• Jadna li si moja Hrvatska!



    Kao i svake godine od 1974 godine i poraza Hrvatskog proljeća odlazim u Bleiburg odati počast svim mučki ubijenim i zvjerski likvidiranim Hrvatima u razdoblju i poslije 2. Svjetskog rata. Stotine tisuća ubijenih i likvidiranih, stotine tisuća izbjeglih i protjeranih, desetkovani NAROD u novoj zločinačkoj tvorevini vapi do Boga za pravdom, traži i oplakuje svoje mrtve i nestale.

    Međutim ova komemoracija 73. po redu je doista nešto posebno. Pripreme su počele mjesecima ranije, salva optužbi prema žrtvama je neumoljiva i svakodnevno se pojačava sve dok sljednici partizanskih hordi i nasljednici zloglasne komunističke partije nisu dosegnuli vrhunac na sam dan održavanja komemoracije. Naime preko dijela Hrvatske Vlade u Zagrebu uspjeli su prisiliti zemlju domaćina da komemoraciju proglasi VISOKIM STUPNJOM RIZIKA sigurnosti. Dakako u ime dobrosusjedskih odnosa to su i uspjeli. Zašto? Zbog čega? U 73 godine se nije dogodio niti ijedan incident a nije bilo nikakve naznake niti danas.

    Nije li krajnje licemjerje da Hrvatski Sabor bude pokrovitelj komemoracije a preko Hrvatske Vlade optužujemo hrvatski narod u inozemstvu za planiranje i možebitno počinjenje zlodjela. Da li smo mi Hrvati doista zločinački narod kako nas gleda i optužuje jedan dio naših sunarodnjaka pa i jedan dio hrvatske vlasti?

    Neprimjereno je zviždati predsjedniku Hrvatskog Sabora na komemoraciji iako je možda i razumljivo pošto se veliki dio hodočasnika sa opravdanjem našao povrijeđen ponašanjem službenog Zagreba.

    Ovogodišnju bleiburšku komemoraciju u subotu 12. svibnja je osiguravalo 580 austrijskih policajaca sa oko 220 vozila. U razgovorima s austrijskim policajcima, a mnoge poznajem godinama, isti su redom izražavali čuđenje i bijes što je do toliko velikog angažmana uopće došlo, jer svi odreda tvrde da za takvim režimom osiguranja uopće nije bilo potrebe. Svi odreda spominjali su da je sama komemoracija proglašena događajem visokog rizika i da je to učinjeno na zahtjev službenog Zagreba. Sramota moj Zagrebe.

    Netko, a tko bi to mogao biti, iz Hrvatske je svjesno išao na kompromitaciju i države hrvatske i hrvatskog naroda, svjesno nas prikazujući zločinačkim narodom, nedoraslima i nesposobnima da komemoraciju organiziramo na jednoj civiliziranoj razini. Istodobno se u samom mjestu organizirao nekakav otužni prosvjed „osovine Beograd – Zagreb-Ljubljana – Beč“ koji je besramno pljuvao u južnoslavenskim manirima po Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Dakako na njih domaćin nije obraćao pozornost jer su takve bile preporuke Zagreba.

    Ono što HSP smatra neprihvatljivim i nedopustivim je da javna televizija u svim informativnim emisijama daje isti prostor i značaj Komemoraciji Bleiburškim žrtvama (njih oko 15-16000) i opsurnom prosvjedu na kojem su 23 udruge skupile tek manje od desetak vremešnih ljudi, mahom jugoslovenske provinijencije.

    Nadalje postavljamo pitanje zato dobar dio hrvatske zakonodavne i izvršne vlasti uopće dolaze na komemoraciju ako nisu u stanju u svojim redovima riješiti se problematičnih ljudi, provokatora koji svim svojim bićem i političkim djelovanjem rade na zatiranju uspomene na žrtve Bleiburške tragedije i Križnih puteva?

    Na Bleiburškom polju drže govore, dok istodobno huškaju policiju i zaštitare na ljude koji su došli pokloniti se žrtvama bestijalno pobijenih Hrvata? Čemu i komu govori ako se na granici autobusi i automobili pretresaju kao da je ratno stanje? Koga se hrvatske vlasti boje?? Hrvatskog naroda??

    Jesu li hrvatske vlasti na istoj „valnoj duljini“ sa prosvjednicima iz Bleiburga – hrvatskim i slovenskim jugokomunistima i jurišnicima austrijskog SDP-a?

    Mi državotvorni Hrvati koji smo rođeni nakon drugog svjetskog rata tražimo samo istinu! Istinu o Nezavisnoj državi Hrvatskoj, istinu o Jasenovcu, istinu o Jadovnom, istinu o Srbu… Tražimo istinu i o Bleiburgu i Križnim putevima, istinu o Teznom, istinu o Jazovci, istinu o Kočevskom rogu, Hudoj jami…. Tražimo istinu!

    Pozivamo i pitamo potomke partizana, nasljednike komunista, imate li snage prihvatiti istinu ma kakva ona bila, kako bi država Hrvatska konačno postala majka Hrvatima, a ne maćeha kao što je sada?

    Hrvatska Stranka Prava zahvaljuje austrijskoj policiji i sigurnosnim službama na profesionalnom odnosu, ponašanju i tretmanu svih Bleiburških hodočasnika. Zahvaljujemo se narodu u Koruškoj koji zna što se događalo u svibnju 1945. godine i koji i danas cijeni i poštuje hrvatsku žrtvu.

    Karlo Starčević, predsjednik

  • Predsjedniku Sabora Reineru i ministru Nakiću, u Austriji je zdravstvo besplatno.


    hitna-austrija

    Na aktualna poskupljenja dopunskog zdravstvenog osiguranja (koje kreatori zovu reformama) i novog načina funkcioniranja Prve pomoći u Hrvatskoj, potrošeno je puno „tinte“ i tipkovnica.

    Kreatori se upinju objasniti kako je to jedino moguće i jedini način da se zdravstveni sustav stabilizira. Argumenti koji se koriste najbliže su izjavama koje je Vesna Pusić koristila u kampanji za ulazak u EU, kada je hrvatske umirovljenike uvjeravala da neće dobiti mirovinu ukoliko ne glasaju za ulazak u EU.
    A navodno se planiraju uvesti i sustav pitanja temeljem kojih bi se putem telefonskog poziva odredilo tko je, a tko nije hitni slučaj. Sustav je to koji nije provediv u stvarnosti i možda se i uvede, ali će funkcionirati do prvog ekscesa s neželjenim ishodom po pacijenta.

    Ono što me je potaklo da napišem ovaj tekst su izjave koje su dali i koje daju predsjednik Sabora Republike Hrvatske Željko Reiner i ministar zdravstva Nakić. Izjave kako ni u jednoj europskoj državi zdravstvo nije “besplatno”.

    Pa evo kako to izgleda u austrijskom bolničkom sustavu

    Zdravstvo u Austriji je besplatno (javno zdravstvo). A to zdravstvo pokriva otprilike 98% pučanstva. Privatno zdravstvo koristi jedan mali dio Austrijanac koji misli da će dobiti bržu i bolju zdravstvenu uslugu i drugačiji tretman (super specijaliste, apartmansko liječenje itd).

    HITNA POMOC je podijeljena u Prva pomoć, Hitnu medicinsku pomoć i Helikoptersku službu.

    U biti svaka općina u Austriji ima stanicu Prve pomoći. Djelatnici su dragovoljci i civilni ročnici.

    Hitnu medicinsku pomoć sačinjavaju profesionalni djelatnici (sestra i liječnik) i civilni ročnici (vozač, sanitet). Hitna medicinska pomoć uvijek je u sklopu regionalne bolnice ili u neposrednoj blizini. Svi pacijenti se dovoze direktno u bolnicu na pregled ili hitno zbrinjavanje.
    Liječnik mora svakoga pregledati,  nakon pregleda ga  uputiti na bolničko liječenje ili u dogovoru sa pacijentom, nakon pružene pomoći vratiti ga kući odnosno pozvati posadu prve pomoći za transport ukoliko pacijent to želi.

    Transport natrag do kuće ili stana košta 70 eurocenti po kilometru ( jeftiniji od taxija).

    Helikopterska sluzba vrši transport pacijenata koji se moraju hitno prebaciti u neki veći i udaljeniji bolnički centar ( obično pokrajinski glavni gradovi).

    Sve je besplatno osim kada se angažira Gorska služba spašavanja što se u Austriji plaća.

    Pacijenti mogu sami u bilo koje doba dana doći u bolnicu na prijem i bez liječničke uputnice
    Liječnik mora pregledati pacijenta bez obzira jel on ima ili nema zdravstveno osiguranje
    Za to se brine uprava bolnice.
    Liječnik ne smije vratiti pacijenta ako pacijent nije sposoban skrbiti se o sebi (alkoholizirani pacijenti), stari i nemoćni ili psihički rastrojeni.
    U Austriji ne postoji skupljanje novca za liječenje u obliku dopunskog zdravstvenog osiguranja. Sve plaća njihovo zdravstveno osiguranje, čak i kod liječenja u inozemstvu.

    Postoji još jedan poseban fond na nivou države Austrije za one koji nemaju osiguranje (strani državljani na proputovanju kroz Austriju), a koji trebaju zdravstvenu ili hitnu uslugu.

    Zdravstvena zaštita u Austriji je dostupna svima. Austrija je uređena država koja racionalno postupa u svome zdravstvenom sustavu, ali ipak svima osigurava zdravstvenu zaštitu na primjerenoj razini.

    HRVATSKA STRANKA PRVA
    HSP Austrija
    Franjo Raštigorac