• OTVORENO PISMO PREDSJEDNIKU VLADE ANDREJU PLENKOVIĆU I POZIV NA OČITOVANJE O ZLOČINAČKOM SPOMENIKU U SRBU KOJI JE POSTAO SIMBOL STRADANJA HRVATSKOG NARODA OD 1941. DO DANAS


    KARLO STARČEVIĆ

    Svake godine 27. srpnja u Srbu se obilježava tzv. Dan ustanka naroda Like i Korduna, odnosno nekadašnji Dan ustanka naroda Hrvatske, kako se isti nazivao u bivšoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Dan je to kada je navodno pukla „prva ustanička puška“ u borbi protiv „mrskog okupatora“, a u novijoj hrvatskoj povijesti taj datum izaziva kontroverze i podjele u hrvatskom društvu. Stoga je potrebno istaknuti nekoliko ključnih činjenica neophodnih za razumijevanje događaja koji su se odigrali krajem srpnja i početkom kolovoza 1941.

    U knjizi „Hronologija Narodnooslobodilačkog rata 1941.-1945.“ ukratko se navodi da je 27. srpnja 1941. „otpočeo masovni narodni ustanak u južnoj Lici“ koji se „brzo proširio i na ostale krajeve Like“ i to tako da su „gerilski odredi i narod iz sreza D. Lapac, predvođeni komunistima, poseli komunikacije koje vode ka Srbu, napali ustaško-žandarmerijsku stanicu i zauzeli Srb“.

    No, mnoge druge knjige, objavljene u bivšoj Jugoslaviji, otkrivaju detalje o stvarnoj naravi ovog „narodnog ustanka“. Tako se u knjizi „Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941.-1945.“ (Knjiga I, Beograd, 1957.) ističe da se krajem srpnja na ustanak digao „srpski narod Like i Kninske Krajine“ čime se jasno implicira da ovaj ustanak nije bio „narodni“, nego srpski. U istoj knjizi nadalje se navodi slijedeće: „Međutim, dok su u Lici i Bosanskoj Krajini ustanak pripremili i njime rukovodili komunisti, dotle je ustanak u Kninskoj Krajini, gde je partijska organizacija bila malobrojna, uglavnom izbio spontano, tako da su predstavnici srpske buržoazije uspeli da masama nametnu svoje rukovodstvo, što će imati odraza na čitav tok i karakter ustanka u tom kraju.“ Ovi detalji otkrivaju da su, uz sudjelovanje komunista u organizaciji i pripremi tog ustanka, u njemu sudjelovali i neki drugi „elementi“. Koji su to bili razotkriva nastavak teksta u istoj knjizi kojeg ćemo zbog njegovog značaja citirati u cijelosti:
    „Ovaj masovni ustanak gotovo je uništio ustašku vlast u Kninskoj Krajini (sem u samom Kninu) i u većem delu Like. Nemoćne i zaplašene ustaško-domobranske snage i organi vlasti NDH napustili su čak i Knin i povukli se za Drniš, te je komandant italijanske divizije ‘Sasari’ 1. avgusta preuzeo svu civilnu i vojnu vlast u Kninu i okolini. Sporazumno s pretstavnicima bivših građanskih partija, četnički nastrojenim ljudima iz rukovodstva ustanka, Italijani i ovde istupaju kao tobožnji zaštitnici Srba od ustaškog terora, ne napadaju ustanike, izjašnjavaju se da su, tobože, protiv svojih saveznika i satelita ustaša itd.

    Pročetnički elementi vešto obmanjuju narod da će im Italijani obezbediti miran život i nacionalni opstanak. Ustaničke mase, politički i kulturno dosta zaostale, pod uticajem bivših buržoaskih političara, nasedaju ovoj italijansko-četničkoj politici. One ne uočavaju činjenicu da su upravo Italijani godinama pomagali ustaše, doveli ih na vlast i tokom nekoliko meseci mirno gledali kako oni progone i fizički istrebljuju srpski narod. U takvim uslovima, ustaničke snage se pasiviziraju i ustanak počinje splašnjavati. Malo brojni komunisti nisu uspeli da spreče proces opadanja ustanka. Posle uspeha u Kninskoj Krajini, Italijani pokušavaju da na sličan način razbiju ustanak u Lici (kao i u Bosanskoj Krajini). Ustaničkim snagama na području; Like gotovo su isključivo rukovodili komunisti. Samo u nekim mestima južne Like imali su uticaja i pretstavnici srpske buržoazije. Oni su, zajedno s pročetničkim elementima iz Kninske Krajine, 11 avgusta u selu Otriću održali sastanak s italijanskim pretstavnicima iz Knina i potpisali sporazum o međusobnom nenapadanju. Rukovodstvo ustanka u južnoj Lici nije se snašlo, već je podleglo uticaju ovakvih shvatanja o nenapadanju na Italijane i poslalo svog pretstavnika na sastanak u Otriću.“

    Dakle, ličko-kninski ustanak bio je ustvari kombinirani komunističko-četnički ustanak u kojemu su posredničku ulogu odigrale talijanske vojne postrojbe koje će u svom budućem djelovanju na prostoru Dalmacije redovito i u suradnji s četnicima poduzimati vojne operacije protiv hrvatskog stanovništva i biti odgovorne za masovne zločine koji su uslijedili 1942. godine.

    Umiješanost Talijana u „narodni ustanak“ nije bila tek puka slučajnost. Već u svibnju 1941. bivši narodni poslanik Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ) Niko Novaković-Longo otišao je u Rim sa zahtjevom da se Kninska krajina i susjedna područja naseljena Srbima priključe Italiji, a kontakti između srpskih političara i Talijana nastavljeni su i kasnije kada je uspostavljena zajednička suradnja. U navedenoj literaturi ističe se i to da je spomenuti talijansko-ustanički sporazum u Otriću izazvao „izvjesnu krizu, naročito u južnoj Lici“, koja je „posle upornog i dužeg rada Partije u osnovi bila preprođena, jer je veći deo ustaničkih snaga prihvatio liniju Partije da je nužna borba protiv Italijana, dok je manji deo počeo otvoreno da sarađuje s okupatorom i da se postepeno oformljuje u četničke jedinice.“

    Ovaj navod potvrđuje da je ustanak „naroda“ bio ustvari kombinirani srpski komunističko-četnički ustanak protiv hrvatske države u kojemu je dio ustanika bio na „partijskoj liniji“, a dio je zagovarao aneksiju dijela hrvatskog teritorija i njegovo pripojenje Italiji. O ovome svjedoče i talijanski dokumenti, objavljeni u knjizi Dokumenti jedinica i ustanova Kraljevine Italije (Knjiga 1, 1941.), pa se tako u zapovijedi Zapovjedništva 6. armijskog korpusa od 29. srpnja 1941. potčinjenim zapovjedništvima ističe slijedeće: „Pobuna naroda u Lici, koji naoružan ugrožava saobraćaj između Gračaca i Knina, i izgleda teži prema Kninu, a možda ima i druge ciljeve. Ovi su nam elementi dali na znanje da nisu protivnici Italijana – i zaista oni pokazuju poštovanje prema našim oficirima i pomagali su im na uspostavljanju saobraćajnih veza itd. – i žele da naše trupe budu po garnizonima.“ Osim toga, u izvješću guvernera Dalmacije, koje je istog dana upućeno u Rim, ističe se da su se „četničke kolone koje dostižu oko 2000 ljudi, dolazeći iz brodovitih zona Gračaca, Drvara i Vrlike, uputile prema Kninu“. Uputivši se iz Knina prema Zrmanja Vrelu, jedan talijanski satnik zaustavljen je od strane stotinjak naoružanih ljudi, koji su, vidjevši da je Talijani, „izjavili da oni uopšte nisu komunisti…i da stanovništvo Like želi da ima garnizon od italijskih trupa“.

    Štoviše, vođa ustanika je talijanskom satniku predao poruku sa zamolbom da je uruči talijanskom zapovjedništvom u Kninu: „Stanovništvo Like moli italijansku vojsku da smesta zauzme celu zonu provincije jer ne može više da živi od hrvatskog tlačenja. Željno vas očekujemo. Stanovništvo i četnici.“ Uz ovaj dokument dodana je bilješka priređivača te zbirke dokumenata u kojoj je također navedeno da su „velikosrpski elementi… uspeli u prvim danima ustanka…da jednom delu ustanika nametnu svoja shvatanja… Zahvaljujući svom ranijem ugledu, kao i raznim okolnostima, ti elementi su zauzeli i izvesna rukovodeća mesta u ustanku, koja su koristili za stvaranje kontakata sa italijanskim oficirima i za pisanje proglasa u kojima se izražava lojalnost okupatoru i pozivaju ustanici da ne pružaju otpor njegovim trupama.

    Istovremeno, optužujući hrvatski narod i muslimansko stanovništvo kao krivce za ustaške zločine nad srpskim stanovništvom, oni nastoje da ustanak skrenu na kolosek bratoubilačke borbe. Kasnije, u toku septembra 1941, velikosrpski nacionalisti iz Kninske krajine i južne Like prelaze u otvorenu izdaju NOP-a; uz pomoć italijanskog okupatora pristupaju obrazovanju četničkih formacija, koje će za sve vreme rata sarađivati sa italijanskim i nemačkim okupatorima u borbi protiv narodnooslobodilačkog pokreta.“ No, kolika je bila stvarna opasnost potpune aneksije većeg dijela hrvatskog teritorija pokazuje i izvješće zadarske grupe Teritorijalne legije karabinjera od 31. srpnja 1941. u kojemu se ističe da je „potvrđeno da je pokret usmeren isključivo protiv ustaša i da bi naročito stanovništvo Like i Bosne sa oduševljenjem prihvatilo pripajanje Italiji.“

    U izvješću zapovjednika 23. artiljerijskog puka od 9. kolovoza 1941. o situaciji u Gospiću navodi se da srpsko stanovništvo ne propušta priliku izraziti želju da talijanske postrojbe „okupiraju jednog dana zemlju“, a „u tom bi slučaju odmah predali oružje Italijanima i vratili se mirnom i plodnom radu“.
    Na situaciju u Hrvatskoj osvrnuo se u svom izvješću od 2. kolovoza 1941. član Politbiroa CK KPJ Edvard Kardelj koji je istaknuo da su „naši na terenu skoro u većini slučajeva…izgubili glavu“, a „oslobodilački pokret u Hrvatskoj, (što se Hrvata tiče) još je jako slab“ zbog čega je „Hrvatska danas za nas najteži teren“. Upitno je na kakvo „gubljenje glave“ je Kardelj točno mislio, ali neupitno je da brojni dokumenti, kako komunistički, tako i talijanski, potvrđuju stvarnu narav „narodnog ustanka“ koji je prvenstveno bio uperen protiv hrvatske države i naroda koji je od tih istih ustanika bio izložen nasilju i progonima. Tako su u Drvaru pobijeni gotovo svi Hrvati i Muslimani, a istovremeno se odvijao pokolj u Bosanskom Grahovu gdje su četnici pod zapovjedništvom četničkog vojvode Branka Bogunovića župnika Jurja Gospodnetića nabili na ražanj i ispekli.

    U zaseoku Ivezići pobijeno je 37 osoba od kojih je najmlađi Jakov Ivezić imao svega 3 godine. Pobijeno je i 55 staraca u Boričevcu, Gornjem Lapcu i Oraovcu, 2000 stanovnika natjerano u bijeg. Spaljena su sela u Krnjeuši i Vrtoči gdje je ubijeno preko 200 osoba. Ubijani su hrvatski civili – starci, žene, djeca. Nije pošteđeno niti 350 hodočasnika koji su se iz Kosova kod Knina, gdje su svetkovali blagdan sv. Ane, vlakom vraćali u Drvar. Četnici su ih zaustavili u Vagnju i likvidirali kod jame Golubnjače. Uostalom, „u ratu se ne smijemo plašiti uništavanja čitavih sela“, zaključio je Kardelj u spomenutom izvješću.
    Svake godine 27. srpnja u slobodnoj i nezavisnoj Republici Hrvatskoj javno se obilježavaju događaji u kojima se Kardeljevi i Bogunovićevi sljedbenici dokazivali da se doista ne plaše uništavanja čitavih sela. Uništavanje je bilo doslovno jer nije bila riječ samo o paleži i pljački, nego o sustavnim progonima i genocidu nad hrvatskom stanovništvom. Režimi pod kojima su se ova nasilja organizirala i odvijala – četnički, fašistički i komunistički – bili su neupitno totalitarni.

    Prva dva osuđeni su i odbačeni od strane demokratskog svijeta prije više desetljeća. Onaj komunistički osuđen je Rezolucijom Vijeća Europe 1481 iz 2006. godine. Iste godine Hrvatski sabor donio je vlastitu deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj između 1945. i 1990. Nažalost, ne samo da ova deklaracija nije obuhvatila ratne zločine počinjene nad hrvatskim narodom od 1941. do 1945., nego uopće nije zaživjela u praksi zbog čega već godinama svjedočimo proslavama događaja koji su za posljedicu imali likvidacije, progone i masovna kršenja ljudskih prava i koji su neprihvatljivi u demokratskim društvima kojima bi trebala pripadati i današnja Republika Hrvatska.

    Ovakvim pristupom obiteljima svih stradalnika, odnosno njihovim potomcima, poručuje se da su još uvijek građani drugog reda osuđeni na šutnju i bez prava da svoje pretke oplakuju i dostojno pokopaju. U sličnom položaju su i svi oni hrvatski građani čije su obitelji u Domovinskom ratu bile izvrgnute istim onim postupcima kakvi se slave 27. srpnja u Srbu. Štoviše, „prve ustaničke puške“ u ljeto 1990. pukle su na istim područjima na kojima je počeo „ustanak naroda“ 1941.

    Na tim područjima hrvatsko stanovništvo bilo je izloženo represalijama i nasilju te naposlijetku progonima i likvidacijama. „Ustanak“ iz 1990. širio se poput onog iz 1941., a u okupirani Vukovar ušle su postrojbe okićene znakovljem koje je krasilo ustanike iz 1941., dakle četničkim kokardama i partizanskim zvijezdama petokrakama.
    „Dan ustanka naroda“, odnosno ratnih zločina nad hrvatskim narodom u bivšoj Jugoslaviji bio je nametnut kao državni praznik. Istraživanje komunističkih zločina u tom razdoblju nije bilo dozvoljeno, a hrvatska povijest kontaminirala se partijskom ideologijom. Već punih 27 godina Hrvatska, uz Sloveniju jedina bivša komunistička država koja je ujedno i članica EU, čeka na donošenje Zakona o lustraciji.

    Prijedlog nacrta takvog Zakona, kojeg su 1998. pripremili saborski zastupnici iz redova Hrvatske stranke prava, odbačen je iako je upravo donošenje takvog zakona neophodno da bi u Hrvatskoj u potpunosti mogao zaživjeti demokratsko društvo u kojemu će biti garantirana sloboda znanstvenog istraživanja, naročito o kontroverznim povijesnim događajima poput onog u Srbu, i u kojemu će najstrože biti osuđeni svi pojedinci i organizacije koji otvoreno zagovaraju ili podržavaju zločinačke ideologije zbog kojih je hrvatski narod u svojoj domovini bio proganjan, mučen i ubijan.

    Na kraju, potrebno je zapitati se što se to točno slavi u Srbu? Ustanak protiv hrvatske države, zločini nad hrvatskim stanovništvom ili pokušaj anektiranja dijela hrvatskog teritorija i njegovo priključenje Italiji? Kakav god odgovor na ovo pitanje bio, činjenica ostaje da su stvarni motivi koji se kriju iza „narodnog ustanka“ i obilježavanja istog bili protivni interesima hrvatskog naroda i samim tim protuustavni.
    Hrvatska stranka prava u više navrata tražila je zabranu okupljanja u Srbu te upozorila da je spomenik, čiju je obnovu financirala hrvatska Vlada o trošku hrvatskih poreznih obveznika, ujedno i spomenik komunističko-četničkim odredima koji su u ljeto 1941. izvršili masovne ratne zločine nad hrvatskim civilima. Moramo napomenuti da u trenutku četničkih i komunističkih zločina nad Hrvatima i Muslimanima sa obije strane granice, na navedenim prostorima nije bilo niti jednog redarstvenika u odori redarstva NDH a da ne govorimo da su vojnici NDH bili samo u Bihaću i Kninu.

    Dakle ustanicima je smetala samo i jedino HRVATSKA DRŽAVA.

    Unatoč činjenici da su naši dosadašnji zahtjevi bili uzaludni, od hrvatske Vlade i premijera Andrije Plenkovića očekujemo očitovanje o zločinačkom spomeniku u Srbu koji je postao simbol stradanja hrvatskog naroda od 1941. do danas.
    Slavi li se u Srbu pokušaj anketiranja dijela hrvatskog teritorija i njegovo priključenje – Italiji?

    Hrvatska stranka prava
    Karlo Starčević, predsjednik

  • HSP: Otvoreno pismo Efraimu Zuroffu


     Nakon izjave Direktor Centra Simon Wiesenthal iz Jeruzalema Efraima Zuroffa koji  smatra kako je poništenje presude nadbiskupu Alojziju Stepincu ‘apsolutno sramotna i užasna’, uputili smo mu otvoreno pismo…efraim zurof

     

    Poštovani gospodine Zuroff,
    obraćamo Vam se u ime hrvatskih nacionalnih stranaka, okupljenih u nacionalnoj koaliciji Pomak, stranaka koje se zalažu za nacionalna prava hrvatskog naroda, za istinu koja se zasniva na činjenicama i za suradnju i prijateljstvo sa svim narodima kojima je stalo do suživota i poštivanja.

    Kao pripadnici pravaških stranaka, koje svoje korijene imaju u idejama i židovskih intelektualaca, koji su se smatrali nacionalnim Hrvatima, iznenađeni smo i potpuno začuđeni zbog Vašeg upornog rada na objedi i podupiranju laži o nekim činjenicama iz hrvatske povijesti, pogotovu one koja je naš i Vaš narod na tragičan način povezala.

    Kao istinski demokrati, bez ikakve kalkulacije, mi suosjećamo sa svakom žrtvom koja je nastala u nepravednim postupcima koji su se dogodili u pravednoj borbi za slobodu.

    Vi kao Židov najbolje znate da i najsvetiji ciljevi nekada na putu ostave tragične žrtve, što svete ciljeve ne čini prokletima. Uostalom i država Izrael je nastala i održava se kao legitimni okvir za život židovskog naroda, iako i na njezinom postojanju i u njezinom održanju ima mrlja kao i na svakom ljudskom projektu.

    Kao pripadnik naroda, koji je toliko pretrpio, kao predsjednik udruge koja se zalaže za prava i istinu žrtava Holocausta, baš Vi biste morali biti primjer objektivnog i činjeničnog pristupa povijesnim temama. Vi jeste predsjednik jedne privatne udruge, ali ste i kao takav dužni zbog židovskih žrtava u svakom svojem nastupu braniti istinu, a ne podupirati laži.

    Vaše izjave o poništenju komunističke osude blaženom kardinalu Stepincu, čovjeku koji je jedini u Europi digao svoj glas protiv nepravednih rasnih zakona i čovjeku koji je spasio mnoge židovske obitelji od progona, su, najblaže rečeno, pljuska u obraz židovskim žrtvama i židovskom prijateljskom narodu.

    Pretpostavljamo da ste ljudski i politički osoba koja ne trguje namjerno s žrtvom svojih sunarodnjaka, pa nam je začuđujuće da nekritički prihvaćate osude jednog sustava koji Židovima nije vratio otetu imovinu, a čiji se diktator Tito aktivno borio protiv uspostave države Izraela. Svojom objedom onoga koji je dokazano spašavao Židove i Vi postajete dionikom naknadne nepravde nad žrtvama vlastitog naroda.

    Isto tako nas šokira Vaša lakovjerna politika kojom podupirete srpske laži o blaženom kardinalu i time postajete sudionikom one politike koja je prva u povijesti Europe objavila tadašnjem svojem savezniku „Belgrad ist judenfrei“. Zar Vam nije neugodno gospodine Zuroff?

    Poštovani gospodine Zuroff, možda ste Vi naučili da Vam se klanjaju komunistički i jugofašistički mediji, isti oni čiji su prethodnici do napada na Staljina potpomagali progon židovske djece iz Njemačke, no vjerujte nam da mi kao hrvatske nacionalne stranke ovakve izjave smatramo ponižavajućima, ne za nas i blaženog kardinala, nego za Vas osobno i Vašu instituciju.

    Svoje površne objede i napade usmjerite na one povijesne osobe koje su djelatno proganjale pripadnike Vašeg i našeg naroda, na Josipa Broza i njegove suradnike, a za kardinala Stepinca se pomolite zajedničkom ocu, jer upravo on bijaše primjer hrabrosti u teškim vremenima.

    Neka Vam Bog prosvijetli pamet, a odgovornost prema vlastitom narodu neka vas zauzda u neprocjenjivoj šteti koju mu činite kao predsjednik jedne privatne udruge.

    Na kraju podsjećamo na konstataciju velikog političara i Židova, antifašista i socijalista, čovjeka koji je sve izgubio u Holocaustu, Brune Kreyiskog.

    On je sedamdesetih godina u sličnoj raspravi oko Vašeg instituta poručio da privatne udruge, koje si umisle da su jedini branitelji žrtava, svojim nepromišljenim djelovanjem protiv istine i činjenica najviše štetite svojem narodu i žrtvama.

    Hrvatska stranka prava
    Vinko Vukadin

  • HSP Knin gradonačelniku: Zaustavite egzodus mladih ljudi i djece iz Knina


    Zdravko Radmilo, predsjednik podružnice Hrvatske stranke prava u Kninu uputio je otvoreno pismo gradonačelniku Zvonimirovog grada Nikoli Blaževiću sa zamolbom da prvi čovjek grada potvrdi ili negira informacije iznesene u televizijskoj emisiji prema kojima je iz Knina iselilo tri tisuće građana i to tijekom zadnje tri godine.

    putokazi

    ”Poštovani gospodine gradonačelniče,
    dana 21. 4. 2016. g. u emisiji HTV-ea Labirint novinarka Andrea Buča imala je prilog o gradu Kninu, gdje je grad Knin nazvala gradom slučajem i gradom u kojem svaki četvrti stanovnik preživljava od socijalne pomoći, te je iznijela i jedan zastrašujući podatak o 3000 iseljenih građana Knina od ulaska Republike Hrvatske u Europsku Uniju, što znači da se u zadnje nepune tri godine iselila jedna petina građana Knina.
    Iako smo svi svjesni iseljavanja građana Knina u zadnje vrijeme, nismo mogli ni naslutiti da je ta brojka tako zastrašujuća, a ne bi trebali ni sumnjati u nju jer je iznesena na javnoj televiziji koja ima odgovornost za iznošenje bilo kakvih podataka.

    Ako je ta brojka istinita, da se jedna petina građana Knina iselila iz našeg grada u zadnje nepune tri godine, to je egzodus nevjerojatnih razmjera za naš grad, pogotovo ako se uzme u obzir da se najčešće iseljavaju mladi ljudi i djeca.

    Zastrašujući je i podatak da svaki četvrti stanovnik grada Knina preživljava zahvaljujući primanju socijalne pomoći.

    Iako živimo u našem gradu ovi podaci o iseljavanju i primateljima socijalne pomoći su nas iznenadili, jer nismo mogli ni slutiti da su tako zastrašujući.

    Ovom prilikom pozivamo nas da nama i javnosti odgovorite kao najodgovornija osoba grada Knina jesu li ovi podaci koje je na javnoj televiziji iznijela novinarka Andrea Buča, istiniti ili nisu istiniti. Raspolažete li Vi s točnim podacima o iseljenim građanima Knina u zadnje tri godine i s točnim podacima o primateljima socijalne pomoći.

    Ako su ovi podaci i približno točni ili čak i manji, opet su alarmantni , te Vas ovom prilikom pitamo kao čelnika izvršne vlasti, na koji način planirate smanjiti broj građana Knina koji primaju socijalnu pomoć i zaustaviti egzodus mladih ljudi i djece iz našeg grada.

    Naročito nas zabrinjava egzodus građana Knina jer se približava i kraj školske godine, a prema pričama koje kruže gradom, a iznijela ih je i novinarka A. Buča u emisiji, mnoge mlade obitelji čekaju kraj školske godine radi djece kako bi krenuli trbuhom za kruhom u inozemstvo. Svako ohrabrenje od gradske vlasti ako je utemeljeno, dobro će doći građanima Knina za planiranje svoje budućnosti, ostati ili otići.”

    HSP Knin

    Pročitajte i na:  Šibenik NEWS,

  • Otvoreno pismo Ranku Ostojiću povodom zahtjeva za zabranom proslave tzv. Ustanka u organizaciji Srpskog narodnog vijeća


    daniel_srb_slider1
    Ministarstvo unutarnjih poslova
    Na pažnju ministra
    g. Ranka Ostojića

    Predmet: Otvoreno pismo povodom zahtjeva za zabranom proslave tzv. Ustanka u organizaciji Srpskog narodnog vijeća

    Poštovani gospodine Ministre,

    Slobodan sam obratiti Vam se ovim otvorenim pismom uvjeren da Vi kao osoba i kao visoki državni dužnosnik dijelite vrijednosti poštivanja ljudskih prava, prava svih državljana i pojedinaca na ravnopravan tretman pred zakonom, ali i pred tijelima kaznenog progona, kao i potrebu kažnjavanja zločina, uključujući ratne zločine te posebice kažnjavanja etničkog čišćenja i genocida bez obzira tko bio počinitelj zločina.

    Poznata je činjenica da jedan nekažnjeni zločin vodi slijedećem te time započinje proces kojem nema kraja. Upravo stoga svi zločini moraju biti kažnjeni.

    Prije 10 dana Europa je obilježila 20. obljetnicu tragedije u Srebrenici. Upravo je to bila prilika da se na međunarodnoj razini taj zločin definira kao genocid što na žalost nije učinjeno u tijelima Ujedinjenih naroda, ali je na europskoj razini.

    Vjerojatno su svi svjesni da Radovan Karadžić i Ratko Mladić kojima se sudi i za zločin, genocid u Srebrenici, bi vjerojatno dobro promislili kakve odluke donose i kakvu će odgovornost snositi da su kažnjeni odgovorni za slične zločine koji su se dogodili u 2. svjetskom ratu na našim prostorima.

    Upravo je njihovo uvjerenje da neće doći do suđenja odgovornima, posebice njima, sigurno i dovelo do nedopustih i užasnih zločina počinjenih u Domovinskom ratu i ratu u Bosni i Hercegovini.

    Zločin koji se dogodio u Srbu i okolici, zapadnoj Bosni i istočnoj Lici u srpnju i kolovozu 1941. godine je predstavljao etničko čišćenje, odnosno genocid izvršen na nesrpskim stanovništvom u tom kraju. Žrtve su bili uglavnom Hrvati i Bošnjaci-Muslimani, uključujući veliki broj masakrirane djece.

    Nesrpsko stanovništvo nikada se nije vratilo, a sela poput Brotnje, Krnjeuše i Boričevca su prestala postojati.

    Stoga tražim, od vas kao čovjeka, da učinite ono što možete i za što snosite i povijesnu odgovornost te zabranite nedopustivu i necivilizacijsku proslavu koju svake godine organizira Srpsko narodno vijeće.

    S poštovanjem,
    HRVATSKA STRANKA PRAVA
    Daniel Srb, predsjednik

     

    U dodatku: Informacije o događajima iz srpnja i kolovoza 1941. u Srbu i okolici

    Srpski ustanak nije bio antifašistički ustanak, nego ustanak četničko-komunističkih snaga, planiran i izveden uz pomoć talijanske fašističke okupacijske II. armije i drugih snaga Mussolinijeve fašističke Italije!
    Dana 27. srpnja 1941. u Srbu nije ustanička puška opalila u fašiste, nego su se na njezinu nišanu i pod četničkim nožem našli nedužni i nezaštićeni hrvatski civili koje su njihovi krvnici izmasakrirne pobacali u obližnje jame, a fašistička puška opalila je u Hrvate i Hrvatsku, s namjerom da se u dijelu Hrvatske (kao i i u susjednim krajevima BiH) uništi – ubijanjem i protjerivanjem (genocidom) – sve nesrpsko stanovništvo (Hrvati i Muslimani), a „očišćeni“ krajevi pripoje velikoj Srbiji!
    U razdoblju između travanjskih zločina i 28. srpnja, izvršen je i brutalni pokolj 350 hrvatskih katoličkih hodočasnika koji su se iz Kosova kod Knina – gdje su svetkovali blagdan sv. Ane – vlakom vraćali u Drvar. Četnici su presreli vlak, hodočasnike zarobili i svezali, te ih 27. srpnja pobili kod jame Golubnjače i bacili u nju. S hodočasnicima je ubijen i drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor, prvi ubijeni svećenik u Drugome svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije. O tome zločinu svjedoči i pripadnik partizanskog pokreta Stevo Babić:
    Bilo je svanulo sunce (27. srpnja 1941.) koje je obasjavalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmeriskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Žitkovca pojavio se putnički voz, jer pruga na tom mjestu nije bila prekidana. U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Željković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza. Među njima se nalazio ustaša Marko Špiranović, katolički svećenik Petar Maks i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Željkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja postreljala.
    Istoga dana zvjerski je ubijen i drugi katolički svećenik, Juraj Gospodnetić, župnik u Bosanskom Grahovu, koga su ustanici izmasakrirali, a zatim ispekli na ražnju. Jednako su prošli i hodočasnici koji su istoga dana išli na hodočašće u Oštrelj, gdje je također postojala kapelica sv. Ane. I njih su ustanici poubijali, dok je svećenik koji ih je vodio, vlč. Župančić, bio spašen jer je jedan od četnika znao da on nije Hrvat, već Slovenac.
    Istoga 27. srpnja pokolji započinju i u Donjem Lapcu. U njemu je masovno sudjelovalo srpsko pučanstvo. Zajednički su ga organizirali četnici i komunisti, pa su na njegovu čelu, uz četničke prvake i kraljeve oficire (Boško Rašeta i dr.), stajali i poznati komunistički aktivisti Đoko Jovanić, Gojko Polovina, Stojan Matić i dr. Istodobno se organizira i pokolj u Srbu. Vođe pobune su četnici Miloš Torbica, Pajica Omčikus i Stevo Rađenović, koji na dan ustanka u Srbu osnivaju oružani četnički puk (brigadu) sa 1000 boraca. Na tim područjima zahvaćenima pokoljima, a to su bila područja na kojima su uglavnom živjeli Srbi, gotovo potpuno je istrijebljeno ili protjerano hrvatsko pučanstvo.
    U ustanku je, 2. kolovoza 1941., stradalo i selo Boričevac nedaleko od D. Lapca, sa oko 2200 stanovnika (Boričevac i mjesta koja su poripadala boričevačkoj župi Male Gosape). Svi su Boričevljani protjerani, a starci koji nisu mogli napustiti selo pobijeni su ili živi spaljeni u svojim kućama. Cijelo je selo zapaljeno, osim dviju kuća srpskih obitelji Vučković, a komunističke vlasti nakon 2. svjetskog rata nisu dopustile povratak protjeranim stanovnicima, pa čak ni onima koji su poslije progona otišli u partizane.
    U selu Brotnji (boričevačka župa) pobijeno je 27 članova obitelji Ivezić, uključujući djecu i starce.
    Pokolje u Drvaru, Bosanskom Grahovu, Donjem Lapcu i Srbu 27. srpnja 1941. organizirali su pripadnici četnika Draže Mihailovića, zajedno s vodećim komunistima s tog područja (pretežno srpske nacionalnosti). Svrha pokolja bila je stvaranje velike Srbije bez Hrvata, Muslimana i drugih Nesrba, prema spisu „Homogena Srbija“ četničkog ideologa dr. Stevana Moljevića. Spis je objavljen 30. lipnja 1941. u Nikšiću u Crnoj Gori, a u njemu se aktualiziraju već prije objavljeni planovi i programi „Srbi svi i svuda“ Vuka Karadžića, Ilije Garašanina, Nikole Stojanovića.

     

  • Otvoreno pismo Jutarnjem listu.


    hsp_grb-197x300
    Poštovani,

    Sukladno Zakonu o medijima obraćamo Vam se u svezi ispravka objavljene informacije, a vezana je za naslov članka pod nazivom “RASKOL U HSP-u Ružu Tomašić napao da se ponaša kao Sevrina, ona njemu ‘Tobom upravlja HDZ!'” – koji ste objavili na portalu Jutarnjeg lista 15.10.2014., jer ste dužni poštivati pravo javnosti da bude točno, nepristrano i pravovremeno informirana što u slučaju navedenog naziva članka niste poštivali jer ste naveli HSP, a ne HSP-Ante Starčević čime snosite odgovornost za štetu koju takvim postupanjem nanosite Hrvatskoj stranci prava (HSP-u).

    Osobe koje se spominju u naslovu nisu članovi Hrvatske stranke prava (HSP) te tražimo da ubuduće ne dovodite u zabludu ni naše simpatizere, kao ni Vaše čitateljstvo.

    Stoga Vas pozivamo da objavite ispravak u svezi navedenog naslova, jer navedeni članak se odnosi na HSP-AS, a ne na HSP (što je vidljivo iz teksta članka koji ste prenijeli sa Slobodne Dalmacije).

    S poštovanjem,
    HRVATSKA STRANKA PRAVA
    Glavna tajnica
    Mirela Bušljeta Felc

  • OTVORENO PISMO HRVATSKOM RADIJU.


    srb ljutaU jutrošnjoj emisiji  „U mreži prvog“ na 1. kanalu Hrvatskog radija urednika i voditelja Milorada Šikanića  govorilo se o otkrivanju spomenika IX. bojni HOS-a u Splitu i ulozi splitskog gradonačelnika u tom događaju.Sugovornici u emisiji bili su Vesna Teršelić iz Dokumente – Centra za suočavanje s prošlošću te predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Zoran Pusić.I sugovornica i sugovornik  članovi su novoosnovane „Antifašističke lige“ i već su se javno izjasnili  o temi o kojoj je bilo riječi u emisiji.

    Normalno je da se u demokratskoj državi može razgovarati  i raspravljati o svemu  i da nema  zabranjenih tema. Na kraju krajeva, zato smo  i  izišli iz  Komunističke Jugoslavije u kojoj je to bilo zabranjeno i imali krvavi  obrambeni rat početkom  devedesetih godina
    prošlog stoljeća.

    HSP-u   je neprihvatljiv način na koji se o ovoj temi jutros razgovaralo i raspravljalo, jer je tendenciozan.

    Smatramo i da je zbog potrebe objektivnog informiranja javnosti, u demokratskom društvu i na javnom mediju,  neprofesionalno pozvati u emisiju  samo protivnike ideje postavljanja spomenika IX. bojni HOS-a. Ali to je  samo jedna od stvari koje su nas zasmetale i to najbitnija.

    U svim dosadašnjim emisijama urednici ove  slušane emisije Hrvatskog radija najave  telefonske brojeve na koje se mogu  javljati zainteresirani slušatelji. Ovoga puta  voditelj je to propustio napraviti, namjerno ili slučajno ostavljamo na procjenu slušateljima.
    Zanimljivo je da se ipak dio ljudi javio u emisiju i svi redom su iznijeli dijametralno suprotne stavove od   gostiju pozvanih u emisiju. Naravno gotovo svi su prekidani kada su   iznosili svoje stavove. Je li  politika Hrvatskog radija zabraniti govor   svojim slušateljima, pretplatnicima od kojih žive?
    Osnovna pravila   novinarstva  nalažu da se  u emisijama ovakvog tipa čuju i različita mišljenja  i dovedu relevantni sugovornici koji imaju i drugačija mišljenja i stavove.

    To očekujemo od javnog radija. Očekujemo da  emisije  budu  u skladu s vremenom i demokratskim dosezima, a ne da  emisija koju smo jutros imali  prilike poslušati vraća kotač povijesti unatrag  u neka druga vremana kada se mogla čuti samo  jedna zainteresirana strana –strana  Komunističke partije.

    Ovdje nam nije namjera polemizirati sa stavovima  sugovornika u jutrošnjoj emisiji, jer su nam njihovi  stavovi o temi emisije itekako poznati i oni su se  već odavno opredjelili, nego  želimo  upozoriti i Hrvatski radio i hrvatsku javnost na neprimjerenu količinu gostiju koji su   poznati po svojim antihrvatskim i projugoslovenskim stavovima.

    Tražimo stoga od uprave i uredništva HRVATSKOG radija odgovor na pitanje:

     Tko je odabrao sugovornike i s kojim ciljem emisije?

     Isto tako tražimo analizu poziva u emisije Hrvatskog radija broja gostiju koji su u javnosti prepoznati kao zastupnici protunacionalne politike i broja gostiju zastupnika nacionalne politike.

     HRVATSKA STRANKA PRAVA

    Daniel Srb, predsjednik