• HRVATSKA TREBA AKTIVNU MONETARNO KREDITNU POLITIKU



    U više navrata sam kritizirao monetarno kreditnu politiku HNB koja se provodi kroz politiku valutne klauzule. Tako je bilo i ne davno, ali nekako uvijek dopre pitanje do mene, pa kakva nam onda monetarno kreditna politika treba? Na žalost i jedan profesor ekonomije mi je spočitao kako je monetarno kreditna politika „NE VAŽNA“ i svi ekonomski problemi u Hrvatskoj mogu se riješiti kroz poreznu politku, odnosno kako se to stručno kaže fiskalnu politiku!?
    Ostao sam začuđen takvim stajalištem jednog profesora ekonomskih znanosti, jer za očekivati je ipak stanovitu razinu znanja, ali je očito manjka. Što se tiče pitanja, pa kakva nam monetarnokreditna politika treba nije me iznenadilo. Posebice stoga što su pitanje upućivali ljudi kojima ekonomska znanost nije baš nešto najpoznatije, a ni ne treba biti. Radi pružanja objašnjenja širokoj javnosti, ali i ne stručnim profesorima, odlučio sam ovim komentarom objasniti važnost monetarno kreditne politike za Hrvatsku. Krenimo stoga prvo od objašnjenja zbog čega fiskalna politika nije dovoljno dobra za rješavanje problema rasta hrvatskog BDP-a.

    Svako poduzeće od ukupnog prihoda koji ostvari tijekom godine, isplati sve troškove i ostatak novca je profit ili dobit. Iz tog iznosa se onda isplaćuju dividende, a to je dioničarski prihod vlasnika dionica konkretne tvrtke i ostatak novca je akumulacija novčanog kapitala. Taj akumulirani novac služi za buduće proširenje poslovne aktivnosti konkretne tvrtke. Svaka tvrtka najčešće taj novac ulaže u određene vrijednosnice, kako bi ostvarili interes i tu svoju akumulaciju još više uvećala. Sukladno poslovnim raščlambama, svaka tvrtka donosi odluku kada će akumulirani iznos doista investirati u proširenje poslovne aktivnosti u najpovoljnijem trenutku. Taj „najpovoljniji trenutak“ je onaj kada je rizik za investiranje akumuliranog novčanog kapitala najniži mogući.

    Dakle, tako se ponašaju poduzeća i to je tzv. mikroekonomska razina gospodarstva. Međutim, na razini države, odnosno makroekonomskoj razini, ne funkcionira sve kao mikroekonomska razina. Naime, jedina institucija koja djeluje na makroekonomskoj razini po čitavo gospodarstvo je država. Ona djeluje na gospodarstvo novcem iz državnog proračuna i montarnokreditnom politikom, odnosno preko središnje nacionalne banke što je u hrvatskom slučaju HNB.

    Država raspolaže novcem koji ima u proračunu i priskrbljuje si taj novac porezima. Svaka država treba nastojati dvije stvari. Poreze nametati tako da su čitavoj naciji najlakše podnošljivi i drugo ne trošiti više novca nego si priskrbi kroz poreze. „Podnošljivost“ poreza u principu se odnosi na to da najveće postotke trebaju plaćati privatne osobe i tvrtke koje ostvaruju najviše profita. Drugi čimbenik je ne trošiti više nego se novca priskrbi, odnosno ne dopustiti deficit u državnom proračunu kako se to uobičajeno govori. Kada neka država ipak uđe u deficit, onda ta država mora uzeti kredit kod središnje nacionalne banke za isplatu novčanih obveza za koje jednostavno nema novca. Može izdati i novu nakladu državnih obveznica ukoliko postoji dovoljna potražnja za njima na nacionalnom i inozemnom tržištu. Za isplatu nastalog kreditnog zaduženja, ili obvezničkog prihoda kupcima, država mora povećati priljev novca u proračun kroz povećanje poreza i smanjenjem određenih tekućih izdataka. Time bi država došla u mogućnosti isplate uzetog kredita i isplaćivati sve svoje tekuće novčane obveze koje ima tijekom godine.

    Praktično „štednja“ u smislu akumulacije kapitala kao kod tvrtki jednostavno nije moguća kroz državni proračun. Naravno, svatko može reći, ali što kada država ima suficit u proračunu, baš kao Hrvatska za prošlu godinu, pa zar to nije štednja?
    Suficit u državnom proračunu NIJE štednja, već je samo manje LOŠA od deficita. Zato što stvaranje suficita znači kako su u gospodarstvu tvrtke i pučanstvo platitli više poreza nego je trebalo, a najbolje bi bilo kada bi taj novac ostao na raspolaganju gospodarstvu i pučanstvu.

    Zato što bi time gospodarstvo uvećavalo poslovnu aktivnost, zapošljavalo više ljudi i proizvodilo više robe i usluga. Istodobno, pučanstvo bi imalo više novca i tu uvećanu ponudu robe i usluga na tržištu kupilo. Ovako, kada se ostvari suficit, znači gospodarstvu se oduzima šansa bržeg rasta i razvitka, BDP će sporije rasti i zaposlenost. Međutim, taj višak novca iz proračuna nikada ne može biti potrošen tako UČINKOVITO kao kada bi ostao u samom gospodarstvu! Hrvatska je od uspostave samostalnosti u državnom proračunu imala samo deficit i zaduživala se kreditima za pokriće iskazanih deficita i isplaćivala obveze koje ima. Tek je prošle godine ostvaren suficit.
    Dakle, kada se govori o državnom proračunu, to je samo trošenje novca! Država općenito, mora proračun držati u ravnoteži, pa nije dobro imati suficit, a još je gore imati deficit. Kada god se donosi državni proračun, govori se kako je „razvojan“ i „socijalan“. Proračun NE može biti razvojan, ako se drži u ravnoteži. Dakle, „proračunska akumulacija kapitala“ ne može i ne treba postojati!
    Treba imati u vidu da je fiskalna politika uvijek po svojoj naravi PASIVNA i SPORA! Zato što uvijek ima 3 koraka u njezinom vođenju. Prvi je prepoznavanje ekonomskog problema i donošenje zakonskog prijedloga, a to uzima stanovito vrijeme. Drugi korak, taj zakon zahtjeva parlamentarnu raspravu i usvajanje u Saboru, što je dodatno gubljenje vremena. Treći korak je nakon početka provedbe konkretnog fiskalnog zakona, treba sačekati rezultate i spoznati jesu li dobri ili loši i to obično zahtjeva MINIMALNO godinu dana! Greške su moguće kod svih, pa tako i od strane države i to nije ništa ne obično ni kod više ni kod niže razvijenih država.

    Država može potaknuti investicije, odnosno gospodarski razvitak i rast BDP-a, ali ne kroz kreditiranje gospodarskog razvitka. Dakle, ako ranije spomenuta izmišljena tvrtka želi uvećati poslovnu aktivnost, ono akumulira novac i često posegne dodatno za kreditom, ta tvrtka će uvećati poslovnu aktivnost. Ako država želi rast BDP-a ona mora omogućiti razvitak kroz povoljne uvijete poslovnog kreditiranja gospodarstva! Kada kažem povoljne, to znači niža kamatna stopa, dulji rokovi otplate kredita, dulji poček na početak otplate kredita i slično. Sukladno ekonomskom cilju i strategiji se vodi monetarnokreditna politika.

    Jasno je posve od pokretanja gospodarstva nema niti riječi, ako se ne uzme kredit, koji se poslje odplaćuje. Nema ništa od rasta BDP ako nema upliva novčanog kapitala tuzemstva ili iz inozemstva. Hrvatska nema vlastiti novčani kapital! Hrvatska se zadužila prema inozemstvu u vrijeme Račana, ali je Račan taj novac spiskao bez ikakve kontrole, jer nije imao ekonomsku strategiju. Većina novca je otišla na puki uvoz trajne potrošne robe, najčešće automobila.

    Jedino što je stvoreno su autoceste, ali su zbog OGROMNE korupcije i PLJAČKE tijekom gradnje, predračunski iznosi troškova izgradnje višestruko premašeni! Zbog toga priljev novca od naplate cestarina ne može pokriti troškove otplate kredita potrošenih na izgradnju autocesta, unatoč ogoromnom i rastućem broju turista u Hrvatsku.
    Država bi trebala uzeti kredit od HNB-a i zadužiti se kroz proračun. Sa jasno definiranim strateškim ekonomskim ciljem preko HABOR-a s povoljnim kreditima investirati novac u određene gospodarske sektore. Zasigurno bi ti sektori trebali biti poljoprivreda i industrija hrane, tekstilna industrija, kožna i industrija, pa prerađivačka industrija, drvna industrija i industrija namještaja! Sve te industrije morale bi biti poglavito imati striktnu namjenu za izvoz. Naravno, ne treba zaostajati sa daljnjim razvitkom turizma, mada je on već dosegnuo razinu, koja ne zahtjeva specijalno visoka ulaganja u smislu državne kreditne podrške.

    Gore navedene industrije potrebno je razvijati radi toga, jer ne trebaju visoku tehnologiju, a tehnologija je skupa i moramo je kupiti u inozemstvu. Međutim, kako bi bili sposobni vraćati kredite za kupljeno tehnologiju moramo tu robu izvoziti i time priskrbiti dovoljno inozemenih valuta na hrvatskoj valutnoj burzi. Drugo, gore spomenute industrije zahtjevaju visoko učešće radne snage, a Hrvatska je još uvijek ima. Sa rastom ponude robe iz navedenih sektora gospodarstva na EU tržištu rastao bi BDP i samim tim i proračunski prihodi u državni proračun bez uvećanja poreznih stopa, jer bi se osnovica oporezivanja uvećala.

    Druga bitna stvar je što Hrvatske dioničke tvrtke pate od kronične ne likvidnosti. Zbog toga bi postojeće tvrtke trebalo dokapitalizirati novcem koji bi bio posebno odobren i kreditiran od HNB. Time bi se zatvorio lanac dugovanja. Naravno, dokapitalizacija bi bila odobrena samo onim tvrtkama koje bi predstavila ozbiljan program restrukturiranja, a koji bi omogućio profitabilno poslovanje nakon dokapitalizacija. Država bi tako nakon nekoliko godina otkupljene dionice od poduzeća koja su dokapitalizirana i plaćena novcem iz proračuna, prodala na burzovnom tržištu i vratila novac HNB-u.
    Zbog povećanja iznosa kuna u gospodarstvu kroz jačanje poslovne aktivnosti, dionice nekih državnih tvrtki morale bi biti prodane na inozemnom tržištu u slučaju da zamanjkaju devize na hrvatskom valutnom trižtu i ne bi se dogodio drastični pad tečaja kune..
    Monetarno kreditna politika omogućava trenutno djelovanje za razliku od fiskalne politike, jer ne treba nikakva parlamentarna rasprava, niti čekati rezultate. Rezultati monetarnokreditnog djelovanja na gospodarstvo odmah se uočavaju i može se brže reagirati u slučaju pogreške za razliku od fiskalne politike!
    Hrvatska vlada neće tako nešto učiniti iz više razloga. Prvo, kada se potpisivalo članstvo u EU obvezno je NE razvijati upravo navedene gospodarske sektore! Postojeće članice EU štitile su dugoročno nastup svojih tvrtki na tržištu EU, bez ugroza tvrtki iz neke „novopečene“ članice Hrvatske! Tvrtke kao što je „Zvijezda“, „Dalmacijavino“, „Sladorana Županja“, … njima nije dovoljno hrvatsko tržište od 4 milijuna pučana! Oni su poslovali na tržištu od 20 milijuna u vrijeme bivše države. Potrebna im je veličina tržišta EU, ali zbog „pete brzine“ učlanjenja u EU sva su ta i ina poduzeća izigrana i osuđena na tržišnu propast.
    Ipak, kako ne bi slučajno nekomu u Hrvatskoj palo na pamet razvijati gospodarstvo nakon članstva u EU, Hrvatska se ČVRSTO i TRAJNO obvezala kod europske središnje banke ECB na korištenje „valutne klauzule“ u vođenju monetarnokreditne politike. Zato su sve gore spomenute tvrtke ostavljene da životare ili propadnu, a zato danas propada „Uljanik“, „3 Maj“, „Agrokor“, a premijer Plenković i ministar gospodarstva moraju ići kod tutora u Brisel, koji će im zapovjediti kako će „bezbolno“ sve te tvrtke uništiti, naravno u interesu tvrtki iz EU.

    Nadam se kako je konačno svima sada jasno zašto Hrvatska treba AKTIVNU monetarnokreditnu politiku i „neposluh“ prema valutnoj klauzuli. Dokle god imamo Kunu imamo šansu kad tad za „ne posluh“, a bez Kune niti teorijsku šansu! Ostali smo u „banani“ i nakon članstva u EU i nikave koristi nema od članstva! Neće biti ni od Eura, a „neposluh“ prema valutnoj klauzuli jedina je šansa Hrvatske! Uvođenjem eura moneteranokreditna politka biti će još jače „zaveldana“ i neće biti ni te teorijske šanse za „neposluh“ protiv valutne klauzule. Za taj „neposluh“ nam trebaju već 25 godina i premijer i guverner sa „bananom“, jer svi znamo iz „banane“ se može van i za Hrvatsku bi to doista bilo na zadovoljstvo čitave nacije!

    Dr. Tihomir Janjiček