• “POREZNA REFORMA”UOPĆE NIJE REFORMA, TEK JE PROMJENA POREZNIH STOPA.


    dr janjiček tihomirPuno buke se podiglo oko „porezne reforme“ koju je objavio ministar Marić u ime Vlade RH. Sve je manje više poznato, opći porez na dobit se snižava sa 20% na 18%, mala i srednja poduzetništva, te poljoprivrednici će plaćati 12% poreza na dobit. Ugostiteljstvo i turizam imaju ponovno PDV od 25% na svoje usluge i to je sve! Uvećanje PDV-a na kruh i mlijeko nije prošlo na zahtjev „partnera“ iz „Mosta“ zbog „milosrđa“!
    Mada je rasprava oko predloženih izmjena poreznih stopa vrlo bučna, postavlja se jednostavno pitanje, jesu li ovo doista promjene koje se mogu uopće nazvati poreznom reformom?

    Zasigurno će ove promjene poreznih postotaka donijeti određeni utjecaj na gospodarstvo. Cilj svih tih „silnih“ izmjena poreznih postotaka jeste uvećanje priliva novca u proračun i samim time smanjenje proračunskog manjka novca, jer proračunski izdaci su svo vrijeme uvijek iznad proračunskih prihoda od uspostve države Hrvatske.
    Međutim, navedene promjene poreznih postotaka doista ne predstavljaju nikakvu „reformu“, već samo promjenu strukture poreznih postotaka i ništa više od toga. Porezna reforma bi doista bila samo u slučaju kada bi se ozbiljnije promjenila struktura udjela proračunskih prihoda u državni proračun.

    Što bi to značilo?

    Hrvatska ima globalno 5 vrsta poreza. To su porez na dohodak, porez na dobit, porez na imovinu, PDV i trošarine i zadnji su carinske pristojbe. Najviše proračunskih prihoda donosi PDV i trošarine i to je 80% svih proračunskih prihoda! Pri tomu je sam PDV 60% i trošarine predstavljaju 20% svih proračunskih prihoda. No, kako se ovi prihodi naplaćuju na prodajnu cijenu robe oni se iskazuju skupno. Svi ostali proračunski prihodi čine tek 20% svih prihoda u proračunu RH.

    Moram priznati da mi inačica „dohodak“ uopće nije jasna, jer je to zaostala i moram reći besmislena inačica iz doba samoupravnog komunizma, a predstavljala je tada plaća+profit! No, dokučio sam kako ta inačica „dohodak“ u Hrvatskoj znači doista samo zaposleničku „plaću“ i taj oblik proračunskog prihoda ima nizak udio u ukupnih prihodima.

    U državama sa razvijenim gospodarstvom PDV ne predstavlja glavni izvor proračunskih prihoda i takav model je davno napušten. Zato su stope PDV-a uglavnom znatno niže u tim državama nego u Hrvatskoj. Najveći udio u proračunskim prihodima država s razvijenim gospodarstvom je porez na ukupni prihod državljana! Dakle, nije to samo porez na „plaće“, već na ukupni prihod svakog punodobnog državljanina i u taj prihod spadaju i plaće i prihodi od iznajmljivanja imovine i prihodi od vrijednosnica (dividendi) i prihodi ostvareni kroz lizing i koncesijske ugovore.

    Dakle svi ostvareni prihodi se obračunaju i na ukupni iznos se primjeni pripadajući porezni postotak!
    PDV je u suštini onaj nekadašnji „porez na promet“, jer se ukalkulira u maloprodajnu cijenu robe i tako naplaćuje. Slično je i sa „trošarinama“, ali se razlikuju od PDV-a što se trošarine primjenjuju na ograničeni broj roba, kao što su alkohol i bezalkoholna piće, duhanska roba, nafta i njezini derivati, kava, te sva osobna prijevozna sredstava (automobili, plovila i zrakoplovi).

    Takvi oblici poreza spadaju u ne izravni porez i u svojoj biti su prije svega socijalno ne osjetljivi, jer obvezu plaćanja imaju svi kupci ne ovisno o njihovom imovinskom stanju! Porez na ukupni prihod daleko je pravedniji, jer bi s primjenom određene skale porez najviše plaćali oni koji i imaju naviše prihode!

    Sa druge strane, PDV i trošarine samim svojim visokim učešćem u proračunskim prihodima ne mogu poticati niti jednu političku vlast biti štedljivijom i ne čine je osjetljivu na kretanja u gospodarstvu, a posebice je to otežano u Hrvatskoj. Razlog tomu treba tražiti u jednostavnoj činjenici. Svako poskupljenje robe, znači automatski rast proračunskih prihoda, pa se može dokučiti kako se gospodarstvo „oporavlja“, jer tobože „raste“ potrošnja! Svaki manjak u državnom proračunu djeluje na uvećanje potrošnje, što također pruža sliku kako se događa „gospodarski rast“, jer „raste“ potrošnja!

    Isto tako, svako uvećanje turističke potrošnje, također pruža dojam „gospodarskog rasta“, mada se radi o običnom sezonskom rastu potrošnje zbog potrošnje inozemnih gostiju!
    Kada bi u hrvatskim proračunskim prihodima najveći udio imali porezi na ukupni prihod građana i imovinu, tada bi svako osiromašenje naroda odmah bilo zamijećeno smanjenjem proračunskih prihoda države! Tada se ne bi moglo dogoditi političkim vlastima države Hrvatske praviti manjak u državnom proračunu 25 godina i time stave cjelokupnu državu u ogromni vanjski i unutarnji dug!

    Drugim riječima navedeno vođenje proračunske politike bilo bi „preventivno“ u sprječavanju ne kontroliranog rasta proračunskog manjka i samim time akumuliranje visokog iznosa javnog duga bilo vanjskog ili unutarnjeg! Naravno, stope PDV-a i trošarina zasigurno ne bi bile niti blizu tako visoke!

    Na žalost niti ministar Marić, a još manje „mostovci“ nemaju uopće IDEJU kako reformirati porezni sustav! Cjelokupna „reforma“ im se svodi na izmjene poreznih postotaka. „Mostovci“ su po tom pitanju doista najsmješniji, jer su zaustavili uvećanje stope PDV-a na kruh i mlijeko iz čisto populističkih razloga. Populistički razlozi su vrlo jednostavni za dokazati.

    Ako uzmemo razmjernu četveročlanu obitelj, koja ima samo 5,000 Kn obiteljskog prihoda mjesečno. Dakle, oni bi zasigurno trošili dnevno dvije štruce kruha. Štruca kruha je nešto preko 6 Kn, a predloženo povećanje stope PDV-a na kruh je u suštini 1 Kn više po štruci. Dakle, 2 Kn dnevno bi se više potrošilo i to bi bilo mjesečno 60 Kn više za takvu obitelj. Sa druge strane, mogli se sniziti stopa PDV-a za 2% i to bi donijelo razmjerno smanjenje poreznog opterećenje za 100 Kn, jer je to 2% manje na 5000 Kn plaćenog PDV-a.

    Bilo bi to manje porezno opterećenje za obitelj, a država bi imala stabilan izvor proračunskih prihoda. Potrošnja kruha se ne mijenja sa promjenom cijene. Potražnja za kruhom je krajnje ne elastična na porast cijene, jer se kupuje u istoj količini kao i prije.
    Sa druge strane, „mostovci“ nikad nisu imali nikakvog smisla niti za financije, niti za gospodarstvo, a još manje za milost, već samo za populizam, kako sam na početku naveo. „Mostovci“ su recimo još uvijek jako „zaboravni“, baš kao i HDZ, pa se nikako i nikad ne mogu „sjetiti“ DOKINUTI plaćanje PDV-a na milodare ili „moderno“ rečeno donacije!
    Posebice na milodare medicinske opreme, hrane, invalidska pomagala! Zašto se na milodare takve robe mora plaćati PDV, kada je to doista MILOSRĐE darovatelja i za najpotrebitije! Ipak i „mostovci“ i „hadezeovci“ biti će „nacrtani“ u prvim redovima crkvi za nadolazeći i Katolički i Pravoslavni Božić!
    Stoga, molim te Gospodine, NEMOJ im oprostiti za propust koji učiniše namjerno!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Janjiček: Porezna reforma neće poboljšati život u Hrvatskoj!


    dr janjiček tihomir
    SVRHA POREZNE REFORME JE URAVNOTEŽENJE DRŽAVNOG PRORAČUNA.

    Ministar financija Marić obznanio je hrvatskoj javnosti poreznu reformu. Jednu od reformi koje su tako zdušno najavljivane u vrijeme Vlade premijera Oreškovića. U javnosti je najavljena reforma izazvala brojne reakcije.  Jedni je hvale, drugi kude, pa dolazimo do pitanja što je u suštini sa tom reformom, je li onda dobra, ili je loša?

    Prije svega da bi se pružio odgovor na to pitanje, treba postaviti pitanje što je cilj te porezne reforme!? Je li cilj porezne reforme rast zaposlenosti, rast BDP-a, poticaj investicijama, ili nešto posve drugo, što je cilj?

    S obzirom kako je porezna reforma prezentirana, moglo bi se reći da je glavna svrha porezne reforme uravnoteženje državnog proračuna! Dakle, niti jedna od navedenih odrednica nije cilj porezne reforme. Razloge za ovu moju tvrdnju treba tražiti u nekoliko činjenica.
    Prije svega uvodi se porez na kruh i mlijeko jednak kao i na svu drugu robu! Da, netko će reći kako je to „udarac po sirotinji“, međutim ovdje se radi o tomu što država želi ostvariti veći priljev novca u državni proračun. Naime, roba kao što su kruh i mlijeko imaju relativno nisku elastičnost potražnje. To znači, da ukupna potrošnja ove robe neće pretrpjeti ozbiljni pad potražnje unatoč rastu cijena. Temeljna prehrambena roba kao kruh i mlijeko kupuju se uvijek u istim količinama kao i prije neovisno o visini cijena.

    Potrošači ne mogu prijeći na potrošnju zamjenske robe, jer jednostavno takva roba ne postoji. To drugim riječima znači mogućnost smanjenja potražnje za nekom drugom robom, ali će kruh i mlijeko ostati „netaknuti“ što se tiče njihove potražnje. Stoga sa potpunom sigurnošću može se reći kako je uvođenja jednakog poreza za kruh i mlijeko kao i za svu ostalu robu, potez usmjeren na uvećani i stabilni priljev poreznog prihoda u državni proračun.

    Druga činjenica jeste praktično smanjenje poreza na robu koja bi se mogla definirati kao „luksuzna“ roba. Takva mjera također ima za cilj veći priljev novca u državni poračun. Razlog za to treba tražiti u činjenici što pri porastu cijena „luksuznoj“ robi, pad potražnje za njom doživi smanjenje puno veće nego je iznosio porast cijene. Praktično rečeno, rast cijena luksuznoj robi od 1% dovodi do pada potražnje za znatno veći postotak od tih 1%.

    No, to isto vrijedi i ako dođe do smanjenja cijene takvoj robi, pa pad cijene od 1% luksuznoj robi dovodi do rasta potražnje za njom za veći postotak od tih 1%. Takva rekacija potražnje naziva se „elastičnom“ potražnjom. Točno je da rast poreza na cijene „luksuzne“ robe može imati „socijalnu“ odrednicu, ali samo kratkoročno. Odricanje od potrošnje „luksuzne“ robe najčešće bude brzo i priljev u državni proračun doslovce presahne, jer se potražnja doslovce istopi.

    Problem sa ovim porezom je to što tzv. „luksuzna“ roba dolazi praktično 100% iz uvoza. Stoga ovakva mjera će zasigurno uvećati deficit u trgovinskoj bilanci izvoza i uvoza. To jeste ozbiljan problem, jer Hrvatska već sada ima relativno visok deficit u trogovinskoj bilanci i u bilanci plaćanja. Drugim riječima to će djelovati na rast vanjske zaduženosti Hrvatske!

    Treća činjenica je što ministar Marić uvodi isto tako i porez na nekretnine, koji sam u ime moje stranke HSP, navodio kao dio gospodarskog programa naše stranke. Ovaj porez jednostavno mora biti uveden. Uvođenje tog poreza zahtijeva znatno dulje vrijeme od gore spomenutih poreza zbog ne usuglašenosti našeg katastra, gruntovnice i stvarnog vlasništva. Stoga je sređivanje katastra, gruntovnice i vlasništva nad nekretninama preduvjet za uspostavu poreza na nekretnine.

    Ovaj porez jeste potreban, jer je to porez koji je prije svega „socijalan“ u smislu što će oni koji posjeduju veći broj nekretnina plaćati i veći porez. Sa druge strane taj porez mora ostajati županijama, gradovima i općinama i on će omogućiti lakšu prilagodbu lokalnih organa vlasti u privlačenje investitora. Razlog je to, što zasigurno ne može 100 četvornih metara poslovnog prostora ili zemljišta imati istu poreznu stopu u Zagrebu i Županji! Porezna stopa bi se definitivno morala plaćati po vrijednosti objekta, pa niti po tom osnovu ne može biti jednaka u Zagrebu i Županji! Jednostavno to nisu jednake veličine.

    U svakom slučaju treba očekivati kroz vrijeme od 4 godine priljev novca u proračune Županija i ostalih jedinica lokalne vlasti. Isto tako i „preraspoređivanje“ naseljenosti Hrvatske, jer su stan ili kuća znatno jefitiniji u prigradskim naseljima ili čak selima nego u gradovima.

    Konačno četvrto su ugostitelji, odnosno sektor turizma i povrat PDV-a na 25%. Činjenica je da sektor turizma nije uopće mijenjao razinu cijena unatoč smanjenom PDV-u sa 25% na 13%. Jedno pivo na Stradunu je naprotiv imalo višu cijenu nego prije smanjenja poreznog postotka. Da, znam može se reći „baš si našao što promatrati“, ali ne ovisno gdje se pivo, kava, sok popiju, cijena je trebala i MORALA biti niža upravo zbog smanjenog PDV-a! No, to se nije dogodilo.

    Najvažnija je činjenica što je hrvatski turizam doživio pravi bum ovog ljeta. Država je uprihodovala u državni proračun samo polovicu iznosa kojeg je mogla uprihodovati sa stopom PDV-a od 25%! Zasigurno državni bi proračun imao daleko manji deficit nego je imao u ovoj godini.

    Dakle, vratimo se na pitanje, je li porezna reforma dobra ili loša?
    Ova porezna reforma je dobra sa stajališta uravnoteženja državnog proračuna, a upravo je učinjena tako da se baš to i dogodi. Međutim, ova porezna reforma je sa druge strane loša, jer će dovesti do rasta vanjske zaduženosti Hrvatske.

    Što se tiče budućeg poticanja investicija, izdvajanje većih iznosa za socijalno ugroženi sloj puka, to se neće dogoditi. Drugim riječima, poticaji gospodarskom rastu, smanjenju socijalnih razlika, poticaji pronatalitetnom rastu, porezna reforma neće doprinijeti boljitku niti za jednu kunu.

    Dr. Tihomir Janjiček