• HSP-ov GOSPODARSKI STRUČNJAK: NE TREBA NAM EURO, TREBA NAM UKIDANJE VALUTNE KLAUZULE!


    Po tko zna koji put ponovno je aktivirana nakana uvođenja Eura kao valute u Hrvatsku. Već sam nekoliko puta pisao o tomu koliko je pogrešno uvoditi Euro u Hrvatskoj, ali se čini kako HDZ-ova vlast zapinje oko toga stalno. Slično su zapinjale i sve prijašnje vlade oko što bržeg članstva Hrvatske u EU.

    Konačno kada je Hrvatska primljena u EU, gospodarstvo se našlo u dubokoj ekonomskoj krizi, a kojoj se ne nazire kraj. Unatoč svim „silnim“ pokazateljima „visokog“ gospodarskog „oporavka“ što slušamo svakodnevno, ali Hrvatska je danas najnepoželjnija država za život svakom Hrvatu! Danas svi znamo da članstvo u EU Hrvatskoj nije do sada donijelo doista baš ništa korisno.

    Sada se ponovno nastoji uvesti Euro i jednostavno pitanje je što će se dogoditi ako se doista uspije u nakani uvođenja Eura?

    U ekonomskoj znanosti uspješno vođenje monetarne unije zahtjeva se tzv. makroekonomska stabilnost. To bi drugim riječima značilo, svaka članica monetarne unije mora voditi aktivnu ekonomsku politiku države, koja bi onemogućavala pojavnosti bilo kakvih naglih promjena. Takve promjene bi bile spriječavanje naglih trošenja u državnom proračunu, jer bi to dovelo do naglog rasta deficita u proračunu.

    Isto tako potrebna je stanovita stabilnost na planu plaćanja prema inozemstvu. To bi značilo ne postojanje golemog deficita u vanjskoj trgovini i sprječavanja naglog rasta deficita u vanjskotrgovinskom poslovanju hrvatskog gospodarstva sa svijetom. Zbog toga kada se stvara određena monetarna unija, onda članstvo u takvoj uniji zahtjeva od članica približno slične ekonomske uvjete po pitanju proračuna i bilance plaćanja prema inozemstvu.

    Države koje stvaraju ili primaju novu članicu u monetarnu uniju stoga zahtjevaju stanje u kojoj bi svaka nova članica bila bez nagomilanog javnog i vanjskog duga prema inozemstvu, odnosno bez ozbiljnijeg deficita u proračunu ili deficita u bilanci plaćanja prema inozemstvu. Ukoliko bi neka članica bila primljena u monetarnu uniju sa visokim javnim i vanjskim dugom, tada bi došlo do preljevanja zajedničkog novca u tu zemlju. Drugim riječim došlo bi do osiromašenja ostalih članica.

    Zbog toga i postoji pet točno definiranih kriterija za svaku državu zinteresiranu za uvođenje Eura:
    Stopa inflacije ne može biti viša od 1,5% od najnižih stope inflacije kakve su u tri države članice EU i koje imaju Euro kao nacionalnu valutu;
    Deficit u državnom proračunu ne može biti više od 3% nacionalnog BDP-a;
    Javni dug, odnosno drug države ne može prelaziti 60% nacionalnog BDP-a;
    Dugoročna kamatna stopa u konkretnoj državi koja želi uvesti Euro ne može biti viša od 2% od onih dugoročnih kamatnih stopa koje imaju tri države monetarne unije čije su dugoročne kamatne stope najniže;
    Stabilni valutni tečaj prema Euru čije promjene ne prelaze 2% godišnje promjene.

    Ako se dobro pogleda Hrvatska, ona doista NE ispunjava tri uvjeta. To su deficit u državnom proračunu, visina javnog duga države i dugoročna kamatna stopa. Stabilnost valutnog tečaja i niska stopa inflacije očito jeste nazočna u Hrvatskoj.
    Optimizam Hrvatske Vlade za uvođenje Eura kao nacionalne valute nalazi se u rastu BDP-a od 3% godišnje. To bi značilo kroz rast BDP-a uz zamrznuti deficit u državnom proračunu, Hrvatska bi se možda mogla približiti zahtjevanim kriterijima. Naravno, ukoliko bi se rast BDP nastavio s istim ili čak s višim postotkom. To je nešto što se ne može sa sigurnošću tvrditi. Ovo je bitno istaknuti, jer nakon podnošenja zahtjeva za primitak u monetarnu uniju, do uvođenja Eura treba proteći dodatnih 5-6 godina.

    Najbitnije pitanje je što je ekonomski interes Hrvatske Države za uvođenje Eura?

    Službena hrvatska vlast taj interes javnosti predstavlja u izbjegavanju plaćanja troškova valutne konverzije prigodom izvršavanja plaćanja između dužnika i vjerovnika koji su locirani jedan u Hrvatskoj i drugi EU. Međutim, već na prvi pogled može se reći kako troškovi valutne konverzije doista ne predstavlju ozbiljan trošak radi kojeg bi se učinila tako duboka monetarna promjena.

    Uostalom, Euro nije ni uveden u EU zbog izbjegavanja plaćanja troškova valutne konverzije. Uveden je sa svrhom ekonomskog osnaženja čitave EU i omogućavanja lakšeg prelijevanja kapitala iz jedne u drugu članicu EU. To prelijevanje kapitala povlačilo bi brži gospodarski rast praktično za sve članice EU. Ozbiljnijeg prelijevanja kapitala unutar EU do sada nije bilo, pa samim time niti rast BDP-a na taj način za nikog.

    Važno je ipak prisjetiti se prošlosti od samo par godina u nazad kada je 2015. godine izbila financijska kriza u Grčkoj. Tada je Njemačka odmah predlagala ostalim članicama izbacivanje Grčke iz monetarne unije. No, to nije moguće, jer sustav koji je napravljen u EU jednostavno nije predvidio izbacivanje bilo koje članice EU iz monetarne unije. Drugim riječim, izlazak bilo koje članice EU iz monterane unije izazvao bi opću katastrofu za čitavu EU. Zbog toga što bi takva članica doživjela potpuni monetarni i financijski kolaps, a što bi izazvalo i kolaps čitave EU. Kolaps čitave EU bi se dogodio zato, jer izbacivanje neke države članice EU iz monetarne unije ne znači i izbacivanje iz članstva EU! Dakle, skraćeno rečeno, ne moguća opcija.

    No, kada je Europska središnja banka vršila pritisak na grčku vlast tijekom pregovora oko paketa financijske pomoći, tada je grčka vlada sama željela istupiti iz monetarne unije! Međutim, to isto tako nije moguće, jer povrat Drahme u opticaj povlači utvrđivanje početnog tečaja Drahme i Eura, a to jednostavno nemoguća misija. Grčka je bila bez ikakvih novčanih rezervi u monetarnom sustavu. Sve što je od novca bilo po bankama bio je Euro koji bi od trenutka povrata Drahme praktično bio inozemni novac. Grčka u suštini nije imala ništa, a uz to još i ogromne dugove. Dakle istupanje iz monetarne unije Grčke također je bilo ne moguće.

    Grčku treba imati u vidu iz prostog razloga, jer ekonomska kriza u Hrvatskoj je jednako duboka kao i u Grčkoj!

    Vratimo se sada na Hrvatsku. Hrvatski monetarni sustav je potpuno euriziran kroz valutnu klauzulu! Svaka Kuna je pokrivena sa €0.13, odnosno tečaj je fiksiran sa omjerom 1€ = 7.5Kn. To znači da je monetarna politika u Hrvatskoj posve zamrznuta i ne uporabljiva. Vlada uopće ne može korisiti monetarni sustav u vođenju ekonomske politike. Zato, jer svako povećanje novčane mase povlači za sobom dodatno kreditno zaduženje u Eurima, jer kako sam rekao svaka kuna mora biti pokrivena sa 0.13 €. Kamatna stopa bi po svim pravilima ekonomskih znanosti morala biti „cijena novca“! U Hrvatskoj se kamatna stopa formira na temelju euribora.
    Taj euribor je razmjerna međubankarska kamatna stopa po kojoj banke u EU pozajmljuju novac između sebe. Euribor se utvrđuje na dnevnoj bazi. Banke u Hrvatskoj stoga koriste taj euribor kao osnovicu, pa na to dodaju svoj profit. U slučaju promjene euribora usljed promjena na tom među bankarskom tržištu, to automatski pogađa sve dužnike u Hrvatskoj. Praktično sav rizik promjene kamatne stope stavljen je na teret dužnika. Dakle, kamatna stopa u Hrvatskoj nema blage veze sa novčarskim tržištem u Hrvatskoj i nema blage veze sa ekonomskom politikom bilo koje dosadašnje i sadašnje hrvatske vlade!

    Kome treba ovakva monetarna politika? Jednostavno rečeno jedino EU, jer kada je uvođena Kuna nitko nije znao kako će ponašati Hrvatska Država, odgovorno ili ne odgovorno!? Odgovorno znači ne praviti velike deficite u proračunu i ne zaduživati se u inozemstvu radi puke potrošnje. Zaduživanje u inozemstvu mora biti u svrhu rasta BDP-a i kroz nastup na tržištu EU! Sve hrvatske vlade od 2000. godine su bile neodgovorne! Vlade Ivice Račana i Ive Sanadera su jednostavno ekonomski uništile Hrvatsku.

    Sadašnja vlada svjesna je precijenjenosti tečaja Kune, svjesna je kako proces monterane i financijske konsolidacije ide presporo! Svjesna i da poboljšanje položaja Hrvatske na EU tržištu kapitala jeste učinjeno, ali je još daleko od dobrog i poželjnog. Sve je postignuto sa jadnim plaćama i još jadnijim mirovinama. Mladi zbog toga odlaze, a stari brže umiru jer nemaju ni za hranu! Stoga, Plenkovićeva vlada želi izbjeći odgovornost za eventualnu deprecijaciju tečaja Kune, pa je onda „najbolje“ preuzeti Euro. Tada će Središnja banka EU jednostavno preračunati prihode po sadašnjem tečaju, a na cijenama će se izbrisati „kn“ i staviti „eu“! Naravno, to je ludost za Hrvatsku.

    Riješenje je ukidanje valutne klauzule, te dokapitalizacija gospodarstva novcem iz HNB-a. Stabilnost tečaja čuvati kroz prodaju manjinskih paketa dionica državnih tvrtki na tržitu EU i time povećati količinu Eura na spram povećane količine Kuna zbog dokapitalizacije gospodarstva.

    To do sada nije učinila nijedna vlada, pa neće ni sadašnja, jer su svi nesposobni!

    Dr. Tihomir Janjiček

  • Dr Janjiček: ZAŠTO IMAMO VALUTNU KLAUZULU I ZAŠTO MORA OSTATI JOŠ NEKO VRIJEME.


    SONY DSC
    Od kako se dogodila aprecijacija tečaja švicarskog Franka i problema otplate dugova kreditnih dužnika čiji su krediti imalu upravo ovu valutu kao kaluzulu, mnogi su u više navrata postavili pitanje, pa „zašto se krediti jednostavno samo ne konvertiraju u Kune“!? Drugim riječima, zašto uopće imamo valutnu klauzulu. Neki su otišli i toliko daleko, pa su HNB proglasili „mijenjačnicom“ u svrhu PORUGE prem HNB i valjda i prema SUVERENOSTI Hrvatske kao Države! Dakle, jednostavno se došlo do pitanja koje u prošlosti i nije baš zanimalo hrvatsku javnost sve do sada, a to je pitanje svrsishodnosti valutne kaluzule za Kunu. Premda guverner HNB ne treba biti profesor i pružati pouke javnosti ipak se trebao oglasiti po mnogim pitanjima u svezi problema sa tečajem Kune i švicarskog franka, trebao barem nešto reći hrvatskoj javnosti. Ovako bi se djelovanje guvernera moglo odrediti kao PREKASNO i PREMALO! No hajdemo pogledati što je bit te valutne kaluzule.
    Kuna je uvedena 30 svibnja 1994 godine, baš na Dan Državnosti. Prije toga postojao je „hrvatski dinar“ kao prijelazna valuta sa jugoslavenskog dinara ili bolje rečeno srpskog dinara. Patio je taj hrvatski dinar od visoke inflacije i bio doista KATASTROFALAN. Nakon što je Hrvatska stekla međunarodno priznanje 15 siječnja 1992 godine, postala je jasna potreba za hrvatskom valutom koja više neće biti NIKAKAV dinar! Naravno, Predsjednik RH pokojni dr. Tuđman, želio je vidjeti Hrvatsku u članstvu MMF-a, Svjetske banke i Europske monetarne banke i bilo je to POTPUNO opravdano i onda i danas. Članstvo u ovim organizacijam omogućava Državi Hrvatskoj normalni platni promet sa inozemstvom! Bez toga nema NIKAKVOG prometa sa nikim!
    Ono što je bio problem za Hrvatsku prigodom učlanjenja, jeste POVJERENJE u novu državu i u njezinu valutu! Dakle, Država Hrvatska morala se na neki način OBVEZATI da će vodi monetarnu politiku ODGOVORNO i STRUČNO! Kao kontrolni mehanizam preuzetim obvezama stavljena je Hrvatskoj valutna kaluzula, a sama Država Hrvatska je izabrala njemačku Marku kao valutu za njezinu klauzulu! Tadašnji tečaj bio je 5Kn=1DM. Dogovorena je maksimalna tečajna promjena Kune u visini od 1% do 2% godišnje. Kasnije, kada je 1 siječnja 1999 godine čitava EU prešla na Euro, tada je i Hrvatska prešla na klauzulu vezanu za Euro sa omjerom 7Kn=1€.
    Valutna klauzula je praktično obvezala Državu Hrvatsku na održavanje BALANSIRANOG državnog proračuna! Dakle, država NE može i NE smije si dopustiti ogromni deficit u proračunu. Zato što bi u svakom takvom slučaju morala tražiti pozajmicu kod HNB ili bi izdavala državne obveznice i na taj način prikupljala novac za uravnoteženje proračuna. U bilo kom od dva spomenuta slučaja kao posljedica bilo bi uvećanje novčane mase u Hrvatskoj, što bi dovelo do remećenje tečaja Kune prema valuti iz valutne klauzule.
    Isto tako, valutnom kaluzulom Hrvatska si je preuzela obvezu održavanja ravnoteže u bilanci plaćanja sa inozemstvom. Odnosno, država si NE može i NE smije dopustiti ne kontrolirani rast uvoza, već samo onaj i onakav koji je u visini izvoza. Rezimirano rečeno, Hrvatska se valutnom klauzulom obvezala na vođenje ekonomske politike koja će biti uravnotežena u svekolikom ekonomskom smislu.
    Međutim, stvari se nisu tako odvijale. Sve do 2000 godine, Hrvatska JESTE imala uravnoteženu makroekonomsku politiku. Unatoč i ratu i preko milijun izbjeglica, Hrvatska nije imala katastrofalni proračunski deficit, niti katastrofalni deficit u vanjskoj trgovini. Unatoč brojnim prigovorima koji su bili upućivani dr. Tuđmanu, ipak je vodio daleko ZDRAVIJU makroekonomsku politiku nego svi kasniji njegovi nasljednici. Jedinu slabost do 2000 godine, dakle u vrijeme dr. Tuđmana, Hrvatska je iskazala prema vođenju monetarno-kreditne politike. Problem je bio u tomu što su se krediti odobravali ne po bonitetu, ili kreditnoj sposobnost dužnika, već po „prezimenu“! Ukoliko je neki „ugledni“ političar brat, bratić, stric, nećak, ujak, teta, sestrična i da ne nabrajam, onda je kreditni dužnik mogao dobiti IZNIMNO visoki iznos kredita, po iznimno povoljnim uvijetima. Niska kamatna stopa, dugi rok otplate, dugi poček, malo gotovinsko učešće i slično. Tako su ogromni iznosi kredita odobravani praktično LOPOVIMA!
    NE, to nije bila NAMJERA pokojnog Predsjednika, niti je on to znao, niti je odobravao! Slučaj „Dubrovačka banka“, tada je pokojnog Predsjednika doveo do „EKSPLOZIJE“ bijesa nakon spoznje za tu pljačku! No, nekako od te ne sretne Dubrovačke banke, započele su izbijati na vidjelo jedna za drugom bankovna afera i pljačka! Neki su dobijene „kredit“ iskoristili za otvaranje vlastite banke, pa razne štedionice, kreditne zadruge i slično, ali su baš SVE propale. Jednostavno, svi ti lopovski bankari, jednostavno NISU znali voditi banke, a HNB i guvernera Škreba NIJE BILO BRIGA. Ostale su one banke koje su postojale i u doba srboslavije, a i one su morale biti sanirane, jer je cijelokupni platni promet u Hrvatskoj došao u pitanje! Bilo kako bilo, HNB se još tada od 1994 do 2000 godine NIJE ISKAZALA kao DOBAR KONTROLOR BANKOVNOG POSLOVANJA u Hrvatskoj.
    No, dolazi 2000 godina i Rohatinski je preuzeo dužnost guvernera. Međutim, niti Rohatinski se nije iskazao dobrim guvernerom. Sanacija državnih banaka je koštala jednu trećinu ukupnog BDP-a Hrvatske! Imale su i te banke OČAJNE kreditne plasmane novca, neke isto zbog „rođačkog kriterija“, a neke zbog toga što su bili vezani za dužnike u BiH, Srbiji, Makedoniji, Crnoj gori. No, sanacija ih je dovela samo do pozitivne ništice, ali su te banke bile i dalje ne sposobne samostalno poslovati, pa su brže bolje prodane!
    Sanacije banaka učinile su ogromne rashode u državnom proračunu, a posljedično tomu i defitcite. Upravo za njih se Država Hrvatska obvezala biti posebice pažljivom, kad je potpisala valutnu klauzulu. Novi vlasnici bivših državnih banaka Hrvatske, sada su odobravali kredite pod valutnom klauzulom i imali praktično POTPUNU zaštitu od eventualnog lošeg plasmana ili promašenog investiranja. Jednostavno svakih 7Kn je pokriveno Eurom, ili svaka Kuna pokrivena je sa 0,13€. Enormno je rastao vanjski dug i dosegnuo razimu od 85 miljardi Eura.
    Nakon prodaje banaka, Rohatinski je smatrao kako više i nije bitno bilo što mu činiti, jer te inozemne banke znaju poslovati i bez HNB-a! Dakle, preostalo mu je samo dopustiti im činiti što ih volja i blago njemu! Nje UOPĆE smatrao za potrebnim definirati monetarno kreditnu politiku u smislu kriterija kreditiranja i provjere poslovanja banaka. Na tomu principu je IZIGRANA valutna kaluzula Hrvatske prema Euru i uvedena prema švicarskom Franku! Zbog toga je posve opravdano pitanje jesu li banke doista koristile švicarski Franak u odobravanju kredita? Odgovor nije teško dokučiti, naime zašto bi jedna Raiffeisen ili Erste banka trebala „švicarce“ za plasman kredita u Hrvatskoj! Zar bilo tko misli kako je ta banka bez novca! Sve je bilo samo obična SMICALICA za naivne!
    Kada bi Hrvatska sada ukinula valutnu klauzulu to bi bilo JAVNO PRIZNANJE BANKROTA za MMF, Svjetsku banku i Europsku monetarnu banku. Cijelokupni platni promet sa inozemstvom bi se slomio! SVI dužnici bi otišli u bankrot u samo jednom trenutku! Bila bi to za Hrvatsku velika DEPRESIJA promjera onoj iz 30-ih godina koja je bila zadesila SAD. Dakle, valutna kaluzula mora ostati prema Euru, barem još neko vrijeme.

    Dr Tihomir Janjiček