• IVICA PANDŽA ORKAN UBOJIT NA SJEDNICI ŽUPANIJSKE SKUPŠTINE: FINANCIRAMO LI DODIKOVA KUMA I RATNOG FINANCIJERA POBUNE?!


    Izvješće o stanju sigurnosti i rezultatima rada Policijske uprave Sisačko-moslavačke za 2017. podnio je vijećnicima Županijske skupštine načelnik Policijske uprave Sisačko-moslavačke Luka Pešut.

    Pitanje je postavio HSP-ov Ivica Pandža Orkan. Zanimalo ga je li Policijska uprava Sisačko-moslavačka postupala po pitanju Tvrtke Foresta iz Republike Srpske koja je nedavno došla u Hrvatsku i pokreće poslovanje u Ulici Gordana Lederera u Hrvatskoj Kostajnici. Iza tvrtke stoji izvjesni Stanisavljević.

    „Radi se o Stanisavljeviću koji je financijer oružane pobune u BiH“, rekao je Orkan te dodao kako krakovi njegovog financiranja sežu i na područje Krajine. „Riječ je o čovjeku koji je u poslovnim vezama s Miloradom Dodikom. Imali smo nedavno objavu da je jedan načelnik jedne naše Općine zbog prijema delegacije iz Ministarstva gospodarstva iz Banja Luke bio izložen postupanju djelatnicima SOA-e te hrvatske policije“, ustvrdio je te dodao:

    „S obzirom da je gospodin Stanisavljević u poslovnim i kumovskim vezama, njegov kum Milorad Dodik je otvorio pogon u drugoj Foresti, samo preko rijeke Une u Republici Srpskoj. O tome su javno objavljene snimke, da je on tamo držao govor. S obzirom da su i neke županijske institucije SMŽ, na određene načine u pisanom obliku davale potporu ovoj Foresti, mene zanima da li ste načelniče imali kakva postupanja prema službama Sisačko-moslavačke županije. Ako vi niste, zanima me koja je ovo inspekcija i čija već kaznila ovu Forestu koja djeluje u Ulici Gordana Lederera.“, dodao je.

    Načelnik Pešut je rekao kako ne može dati potpun odgovor:

    „Na vaše prvo pitanje ne mogu dati odgovor u potpunosti. Nešto se po tome radilo. Koliko mi je poznato, u jednome su dijelu uključeni djelatnici SOA-e. Znači, na ovo vaše prvo pitanje, kad ispitam cijelu situaciju dostavit ću vam odgovor preko predsjednice. Znači, sve što znamo, a što smo postupali. Ako smo postupali, koliko, što mogu odvojiti od onog dijela što nije vezano za SOA-u, dobit će te odgovor.“, dodao je Pešut.

    Pešut se prilikom odgovora na pitanje dotaknuo i, Orkanovog usputnog komentara da je dobro što žuri u Gvozd jer se tamo sutra dočekuje srpski predsjednik Vučić: „Nisam ja pozvao predsjednika Srbije da ovdje dođe. Ja sam policajac, profesionalac i moram odraditi svoj dio posla. Nama je prva zadaća zaštita ljudi i imovine. Svi u RH moraju biti zaštićeni, tako i svi oni koji dolaze u nju.“, rekao je Pešut. Pitanja su još postavljali Šaban Kadrić (SDA), Mirjana Olujić Voloder (SDSS) te Milivoj Tičarić (DSU) kojima je Pešut obećao dostaviti pisani odgovor zbog toga što je zbog posla morao napustiti sjednicu Županijske skupštine.

     

    tekst i foto: portal53.hr

  • Vijećnik HSP-a u Skupštini Sisačko moslavačke županije: Čega se boji župan Ivo Žinić??


    Ostali smo uskraćeni za odgovore na pitanja o nezakonitom praćenju mailova zaposlenika u županijskoj upravi, kao i o tome je li točno da je službenik koji je to činio imao nalog župana za takvo nešto. Nema ni odgovora o razlozima nedavne kupnje 260.000 kuna vrijedne limuzine za župana, rekao je vijećnik HSP-a Ivica Pandža

    „Ne žele odgovoriti na pitanje tko je nadzirao neovlašteno mailove, iz policije imamo dokaz da je djelatnik Županije koji je nadzirao mailove u svojoj izjavi policiji rekao da je to radio po nalogu župana. Župan je u božićno vrijeme, predblagdansko vrijeme kupio novu limuzinu, župan putuje i kasni na avionske letove, u zapisniku se opet laže, u zapisniku se ne navodi ono što je župan odgovorio na protekloj sjednici. Mi ne možemo uopće doći na red da bilo što radimo ovdje i mi danas više nećemo sudjelovati u radu ove Županijske skupštine“, zaključio je Pandža Orkan.

    Nema ni odgovora o razlozima nedavne kupnje 260.000 kuna vrijedne limuzine za župana, dodao je vijećnik HSP-a Ivica Pandža

    Oporba je, prije samog početka, napustila sjednicu sisačko – moslavačke Županijske skupštine nezadovoljna što nisu imali priliku postaviti pitanja na aktualnom satu.

    Naime, prema Pravilniku za pitanja se upisuje pola sata prije same sjednice, no oporba tvrdi kako su vijećnici HDZ-ove većine svoje potpise stavili daleko ranije te time popunili sve predviđeno vrijeme za pitanja.

    Oporba je ponovila zahtjev za izmjenom poslovnika koji bi omogućilo da pitanja ubuduće naizmjence postavljaju članovi vladajućih i oporbe, što je obećano i prije nekoliko mjeseci nakon sličnog incidenta.

    Kao uvod u ovo dogodio se i incident u kojem je oporbeni vijećnik Anđelko Hrupački, uz povišene tonove više vijećnika, pocijepao listu s imenima prijavljenih vijećnika za postavljanje pitanja na aktualnom satu. Sjednica Županijske skupštine na kraju je  održana bez sudjelovanja oporbenih vijećnika.

     

    IZVOR: hsp/ Lokalni Večernji/

     

  • Ivica Pandža Orkan neumorno razotkriva četnikovanje u Hrvatskoj.


    Ivica Pandža Orkan,Ivica Pandža Orkan neumorno razotkriva   sve oblike  četnikovanja  u Hrvatskoj i  neumorno   o tome obavještava hrvatsku javnost. Zadnji takav slučaj, nadamo se i posljednji   je  održavanje  takozvanih “Zelenih noći” u općini Vojnić koje su održane  krajem srpnja 2017. godine

    Ta manifestacija je održana  u objektu Muljava koji je u vlasništvu  državnog poduzeća Hrvatske šume. Na  događaju su uz ostale nazočili Janko Velimirović poznatiji kao zamjenik Save Štrbca i Miodrag Linta (vjenčani kum notornog Bore Rkmana) koji je  inače zastupnik u srbijanskoj skupštini iz stranke četničkog vojvode Tome Nikolića.

    Na samom skupu se naricalo za “krajinom” a glazbeni repertoar bio je prilagođen nazočnima. naricalo se za  poginulim Jovanom koji je  život dao za “krajinu”.

    Do kada će se  po hrvatskoj četnikovati, provocirati i pomicati granice razine četnikovanja, i to još na državni račun. Je li  pjevač iz Srbije Boro Drljača imao radnu dozvolu za  taj nastup??

    Pogledajte video, spomenuta pjesma se nalazi na kraju videa.

    hsp

     

  • U Sisačko moslavačkoj županiji: Birajte, ORKAN ili rkman!


    orkan rkman
    U borbi za Sisačko moslavačkog dožupana, bore se više puta ranjavan Ivica Pandža Orkan i Boro Rkman, pripadnik srpske nacionalne manjine...

    Ivica Pandža Orkan, hrvatski branitelj i umirovljeni pukovnik HV-e – u obrani Hrvatske više puta teško ranjavan s jedne strane, a sa druge strane politički takmac Boro Rkman- u Domovinskom ratu bio na drugoj strani, strani agresorske srbočetničke armade, ubrzo na lokalnim izborima i politički protivnici, ovaj put u borbi za Sisačko moslavačkog dožupana. Tko će pobijediti?

    Ej, moraš odmah doći. Sjedaj u auto i dolazi ‘amo – kaže Orkan.

    Glas mu je uobičajeno grub. Ton tmuran. Ozbiljan je.

    – Ne znam baš. Petak je, popodne. Šta imaš – pitam ga. Nije mi problem sjest u auto i odvest se do Siska. Moje vožnje, to je ispod dva sata. Ali opet, petak je.

    – Ma ne pitaj čovječe, nego samo kreni. ‘ajde, žuri – uporan je Orkan. Dozlaboga uporan. I ne popušta, nikad ni nikome. Nije čovjek pretjeranog kompromisa. Kad je siguran u ono što govori, kad je siguran u autentičnost dokumenata, nema te sile koja će ga odvratiti od plana koji si je zacrtao.

    – A doći ću. Što da ti kažem kad tako navaljuješ. Al’ nemoj me zajebat – još ga jednom malom provokacijom pokušavam navući da kaže da dođem u ponedjeljak ujutro.

    – Jesi dosadan. Ako imaš službeni auto, samo kreni – pita me.

    – Imam, da.

    – Kreni. Čekam te za dva sata na OMV-ovoj benzinskoj pumpi, kratak je Orkan, vojnički precizan. Daje uputu i spušta slušalicu. Nema mi druge nego pravac Sisak. Sav normalan svijet iz Rijeke petak u zadnjim danima svibnja provest će na moru ili oko mora. Netko će tražiti koju zraku sunca, nego će se držati hlada. Nitko normalan u petak popodne neće se zaputiti u Sisak.
    Tema sastanka, kad je Orkan u pitanju, može biti samo jedna. Pretpostavljam da je opet locirao nekog Čejena u nižim, općinskim strukturama vlasti. Tu zimu, kad smo se upoznali, počeli smo suradnju. On, umirovljeni pukovnik HV-a, dva put ranjavan i ja, običan vojnik u Oluji, srećom bez ratnih trauma i posljedica, osim zadovoljstva što sam u pravom trenutku bio na pravom mjestu. On je sklon desnici, Ja radim u novini lijeve profilacije, ideološki smo pozicionirani na stranu koju Orkan ako i ne prezire ne trudi se previše razumjeti. Njemu smo previše strani, talijanizirani, srbizirani, jugoslavenizirani, u svakom slučaju nedovoljno hrvatizirani. Kod njega prema meni, barem u početku, postoje predrasude. Ja ih prema njemu čak i nemam. Imam osjećaj da sam ja bliži njemu nego on meni. Razgovorima ipak rušimo barijere i uspostavljamo povjerenje. I upravo zato naaše brojne političke diskusije nikad, ali baš nikad nisu prerasle ni u podizanje tona, a kamoli svađu.

    Uglavnom, nakon što se znamo i preko godinu dana, mogu reći da je on mene malo pomaknuo udesno, a ja njega mali korak ulijevo. Dovoljno da se, po nekim našim, osobnim, intimnim kriterijima ni jedan ni drugi sami sebi ne kompromitiramo. Ostali smo isti, ali ipak tolerantniji jedan prema drugome dok raspravljamo o pitanjima koja bi nas nekad udaljavala i razjedinjavala, a sad su faktor druženja i zajedničkih aktivnosti. Oboje smo Hrvati, porijeklom, opredjeljenjem, činjenicom da živimo u Hrvatskoj. OK, mogli bi biti Mađari, Talijani ili Srbi koji žive u Hrvatskoj, no mi smo Hrvati. I slažemo se da nije dovoljno biti Hrvat. I Hrvati, kao i Mađari, Talijani ili Srbi u Hrvatskoj, mogu biti dobri i loši, glupi i pametni, ubojice i žrtve.

    Trenutno, u ovoj životnoj fazi, Orkan i ja našli smo se na istoj liniji kretanja. Usmjereni prema ubojicama i zločincima iz redova srpskog nacionalnog korpusa, istražujemo dokumentaciju, video-kazete, novinske tekstove, sve što nam može biti korisno u razotkrivanju prošlosti pojedinaca koji su zadnjih godina, u oslobođenoj Hrvatskoj, misleći da se nikad neće saznati što su govorili i radili za vrijeme okupacije, postali visokopozicionirani članovi društva.
    Razmišljam o svemu tome dok se vozim prema Sisku. Kroz druženje s Orkanom dobio sam novu sliku, novi pogled na jedan dio Hrvatske. I prije nego sam ga upoznao, uzduž i poprijeko, zbog prirode novinarskog posla, nebrojeno sam puta prošao Hrvatskom. No Kordun i Baniju, područje ispod Zagreba, oko Gline, Petrinje, Siska, Dvora, Hrvatske Kostajnice – tamo sam rijetko zalazio.

    – Moj prijatelju, da ti znaš čega je tu sve bilo. Kako se ovdje ginulo – pričao mi je Orkan. Sjeli bi u restoran iznad Kostajnice, a on bi satima znao držati monolog.

    – Vidi, kad je Kostajnica pala, imam ti o tome snimku, troje naših vojnika prati srpska kamera. Kamera kruži i odjednom ih nema! Nikada više ih nitko nije vidio. Poslije su dvojici kosti pronašli. Trećemu ni to. Bili su to naši dečki,. branitelji. Onaj koji ih je odveo živi u tvom gradu, u Rijeci. Nakon mirne reintegracije radio je kao hrvatski policajac u Tovarniku, a poslije kod tebe, na Rupi, prema Sloveniji – rekao mi je Orkan nedugo nakon što smo se upoznali. Tad me još procijenjivao. Htio je vidjeti kako će informacije koje mi nudi, polako, na kapaljku, dok ja umirem za njihovom poplavom, djelovati na mene. Htio je vidjeti novinarski živac. Naravno, pogodio me.

    – Ma ne jebi me da frajer živi u Rijeci – pitao sam ga.

    – U Rijeci, dabome, u tvojoj Rijeci.

    – Provjerit ću. Ne mogu vjerovat – rekao sam mu i već za koji dan provjerio. Fakat, čovjek živi u Rijeci. Naša ga je policija istraživala, ali mu nisu ništa našli. Ako i jesu, očito je po njihovoj procjeni minorno i obuhvaćeno Zakonom o aboliciji.

    – Jebeš HDZ i njihovu tadašnju vlast – rekao sam mu nakon par dana i nastavio.

    – Taj M.R. je aboliran. Taj mora znati, vidi se to po snimci, tko je ubio ove naše, ako nije on. A on je, majku mu. Video snimak je toliko sugestivan. Evo ti Tuđmana, HDZ-a i vaše policije – vraćam lopticu u njegovo dvorište.

    – Da’ će tebi Orkan i snimku, i sliku, pa ti istraži – rekao mi je Orkan.

    Nije prošlo ni par dana, u Novom listu osvanuo je tekst o novim elementima oko pada Kostajnice. Objavio sam obavještajni materijal srpskih službi, kao i zapisnike njihove policije i sudova oko sigurnosnog stanja i kriminala na okupiranom području Hrvatske. Onda mi je Orkan servirao priču o selu Kostrići blizu Kostajnice, i o tome kako su tamo pobijeni naši ljudi, civili, ali i dvoje djece od dvije i četiri godine. A nitko se time ne bavi.

    – Zašto je ubijena Solarica u Sisku, punoljetna Srpkinja čiji je tadašnji dečko bio jedan od glavnih KOS-ovaca u gradu, važnija od dvoje malodobne, sitne djece u Kostrićima. Zašto se o Solarici stalno piše, a o toj djeci ništa – vukao je Orkan paralele, analizirao i sipao činjenice iz dosad neistraženih ili slabo objavljivanih priča. Uspio me zaraziti, navući. Svaka njegova riječ i teza bile su dokumentirane. I zato sam znao da se vozeći u Sisak tog kasnosvibanjskog petka, kad se sav normalan svijet u om gradu ili sunča ili traži hlad, neću zajebati. Orkan nije tip koji blefira. Dok se moji kolege novinari uglavnom bave politikom, analizama, komentarima, praćenjem rada Vlade ili padom BDP-a, Orkan i ja vraćamo se u prošlost: nedavnu, važnu, još uvijek dovoljno neotkrivenu. Tražimo kosture, i doslovno i metaforički. Kopamo po ranama, tražimo krivce. Nisu važni samo oni s puškama, jer i vješto s perom u ruci mogu biti ubojice. Još gore od onih s prstom na okidaču.
    – Ideš li, voziš – pita me, dok već ulazim u Sisak.
    – Daj te papire, ne zajebavaj se – rekoh mu čim smo sjeli.
    – Polako druže, polako.

    Ushićen je nečime, ali neće odmah reći što ima u fasciklu.

    – Što ćeš popiti – zeza, odugovlači.
    – Ne zezaj me, mokar sam od znoja k’o govno poslije kiše. Šta imaš – polako gubim živce.
    – Sad će tebi Orkan pokazati – ne da se ubrzati, u odugovlačenju je uporan k’o mazga.

    Ipak, valjda je dosadio sam sebi, više nije mogao izdržati pa je krenuo. Ali okolo, naokolo. Nema kod njega in medias res.

    – Jel ti znaš tko je Bogdan Boro Rkman – pita.

    Razmišljam, vrtim imena, prezimena, slike, događaje, zločince, žrtve…
    – Nemam pojma, ‘ko ti je taj – predajem se.

    – E moj druže, to ti je budući dožupan Sisačko-moslavačke županije – otvara se polako, ali ne zbog nepovjerenja, nego zbog dramatike. Vidim da uživa u svom otkriću. Pustio sam ga. Znao sam, i prije nego je nastavio, da se tom Bogdanu Bori Rkmanu ne piše dobro. Jer kad te Orkan dohvati, od tog stiska rebra pucaju.

    – OK, šta imaš o njemu, daj da vidim – tražim sad već konkretan materijal.

    – Ovako: Bogdan Boro Rkman, od oca Teodora i majke Milke iz sela Perna, rođen 15. siječnja 1969. godine u Topuskom, vojni rok odslužio je u Školi rezervih oficira u Bileći, a ostatak u Hadžićima kod Sarajeva, unaprijeđen je u čin potporučnika pješadije, a agresiju na Hrvatsku je dočekao na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. Njegov ratni, vojni put koji je prožet mogućim obavještajnim radom, a svakako je kao novinar pisao tekstove kompromitirajućeg sadržaja i ratno-huškačkog naboja, u normalnoj bi ga državi trebao diskvalificirati za obnašanje bilo kakve funkcije u Hrvatskoj – kaže mi Orkan. Jedan stol na OMV-ovoj benzinskoj pumpi nije dovoljan za gomile dokumenata koje stavlja pred nas na stol. Odlučili smo se prebaciti u hotel u centru Siska. Zauzimamo jedan dio terase.

    – Gledaj što je on pisao, vidi ovo, vidi naslove! Znaš čitat ćirilicu – pita me.

    – Znam, super čitam, sve! Ali ne mogu dvije riječi napisati – odgovaram.

    Čitam naglas. Nevjerojatno! Pa taj ne da mrzi Hrvatsku, što je na neki način i njegovo pravo, nego je protiv Hrvatske stvarno radio sranja!

    – E vidiš, to ti je naš budući dožupan, Sve su ga četiri srpske stranke predložile kao jedinog, njihovog zajedničkog kandidata. Obzirom da nema protukandidata, već sada se može reći da je izabran – kaže Orkan.

    – Znaš šta? Jebeš ovu državu, jebeš sve – kažem Orkanu. Nakon što smo još sat, dva razgovarali i analizirali dokumentaciju, preuzeo sam sve što je donio. Dan, dva kasnije ponovno sam došao u Sisak, obavili smo zadnje provjhere činjenica te sam pred Orkanom uoči izlaska teksta nazvao Bogdana Boru Rkmana.

    Bilo bi glupo Rkmanu negirati – pa makar smo na suprotnim političkim pozicijama, i definitivno na suprotnim pozicijama kad je riječ o pravdi, agresiji, odgovornosti Srbije za rat – visoku razinu inteligencije, bistrine i snalažljivosti. U sekundi je odreagirao na moja pitanja o njegovim aktivnostima tijekom agresije na Hrvatsku, odnosno tijekom okupacije Korduna i Banije, kao područja na kojem se kretao i djelovao. Nije se previše izmotavao, nije bježao od odgovora, nije se skrivao iza fraza, već je urbi et orbi poručio: “Ni danas se ne odričem reportaža s prve linije naše, srpske vojske”.
    Nego, što je to Rkman tijekom rata, agresije i okupacije radio i pisao, a što je objavljeno u prvom tekst koji se njime bavio.

    Za drugi tekst o njemu i njegovoj prošlosti, s Bogdanom Borom Rkmanom našao sam se u Vukovaru. Na njegov zahtjev, odnosno molbu. Sastanak je zakazao u restoranu Mornar.

    – Kolega, to vam je restoran na Dunavu, uz vukovarsku luku. Odmah na ulazu u grad, ne možete pogriješiti – objasnio mi je. Naziva me kolegom jer je i on bio novinar. Mudro, pokušava skratit distancu među nama.
    Automobilom Novog lista ulazim u Vukovar. Stajem na benzinskoj pumpi INE.
    – Ej, bok. Možeš mi reći gdje je restoran Mornar – pitam zaposlenika, iako sam u Vukovaru bio nebrojeno puta. Prvi put, kao novinar riječkog Dnevnika, dnevne HDZ-ove novine, još davne 1996., dok je grad još bio pod okupacijom.
    Vidim, zaposlenik INE gleda me čudno. Pa gleda preko mog ramena, u auto. U prvi tren ne razumijem u čemu je problem.

    – A ti si?- pita me on

    – Novinar, imam sastanak u Mornaru – odvraćam. I shvaćam! Naknadna pamet! Frajer me nakon što sam ga upitao za Mornar gleda i procjenjuje. Čiji sam? Naš? Njihov? A svibanj je 2013. godine! Punih 15 godina nakon mirne reintegracije Podunavlja! To je i dalje u Vukovaru važno: naš ili njihov. I to mogu shvatiti. Znam puno o Vukovaru, dolazio sa, dolazim i dalje, i dolazit ću. Nemojmo se zavaravati

    – Vukovar je podijeljen grad. Podijeljen po mnogo kriterija, no ljučni je nacionalni. Odgovaram nestrpljivom zaposleniku INE.
    – Naš sam, Robert Frank – kažem mu. Na pločici s imenom zaposlenika piše Ivan ili Ivo, tako nekako. Znači, i on je naš, pomislio sam.
    – Imam sastanak s nekim SDSS-ovcem u tom Mornaru. Šta je to njihovo okupljalište – pitam ga.
    – Je, je, majku im, tamo se okupljaju. Ti si iz riječkog Novog lista – pita me nakon što je na autu vidio veliku reklamu.
    – Da, poslovno sam tu, kao što rekoh.

    – Pazi se – dobronamjerno me upozorava i upućuje gdje skrenuti.

    U Mornar sam namjerno došao prije Rkmana. Procjenjujem ljude na terasi. Ugodno je popodne. Sjedim u hladu. Slušam razgovore, bolje reći prisluškujem. Sve je ispolitizirano. Dominira ekavica. Ustvari, čujem samo ekavicu. Evo i njega. Ovo je prvi puta da se vidimo uživo, upoznajemo se službeno. Nasmiješen, ugodan u razgovoru, pristaje se i fotografirati. Inzistiram da to obavimo odmah. Moji su razgovori često toliko mučni i nabijeni negativnom atmosferom da se sugovornici na kraju ne žele fotografirati pa nastane problem. Zato s Rkmanom želim izbjegnuti takvu situaciju. Dižemo se sa stola i okidam ga dok se naslanja na ogradu terase. Iza njega je Dunav. Završavamo i svi na terasi dolaze ga pozdraviti. Komentiraju neke sastanke otprije nekoliko dana, planiraju neke nove… Bez previše uvoda počinjemo razgovor o novim elementima iz njegove ratne biografije, ovog puta se radi o još većim neugodnostima. No prije toga zanimljivo je primjetiti da ni pedlja nije odstupio od svega što je izrekao u prvom tekstu, kad smo razgovor obavili telefonski. Tekstu nije pronašao nijednu zamjerku.

    Nije želio ništa demantirati. Na prvu, ugodan sugovornik. Ne slažemo se, ali se zbog toga ne svađamo. Čak nema ni podjebavanja, čemu sam inače sve skloniji. Sastanak u Vukovaru, među SDSS-ovcima i ostalim političarima, članovima ili simpatizerima srpskih naciponalnih stranaka, potrajao je kratko, možda pola sata.

    – Pa gdje ćete kolega? Ostanite, naručio sam jelo za obojicu – bio je začuđen kad sam rekao da odlazim.

    – Imam već obaveze u Zagrebu. Hvala, nemam vremena – uljudno sam ga odbio. Znao sam, iz iskustva, da ću ostankom na kasnom ručku ili ranijoj večeri, jer je bilo oko šest popodne, doći u situaciju koja može biti nezgodna za obojicu. On će u ugodnoj atmosferi obogaćenoj obilnim jelom i dobro probranim vinom pokušati napraviti suptilan, sofisticiran pritisak na mene. Pokušat će utjecati na moje razmišljanje, dok jedemo skratit će se, po prirodi ljudskih odnosa, distanca koja među nama postoji. To je prvi razlog zbog kojeg sam odbio ostati za stolom s njim. Drugi se razlog odnosi na moju narav, težak, sve složeniji karakter kad odrađujem ovakve poslove. Nemam, ni ne želim imati obzira prema svom sugovorniku. Ne želim slušati, odnosno želim slušati, ali ne želim razumjeti njegovo opravdanje “da je bio mlad, zaluđen, dezinformiran, da je kriva Hrvatska za rat i pokolj, pa ustaše, Tuđman i Merčep. E pa kako bi izbjegnuo takvu situaciju s Rkmanom, odlučio sam nabrzak otići”.

    Po svaku cijenu želio sam izbjeći pretjerano, preveliko konfrontiranje. Ne zato što sam se bojao njihovog restorana, nego zato što sam imao osjećaj da ćemo se Rkman i ja još sresti pa ne želim zauvijek zatvoriti vrata za moguće kontaktiranje i službeni razgovor.

    Autor: R.F.

  • Projekt Ivice Pandže Orkana: Banovina, mjesto pijeteta!


    Za 400 žrtava iz Pounja nitko nije odsjedio ni dana u zatvoru. Baćin je doživio veće i teže zlo nego Škabrnja, ali o tom se zločinu tako malo zna, piše magazin Oluja.Ivica Pandža Orkan,

    Bila je 1991. kad su obale čarobno lijepe rijeke Une natopljene krvlju hrvatskih branitelja i nedužnih civila. Dvadeset i tri godine poslije, vizura cijelog riječnog toka isprepliće se s mramornim pločama i spomenicima koji označavaju masovno stratište za gotovo 400 žrtava. Hrvatska Kostajnica, Dubica i Dvor, mjesta su bezumnog stradanja Hrvata, a selo Baćin druga je po veličini, nakon Ovčare, masovna grobnica u Hrvatskoj. Međutim, javnost o tome premalo zna.

    Umirovljeni pukovnik Ivica Pandža Orkan, negdašnji zapovjednik obrane Sunje, jedan je od male skupine entuzijasta koji će smrt ovih nedužnih ljudi otrgnuti od zaborava. Skupa s Tomislavom Mateljakom, načelnikom općine Hrvatska Dubica, proteklih je dana prionuo velikom poslu: uređenju spomen-sobe u Baćinu, u sjećanje na 130 dubičkih žrtava bezumnog zločina iz devedesetih

    Počeo krvavi pir

    Prijelomni trenutak za žitelje Pounja bila je zima 1990. kad je u Hrvatsku Kostajnicu stiglo 16 policajaca iz grupe Prvih hrvatskih redarstvenika. Dotadašnje funkcije u toj maloj općini zauzimali su Srbi koji su promjene doživjeli kao atak na svoju samostojnost. Dolaskom 16 redarstvenika krenule su priče da je, zbog šahovnica na kapama, riječ o ustaškoj policiji koja će “opet ubijati Srbe”. Psihoza je trajala do proljeća ‘91., kada se već dogodila akcija na Plitvicama, poslije i Borovo Selo, zbog čega je na cesti Kostajnica – Dubica 26. srpnja oteta veća skupina branitelja. Svi su pobijeni, osim budućeg načelnika Mateljaka, koji je bijegom s kamiona spasio život.

    Kada je u jesen okupirana Hrvatska Kostajnica, pobunjeni Srbi krenuli su dolinom rijeke Une prema Dubici, pa ušli u naselje Baćin gdje su živjeli isključivo Hrvati. Pri zauzimanju Baćina 24 žitelja nestaje te im je do danas nepoznata sudbina. Na taj su način završili posao stavljanja pod kontrolu tog prostora, a onda su u listopadu nastavili svoj krvavi pir. Tadašnje rukovodstvo mjesne zajednice Dubica na čelu s predsjednikom SDS-a Milom Mišljenovićem 18. listopada ‘91. na sastanku u poljoprivrednoj zadruzi donijelo je odluku da se preostalo hrvatsko stanovništvo popiše i pritvori u seoski dom u Cerovljanima i u vatrogasni dom u Dubici. Dva dana poslije, na ovim dvjema lokacijama zatočeno je više od 70 ljudi.

    – Dio ljudi koji je bio iz miješanih obitelji pušten je iz doma, a 21. listopada ujutro stigao je autobus i zatočenim ljudima rečeno je da idu u Glinu na razmjenu. Narodu je to postalo sumnjivo, ali izlaza nije bilo: dom je bio okružen stražama srpskih pobunjenika. Opljačkani su, s njih je skinuta sva zlatnina, ujutro su potrpani u autobus i dolinom rijeke Une krenuli su prema Kostajnici. U selu Baćin, na lokaciji Skelišće, autobus su dočekali pripadnici Jedinice za posebne namjene MUP-a SAO Krajine predvođene Stevom Borojevićem. Izvukli su ljude i između ceste i rijeke na jednoj poljani u vrtu poštara Nikića mučki ih ubili. Nisu ih pokopali pa je tek za nekoliko dana, kada se smrtni zadah leševa počeo širiti dolinom rijeke Une i smetati Srbima u Bosanskoj Dubici, naređeno da ih se pokopa. Došao je bager, iskopane su rupe u koje su ti ljudi pobacani – priča pukovnik Pandža.

    Na prostoru općine Dubica nisu ginuli samo nedužni civili: pobijeni su ovdje i deseci hrvatskih branitelja. Ponajprije oni koji su dolinom Une krenuli u pomoć okruženoj Hrvatskoj Kostajnici. Na području Pounja po završetku Domovinskog rata provedena je akcija o kojoj hrvatska javnost previše ne priča, akcija zvana Una, iz rujna 1995. godine. Tada je u Dubici poginulo i 13 pripadnika postrojbe Crnih mambi, iz sastava Druge gardijske brigade, dok su živote na oltar Domovine u Dvoru položili pripadnici Tigrova, a u Hrvatskoj Kostajnici izginuli su pripadnici izvidničke satnije Zbornog područja Zagreb te jedan pripadnik 153. brigade Velika Gorica. S obzirom na to da je riječ o maloj općini u kojoj danas živi oko 2000 stanovnika, u odnosu na broj hrvatskih žitelja prije Domovinskog rata, to je općina s najvećim brojem stradalih u Hrvatskoj.

    Ova tragična bilanca počela je poprimati obrise masovnog zločina još u proljeće 1992. s dolaskom međunarodnih mirovnih snaga, kada je ovamo pristigao danski bataljun sa 500 vojnika. Ivica Pandža Orkan, tadašnji zapovjednik obrane Sunje, već je u to doba dobio informaciju da na prostoru Dubice više nema živih Hrvata. Dio je zatočenih iz doma pušten na slobodu, ali velikoj skupini ljudi gubi se svaki trag.

    Kada je taj prostor oslobođen u Oluji i kad su se žitelji počeli vraćati svojim domovima, u ožujku 1997. u Baćinu je pronađeno golemo stratište, ispostavit će se, druga po veličini masovna grobnica u Hrvatskoj. Pronađeno je 56 tijela, izmasakiranih bagerom koji ih je nemilosrdno prevrtao, pa je većina tijela nađena bez udova i odsječenih glava. Idućeg mjeseca, u travnju, identificirano je 36 osoba: njih 31 bilo je iz Dubice, a pet iz Cerovljana, i ti su ljudi dostojno pokopani, dok preostalih 20 NN osoba počiva u zajedničkoj grobnici u Dubici.

    S obzirom na to da sam se posvetio prikupljanju arhivske građe, doživio sam šok kad sam shvatio da ispred sebe imam službenu zabilješku iz 1992. koja je nastala u policijskoj stanici Novska, gdje je hrvatska policija razgovarala s jednom osobom srpske nacionalnosti iz Bosanske Dubice, nasuprot Baćina. Iz ove zabilješke vidljivo je da je hrvatska policija još ’92. znala točnu lokaciju grobnice. Puno toga meni nije bilo jasno. Mogu abolirati politiku, državu i policiju do 1995. jer se na to područje nije moglo sve do Oluje, ali ne razumijem zašto su morale proći još dvije godine da bi se pronašla masovna grobnica. Došao sam i u posjed fotografija s ekshumacije te grobnice, to je nešto najstrašnije što sam ikada vidio – prisjeća se pukovnik Pandža.

    Ono što ga ponajviše boli jest zločin bez kazne. Tijekom Oluje zarobljena su dvojica pripadnika srpskih paravojnih postrojbi s prostora Dubice (Janjetović i Jerinić) kojima je suđeno za Baćin: jedan je dobio 14 godina, a drugi 12. Međutim, pušteni su na slobodu 1998., pa uživaju slobodu u SAD-u i u Kanadi. Potom je održano još nekoliko suđenja za zločin u Baćinu, ali u odsutnosti počinitelja. Najprije se teretilo 15 osoba: neki su osuđeni pa oslobođeni, pa su se neki osuđeni pojavili, ali su u ponovnom suđenju oslobođeni. U konačnici je osuđeno devet osoba, ali nisu dostupni hrvatskom pravosuđu, pa ostaje gorka činjenica da za zločin u Baćinu i na prostoru općine Dubica nitko nije izdržao ni dana zatvorske kazne. Među osuđenima većinom su čuvari i planeri zločina, ali ne i ubojice, pa ostaje porazna činjenica da se hrvatsko pravosuđe nikada nije uhvatilo u koštac sa zloglasnom Jedinicom za posebne namjene MUP-a SAO Krajine čiji krvavi trag seže i 20 kilometara dalje od Baćina, do mjesta gdje su likvidirali ruske novinare Viktora Nogina i Genadija Kurinnoja te hrvatskog snimatelja Gordana Lederera.

    – Upravo zato u meni već godinama gori jedna želja, jedna ideja da se čuje za Baćin jer, uz dužno poštovanje drugim žrtvama i stratištima, hrvatska javnost miješa zločine u Baćinu i Voćinu. Voćin je u Slavoniji gdje je ubijeno 47 ljudi, a Baćin je doživio veće zlo nego Škabrnja, no tako se malo govori i zna o Baćinu – kaže Orkan.

    U projekt se uključio i njegov suborac iz Domovinskog rata Tomislav Mateljak, načelnik općine Hrvatska Dubica, koji je donio odluku na općinskom vijeću da će žrtve Baćina dobiti svoju spomen-sobu. Imaju pri tome moralnu potporu sisačkog biskupa Vlade Košića, koji je Baćin već ranije proglasio posebnim mjestom stradanja u svojoj biskupiji. Materijalnu potporu, pak, pukovnik Pandža i načelnik Mateljak potražili su u Zagrebu, u Ministarstvu branitelja, gdje ih je primio ministar Predrag Matić. Obećao je pomoć dogodine na natječaju za spomen-sobe, a potom su se obratili i Marini Lovrić Merzel, sisačkoj županici koja im je pomogla u rekordnom roku od osam dana, transferirajući 100.000 kuna na račun općine Hrvatska Dubica.

    Ovih dana Dubicu je posjetio Jakša Raguž, doktor znanosti s Hrvatskog instituta za povijest, koji je ondje poveo i arhitekta koji već ima iskustvo sa spomen-sobama.

    – Poslušat ćemo struku jer radimo nešto što će ostati generacijama iza nas, a ne danas za sutra – tumači pukovnik Pandža, pa ističe sjajnu lokaciju spomen-sobe u krugu od sto metara od prethodno podignute “golubice” i obnovljene kapele, ni kilometara dalje od spomenika za ubijene Crne mambe.

    Da se zlo ne ponovi

    Prva je to u nizu od tri spomen-sobe koje će osvanuti na ovom napaćenom hrvatskom tlu. U selu Divuša već se uređuje soba za žrtve općine Dvor, a pukovnik Pandža nada se i trećoj spomen-sobi za Kostajnicu. Sanja o autobusima punim djece iz cijele Hrvatske koja će putovati od stratišta do stratišta Banovine i tako spoznati svu tragediju stradanja ljudi u ovome kraju, učiti povijest da se zlo više nikada ne ponovi. Nada se da će idućeg listopada, na obljetnicu pokolja u Baćinu, ondje prvi put ugledati premijera, predsjednika države i Sabora, koji nikada kao ni njihovi prethodnici nisu obišli drugu po veličini masovnu grobnicu u Hrvatskoj, koja će, zahvaljujući dvojici hrvatskih branitelja, za koju godinu postati mjestom posebnog pijeteta za Hrvatsku.

    Izvor; Večernji list

  • IVICA PANDŽA ORKAN imenovan Povjerenikom HSP-a za Sisačko moslavačku županiju.


    Ivica Pandža Orkan,

    Odlukom predsjednika Hrvatske stranke prava Karla Starčevića Povjerenikom Hrvatske stranke prava za Sisačko moslavačku županiju imenovan je Ivica Pandža Orkan.

    Sukladno Statutu Hrvatske stranke prava  Povjerenik Ivica Pandža Orkan dužan je u roku od šest mjeseci stvoriti uvjete za osnivanje Županijskog vijeća Hrvatske stranke prava za Sisačko moslavačku županiju.

    HSP