. Sve su to bile samo imitacije burzovnog poslovanja, ali spašavanje dioničke tvrtke od burzovnog sloma njezinih dionica, doista nije nikad činjeno. Sve do slučaja „Agrokor“.

    Što se doista događa u uvjetima „burzovnog sloma“ dionica određene dioničke tvrtke.
    U uvjetima ovakvih burzonih promjena, neke tvrtke doslovce nestanu. Međutim, kod brojnih se dogodi samo prelijevanje kapitala. Kapital se preljeva iz ruku manje sposobnih u ruke više sposobnih vlasnika kapitala. Naravno, to prelijevanje nije nikad „bezbolno“! Tvrtke koje se otkupe i koje su loše poslovale dožive ozbiljne promjene na planu rezanja rashoda i troškova, a to se u nas često zove restrukturiranje. Stanoviti broj zaposlenih izgubi zaposlenje i to na svim razinama od djelatnika do ravnatelja.

    Nije problem za državu kada se burzovni slom dogodi na razini jedne tvrtke, pa to je ipak samo jedna tvrtka. Međutim, daleko veći je problem kada se slom počne događati kod mnoštva tvrtki, a tako nešto se može lagano dogoditi kada jedna velika dionička tvrtka doživi financijski slom.

    U hrvatskom slučaju to je „Agrokor“! Zbog toga vlade većine država nastoje spriječiti financijski slom neke velike dioničke tvrtke. Zato što žele spriječiti situaciju u kojoj bi došlo do masovne panike i lančane reakcije rasprodaje dionica drugih tvrtki na burzi vrijednosnica i samim time pada cijena dionica kod drugih tvrtki. Nacionalni kapital tada bi se razgrabio u bescijenje i otišao u vlasništvo tko zna koga. Kada se kaže kapital, to nije samo novac! Kapital recimo jednog McDonald’ je osim novca, zgrade, invetar, sva hrana u restoranima, svi zaposlenici sa svojim kvalifikacijama i naravno kako rekoh sam novac!
    Razlog zbog čega se dogodio financijski slom „Agrokora“ u suštini je vrlo jednostavan. Premijer Plenković se ponašao krajnje nezrelo za pravodobno djelovanje. Naime, na stranu to što je „Agrokor“ u poslovnom svijetu već dugo vrijeme slovio kao nelikividna tvrtka, koja nije u stanju izvršavati svoje financijske obveze prema dobavljačima. Na stranu i to što su i svi drugi premijeri i sve druge hrvatske vlade znali za to i baš ništa nisu činili.

    Sve je to doista nebitno onog trenutka kad se preuzeme dužnost premijera. Stoga je premijer Plenković morao  obiljno razgovarati s Todorićem kada je došao moliti za financijsku pomoć. Tada,  premijer Plenković nije smio dopustiti odlazak Todorića praznih šaka da tim istim šakama kuca na vrata Putinu i njegovoj „Sberbanci“!

    Tog trenutka je premijer Plenković morao biti svjestan što znači propast „Agrokora“ za hrvatsko gospodarstvo, ali i dodatno miješanje Putina u Hrvatsku! To nikako ne znači „spašavanje“ samog Todorića od financijske propasti, već samo tvrtke! Premijer Plenković je morao tada dogovoriti s Todorićem dubinsku financijsku raščlambu „Agrokora“ i nakon toga dokapitalizaciju „Agrokora“!

    Spriječio bi tada Plenković svu ovu rasprodaju dioničkog kapitala od „Agrokora“ koje će zasigurno brojne zaposlenike ostaviti bez posla,  što je najgore! Spriječio bi i svu ovu bruku koja je nastala, ali još puno važnije svo petljanje Putina u hrvatsko gospodarstvo i politiku koje se sada događa.

    Dinonice „Leda“, „Jamnice“ i drugih tvrtki ne bi završile u bescijenju! Tko će ih doista kupiti više nije ni bitno. Nije bitno, jer tko god ih bude kupio učinit će ozbiljne promjene sniženja rashoda i troškova u tim tvrtkama. Naravno tu spada i sniženje troškova plaća, odnosno smanjenja broja zaposlenih osoba, ma koliko to gospodin Ramljak nijekao skupa sa premijerom Plenkovićem.

    Premijer Plenković trebao je dokapitalizirati „Agrokor“, fino i u tišini maknuti Todorića sa glavnog položaja kako je to već i onako učinio, ali ne i posve izvan tvrtke i postaviti Ramljaka zao predsjednika poslovodnog odobra koji bi nadgledao trošenje dokapitalizirane sume. Potom u tišini prodavao po znantno višim cijenama pakete dionica svih onih tvrtki koje će se sada prodavati besmisleno jeftino. Zaposlenici bi doista uglavnom ostali na poslu! Putin ne bi imao ovakav utjecaj u Hrvatskoj preko „Sberbanke“ kakav danas ima sa svim njegovim špijunima.

    Naravno, svaka osoba će se upitati, pa zašto premijer Plenković i hrvatska vlada to nisu učinili?
    Zbog toga što se premijer Plenković odlučio uzeti za ministara PODOBNE, ali NE i doista sposobne osobe. Tu je prije svega Tomislav Ćorić! Kolega Ćorić je tako zdušno čitao moje tekstove vezane za nagli  skok tečaja franka u kojima sam sugerirao ono što je poslje ministar Lalovac i činio, konverzija kredita sa klauzule prema franku na klauzulu prema Euru.
    Na žalost baš ništa suvislog kolega Ćorić nije imao ni za reći, a ni za predloložiti unatoč silnim pozivima s HRT-a za gostovanja! Morao se ministar Ćorić „naoružavati“ sa zanjem što mu je manjkalo i to iz stručnih napisa i komentara koje sam javno objavljivao.
    Naravno tu je i ministrica Dalić, koja se tako nekontrolirano smijala kad je držala konferenciju za novinstvo vezanu upravo za predstavljanje javnosti novog zakona, poznat kao „Lex Agrokor“. Unatoč tomu što je bila svjesna svojeg neprimjerenog ponašanja, smijeh nije mogla suzdržati! Upravo to je govorilo o njoj koliko je doista MALO zainteresirana za rješenje problema oko „Agrokora“.

    Martina Dalić bila je ministrica kod Jadranke Kosor, poznate kao Sanderova služavka. Nakon odlaska sa vlasti, Martina Dalić odlazi u tabor Josipovića, a dolaskom Plenkovića na čelo HDZ-a vraća se opet u HDZ! Žena za sve politike, uklapa se u serijal „kum“, ali i „uz maršala tita junačkoga sina“ i u „bože čuvaj Hrvatsku“!

    Na koncu tu je i ministar financija Marić koji se doima kao „lutak šutak“. Ministar Marić nije kriv za propast „Agrokora“, nego Ivica Todorić. Međutim, ministar Marić je kriv što je kao financijski stručnjak morao upozoriti premijera Plenkovića na sve opasnosti koje sa sobom nosi propast „Agrokora“, posebice stoga što je znao u kakvom je financijskom stanju „Agrokor“!
    Morao je ministar Marić upoznati premijera što doista znači ako se Todorića samo makne iz Agrokora. Isto tako morao je ministar Marić imati stručne kreativnosti i predložiti premijeru mogućnost dokapitalizacije za očuvanje „Agrokora“ stabilnim, koliko god se to moglo. Nije to učinio, jer je i on kao ministar Ćorić i ministrica Dalić samo još jedna osoba koja je došla na ministarsku dužnost podobnošću, a ne sposobnošću!
    No, neka se ne zaboravi tu je i vječno PODOBNI i NESPOSOBNI guverner Vujčić! Kao i uvijek nije imao pojma o ničemu. Niti o besmislenim kreditima iz HABOR-a odobrenim „Agrokoru“, niti o praznim mjenicama Agrokora! Niti o bilo kojim drugim kreditima koje su odobravale komercijalne banke. Nije znao ništa ni o kreditima koje „Agrokor“ odobravao samom vlasniku i njegovim članovima obitelji.

    Iskreno rečeno, guverneru doista treba vjerovati na riječ, on jadan doista baš NIŠTA NE ZNA! Zato i jeste PODOBAN za guvernera! Svatko sa makar trunkom znanja i stručnosti jednom bi konačno progovorio stvarima koje jesu iz nadležnosti HNB-a, a to je kontrola provedbe monetarnokreditne politike! Ovako samo truća bedstoće o uvođenju Eura!
    Dokle će to tako ići sa podobnima u Hrvatskoj svatko se pita?
    Sve dotle dok se ne promjeni izborni sustav, ali do tada će glavni grad svih Hrvata postati Dublin.

    Dr. Tihomir Janjiček

  • HSP-ov GOSPODARSKI STRUČNJAK: NE TREBA NAM EURO, TREBA NAM UKIDANJE VALUTNE KLAUZULE!


    Po tko zna koji put ponovno je aktivirana nakana uvođenja Eura kao valute u Hrvatsku. Već sam nekoliko puta pisao o tomu koliko je pogrešno uvoditi Euro u Hrvatskoj, ali se čini kako HDZ-ova vlast zapinje oko toga stalno. Slično su zapinjale i sve prijašnje vlade oko što bržeg članstva Hrvatske u EU.

    Konačno kada je Hrvatska primljena u EU, gospodarstvo se našlo u dubokoj ekonomskoj krizi, a kojoj se ne nazire kraj. Unatoč svim „silnim“ pokazateljima „visokog“ gospodarskog „oporavka“ što slušamo svakodnevno, ali Hrvatska je danas najnepoželjnija država za život svakom Hrvatu! Danas svi znamo da članstvo u EU Hrvatskoj nije do sada donijelo doista baš ništa korisno.

    Sada se ponovno nastoji uvesti Euro i jednostavno pitanje je što će se dogoditi ako se doista uspije u nakani uvođenja Eura?

    U ekonomskoj znanosti uspješno vođenje monetarne unije zahtjeva se tzv. makroekonomska stabilnost. To bi drugim riječima značilo, svaka članica monetarne unije mora voditi aktivnu ekonomsku politiku države, koja bi onemogućavala pojavnosti bilo kakvih naglih promjena. Takve promjene bi bile spriječavanje naglih trošenja u državnom proračunu, jer bi to dovelo do naglog rasta deficita u proračunu.

    Isto tako potrebna je stanovita stabilnost na planu plaćanja prema inozemstvu. To bi značilo ne postojanje golemog deficita u vanjskoj trgovini i sprječavanja naglog rasta deficita u vanjskotrgovinskom poslovanju hrvatskog gospodarstva sa svijetom. Zbog toga kada se stvara određena monetarna unija, onda članstvo u takvoj uniji zahtjeva od članica približno slične ekonomske uvjete po pitanju proračuna i bilance plaćanja prema inozemstvu.

    Države koje stvaraju ili primaju novu članicu u monetarnu uniju stoga zahtjevaju stanje u kojoj bi svaka nova članica bila bez nagomilanog javnog i vanjskog duga prema inozemstvu, odnosno bez ozbiljnijeg deficita u proračunu ili deficita u bilanci plaćanja prema inozemstvu. Ukoliko bi neka članica bila primljena u monetarnu uniju sa visokim javnim i vanjskim dugom, tada bi došlo do preljevanja zajedničkog novca u tu zemlju. Drugim riječim došlo bi do osiromašenja ostalih članica.

    Zbog toga i postoji pet točno definiranih kriterija za svaku državu zinteresiranu za uvođenje Eura:
    Stopa inflacije ne može biti viša od 1,5% od najnižih stope inflacije kakve su u tri države članice EU i koje imaju Euro kao nacionalnu valutu;
    Deficit u državnom proračunu ne može biti više od 3% nacionalnog BDP-a;
    Javni dug, odnosno drug države ne može prelaziti 60% nacionalnog BDP-a;
    Dugoročna kamatna stopa u konkretnoj državi koja želi uvesti Euro ne može biti viša od 2% od onih dugoročnih kamatnih stopa koje imaju tri države monetarne unije čije su dugoročne kamatne stope najniže;
    Stabilni valutni tečaj prema Euru čije promjene ne prelaze 2% godišnje promjene.

    Ako se dobro pogleda Hrvatska, ona doista NE ispunjava tri uvjeta. To su deficit u državnom proračunu, visina javnog duga države i dugoročna kamatna stopa. Stabilnost valutnog tečaja i niska stopa inflacije očito jeste nazočna u Hrvatskoj.
    Optimizam Hrvatske Vlade za uvođenje Eura kao nacionalne valute nalazi se u rastu BDP-a od 3% godišnje. To bi značilo kroz rast BDP-a uz zamrznuti deficit u državnom proračunu, Hrvatska bi se možda mogla približiti zahtjevanim kriterijima. Naravno, ukoliko bi se rast BDP nastavio s istim ili čak s višim postotkom. To je nešto što se ne može sa sigurnošću tvrditi. Ovo je bitno istaknuti, jer nakon podnošenja zahtjeva za primitak u monetarnu uniju, do uvođenja Eura treba proteći dodatnih 5-6 godina.

    Najbitnije pitanje je što je ekonomski interes Hrvatske Države za uvođenje Eura?

    Službena hrvatska vlast taj interes javnosti predstavlja u izbjegavanju plaćanja troškova valutne konverzije prigodom izvršavanja plaćanja između dužnika i vjerovnika koji su locirani jedan u Hrvatskoj i drugi EU. Međutim, već na prvi pogled može se reći kako troškovi valutne konverzije doista ne predstavlju ozbiljan trošak radi kojeg bi se učinila tako duboka monetarna promjena.

    Uostalom, Euro nije ni uveden u EU zbog izbjegavanja plaćanja troškova valutne konverzije. Uveden je sa svrhom ekonomskog osnaženja čitave EU i omogućavanja lakšeg prelijevanja kapitala iz jedne u drugu članicu EU. To prelijevanje kapitala povlačilo bi brži gospodarski rast praktično za sve članice EU. Ozbiljnijeg prelijevanja kapitala unutar EU do sada nije bilo, pa samim time niti rast BDP-a na taj način za nikog.

    Važno je ipak prisjetiti se prošlosti od samo par godina u nazad kada je 2015. godine izbila financijska kriza u Grčkoj. Tada je Njemačka odmah predlagala ostalim članicama izbacivanje Grčke iz monetarne unije. No, to nije moguće, jer sustav koji je napravljen u EU jednostavno nije predvidio izbacivanje bilo koje članice EU iz monetarne unije. Drugim riječim, izlazak bilo koje članice EU iz monterane unije izazvao bi opću katastrofu za čitavu EU. Zbog toga što bi takva članica doživjela potpuni monetarni i financijski kolaps, a što bi izazvalo i kolaps čitave EU. Kolaps čitave EU bi se dogodio zato, jer izbacivanje neke države članice EU iz monetarne unije ne znači i izbacivanje iz članstva EU! Dakle, skraćeno rečeno, ne moguća opcija.

    No, kada je Europska središnja banka vršila pritisak na grčku vlast tijekom pregovora oko paketa financijske pomoći, tada je grčka vlada sama željela istupiti iz monetarne unije! Međutim, to isto tako nije moguće, jer povrat Drahme u opticaj povlači utvrđivanje početnog tečaja Drahme i Eura, a to jednostavno nemoguća misija. Grčka je bila bez ikakvih novčanih rezervi u monetarnom sustavu. Sve što je od novca bilo po bankama bio je Euro koji bi od trenutka povrata Drahme praktično bio inozemni novac. Grčka u suštini nije imala ništa, a uz to još i ogromne dugove. Dakle istupanje iz monetarne unije Grčke također je bilo ne moguće.

    Grčku treba imati u vidu iz prostog razloga, jer ekonomska kriza u Hrvatskoj je jednako duboka kao i u Grčkoj!

    Vratimo se sada na Hrvatsku. Hrvatski monetarni sustav je potpuno euriziran kroz valutnu klauzulu! Svaka Kuna je pokrivena sa €0.13, odnosno tečaj je fiksiran sa omjerom 1€ = 7.5Kn. To znači da je monetarna politika u Hrvatskoj posve zamrznuta i ne uporabljiva. Vlada uopće ne može korisiti monetarni sustav u vođenju ekonomske politike. Zato, jer svako povećanje novčane mase povlači za sobom dodatno kreditno zaduženje u Eurima, jer kako sam rekao svaka kuna mora biti pokrivena sa 0.13 €. Kamatna stopa bi po svim pravilima ekonomskih znanosti morala biti „cijena novca“! U Hrvatskoj se kamatna stopa formira na temelju euribora.
    Taj euribor je razmjerna međubankarska kamatna stopa po kojoj banke u EU pozajmljuju novac između sebe. Euribor se utvrđuje na dnevnoj bazi. Banke u Hrvatskoj stoga koriste taj euribor kao osnovicu, pa na to dodaju svoj profit. U slučaju promjene euribora usljed promjena na tom među bankarskom tržištu, to automatski pogađa sve dužnike u Hrvatskoj. Praktično sav rizik promjene kamatne stope stavljen je na teret dužnika. Dakle, kamatna stopa u Hrvatskoj nema blage veze sa novčarskim tržištem u Hrvatskoj i nema blage veze sa ekonomskom politikom bilo koje dosadašnje i sadašnje hrvatske vlade!

    Kome treba ovakva monetarna politika? Jednostavno rečeno jedino EU, jer kada je uvođena Kuna nitko nije znao kako će ponašati Hrvatska Država, odgovorno ili ne odgovorno!? Odgovorno znači ne praviti velike deficite u proračunu i ne zaduživati se u inozemstvu radi puke potrošnje. Zaduživanje u inozemstvu mora biti u svrhu rasta BDP-a i kroz nastup na tržištu EU! Sve hrvatske vlade od 2000. godine su bile neodgovorne! Vlade Ivice Račana i Ive Sanadera su jednostavno ekonomski uništile Hrvatsku.

    Sadašnja vlada svjesna je precijenjenosti tečaja Kune, svjesna je kako proces monterane i financijske konsolidacije ide presporo! Svjesna i da poboljšanje položaja Hrvatske na EU tržištu kapitala jeste učinjeno, ali je još daleko od dobrog i poželjnog. Sve je postignuto sa jadnim plaćama i još jadnijim mirovinama. Mladi zbog toga odlaze, a stari brže umiru jer nemaju ni za hranu! Stoga, Plenkovićeva vlada želi izbjeći odgovornost za eventualnu deprecijaciju tečaja Kune, pa je onda „najbolje“ preuzeti Euro. Tada će Središnja banka EU jednostavno preračunati prihode po sadašnjem tečaju, a na cijenama će se izbrisati „kn“ i staviti „eu“! Naravno, to je ludost za Hrvatsku.

    Riješenje je ukidanje valutne klauzule, te dokapitalizacija gospodarstva novcem iz HNB-a. Stabilnost tečaja čuvati kroz prodaju manjinskih paketa dionica državnih tvrtki na tržitu EU i time povećati količinu Eura na spram povećane količine Kuna zbog dokapitalizacije gospodarstva.

    To do sada nije učinila nijedna vlada, pa neće ni sadašnja, jer su svi nesposobni!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Tihomir Janjiček: Rješenje za “Agrokor” je moglo biti drugačije i puno bezbolnije. “Lex Agrokor” će biti porazan za hrvatsko gospodarstvo.


    Problem financijske propasti „Agrokora“ ne izlazi iz središta pozornosti nacije. Nakon pune financijske revizije poslovanja „Agrokora“, a kakva nikad nije učinjena niti prema jednoj tvrtki u Hrvatskoj, konačno se spoznala puna istina. Istina o nestručnom, lopovskom i gramzivom vođenju poslovanje „Agrokora“.

    Prinudni ravnatelj gospodin Ante Ramljak podigao je i optužne prijedloge državnom odvjetništvu protiv određenih članova uprave Agrokora i samog gospodina Todorića.
    Cijelokupno rukovođenje izlaska iz krize „Agrkokora“ od strane Hrvatske Vlade je općenito utemljeno na postulatu „minimiziranja štete“ uz pomoć zakona poznatog kao „Lex Agrokor“! Drugim riječima nastoji se spriječiti potpuni kolaps čitavog gospodarskog sustava kroz masovno financijsko propadanje „Agrokora“ i njegovih poslovnih partnera!
    Obećanja premijera se neprekidno ponavljaju u javnosti, kako porezni obveznici neće snositi niti jednu kunu dodatnog poreza zbog „Agrokora“. Sa druge strane, najavljuju se „predstečajne nagodbe“, a one su potpuno neprihvatljive najvećem broju dobavljača.

    Razlog je vrlo jednostavan, novčani opseg iznosa „predstečajne nagodbe“ je visok i doslovce veliki broj manjih dobavljača nakon oprosta dugvoanja beznadežno odlazi u financijski stečaj, odnosno bankrot. Drugim riječima, „nagodba“, koja je u biti vjerovnički OPROST dugova „Agrokoru“ poguban je za veći broj dobavljača.

    Tek određeni broj dobavljača „Agrokora“ će nekako preživjeti uz ozbiljne finacijske i poslovne gubitke. Ne treba dvojiti, nezaposlenost će porasti upravo zbog smanjenja broja zaposlenih kod tih dobavljača, ali i zaposlenika „Agrokora“.
    Neminovno pitanje koje se nameće samo po sebi, je li se moglo  izbjeći od trenutka kada se Hrvatska Vlada odlučila umiješati ui „Agrokor“?

    Odgovor je jednostavan, JESTE! Međutim, vlada premijera Plenkovića jednostavno to nije ni kanila učiniti. Naime, premijer i njegova vlada ostali su još uvijek na onom istom poimanju ekonomskih stvari iz doba Milanovića, a koji je donio Zakon o „predstečajnoj nagodbi“, koja se jednostavno svodi na vjerovnički besprizorni oprost dugova dužniku.

    Naime, prema Zakonu u suštini vjerovnik i dužnik skupa idu u bankrot po principu „jednake odgovornosti“! Što više dužnik se može i spasiti, ali vjerovnik puno teže, gotovo nikako. Primjer „Agrokora“ upravo svjedoči tomu. Tu se doslovce spašava dužnik „Agrokor“, a uništavaju vjerovnici! Osim toga, to je Zakon po kojemu svi nesposobni vlasnici tvrtki nakon nagodbe jednostavno nastave poslovati kao i prije. Svi nesposobni ravnatelji ostaju i dalje ravnatelji, osim evo Todorića koji je samo u ovom slučaju maknut.
    Način na koji se sav ovaj problem mogao izbjeći bio je u suštini jednostavan. Gospodin Todorić sam se javio na razgovor kod premijera Plenkovića i zatražio nekih 2,3 milijarde kuna financijske pomoći.

    Premijer Plenković tada je trebao nastupiti kao ODGOVORNI premijer i uvjetovati financijsku potporu, ali pod njegovim uvijetima. Ti uvjeti bi bila potpuna financijska revizija „Agrokora“ i uvid u stanje poslovanja. Drugo, financijska „pomoć“ ne bi bila uopće „pomoć“, već bi se za nedostajući novčani iznos utvrđen NAKON revizije financijskog poslovanja „Agrokora“, učinila dokapitalizacija „Agrokora“.

    Dokapitalizacija bi se učinila iz dodatne naklade dionica „Agrokora“ i to po nominalnoj cijeni. Predsjednika uprave postavila bi Hrvatska Vlada, jednako kako je i sada imenovala gospodina Ramljaka i još bi postavila predsjednika nadzornog odbora. Oni bi provodili i nadgledali trošenje novca iz dokapitalizirane svote. Oni bi i proveli neophodne strukturne promjene unutar „Agrokora“, a koje bi spriječile ponavljanje istovjetne situacije u tvrtki. Ukoliko Hrvatska Vlada ne bi imala novca iz proračuna, mogla bi uzeti kredit za potrebni iznos kod HNB-a!

    Međutim, Premijer Plenković je poput prijašnjeg premijera Milanovića odlučio provoditi „partijski“ način upravljanja posrnulim poduzećem iz doba „samoupravnog komunizma“. Utvrdio je „prinudnu upravu“, Todorića natjerao na odstup po „partijskom ključu“.

    Sada sljedi rasprodjela financijske propasti „Agrokora“ na njegove poslovne partnere kroz „predstečajnu nagodbu“! Zna se već sada kako će određena poduzeća jednostavno nestati, a neka druga će opstati iz koncerna „Agrokor“.

    Da je kojim slučajem premijer Plenković primjenio gore navedeni prijedlog, a što sam predlagao i u ekonomskom programu HPS-a kao „bailout“, onda bi čitava Hrvatska bila pošteđena svih današnjih štetnih posljedica. Prije svega, Putin ne bi mogao pružiti prste toliko duboko u hrvatsko gospodarstvo i politiku kako je to uspio preko „Sberbanke“.

    Zaposlenici „Agrokora“ bi jamačno ostali i dalje zaposleni. BDP bi nastavio rasti kako je započeo, a ni banke ne bi imale poteškoća, jer bi izostale tužbe pred domaćim i inozemnim sudištima.

    Pitanje koje se kao nastavak nameće samo po sebi, jeste što je razlog zbog kojeg se Premijer odlučio na lošiju opciju privremene financijske konsolidacije „Agrokora“?

    Razlog je jednostavan, svaka dokapitalizacija „Agrokora“ zahtjevala bi povećanje količine kuna u optjecaju, a sa time bi došlo i do uvećanja ponude kuna na valutnom tržištu. Hrvatska vodi novčarsku politiku na principu „valutne klauzule“! To znači, omjer 1€ = 7,5 Kn mora stalno biti nazočan, ali bi u slučaju dokapitalizacije „Agrokora“, vlada morala ući i u dodatno vanjsko eursko zaduženje za dokapitaliziran kunski iznos.

    Stoga bi drugim riječima, dokapitalizacija „Agrokora“ išla iz kreditnog zaduženje HNB-a u inozestvu. Međutim, to dodatno vanjsko zaduženje bi se moglo lagano izbjeći, tako što bi se od poduzeća koja su u 100% vlasništvu države, prodali određeni paketi dionica na inozemnim dioničkim burzama.

    Manjinske dioničke udijele vlada bi prodala i time uvećala ponudu eura na valutnoj burzi i zadržala tečaj kune relativno stabilinim prema euru. Naime, tada bi uvećani iznos kuna bio pokriven uvećanim iznosom eura.

    No, od svega će biti samo postupna propast „Agrokora“ i njegovih poslovnih partnera. Javnosti će se servirati tirade sa Saborskim istražnim povjerenstvom, kako bi se daljnje osiromašnje i gospodarska propast u suštini nekako zatomila u svijesti naroda.

    U tome će se i uspjeti, ali kod starijih osoba, jer oni neće otići u inozemstvo.

    Dr. Tihomir Janjiček

  • dr Tihomir Janjiček: Bitka za Agrokor je tek na početku. Glavni sukob vodi se oko nafte i plina iz Jadrana!


    janjiček tihomir dr

    Još u ožujku ove godine objasnio sam potrebu što hitnijeg otvaranja LNG terminala na Krku i istodobno objasnio ogromni interes i utjecaj Rusije u Hrvatskoj. Objavljeno je to pod naslovom „Zašto moramo pod hitno graditi LNG terminale“!

    Tada sam od stanovitog broja osoba doživljavao osude i što više uvrede. Međutim, tek ovih dana u tiskovinma dolaze potvrde za sve one moje tvrdnje koje sam iznio i iza kojih i danas stojim.

    Isto tako učinio sam jasnu poveznicu između problema „Agrokora“ i ruskog utjecaja na Hrvatsku, točnije na INA-u i cjelokupne energetske mogućnosti Hrvatske crpljenjem vlastitih izvora nafte i plina iz Jadrana.

    Tada sam isto tako rekao kako je ruska upletenost u Hrvatskoj državi daleko iznad svih promišljanja hrvatske javnosti, te je veliki broj političara u Hrvatskoj IZRAVNO uključen u izvršenju Putinovih interesa. Imenovao sam točno imenom i prezimenom koje su to osobe.
    Tek sada nakon 6 mjeseci pojavljuje se prvi „blizak izvor“ vlade RH, koji potvrđuje moje stajalište i neka svatko bude siguran radi se o hrvatskom ministru! Njegovo ime ovaj puta neću spomenuti, ali kad dođe trenutak i to ću reći! Naravno, za razliku od hrvatskih ministara ja sebi mogu dopustiti imenovanje ruskih kadrova u sadašnjoj i nekadašnjim hrvatskim vlastima.
    Problemi su se počeli raspetljavati sa raspetljavanjem problema „Agrokor“. Prvo smo mogli svi vidjeti nastup gostiju u jednoj od emisija „Otvoreno“. Tada je gospodin Žganjer otvoreno rekao kako je doista „začuđujuće“ što je ruska Sberbank svjesno ogromne novce uložila praktično u propali „Agrokor“!

    Ako se posmatra problem „Agrokor“ izolirano od svega ostalog, onda je jasno čuđenje gospodina Žganjera.Međutim, poveznica je INA, a  time hrvatski plin i nafta iz Jadrana. Korištenje plina i nafte iz Jadrana jednostavno kosi se Putinovim političkim i osobnim financijskim interesima. Kako bi nafta i plin ostali netaknuti u Jadranu, Putin koristi sva mogućna sredstva. Jedini način da se nafta i plin počnu vaditi iz Jadrana je povratak INA-e u posjed Hrvatske.

    Putinov interes je trajna ovisnost EU o nafti i plinu iz Rusije, kako bi ucjenom prestanka isporuke plina mogao nastaviti svoje agresivne ratove! Zato INA „ne smije“ nazad Hrvatskoj. Koristio je Putin Mesića u promoviranju „Janaf“ programa, po kojemu bi ruski tankeri dovozili rusku naftu u refineriju u Rijeci i onda naftovodima snadbjevali cijelu EU! Mesiću je plaćena kampanja za druge izbore od Vladimira „nikog“. Sa druge strane, „zahvalnost“ za tu mogućnost Putin bi iskazao obnovom potpuno amortizirane rafinerije u Rijeci i u čijem amortizacijskom fondu nema niti KUNE!

    Što više, Hrvati su se ponadali, naravno oni naivni, kako bi Putin možda čak i rafineriju u Sisku obnovio, što je dakako glupost! U projekt „JANAF“ bio je upetljan ne samo Mesić, ali i svi oni koji su napravili „studiju izvodivosti!

    Dakako i svi „pokreti zelnih“ po Hrvatskoj koji su „spoznali“ svu „pogubnost“ za Hrvatsku ako koristi vlastitu naftu iz Jadrana! Uspješnost djelovanja Putinove tajne službe FSB (sljednice KGB-a) najbolje se očituje u tome što su čak i neke predstavnike HDZ-a uspijeli zavesti i postaviti ih na različite strane.Tako je Branko Bačić ZA korištenje nafte i plina iz Jadrana, a Dubravka Šuica PROTIV! Ne, nije ona protiv korištenja nafte iz Jadrana zbog opasnosti za turizam, kako se izgovara i valjda je jasno zašto je protiv!

    Sanader je predao INA-u u ruke MOL-a, a MOL nije ništa drugo nego Putinova filijala! Zbog toga neka nitko ne postavlja pitanje zbog čega je odstupio Sanader, učinio je nešto što se kosilo i još uvijek kosi sa interesima SAD i EU! Nije problem mito koje je uzeo, već sama predaja INA-e u šake Putina! „Oni“ su mu zato naredili odlazak, a to znaju i Šeks i Hebrang!!! Dolazak Karamarka i Petrova na vlast bio je potpuni TRIJUMF Putina.

    Američki čovjek Orešković bio je važan čovjek za interese SAD i EU, ali preslab u političkom smislu. Zato su se i Petrov i Karamarko brzo složili oko Oreškovića, umišljajući kako su uspiješno „zamazali oči“ Amerikancima! Obnašao je Orešković dužnost premijera i bio politički ovisnik o Karamarku i Petrovu gore nego narko ovisnici o svojim dilerima!

    Ono što je lomilo Oreškovićevu vladu, bilo je ne razumijevanje Karamarka zašto Petrov stalno „trese“ zajedničku vladu, kad su obojca „zaposlenici“ kod Putina! Nije Karamarko razumio da je to bila uloga Petrova u vladi, držati stabilnu nestabilnost vlasti ne ovisno tko je premijer.To je bila srž njihova sukobljavanja.

    Premijer Orešković je tek u lipnju 2016 doznao punu istinu o Karamarku i Petrovu i listu „svih predsjednikovih ljudi“ od Putina! Zato se Orešković iznenadno bio povukao iz javnosti i hrvatski TV voditelj Mislav Togonal je čak jednom ustvrdio na Otvorenom, “premijer nam je nestao”.

    Premijer Orešković je poslje sam rekao da se sastao sa „hrvatskim tajnim službama“! Da, bilo je i naših službenika iz naših tajnih službi na tim sastancima, ali puno više onih iz SAD i EU! Također sam i tada PRVI objavio „oba su pala“ prije nego je premijer javno zatražio povlačenje iz politike obojce i Karamarka i Petrova!

    Pleknović je „izabrano postavljen“ za Predsjednika HDZ-a. Dolaskom Plenkovića na vlast, prva odluka koja se objavila javnosti bio je otkup INA-e! Bila je to poruka za SAD i EU, ali i Putinu! To je ključ svih problema oko „Agrokora“. Od tada započinje „specijalni rat“ Putina protiv Hrvatske. Prvo ruski veleposlanik „nudi pomoć“ za „Agrokor“, a kad to nije prošlo onda dovode Alvareza kojeg je otjerao Plenković.

    Istodobno, Petrov se sastaje tajno prvo sa ruskim veleoposlanikom, a potom i sa Todorićem! Petrov je tražio ostavku ministra Marić iz „moralnih“ razloga, ali za Putina! Plenković je znao za Božu da je Putinov čovjek i zato je ekspresno počistio Petrova sa dužnosti Predsjednika Sabora nakon čišćenja Božinih ministara. Petrov je zaigrao igru izvan svojih mogućnosti, a po nalogu Putina. Svi ministri u Plenkovićevoj vladi iz doba Karamarka su praktično „Putinovi“ ministri, neka nitko ne dvoji o tomu!

    Danas su obznanjena neka imena čitavog Putinovg stroja u Hrvatskoj, poput Pave Vujnovića kao posrednika rusko plina, a koga plaća Hrvatska Država. Naravno, pa Putin je u dubokoj financijskoj krizi, zato tog Putinovog špijuna plaća Hrvatska Država!

    Nije bitna razlika ni sa Sergejom Gljadelkinom! Zamislite dvadesetogodišnjak koji se bavio „graditeljskim businessom“! Neka bilo tko zamisli nekog hrvatskog dvadesetgodišnjaka u tako doista skupom businessu, pa se eto tek tako našao u njemu „igrom slučaja“! On treba izvući novce iz EU fondova za „prugu“ od Dugog sela do Križevaca! Hoće, izvući će on novce, ali bi se od njih mogla napraviti pruga od Dugog sela do Moskve! Naravno neće, jer će ono iza Križevaca završiti u Moskvi! Ne zaboravimo ni Olega Butkovića, Karamarkovog ministra! On je zadužen za gradnju „čuvenog mosta“ i naravno i tamo su „sredstva“ iz EU fondova! Putinovi ljudi su uvijek oko „love“ koja je iz EU. Naravno, biti će novca za „prvu fazu“ gradnje, a druga će opet završiti u Moskvi! Objašnjenje će biti „tehnički problemi“! Ministar Marić, kojeg je pošto poto želio otjerati Petrov, nije bio Putinov čovjek i zato ga je štitio Plenković.

    Postavljanje „Putinovih“ ministara i destabiliziranje Plenkovićeve vlada jer želi vratiti „INA-u“ Hrvatskoj, bila je glavna zadaća Petrova i još uvijek je na snazi. Druga je stvar što je Petrov izgubio moć.
    Gdje je u svemu tome Todorić? Njegova malenkost nije bila kadra voditi ogromno poslovanje, jer je malenkost! Vodio je „Agrokor“ kao i svi hrvatski tajkuni, malo radi puno kradi! Pokušao je voziti formulu 1, a sposoban je bio tek za Ford Focus. Makli su ga Plenković i Dalić kako god su znali i umjeli, jer planirani kaos preko „Agrokora“ u Hrvatskoj od Putina, morao se spriječiti kako tako.

    Todoriću se poslovno carstvo bespovratno urušilo, a izvješće o poslovanju „Agrokora“ neće još dugo ugledati svjetlo dana! Tamo je previše važnih činjenica, a rat sa Putinom je tek počeo, dok je bitka za „Agrokor“ još daleko od svršetka!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • STEČAJ KONCERNA NA HRVATSKI I KANADSKI NAČIN


    dr tihomir janjiček glas slavonije

    Agrokor još uvijek nije prošao pozornost hrvatske javnosti sa svojim financijskim stečajem. Nekako istodobno financijski stečaj dogodio se i u kanadskom koncernu Sears.
    Stoga je interesantno spoznati kakve su razlike vezane za stečaj ova dva koncerna. Agrokor je tvrtka u Hrvatskoj, relativno siromašnoj državi EU koja još uvijek prolazi kroz proces preobrazbe gospodarskog sustava iz doba komunizma na tržišni sustav.

    Kanada je sa druge strane „najbolja država na svijetu“ kako se dugo godina o toj zemlji pisalo i govorilo. Isto tako Kanada je tako željena država za useljenje od brojnih Hrvata, dok je Hrvatska zemlja iz koje bi otišli svi osim „političkih elita“!

    Pođimo stoga prvo od kanadskog koncerna Sears.

    Koncenr Sears posluje u Kanadi od 1952. godine kao šoping centar, ili kako bi se to nekad reklo „robna kuća“. Sve do prvog desetljeća ovog stoljeća, Sears je relativno dobro poslovao, a onda je poslovanje počelo tonuti. Prve vijesti su o stečaju Searsa obznanili su tzv. novinari „krtice“ ili kako bi se reklo unutarnji informatori iz tvrtke.

    Za poočetak treba napraviti usporedbu i pogledati broj zaposlenih iz 2007. godine, tada je bilo 355,000 zaposlenih, dok je danas „samo“ 140,000! Dakle manje od trećine je ostalo zaposleno u Searsu u zadnjem desetljeću. Netko će reći „dobro još uvijek je to veliki broj“, ali to je jednostavno besmilica.

    Financijski gledano, dionica Searsa je 2007. godine vrijedila $195, a danas manje od $10! Poput Agrokora, Sears je napravio $700 MILIONA akumuliranog duga, koji je financirao kreditima banaka. Toliko je za sada „priznat“ dug, kakvo je doista stvarno stanje, tek će se doznati. Iskazano u Kunama, to je od prilike oko 3,5 miljardi Kuna!

    Za nastavak poslovanja i plaćanja dospjelih financijskih obveza Sears treba poslovni kredit od $175 miliona, ali su banke spremne pružiti najviše $109 miliona! Dakle, Sears je postao insolventan, jer dospijela dugovne obveze neće moći pokriti potraživanjma od  kupaca i kreditima od banaka.

    To je praktično stečaj! Naravno, problem je preko 2000 šoping centara i 140,000 zaposlenika! Neka se nitko ne zanosi, većina njih NIKAD si neće naći novo zaposlenje!!! To je posebice važno istaći, jer veliki broj naših ljudi u Domovini zamišlja kako se drugi posao u Kanadi „odmah može naći“! To je u filmovima, a u stvarnosti posve nešto drugo! Otpuštanja će biti od po 15,000 do 20,000 osoba mjesečno!

    Najveći vlasnik dioničkog kapitala Searsa u smislu broja dionica je Eddie Lampert i on posjeduje 45% ukupnog broja dionica. Niti središnja konfederalna vlast, a niti provincijska vlada NE poduzima ništa!

    Sada se vrijedi osvrnuti na slučaj Agrokora, odnosno kako je reagiralo javnost u Hrvatskoj i hrvatska vlast, kada se doznalo za slučaj financijskog stečaja Agrokora.
    Hrvatska javnost je doznala od ruskog veleposlanika! Naši novinari su jako zauzeti sa lupetanjem Mamića na njegovim „monolog konferencijma“ za novinstvo! Sa druge strane, hrvatska javnost je doista primitivn0 reagirala pristupom nek sve propadne!

    Kanadska javnost jednostavno je rečeno bijesna i sa strahovanjem čekaju otpuštanja sa posla. Nitko ne govori kako bi gospodina Lamperta trebalo uhititi! Sa time se nitko ne zamara!
    Kanađani isto očekuju određene poteze svojih vlasti, međutim za razliku od hrvatske vlade, kanadska vlada je krajnje ne zainteresirana! Isto je i sa konfederalnom provincijom Ontario i ona je ne zainteresirana! Ne, to nije poztivan potez, već besmislen. Zaposlenici su ostavljeni na milost i ne milost!

    Naknada za ne zaposlene, točnije osobe koje izgube posao najviše je 3 mjeseca u Ontariu i mogu primati tu naknadu u najvećem iznosu od $1,200. Nevezano jesu li si optušteni našli ili ne zaposlenje za to vrijeme! Primitak spomenutog iznosa će prestati nakon 3 mjeseca! Isto tako je važno reći da samo one osobe koje primaju tu naknadu se računaju kao nezapslene osobe. Svi oni koji traže zaposlenje, ali ne primaju nikakvu naknadu NE računaju se kao nezaposleni!

    Neka nitko ne misli, socijalna skrb postoji ovdje, ali je odvano svedena na milosrđe i to isto na vrlo kratko vrijeme! Oni koji primaju socijalnu skrb ne računaju se u ne zaposlene. Znam, netko će upitati, pa što kad prestane i socijalna skrb, onda se podnosi zahtjev za spavanjem na nogostupu!

    Stoga svi oni koji su osuđivali i osuđuju premijera Plenkovića zbog uključivanja hrvatske vlade u iznalaženju riješenja za smanjenje negativnih posljedica po hrvatsko gospodarstvo i socijalno stanje nacije, duboko su u krivu.

    To ne znači da svaki potez gospodina Ramljaka treba odobravati, ali u „najboljoj državi na svijetu“ vlada ne poduzima ništa! Nema nikakvog Ramljaka  koji bi rješavao problem Searsa!
    Gubitak određenih poslova koji će nastupiti u Agrokoru, jednostavno mora nastupiti. Bolje je sačuvati poslovanje tvrtke u smanjenom obujmu poslovanja nego imati potpuni stečaj, kako su brojni besmisleno govorili i priželjkivali. Jednako kao i Agrokoru, tako i Searsu, vukli su se loši poslovni potezi!

    Loše poslovne odluke nisu specijalitet ni Todorića ni Lamperta. Jednostavno, vlasnici tvrtke i njihov poslovodni odbor donose loše poslovne odluke, jer su nestručni! Ne doraslost razini poslovanja i izazovima nije samo hrvatski problem već i kanadskih menadžera iz „najbolje države svijeta“!

    Bitna razlika je još u jednoj stvari, a to je funkcioniranje tržišta, kako robnog tako i dioničkog. Naime pad vrijednosti dionica i postupni pad broja zaposlenih su podaci koji se pomno prate i događaju! Zbog toga doista nije nitko previše iznenađen financijskom propašću Searsa, jer su svi financijski pokazatelji govorili o pogoršanju financijske stabilnosti Searsa. U Hrvatskoj je sve bilo običan balun, niti jedan financijski pokazatelj nije se mijenjao godinama, vezano za poslovanje Agrokora! Ništa nije ukazivalo na financijske probleme Agrokora! Bilo je smao „govorkanja“.

    Očito hrvatsko tržište ne funkcionira SLOBODNO! Što bi se reklo narodski sve je „gurano pod tepih“!
    Hrvatska i Hrvati su morali doznati za propast Agrokora od ruskog veleposlanika i to zato što je Sberbank PRODUŽENA RUKA Putina i u službi ruske vanjske politike! Politike čiji je interes slomiti Hrvatsku i prinuditi je na rusku milost!

    Dovoljno je pogledati naslove iz tiskovina: „Sberbank prodaje dionice Mercator“; „Sberbank počeo plijeniti Mercatorove dionice“; „Sberbank tuži Agrokor“; „Sberbank zatražio da Agrokoru zabrani ulazak u ‘roll up’ s drugima“, “Razgovori sa Sberbankom su dosta teški i metode nisu uvijek tržišne”, “Prijeti li nam potpuna financijska ovisnost o Rusiji”!

    Misli li doista bilo tko kako je Sberbank bio NAIVAN i zato davao kredite Agrokoru! Kako i same tiskovine govore “Sberbank nije samo najveća ruska banka, sada je preuzeo titulu najveće kompanije u Rusiji”! Teško je povjerovati u “naivnost” Sberbank prema Agorkoru.
    Razumijeli se onda konačno u Hrvatskoj zašto je Petrov išao u “posjet” ruskom veleposlaniku neposredno prije obznane financijske propasti Agrokora od strane tog istog veleposlanika i zbog čega je Petrov tražio odstup “ne stranačkog ministra”!

    POVJERENSTVO ZA GOSPODARSTVO HSP-a
    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Tihomir Janjiček: Hrvatska mora UKINUTI valutnu klauzulu i suvereno voditi svoju monetarno kreditnu politiku! Da bi to uspjela mora guverneru Vujčiću dati otkaz!


     

    dr tihomir janjiček glas slavonije

    Židovi su  u svojoj najranijoj povijesti imali  svog proraka Mojsija koji ih je izveo iz egipatskog ropstva! Hrvatska se već odavna nalazi u ropstvu, ali dužničkom ropstvu. Za to su krive sve vlade HDZ-a i SDP-a, koje su vladale od 3.  siječnja 2000. godine do sada. Međutim, najvažnije dvije osobe iz toga doba su pored svih premijera su i dvojca guvernera HNB, Željko Rohatinski i Boris Vujčić.

    Boris Vujčić je od srpnja 2000. godine praktično stalni glavni lik u HNB, jer je bio viceguverner i guverner. Vujčić je od tada do danas, uspio Hrvatsku staviti u takvo dužničko ropstvo koje je doista gore i teže nego ono u vrijeme komunističke Jugoslavije.

    Ne, to nije učinjeno nedjelima, već svjesnim propustima. Sada se pojavljuje u ulozi proroka koji ne spašava, već navješta katastrofu!
    Vrhunac dužničkog ropstva dosegnut je eskalacijom valutne deprecijacije Eura prema švicarskom Franku s početka 2015 godine, a što sam osobno tada najavio nekih mjesec dana ranije. Poslije se Vujčić hvalio kako je on propast tečaja Eura prema franku najavio čak 10 godina ranije! Jednako je to kao i tvrdnja da je Keynes najavio propast komunizma još 1921. godine i što se dogodilo tek 1989. godine!

    Isto tako sam odmah nakon tog 15. siječnja 2015. godine, sugerirao trenutnu konverziju svih odobrenih kredita sa klauzulom prema franku na klauzulu prema euru! Tadašnja Milanovićeva vlada, prvo se opet igrala „komunizma“ i privremeno „zamrzavala tečaj“ franka, a što sam također kritirizirao zbog posve izvjesnog nagomilavanja tečajnih razlika nakon „odmrzavanja“ tečaja. No, SDP-ova vlada je prihvatila moj prijedlog konverzije kredita što sam dao u ime HSP-a, ali sa 10 mjeseci kašnjenja. Obrazloženje je bilo kako su razmatrane i druge opcije, a doista drugih opcija jednostavno nije bilo. Naravno, ostale su nagomilane tečajne razlike!

    HDZ je kao i uvijek šutao, a onda su LAGALI kako su baš oni navjestili nagli rast tečaja franka, mada blage veze nisu imali o tečaju bilo koje valute, jednako kao ni danas!

    Ovih dana, guverner Vujčić pokušava puno glasnije nego prije, „upozoriti“ hrvatsku javnost na mogućnost naglih promjena kamatne stope na već odobrene kredite i to u „srednjem“ roku!? Navješćuje se rast kamatne stope. Stoga se nameće pitanje, kako se to iznenadno „probudio“ guverner Vujčić i poput proroka navješta Hrvatima nagle promjene kamatne stope i sugerira prijelaz na „fiksnu“ kamatnu stopu!?

    Stoga vrijedi pogledati što se doista događa sa kamatnim stopama.

    Odmah na početku treba reći da „fiksne“ kamatne stope ne postoje nigdje u svijetu, osim u Kubi i Sjevernoj Koreji. U svim drugim tržišnim gospodarstvima postoje ugovorne kamatne stope na kraće ili dulje vrijeme, ovisno o bankama. Kamatne stope se u suvremenim tržišnim gospodarstvima mogu ugovoriti od 1 do 5 godina najdulje. Naravno to se najvećim dijelom odnosi za dugoročne kredite, a to su svi oni s rokovima otplate preko 5 godina.

    Ugovaranjem ovakvih kamatnih stopa, recimo baš na 5 godina, „štiti“ se dužnika od „nagle“ prmjene kamatne stope. Rekoh „štiti“, a ne štiti, zbog toga što svaka ugovorena kamatna stopa uvijek je viša od tržišne! Dužnik tada doista plaća „strah“ od moguće promjene kamatne stope na tržištu kredita. Sa druge strane, „nagli“ rast kamatnih stopa gotovo se nikada ne događa. Svaki ozbiljniji rast kamatnih stopa treba barem 6 mjeseci za rast, a nekad i dulje od toga.

    Ukoliko se pogleda Hrvatska i njezina monetarno-kreditna politika, onda je jasno da kamatne stope u Hrvatskoj nemaju nikakve veze sa ponudom i potražnjom za kreditima. Svaka tržišna kamatna stopa je cijena novca u određenoj državi i kamatna stopa se mijenja s promjenom ponude i potražnje za kreditima na nacionalnom tržištu.

    Kamatna stopa u Hrvatskoj formira se temeljem promjena kamatnih stopa u EU, odnosno kako to naš uvaženi guverner voli reći „euriobor“.
    Za sve one koji ne znaju, EURIBOR je razmjerna dnevna međubankarska kamatna stopa u zemljama euro zone. Dakle, dnevna kamatna stopa po kojoj komercijalne banke koje koriste euro kao nacionalnu valutu, pozajmljuju novac između sebe!

    Dakle hrvatska kamatna stopa nema nikakve veze sa ponudom i potražnjom kredita u Hrvatskoj! Stoga je posve jasno kako ne može biti nikakvog „srednjoročnog“ predviđanje promjene kamatne stope, a na što se poziva guverner Vujčić.
    Stoga se ipak nameće daljnje pitanje, a temeljem čega guverner Vujčić doista očekuje nagli rast kamatnih stopa i kako mu je došla ideja o „srednjoročnosti“?

    Dakle, kamatne stope se mogu ugovoriti na određeni period, ali nakon isteka tog perioda, moraju se ponovno ugovarati, ili klijent može prijeći na promjenljivu! Naime, uvijek ostaje pitanje stvarne isplativosti ugovaranja kamatne stope za klijenta! Zato što se mora obračunaiti onaj period dok kamatna stopa nije porasla, ali kreditni dužnik plaća uvećanu ugovornu kamatnu stopu kao vlastitu „cijenu straha“! Dakle, zaštita klijenta kroz ugovorne kamatne stope je „šarena laža“!

    Pojednostavljeno rečeno, ugovorena tzv. „fiksna“ kamatna stopa, samo je sredstvo za uzimanje ekstra profita od strane banaka. Da sam u pravu to ću potvrditi jednostavnim primjernom. Recimo, odobren je kredit određenoj osobi u iznosu od 100.000 kn na 20 godina, a sa kamatnom stopom od 4%. Dakle jedna relativno viša kamatna stopa, ali se dogodi „nagli“ rast na 5%. Mjesečna rata isplate dugovanja spomenutog kredita sa 4% kamate iznosila bi 804Kn, a sa 5% iznosila bi 857Kn. Dakle samo 53Kn bi bila viša mjesečna rata. Sa druge strane, ugovorna kamatna stopa je ugovorena na 5 godina i recimo tek nakon četvrte godine se dogodi taj nagli rast kamatne stope, onda bi dužnik platio više u ukupnom iznosu 2.736Kn za prve 4 godine! U toj zadnjoj godini dužnik bi uštedio u ukupnom iznosu plaćenih kamata samo 636Kn. Znači na period od 5 godina, gdje se u zadnjoj godini otplate kreditnog dug dogodio nagli rast kamatne stope sa 4% na 5%, dužnik bi poslije 5 godina bezrazložno platio ukupno više 2.000Kn, nego sa plivajućom kamatnom stopom.

    Stoga, opet se dolazi do novog pitanja, pa što je onda problem za guvernera Vujčića?

    Guverner Vujčić SKRIVA hrvatskoj javnosti pravo strahovanje! Naime, postoji opravdana bojazan u financijskom svijetu od nove deprecijacije tečaja Eura prema svim valutama. Razlog je rast dugovanja zemalja članica EU temeljem rasta proračunskih deficita. Sve se financira kreditima centralne banke EU! Danas jedna Austrija ima javni dug proistekao iz akumuliranog proračunskog deficita od preko 83% njezina BDP! Belgija preko 105%! Francuska 95%, Njemačka preko 67%, Italija preko 132%! Države iz eurozone imaju javni dug preko 90% ukupnog iznosa njihovih BDP-ova! Hrvatski javni dug je preko 83% nacionalnog BDP-a.

    ECB (centralna banka EU) sva ta dugovanja financira kreditima odobrenim državama euro zone! Raste sve više i više novčana masa Eura i to djeluje na pad tečaja Eura prema svjetskim valutama. S rastom novčane mase raste ponuda Eura na valutnim burzama i uz istovjetnu ili čak nižu potražnju za Eurima jednostavno obara tečaj Eura.

    Stoga, strah Vujičića proistječe iz mogućnosti naglog pada tečaja Eura! Ukoliko se to dogodi ECB bi mogao radi održanja tečajne vrijednoti Eura naglo uvećati kamatnu stopu za Euro! Kako je kamatna stopa u Hrvatskoj vezana za taj inozemni EURIBOR, a ne nacionalno tržište kredita, onda se može dogoditi istodobno pad tečaja Eura i rast kamatne stope Eura. U takvim uvjetima tečaj Kune prema Euru bi se promjenio, jer jednostavno ECB-u ne bi više odgovarao omjer €1=7,5Kn, nego puno viši omjer!

    To znači bio bi pritisak na HNB za jačom deprecijacijom tečaja Kune prema Euru. Hrvatska bi se jednostavno našla u
    KATASTROFI, jer bi kamatna stopa rasla u EU i posljedično u Hrvatskoj. Istodobno bi se odvijala deprecijaciju tečaja Kune! U tom slučaju bila bi prava katastrofa za Hrvatsku i potpuni monetarni i financijski slom Hrvatske. NIKAKVA „fiksna“ kamatna stopa tu ne bi pomogla!
    Što bi onda trebalo učiniti?
    Hrvatska mora UKINUTI valutnu klauzulu, te posve suvereno voditi svoju monetarno kreditnu politiku! Umjesto vezivanja promjene hrvatske novčane mase za UMJETNO fiksni tečaj Kune prema Euru, MORA se vezivati za promjene BDP-a!

    Takvu AKTIVNU monetarno kreditnu politiku guverner Vujčić ne smije ni prozboriti! Zato što guverner Vujičić jednostavno ne zna i nema hrabrosti voditi takvu monetarno-kreditnu politiku. Najlakše  je Vujičiću sjediti u fotelji, uzimati 40.000 Kn mjesečne plaće i ništa ne činiti!
    Stoga, recimo više ZBOGOM Vujčiću!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Janjiček: Ključ sukob je u plinu i nafti iz Jadrana!


    dr tihomir janjiček glas slavonije
    Hrvatska gospodarska i politička scena trese se već mjesecima zbog izbijanja financijske krize vezane za „Agrokor“. Mjesecima se već vrti na vijestima Todorić i njegov bivši „Agrokor“, te Premijer Plenković i vođa „kavanske“ oporbe Božo Petrov. No, za razumijevanje svega, valja se prisjetiti sljeda događanja od prije godinu dana.

    Vlada Tihomir Oreškovića zatresla se gospodarski zbog INA-e i tada Hrvatsku politički protresao Božo Petrov, dok se ovaj puta vlada Andreja Plenkovića gospodarski potresla zbog „Agrokora“ i politički Hrvatsku je opet potresao Božo Petrov! Na prvi pogled, doima se kao „ljubavna mržnja“ dviju stranaka MOST-a i HDZ-a, koji se ne podnose i ne mogu jedno bez drugog. Međutim, to je samo na „prvi pogled“.

    Ako se bolje pogledaju stvari, oba gospodarska i politička problema vezana su za Rusiju, oba puta je započelo sa INA-om i u oba slučaja je uključen Božo Petrov! Previše slučajnosti za samo jednu osobu i samo jednu tvrtku za tako duboke gospodarske i političke potrese koji su zahvatili Hrvatsku.

    Prisjetimo se prvo je nastao „problem“ oko INA-e u vrijeme premijera Oreškovića, kada je ustanovljeno da je Karamarkova supruga lobirala za poptunu predaju INA-e u šake MOL-a sa kojim „posredno“ upravljao Putin! Petrov je upravo tu činjenicu vezanu za Karamarkovu suprugu uzdigao na političku razinu, pa je zatražio smjenu Karamarka! No, činjenica je isto tako da je prije odstupa Karamarka, tadašnji premijer Tihomir Orešković „nestao“ na nekoliko dana. Tvrdio je po povrtaku da je bio sa hrvatskim sigurnosnim službama, a onda je zatražio povlačenje iz vlasti OBOJCE i Karamarka i Petrova!

    O tomu sam osobno izvijestio hrvatsku javnost i prije nego se sam premijer Orešković oglasio javnosti. Tada je taj zahtjev Oreškovića u javnosti prihvaćen kao „kurtoazni“, jer navodno trebao je samo maknuti Karamarka! Međutim, Karamarko odstupa, ali i HDZ-e ruši „vlastitu“ vladu! Petrov izlazi kao „pobjednik“, točnije kao „nevin“ političar koji je „slučajno“ samo ukazao na problem.

    Dolaze novi izbori i nenadano na vlast opet dolazi HDZ, a ne SDP kako su svi mediji otvoreno navijali! Premijersku dužnost preuzima Andrej Plenković i jedan od prvih najavljenih poteza Premijera Plenkovića bio je otkup INA-e! Odlučnost Plenkovića za otkupom INA-e od MOL-a, „iznenadno“ miče problematiku INA-e sa političke pozornice i javnosti se u prvi plan „iznenadno“ nameće Agrokor! Ako se bolje pogleda, INA je pod „šakom“ Putina, ali i Agrokor je isto tako i to posredno, kao jedan od najvećih dužnika kod Sberbank!

    Problem Agrokora je visoka insolventnost i ne likvidnost, odnosno ne izvršavanje financijskih obveza! Problem dolazi u javnost preko „Rusa“, točnije to nam svima obznanjuje ruski veleposlanik Azimov! Znalo se za taj problem Agrokora, ali samo par mjeseci prije nastupa veleposlanika Azimova, ministar financija Marić nije ništa znao i tvrdio je kako nema ničeg ne predviđenog!
    Treba se ovom prigodom podsjetiti kako je Sberbank u vlasništvu ruske centralne banke i pod izravnim je ravnateljstvom centralne banke, odnosno države Rusije i u konačnici samog Putina. Rusija već odavna nema demokraciju, već je država sam Putin koji je na vlasti već 25 godina u Rusiji!

    Ovih dana je došla u javnost izjava bivšeg predsjednika Agrokora, Ivice Todorić, kako je Božo Petrov imao tajni sastanak sa ravnateljem Sberbank za Hrvatsku! Optužio je Petrova za izazivanje krize u Agrokoru! Doznalo se ono o čemu sam osobno već javno pisao, Sberbank je nenadano zaoštrio uvijete otplate kredita Agrokora. Prvo je Azimov najavio „spremnost“ za pomoć Agrokoru, a kako nije bilo odaziva iz hrvatskih vlasti, onda je usljedilo upravo suprotno! Vrlo brzo je doveden Alvarez od Sberbank i on je trebao navodno financijski „srediti“ Agrokor! Istini za volju, trebao je vlasnički preuzeti zdravi dio Agrokora u ruke Sberbank, a onaj financijski lošiji dio likvidirati za po jednu kunu. Time bi se potpuno urušila financijski Hrvatska i Plenković bi mora moliti Putina za pomoć!

    Premijer Plenković uspijeva uspostaviti novi zakonski okvir, spriječiti potpuni rasap Agrokora i nastanak potpunog kolapsa hrvatskog gospodarskog sustava, kako financijski, tako monetarno i socijalno, te postavlja Ramljaka na čelo Agrokora.

    Na nesreću premijera, njegov ministiar financija Marić bio je prijašnji financijski ravanatelj u Agrokoru u trajanju od nekoliko godina. Premijer Plenković svjestan te činjenice, ali i činjenice da krizu u Agrokoru nije NIČIM izazvao ministar Marić, odlučuje Marića posve distancirati od krize u Agrokoru i njezinog riješavanja.
    Međutim, ovaj puta početnu inicijativu za politički potres Hrvatske Vlade čini SDP, ali se vrlo brzo uključuje Božo Petrov i preuzima „dirigentsku palicu“! Slično kao i kad je bio premijer Orešković i ovaj puta po nalogu Bože tri ministra u Plenkovićevoj vladi traži smjenu ministra Marića! Očekivao je Božo i ovaj puta slabost u redovima HDZ-a kao i kada je bio u pitanju Karamarko, ili pad vlade, ili odstupanje i pokoravanje Plenkovića.

    Kalkulirao je Božo i zbrajao glasove SDP-a, pa MOST-a i sve ostale iz oporbe i očekivao pad Vlade. Međutim, Plenković je zaigrao drugu kartu, „izbacio“ odmah MOST-ove ministre iz vlade, te zatražio odstup Bože sa mjesta predsjednika Sabora. Božo odstupa nakon „burne“ rasprave i čitavi MOST postaje doista gubitnik! Agrokor je nekako opstao, na „staklenim nogama“, ali opstao bez katastrofalnog potresa za Hrvatsku. Financijski potres Putin pokušava ponovno preko Sberbank. Ponuđeni su na prodaju krediti odobreni Agrokoru kao nenaplativi! Nastojeći izazvati potpuni kolaps hrvatske burze vrijednosnica i onda čitavog financijskog i monetarnog sustava, no nije uspio!

    Dakle, što se doista događa u Hrvatskoj!?
    Cjelokupna igra je oko nafte i plina u Jadranu! Hrvatska je zbog gramežljivosti bivšeg premijera Sanadera, izgubila većinsko vlasništvo nad INA-om. MOL, mađarska naftna tvrtka je sve, samo nije mađarska, to je doista ruska tvrtka! Cjelokupno poslovanje naftom i plinom rukovodi Putin, pa tako to čini i sa MOL-om. Putin je politički „Mamić“ Rusije, koji koristi javno bogatstvo radi osobnog probitka! Danas je Putin zbog toga najmoćni i najbogatiji čovjek svijeta!
    Nakon agresije Rusije na Ukrajinu, čitava EU stavljena je pred zid prijetnje, bude li bilo što ozbiljnije pomogla Ukrajini, dovod plina iz Rusije u EU biti će iskopčan! Svjesna svoje teške strateške greške vezivanjem energetske ovisnosti za Rusiju, čitava EU nastoji postići potpunu energetsku ne ovisnost od Rusije! Kao relativno dobra pomoć u tomu joj je nafta i plin iz hrvatskog Jadrana!

    Sve procijene o zalihama govore kako su vrlo velike. Uostalom, Talijani imaju preko 300 crpilišta i posve je realno očekivati da bi i Hrvatska mogla imati zalihe isto tolike! Upravo to želi spriječiti Putin! Zato su tzv. „zeleni“ protiv korištenja plina i nafte iz Jadrana, a još manje za gradnju LNG terminala!
    Od prije je već poznat javnosti kako je zastupnik Pernar u vrlo „prijateljskim“ vezama sa Rusijom i Putinom! „Mlad“ i „naivan“ nastupa krajnje agresivno i destruktivno kako u javnosti tako i u Hrvatskom Saboru! Gotovo istovjetan pristup ima i MOST, a razlika je samo u tomu što su političari MOST-a isključivo destruktivni u Hrvatskoj Vladi, pa onda tek u Saboru! Od njih se do sada NIKAD baš NIŠTA nije čulo konstruktivno niti po jednom jedinom pitanju, posebice ne od njihovih „vrhovnika“ Petrova i Sinčića!
    Interes Putina je dolazak na vlast u Hrvatskoj takve vlade, koja baš NIŠTA neće učiniti po pitanju INA-e! MOL nije obnovio rafineriju u Rijeci, jer nije prihvaćen plan JANAF kojeg je tako zdušno nametao i bivši predsjednik Mesić! On je to činio zato što je bio „švorc“ za svoju zadnju predsjedničku promidžbu! Izvore svog financiranja Mesić nije nikad otkrio iako se isto tako zdušno zalagao za tuđu transparentnost! Slao je Putin i druge „signale“ Plenkoviću, pa je Putin osobno obećao INA-na naftna polja u Siriji ostaju i dalje u vlasništvu INA-e! Naravno, ali INA-u koju će i dalje kontrolirati samo Putin!
    Još nas svašta očekuje, ovo nije kraj ni političke ni financijske krize u Hrvatskoj! Ne treba nitko zaboraviti za pun zrakoplova poljskih političara koji je „ne nadno“ pao „greškom“ ruske kontrole leta i to baš iznad Katinske šume, neposredno nakon sastanka u Moskvi! Katinska šuma je mjesto gdje su Rusi 1939, nakon združene agresije s Njemačkom na Poljsku i okupacije polovice Poljske, izvršili pokolj nad cjelokupnim časničkim kadrom poljske vojske! Dva premijera Ukrajine su tragično završili prigodom ne slaganja sa Putinom, a oko trećina Ukrajine je danas okupirana od Rusije!
    Može li Putin ugroziti i Hrvatsku, makar je članica NATO? Može, agresijom NE članice NATO na Hrvatsku. Time se ne bi dogodio izravni sukob NATO i Rusije. To mogu učiniti preko države koju tako zdušno naoružavaju, a to su naši stari „prijatelji“, Srbija!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • ZA SPAS I AGROKORA I HRVATSKOG GOSPODARSTVA NUŽNO JE PROVESTI “BAILAUT” PROGRAM


    dr tihomir janjiček glas slavonije
    Hrvatska vlada na čelu sa Andrejom Plenkovićem konačno se suočava sa onim problemima koji su desetljećima gurani pod tepih! Financijski problem hrvatskog gospodarstva dosegnuli su razinu koja zahtjeva ozbiljnu državnu intervenciju! Ne, to nije intervencija kakva bi se učinila u doba komunizma, već suvremena tržišna intervencija države u svrhu stabiliziranja gospodarstva.

    Zadnjih 7-8 godina objavljuju se moji tekstovi o ekonomskim i financijskim problemima Hrvatske i mogućim rješenjima. U srpnju prošle godine moja stranka HSP ogranizirala je i određenu vrstu gospodarskog foruma, te sam tom prigodom predstavio financijske probleme hrvatskog gospodarstva i načina izlaska iz tih problema. Ovom prigodom ponovno ću se osvrnuti na financijske probleme Hrvatske, potaknut upravo financijskom propašću Agrokora.
    Hrvatsko gospodastvo godinama pati od problema „lanca dugovanja“! Dakle, dugovanja koje započne sa dugovanjima jedne tvrtke, najčešće velike tvrtke, koji se poslje protežu na sve ostale tvrtke zbog međusobnog odnosa dugovanja i potraživanja! Agrokor je već više od 10 godina insolventna tvrtka. Kako ne bi bilo nedoumice što je „insolventnost“, onda ću odmah reći to su tvrtke čija dugovanja nadmašuju potraživanja i jednostavno nisu onda u mogućnosti isplaćivati svoje financijske obveze.

    Najčešća posljedica bude „blokada bankovnog računa“ takve tvrtke, a to za sobom nosi posljedicu i kašnjenja isplate plaća i ne plaćanje poreza, izostanak uplate zdravstvenog i mirovinskog doprinosa zaposlenih i slično. Dubioza Agrokora je oko 10 milijardi Kuna, neka se nitko ne zanosi i ta je informacija doista točna!

    Agrokor je tvrtka koja je manje više u vlasništvu jedne osobe, a to je gospodin Todorić. Ima još suvlasnika dioničara, ali su oni u financijskom smislu zanemarivi. Tvrtka je vođena na principu mikro-menadžmenta, gdje postoji samo jedan „gospodin bog“ i naravno to je Todorić. Međutim Todorić nije financijski stručnjak i ne zna voditi financije. Ne zna ih voditi u jednom strateško-poslovnom smislu! Dakle, recimo kupnja „Mercatora“ ili „Belja“, što je učinio gospodin Todorić u ime Agrokora. To su krupni poslovni i financijski pothvat, koji jednostavno moraju imati financijski uspjeh ili će čitavi Agorkor bankrotirati. Ne, nije to uzrok propasti Agrokora, to su bili postupci spašavanja Agrokora! Financijska isplativost ulaska u krupne financijske projekte najvažniji je čimbenik u donošenju takve odluke!

    Hrvatska javnost upoznata je sa kolapsom Agrokora preko ruskog veleposlnika, ali ne od naših „uvaženih“ istraživačkih novinara! Gospodin Todorić je bio uvijek miljenik „crvenih“ struktura vlasti, ma koliko danas i Linić i Milanović i Bernardić prali ruke od njega poput Poncije Pilat! Kako su tiskovine i općenito mediji u Hrvatskoj još uvijek „crveni“, onda sljedom toga nije ni bilo pravodobne obavjesti o propasti Agrokora!
    O propasti Agrokora nije javnost izvjestila hrvatska vlada, a ona je doista trebala biti PRVA koja je zbog bivše pozicije ministra inancija najbolje znala za čitavu situaciju!
    Međutim, u Hrvatskoj nije samo Agrokor financijski problem, jer problem su gotovo sve vodeće hrvatske korporacije sa hrvatske dioničke burze! Sjetimo se i ne tako davnog financijskog kolapsa gospodina Štroka!

    Todorića i Štrokova će biti još u Hrvatskoj i to na pregršt za mandata Plenkovića! Međutim, sve hrvatske vlade znaju za to i sve se ponašaju ovako kao i sada gospodin Plenković, a to je „diplomatski“ ne zainteresirano!
    Kao ekonomist već godinama nastupam u hrvatskoj javnosti i otvoreno sugeriram kako je Hrvatskoj potreban ozbiljan „bailout“ program! To je program u kojemu bi vodeće insolventne dioničke tvrtke bile dokapitalizirane novcem države!
    Dakle, tvrtke tipa dioničkih društava sa finacijskim problemom insolvetnosti, pa bi one izdale dodatne naklade svojih dionica i njih bi država otkupila po nominalnoj cijeni. Dakle onoj koja bi bila naznačena na dionici, a nikako ne na burzi, jer bi to samo dovelo do kolapsa dionica na burzi, pa čak i sam zagrebačke burze. Nakon toga predstavnik države bi bio dobio mjesto u NOVOM poslovodnom odboru! Predstavnik države bio bi i u nadzornom odboru. Oni bi skupa nadgledali poslovanje i korištenje novca iz dokapitalizacije, kako ne bi bilo pronevjere novca!

    Novi poslovodni odbor morao bi uraditi program restrukturiranja poslovanja i utvrđivanja novih strateških poslovnih ciljeva! Samo tako bi te tvrtke bi uspjele opstati i nastaviti poslovanje sa uspijehom!
    Za hrvatsko gospodarstvo potreban je ukupni iznos za bailout program minimalno 100 milijardi Kuna po mojim izračunima! Naravno, ne bi taj novac sav ušao odmah u promet, nego sukladno dospijećima isplata financijskih obveza.

    Kako ne bi došlo do naglog uvećanja novčane mase, potrebno je privatizirati određene dioničke tvrtke koje su danas u vlasništvu države. Točnije njihove dionice bi bile prodane inozemnim investitorima. To bi omogućio priljev Eura, što bi bila protuteža uvećanju novačne mase Kuna! Time se ne bi drastično urušio valutni tečaj Kune. Naravno, valutna klauzula bi morala biti dokinuta!

    Sadašnji trenutak za ovakav program je IZVRSTAN, jer je EU suočena sa rastućom inflacijom zbog rasta novčane mase Eura unutar EU, pa samim time i padom kupovne moći Eura! Ovakav program dokapitalizacije sproveo bi se u dogovoru sa NHB-om i posebni novčani iznosi bi bili omogućeni. Kroz nekih 3 do 5 godina, nakon financijske konsolidacije tih poduzeća, država bi postupno prodavala te dionice na burzi, kažem postupno, kako ne bi nagla ponuda tih dionica srušila njihovu burzovnu cijenu!

    „Neokomunistički“ pristup sa jamstvima ne može pomoći, jer jamstva samo donesu nagle isplate iz proračuna, ali bez ikakvog programa financijskog i poslovnog restrukturiranja. Sa druge strane, ništa se ne promjeni u poslovodnim odborima takvih tvrtki, pa te iste nesposobne osobe i dalje vode tvrtku! Nikakvi „novi“ krediti ne pomažu, jer su sve insolventne tvrtke kreditno PREZADUŽENE!

    Nikakva „predstečajna nagodba“ ne može poboljšati situaciju insolventnim tvrtkama, pa ni Agrokoru, jer su već brojne male i srednje hrvatske tvrtke već bankrotirale zbog Agrokora i tvrtki tog tipa, odnosno financijskih „propalica“! Veliki dio dugova Agrokora vezan je prema inozemstvu, točnije Rusiji i zato nas je ruski veleposlanik obavijestio o Agrokoru!
    Agrokor se ne može pustiti propasti, ma koliko bilo opravdani i ne opravdani prijepori prema Ivici Todoriću! Razina ekonomskog značenja i odgovornosti Agrokora i svih njegovih poslovnih partnera viša je od tek pukog odnosa prema jednoj osobi!
    Uostalom odlazak Ivice Todorića iz Agrokora nije više uopće upitan, ovo je njegov osobni poslovni kraj!
    Treba opstati Agrokor i desetine tisuća zaposlenih na svojim poslovima! Veća sada su mogle biti izdane nove dionice za sve ne isplaćene porezne obveze Agrokora i time otvoriti vrata za što bržu smjenu Todorića, uspostavu novog poslovodnog odbora i postavljanja predstavnika države u njoj! Nikakva Plenkovićeva „smirenost“ ne može ovdje pomoći, jer će kolaps Agrokora teći jako brzo!

    Spomenutim modelom bailout programa, američka država spasila je korporacije Ford, GM i Chraylser, a njihove financijske dubioze bile su preko 1000 puta veće nego iznos BDP-a Hrvatske!

    Na koncu još nešto, pomoći od Brisela neće biti, stoga gospodine Plenkoviću što se čeka!?

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Janjiček: Vjerovali ili ne, gospodarski rast u Hrvatskoj ima veze s izbjegličkim valom s istoka!


    dr tihomir janjiček glas slavonijeDr Tihomir Janjiček, financijski stručnjak i predsjednik Povjerenstva za  za gospodarstvo HSP-a.

    Hrvatsko gospodarstvo bilježi poboljšanje, rast BDP od nekih 2,6%, a međunarodne financijske agencije poboljšali su kreditni položaj Hrvatske. Svi u Hrvatskoj jako dobro znamo kako sadašnja hrvatska vlada nije doslovce ništa učinila za poboljšanje gospodarstva. Ništa dobrog nije učinila ni Oreškovićeva vlada, a najviše štete je napravila Milanovićeva vlada. No, ipak događa se poboljšanje i doslovce cijelokupna hrvatska javnost je zbunjena, jer se poboljšanje u gospodarstvu događa kao dar Djeda božićnjaka pred samo proljeće.

    Mogao se pogledati sastanak vodećih hrvatskih ekonomskih stručnjaka i ministrice gospodarstva na nacionalnoj televiziji. Isto tako, mogla se hrvatska javnost suočiti i sa suprotnim stajalištima stručnjaka i ministrice gospodarstva, naravno osim dr. Šonje koji je ostao na svom apologetskom pristupu prema politici vlade HDZ-a.

    Unatoč vrlo stručnoj razmjeni stajališta koja se odgiravala pred kamerama HRT-a, niti ministrica gospodarstva, a ni ekonomski stručnjaci nisu pružili odgovor na jednostavno pitanje: zbog čega se događa gospodarski oporavak Hrvatske, kada sadašnja hrvatska vlada i dvije prijašnje nisu baš ništa učinile u tom smjeru?

    Na žalost odgovor na to pitanje nije pružen hrvatskoj javnosti. Naravno, ministrica gospodarstva nije niti pokušala pružiti taj odgovor iz pragmatičnih razloga lojalnosti prema sadašnjoj hrvatskoj vladi. Iskreno, takvo je stajalište posve razumljivo. Međutim, ostaje pitanje, ali zašto nitko od nazočnih stručnja nije niti pokušao pružiti makar i natuknicu, zašto se gospodarstvo „oporavlja“, a ništa nije učinjeno za taj oporavak od niti jedne vlade zadnjih 5-6 godina.

    Odgovor se nalazi u rastu izvoza! Izvoz je taj koji je za čak 26,6% viši u siječnju ove godine u usporedbi sa prošlogodišnjim siječnjom! Dakle, nastup na vanjskom tržištu hrvatskog gospodarstva bilježi znakovit rast. No, samo po sebi se nameće još jedno pitanje, a to je što je dovelo do rasta izvoza? Godinama se u Hrvatskoj govori o problemu sporog rasta izvoza robe i usluga iz Hrvatske, a onda se odjednom dogodi pravi pravcati bum u rastu izvoza!

    Dakle, što je razlog rastu izvoza?

    Odgovor na ovo pitanje treba tražiti poglavito u slabljenju Eura! Naime, zbog poznatog masovnog i ne kontroliranog priljeva islamskog puka sa srednjeg istoka u zemlje Europe, čitava EU je bila zatečena. Niti jedna država nije bila pripravna na prihvat tolikog broja ljudi i masovnim rastom potrebe za humanitarnom pomoći.

    Sve rezerve hrane i vode u robnim fondovima humanitarne pomoći, nisu bili dostatni! Stoga su sve države i sama EU ušle u masovne proračunske deficite. Prema podacima Eurostata države euro zone su ostvarile u prošloj godini oko 300 miljardi deficita! Sav taj silni deficit otišao je najvećim dijelom na zbrinjavanje ljudi sa srednjeg i bliskog istoka! Tako ogromnu količinu novca eurozona si je priskrbila jednostavno kreditom od ECB-a.

    Stoga se unutar euro zone događa rast stope inflacije. Od stanja deflacije i minimalne stope inflacije u 2015. godini ispod 0,5%, eurozona biježi rast inflacije. Treba uvijek imati na umu jednostvnu činjenjicu, sve države i organizacije, uključujući i EU, uvijek iskazuju stopu inflacije nižom nego je oona stvarno.

    No, kako je stopa inflacije viša u eurozoni od stope inflacije u Hrvatskoj događa se u suštini pozitivno kretanje u Hrvatskoj. Naime, zgovornici promjene tečaja kune, sada sve manje imaju argument u svojim rukama. Naime, rast cijena robe na tržištu EU, doprinio je jačanju cjenovne konkurentnosti hrvatskog izvoza robe i usluga. Drugim riječima, iskazano u eurima hrvatska izvezena roba postala je jeftinija u odnosu na robu iz drugih država, iskazano u eurima.

    Međutim, kako Hrvatska vlada preko HNB-a vodi politiku ne promjenljivog valutnog tečaja, praktično raste priljev eura u Hrvatsku, a tečaj ne mijenja vrijednost, točnije ne aprecira. To poboljšava financijsku situraciju Hrvatske kako u bilanci državnog proračuna, tako i u bilanci plaćanja prema inozemstvu. Zbog toga je hrvatski ministar financija mogao dobiti povoljnu opciju prodaje hrvatskih državnih obveznica sa relativno niskom stopom prinosa vlasniku obveznice. Prodajom tih državnih obveznica, Hrvatska će moći refinancirati neka već dospjela plaćanja prema inozemstvu.

    Sva očekivanja i prognoze o rastu kamatne stope u EU i jačanju tečaja eura prema drugim valutama neće se dogoditi. EU je započela s projektima jačanja obrambenih snaga NATO u EU, a što se isto financira kreditima od ECB-a. Treba očekivati i novi veliki val priljeva tzv. izbjeglica iz srednjeg i bliskog istoka u EU.

    Razlog je Turska, koja je bijesna na EU zbog odbijanja prijema u članstvo EU, a sa druge strane predsjedniku Erdoganu je Putin jasno stavio do znanja da ga može maknuti kad god poželi, a SAD i EU neće niti prstom maknuti! Ne ovisno je li Clinton ili Trump na vlasti u SAD, ili već netko treći i to predsjedava sa EU!

    Hrvatska stoga može očekivati daljnja financijska poboljšanja kroz jačanje izvoza. Niska stopa inflacije, će se zadržati u Hrvatskoj, jer je sadašnja vlada usmjerena jedino i samo na smanjenje deficita u proračunu. Stoga rasta novčane mase neće biti u obliku kredita od HNB-a za uravnoteženje državnog proračuna. Zato neće biti ni pravog rasta BDP, onog koji bi povećao ponudu robe na hrvatskom tržištu i doveo do rasta životnog standarda Hrvata.

    Zaposlenost će biti još niža unatoč „optimističnim“ najavama, zato jer poslodavci ne žele rast troškova radne snage u svojim cijenovnim kalkulacijama. Radije će poslodavci uz odobrenje sadašnje vlade, dovesti Ukrajince za mizernu hrvatsku plaću, nego uvećati plaće i zaustaviti egzoduz hrvatske mladeži u inozemstvo. Zato se sa potpunom sigurnošću može reći kako će masovno iseljavanje iz Hrvatske biti nastavljeno i u ovoj godini unatoč „ogromnom poboljšanju“!

    Na koncu treba skrenuti pozornost i jačanje političkog i ekonomskog pritiska Rusije na Hrvatsku zbog mogućnosti uključivanja Hrvatske u međunarodno tržite plina. Rusija baš nikako ne želi vidjeti Hrvatsku na tom tržištu, jer to izravno šteti njezinim ekonomskim interesima. Agrokor će zato postati važni igrač kojem će Rusija “silno željeti pomoći“, baš kao što će i „silno željeti dati“ INA-i njezina naftna polja u Siriji. Kako sadašnja hrvatska vlada ne daje pozitivne signale na te „iskrene“ ponude Putina, onda treba očekivati iznenadne „prometne nezgode“ i „nagla oboljenja“ hrvatskih političara!

    Dr. Tihomir Janjiček

    Pročitajte na:dragovoljacDnevno.hr  Republika

  • Pogled iz Kanade: Ako nam MOL uopće proda udjele u INA-i cijena će biti prevelika. Dokapitalizacija je bolja opcija.


    dr janjiček tihomir
    Nije prošao ni tjedan od objave plana Hrvatske Vlade o privatizaciji INA-e , a u hrvatskoj javnosti se već rasplamsala „bitka“.  Doslovce se ne zna tko bi što prije napao,  je li to sama namjera vlade prodati dio dionica HEP-a ili je problem i sama namjera vraćanja INA-e pod kontrolu države Hrvatske. Naravno, kao i uvijek čim je premijer objavio na koji način se se kani u vratiti INA u većinski vlasnički posjed države odmah su bili „svi pozvani“ iznijeti svoje stajalište. Od ne pozvanih saborskih zastupnika umišljenih u ulogu „narodnih tribuna“,  do vođe sindikata, koji je spreman čitavu naciju ostaviti bez struje!

    No, što je doista dobro i loše u namjeri vlade da vrati većinsko dioničko vlasništvo države nad INA-om prodajom dionica HEP-a?
    Prije svega otkup dionica INA-e koje posjeduje MOL nije jednostavno učiniti.  MOL posve sigurno ne kani prodati svoje dionice. Točnije ne želi se odreći većinskog udjela u INA-i! U suvremenom financijskom svijetu kada je takva situacija, onda se od ne voljnog vlasnika dionica prodaja „iznudi“ samo sa cijenom znatno višom od burzovne.

    Hrvatska Vlada je svjesna toga, jer se želi prodati 25% dionica HEP, a za većinski udio u INA-i potreban je dokup od nekih 7% do 8% dionica! Naravno, tržišna cijena dionica HEP-a su ne poznate, jer nisu kotirale na burzi vrijednosnica. Međutim i samo letimični pogled na bilance poslovanja i INA-e i HEP-a potvrđuju gore iznijeto stajalište.

    Tržišna cijena dionica INA-e ipak je mjerljiva i kreće se oko 3,000 kn po dionici, ukupna vrijednost aktive je oko 20 milijardi kuna, osnovni kapital oko 16 milijardi kuna i obrtni kapital oko 4 milijarde kuna. HEP ima ukupni vrijednost aktive preko 35 milijardi kuna, osnovni kapital je nešto preko 30 milijardi kuna, a obrtni kapital je oko pet milijardi kuna. Dakle, za očekivati je i da bi nominalna (početna) cijena dionice HEP-a trebala biti nešto viša od cijene jedne dionice INA-e.
    To jasno potvrđuje nakanu države platiti cijenu dionice INA-e iznad burzovne tržišne cijene. No, ponovit ću ponovno, kako je u suvremenom burzovnom financijskom svijetu to posve normalno. U slučaju INA-e, taj drugi vlasnik je još i VEĆINSKI vlasnik i posve je NE raspoložen za prodaju paketa dionica kojim gubi  većinski udjel u vlasništvu!

    Kada je u pitanju HEP, onda se nameće pitanje koliko je štetna ili korisna za HEP privatizacija od 25%?

    Najkorisnija privatizacija bi bila ona koja bi tih 25% ukupne dioničke vrijednosti kapitala bio investiran u sam HEP! Ovako, kapital HEP-a koji bi se ostvario neće otići u svrhu investiranja u poslovanje HEP-a.

    Hoće li u slučaju prodaje spomenutog dioničkog udjela u vlasništvu HEP-a, sam HEP morati poslovati puno odgovornije, jer će se dionica HEP-a početi kotirati na burzovnom tržištu? Odgovor je jednoznačno DA! Naime, kriteriji nastupa na burzi vrijednosnica podliježu oštrim kriterijima financijskog poslovanja i iskazivanje poslovnih rezultata u godišnjoj bilanci. Stoga je puno teže napraviti „skrivene gubitke“ i „skrivene rezerve“! Drugim riječima, puno je teže skriti napravljeni gubitak, ali skriti ostvarenu dobit i prikazati je manjom nego jeste, upravo radi izbjegavanja plaćanja dijela poreza na dobit.

    Zbog problema pred kojima će se naći premijer i Hrvatska Vlada, posve opravdano sam smatrao dokapitalizaciju ispravnijim putem povrata većinskog dioničkog vlasništva INA-e. Ne bi se morala višestruko preplatiti svaka dionica INA-e koju posjeduje MOL, već bi se izvršila dodatna naklada dionica i po nominalnoj cijeni.

    Sa druge strane, daleko je bolje pokušati sa kapitalom dijaspore dokapitalizirati INA-u, nego prodajom paketa dionica bilo koje tvrtke u vlasništvu države i to iz dva razloga. Najvažnije je to što taj kapital neće otići u investiranje poslovanja unutar HEP-a, a sa druge strane hrvatska javnost je još uvijek mentalno u komunizmu, a što se iskazalo i reakciji javnosti.

    Zastupnik Miro Bulj je najbolji dokaz, jer je istupio u javnost o HEP-u kao „narodnoj imovini“! Naravno, nije imao hrabrosti reći „društveno vlasništvo“. Kada bi HEP bio u vlasništvu „naroda“ onda bi električna struja bila besplatna, HEP ne bi ostvario niti 1 kunu dobiti, ili bi pak svaki državljanin RH dobivao udio od profita HEP-a!
    No, ničeg nema od toga. Isto tako, Buljovo „pozivanje na referendum“ je „samoupravna“  blasfemija! Ma koliko Hrvati osjećali  RH kao svoju državu, HEP nije država, već tvrtka u vlasništvu države, a njom upravlja država kroz vlade kojima je sam narod dao povjerenje na višestranačkim izborima!

    Kada je riječ o sindikatu u HEP-u onda je to doista vrhunac iskaza mentalnog samoupravnog komunizma! Naime izjava predsjednika sindikata HEP-a Denisa Geto o mogućnosti „iskapčanja struje“ kupcima elektirične energije, značio bi u svakoj državi EU samo jedno, TENUTNI OTKAZ za Getu!

    Uloga sindikata je skrbiti o provođenju potpisanih kolektivnih ugovora, skrbiti o svakom zaposleniku u održavanju radnih uvjeta propisanih i dogovorenih od strane zakona, poslodavca i sindikata, kao i o redovitosti isplate plaća. Pitanje prodaje dionica je financijska odluka i to ne spada u nadležnost sindikata niti treba biti!

    Na žalost problem povrata većinskog vlasništva nad INA-om pokazao je još jednom, kako je Hrvatska još uvijek jako daleko od kapitalizma, privatnog vlasništva i tržišnog natjecanja! Mentalni sklop „samoupravnog komunizma“ još uvijek se snažno iskazuje! Saborski zastupnik, koji ne respektira odluku vlade u čijem donošenju su sudjelovali! Sindikat koji još uvijek umišlja kako „tvornice pripadaju radnicima“, pa stoga „radnici upravljaju“ s tvrtkama! Konačno i javnost općenito, koja se javlja i stoji na stajalištu kako se povrat većinskog vlasništva nad INA-om može učiniti bez ikakve žrtve i bez novca!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Tihomir Janjiček: Hrvatski grb je hrvatski grb , a oni koji mi prijete ne vole ga bio on s početnim bijelim ili crvenim poljem


    “Nalazim se pod užasnim udbaškim pritiskom! Metode su ostale iste još od nekada, pa se započelo sa upućivanjem „dobronamjernih sugestija“, do otvorenih prijetnji o čemu sam obavijestio i kanadsku policiju” – početak je pisma koje je uputio Dr Tihomir Janjiček član predsjendištva Hrvatske stranke prava.
    dr janjiček 800_440
    Zato sam u jednom svom komentaru rekao da neću maknuti fotografiju sa predsjednicom s facebooka i po cijenu vlastitog života, jer sam znao da ću doći i do te razine! Stoga ne budite iznenađeni ako sve ne ostane samo prijetnji ugroze vlastitog života, nego se ona doista i dogodi. A sad o samoj večeri i tako „opasnoj“ fotografiji.

    Na večeru sam otišao u svrhu pomoći za obnovu vodotornja u Vukovaru kao i svi ostali iseljenici. Hrvatski stijeg sa prvim bijelim poljem sam ponio sa sobom kako bih se slikao negdje pokraj nekog plakata sa fotografijom vukovarskog vodotornja.
    Stijeg koji sam ponio bio je „stari“ službeni hrvatski stijeg kakvog je nekad pokojni dr. Tuđman uzdigao na Jelačić placu nakon sloma genocidnog komunizma u Hrvatskoj.

    Nakon održanog govora predsjednica Republike se fotografirala s gostima za svakim stolom. U trenutku kada se pojavila predsjednica pred stolom gdje sam sjedio pitao sam možemo li se fotografirati sa hrvatskim stijegom i dobio odobrenje.
    Naravno, svi su vidjeli hrvatski grb i kasnije negodovanje određenih osoba kraj stola kako nisu vidjeli hrvatski grb ili „nisu znali značenje“ je neistina
    Fotografiju sam stavio na svoju facebook stranicu koji dan kasnije u najvećoj radosti i ponosu! Bez ikakve „urotničke zamisli“ ili „skrivenog političkog interesa“! Tko je taj tko ne bi bio sretan imati fotografiju sa hrvatskom predsjednicom i još sa hrvatskim stijegom!?
    Za samo sat ili dva kasnije započeo sam primati telefonske pozive sa „dobronamjernim sugestijama“! Nisam prihvatio sugestije i rekao sam da neću maknuti fotografiju i radije ću umrijeti nego maknuti fotografiju. Predosjetio sam dokle mogu ići i „dobronamjerne“ i onda slijede zlonamjerne sugestije!

    Iskreno, krajnje je nebitno je li hrvatski grb ima prvo bijelo ili crveno polje! Oni koji mrze hrvatski grb oni mrze bilo koji, a oni koji vole hrvatski grb oni vole svaki hrvatski grb. Svi oni koji u rasporedu polja u hrvatskom grbu vide bilo kakvu „simboliku“, oni imaju opran mozak genocidnim komunizmom od voljenog im druga tita. Uostalom, bijelo polje na hrvatskom grbu uvijek je bilo bijelo i u vrijeme komunizma na grbu ondašnje SR Hrvatske unatoč lažima današnjih komunista kako to nije bilo tako.
    Postoje fotografije grbova iz ondašnjeg doba koje su pronosili na komunističkim paradama i jasno se vidi prvo polje bijelo. Hrvatski grb sa prvim bijelim poljem i danas se nalazi na crkvi Svetog Marka. Ne znam kako ijedan branitelj komustičkog zlikovačkog sustava, uopće ulazi u Sabor gdje obnaša dužnost zastupnika? On mora vidjeti hrvatski grb na krovu Crkve Svetog Marka svaki dan i prvo polje je bijele boje! Vjerojatno ulazi sa bijelim štapom u zgradu Sabora, jer valjda mora zatvori oči prije ulasaka u samu zgradu Sabora kako ne bi zgriješio „partiji“.

    Sa druge strane, kako sam i u komentarima naveo ovdje u Kanadi i u SAD, hrvatski grb sa prvim bijelim poljem nalazi se na trobojkama i ispred i unutar svake Hrvatske Katoličke Crkve! Druga je stvar što se u snimljenim izvješćima o posjetu Predsjednice to skrivalo hrvatskoj javnosti!
    Isto tako, ne postoji niti jedan jedina zakonska odredba po kojoj je hrvatski grb sa bijelim poljem zabranjen ili definiran kao fašistički, tako nešto ne postoji niti u jednom zakonu RH!

    Na koncu, ponovit ću još jednom, doista je ne bitno koje je polje početno na hrvatskom grbu, ali očito je crvenim drugovima jako važno zato imati prvo crveno polje u hrvatskom grbu, jer tobože oni su promjenili prvo polje hrvatskog grba za navijek. U konačnici bijela boja nije simbol fašizma, nego crna boja. Međutim, za komunjare crvena je uvijek simbol njihovog ljubljenog, ali propalog komunizma!
    Stoga komunjare prestanite lagati jasno je svakomu zašto vam je važno prvo polje u hrvatskom grbu biti crvene boje! Ja se zgražam crvenog komunizma, njihove partije i njihovog tita, zbog ideologije genocida koji su izvršavali nad mojim hrvatskim pukom nakon 1945 godine! Taj crveni genocid bio je daleko najstrašniji nego bilo koji drugi a to potvrđuje preko 2000 masovnih grobnica Hrvata na prostoru bivše države!

    HRVATSKA STRANKA PRAVA
    Dr. Tihomir Janjiček.
    ČLAN PREDSJEDNIŠTVA