• dr Tihomir Janjiček: Uvođenje eura bio bi katastrofalan promašaj!


    Hrvatska novčarska politika nekako je izmakla pozornosti hrvatske javnosti nakon pokušaja hrvatskih vlasti da uvjere hrvatsku javnost u neophodnost uvođenja eura u platni sustav Hrvatske umjesto hrvatske kune. Raspoloženje nacije ne ide u korist uvođenja eura unatoč silnoj želji premijera Plenkovića i guvernera Vujčića. Što je doista interes premijera za uvođenjem eura u nacionalni platni sustav Hrvatske jeste pitanje za milijun kuna.
    Kada je u pitanju guverner Vujčić njegov interes jednostavan, guverneru je tjeskobno voditi HNB i kao običnu mijenjačnicu, pa je najbolje od HNB učiniti defektnu filijalu ECB-a (ECB – Europska Središnja Banka) i tako svaku odgovornost skinuti sa sebe.
    Međutim, problemi uvođenja eura u hrvatski platni promet nailaze na puno teže probleme nego što to mogu predvidjeti i premijer Plenković i guverner Vujčić. Naime, euro je sve manje stabilan kao valuta i sve više i više ima problema sa vođenjem novčarske politike u EU. Radi se o tomu što MMF kani uvesti tzv. „fond za crne dane“. Naime, svaka država članica EU mora uplaćivati novčani iznos od 0.35% nacionalnog BDP-a u vrijeme kada se ostvariva suficit u državnom proračunu. Tako izdvojeni novčani iznos bi se koristio u vrijeme proračunskog deficita.

    U suvremenoj ekonomskoj znanosti, a posebice dio vezan za vođenje novčarske politike, takav pristup se naziva „aktivna novčarska politika“. Jednostavnim riječima rečeno, svaka država bi u vrijeme proračunske ravnoteže i u vrijeme nepredviđenih proračunskih novčanih viškova te novčane iznose praktično štedjela, a koristila bi ih isto tako u vrijeme nepredviđenih proračunskih manjkova. SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland, Japan i neke ine države u svijetu takvu politku već odavno imaju, a EU je tek na začetku. Problematika svega toga je što bi se spomenuti novčani iznosi držali na računima u ECB i o njihovom korištenju bi odlučivala ECB. Ova financijska obveza bi se odnosila na sve države članice, a ne samo na one koje su već uvele euro u nacionalni sustav platnog prometa.

    Unatoč tomu što Hrvatska nije financijski stabilna i jaka država, država Hrvatska je u prošloj godini ostvarila proračunski višak. Istina, ovaj puta je država samostalno odlučila kako će potrošiti proračunski višak novca, ali u skoroj budućnosti tako nešto neće moći. Osim toga, imati će financijsku obvezu uplate 0.35% nacionalnog BDP u svrhu financijske stabilnosti proračuna. Posebice će to biti problem ako Hrvatska prihvati euro kao nacionalnu valutu. Na žalost o tomu ne razmišljaju niti premijer Plenković, a još manje guverner Vujčić.

    Sa druge strane, opstojnost eura kao jedinstvenog novca za većinu članica EU i dalje iskazuje sve veće i veće probleme, nevezano za to je su li u pitanju države koje su uvele euro u svoj sustav ili ne. Sve one države članice EU koje još nisu uvele euro u svoj nacionalni platni sustav, imaju poput Hrvatske valutnu klauzulu i visoki stupanj „eurizacije“ nacionalnog gospodarstva.

    Naime, novčarska politika ECB iskazuje nekoliko slabosti. Države poput Njemačke, Danske, Nizozemske, Belgije, Luksemburga i Austrije, kroz čitavu povijest iskazuju relativno visoku razinu financijske discipline. Nisu iskazivali visoke stope inflacije, ali isto tako niti znakovite iznose proračunskih deficita. Na drugoj su strani južne europske države, poput Španjolske, Portugala, Italije posebice, te Grčke i naravno naša Hrvatska.

    Sve te spomenute države s juga Europe imaju znatno nižu financijsku disciplinu, znatno češće i više iznose deficita u proračunima, ali i u bilancama plaćanja prema inozemstvu. Tako se došlo do proturječnog stanja, gdje je za Njemačku i spomenute iz njezina okružja draže da je tečaj eura preslab, dok je državama sa juga Europe tečaj eura prejak! Zasigurno je tečaj eura prejak za države sa juga EU, jer većina ih iskazuje deficit u vanjskoj trgovini sa ostalim članicama EU i to rastući deficit. Naravno, suficit ostvaruje skupina država koja euro i njegov tečaj drže preslabim.

    Upravo u tu svrhu EU je provodila program QE koji je trebao pomoći rješavanju strukturnih problema gospodarstava bivših komunističkih država kako im euro kao valuta ne bi bio prejak. Program se provodio po načelu otkupa obveznica ECB od središnjih nacionalnih banaka država članica EU i time te države dobivaju novčani priliv u svoj bankarski sektor. Sa uvećanjem novčane mase u svakoj od država članica EU, došlo bi do rasta ponude novca, posljedično tomu i do pada kamatne stope kao cijene novca na tržištu.
    U tome se nije uspjelo, jer je praktično sav taj novac potrošen na plaćanje humanitarne pomoći u prihvatu tzv. „izbjeglica“ iz Azije. U rujnu ove godine QE program završava svoju provedbu, točnije priliva novca u bankarske sektore država članica EU više neće biti. Novac će poskupjeti na tržištu, što će se iskazivati rastom kamatne stope. Problem pred kojim se nalazi čitava EU je jačanje financijske insolvetnosti država članica EU, drugim riječima neke od njih suočit će se sa mogućnošću bankrota poput Grčke.
    Posljedično tomu i Hrvatska će imati slični problem, jer će sadašnja pozitivna kretanja u hrvatskom gospodarstvu biti „istopljena“. Naime, pošto Hrvatska ima nepromjenljivi tečaj prema euru u omjeru 1€= 7,5 Kn, sadašnje povećanje novčane mase eura u EU, čini Hrvatski izvoz jefinijim i priskrbljuje snažni rast prihoda u sektoru turizma. Stoga će pozitivna kretanja u hrvatskom gospodarstvu početi opet nestajati od rujna ove godine.
    Propadanje eura teško je običnom čovjeku nekad uočiti, jer praktično sve valute u svijetu podjednako tonu, neke brže neke sporije. Kada govorim o inim valutama u svijetu onda se to poglavito odnosi na američki dolar, kanadski dolar, japanski jen i britansku funtu. Te četiri spomenute valute takođe gube na vrijednosti zbog proračunskih deficita njihovih država i rasta zaduženosti država kod pripadajuće nacionalne središnje banke. Ipak kao primjer može se pogledati tečaj kune prema kanadskom dolaru, gdje je prije godinu dana taj tečaj iznosio C$1=Kn 5,5, a danas taj tečaj iznosi C$1=Kn4,5! Naravno besmisleno je postaviti pitanje koje se nameće samo od sebe, je li doista moguće takvo jačanje hrvatskog gospodarstva u usporedbi sa kanadskim! Naravno, NIJE moguće! Isto tako nije došlo niti do jačanja gospodarstva EU prema kanadskom gospodarstvu.

    Kada je Hrvatska u pitanju  onda se jasno može očitovati i sva promašenost novčarske politike koju vodi guverner Vujčić. Naime, prije par tjedana guverner je izjavio kako HNB mora posezati za zaduženjem u inozemstvu, jer sa rastom hrvatskog izvoza jača potražnja za kunom i samim time jača pritisak na rast tečaja kune. Takvi postupci doista govore o njegovoj visoko razni nestručnosti. Zbog toga što svaka središnja nacionalna banka uvijek ima svoje novčarske pričuve. One su strukturirane gotovo uvijek tako što bi trećina ili četvrtina tih pričuva bila u inozemnoj valuti i dvije trećine ili tri četvrtine u nacionalnoj valuti.

    Stoga kada bi došlo do nenadanog jačanja tečaja nacionalne valute, tada bi HNB koristila svoje novčarske pričuve u nacionalnoj valuti tako što bi otkupljivala inozemnu valutu, jačala potražnju za inozemnom valutom i istodobno sa otkupom eura došlo bi do porasta ponude kune na valutnom tržištu.

    Na žalost Hrvatska ima guvernera koji jednostavno NE zna voditi novčarsku politiku i uvijek zadužuje HNB u inozemstvu, nevezano je li raste suficit ili deficit u bilanci plaćanja prema inozemstvu.

    Kada se sada sumiraju sve gore navedene činjenice onda je posve jasno, Hrvatsku državu i posebice HNB trebaju voditi oni koji to znaju! Na žalost oni nikad šansu dobiti neće, vodit će državu u propast, a izlaz uvijek tražiti u nečem inozemnom.

    Dr. Tihomir Janjiček