• Karlo Starčević – HSP: Kuda ideš, Hrvatska?


    Od davnina se postavlja pitanje – što je starije: jaje ili kokoš? Odgovor je, zapravo, iznimno jednostavan: jaje. Iz jaja su se legli dinosaurusi prije nekoliko stotina milijuna godina, dok (domaća) kokoš postoji tek nešto preko 5.000 godina. Pravo pitanje bi glasilo: „Što je starije: kokošje jaje ili kokoš?“, a na njega je odgovor nemoguće dati.

    Čemu ovakav uvod? Jednostavno zato da se vidi koliko je važno znati postaviti pravo pitanje ukoliko se želi doći do pravih i konstruktivnih odgovora.

    Pitanje koje HSP postavlja „hrvatskoj“ vladi glasi: „Znate li vi uopće gdje nas vodite (Quo Vadis)?“, a pitanje koje HSP postavlja hrvatskom narodu glasi: „Želite li i dalje ići tamo gdje vas vode oni koji ni sami ne znaju gdje idu?“

    Da bi se proniklo u bit ovih pitanja, potrebno je suočiti se s uzrokom stanja u današnjoj Hrvatskoj. Naime, svjedoci smo posljedica: uništenje INE, TELEKOMA, PLIVE, Petrokemije, Agrokora, Uljanika, 3. Maja, Brodotrogira, raseljena Hrvatska, depresija, i apatija ….. Neki vide samo naizgledne povode: mito, korupcija, opstrukcija, nerad, licemjerje, nepotizam, nesposobnost, nezamjeranje, stranačka podobnost,…. Sve je to točno, ali i navedeni su povodi samo posljedica pravog uzroka stanja u Hrvatskoj: glavni uzrok je pogrešan i poguban politički sustav. Gospodarski, socijalni, kulturni, društveni,…. Generalno rečeno – politički sustav.

    Taj smo sustav naslijedili od bivše države i taj sustav je samo površinski mijenjan, ali je njegov temelj ostao nepromijenjen. To i ne čudi kad znamo da su „stupovi“ sustava ostali isti kao u bivšoj državi – jugokomunistički funkcionari, direktori i njihova djeca.
    Takav sustav, kojeg i dalje vode stari „prokušani i stručni“ kadrovi doveo je do pretvorbene pljačke tijekom Domovinskog rata, pogubne monetarne politike, represivnog poreznog sustava, te stvaranja kriminalnih uvoznih lobija koji su uništili hrvatsku proizvodnju, a potom i do planskog pražnjenja Hrvatske od Hrvata, stvaranjem klime depresije, apatije i bespomoćnosti. Svjesno i planirano su radili i rade protiv Hrvatske. Ništa ovdje nije slučajno.

    Ovakva se politika vodi od početka 90-tih, još od prvih dana obnovljene nam Domovine. Detronizirani SKH je razaslao svoje članove u „misije“ po Hrvatskoj i dijaspori, a najveći dio u tek stvorenu „stožernu domoljubnu stranku svih Hrvata“ – po nekim procjenama čak oko 90.000 ih se tamo skrasilo.

    Iz te se stranke koordiniralo uništenje ili barem slabljenje svih imalo državotvornijih stranaka, posebice HSP i HSS, koje imaju bogatu povijest i predstavljale su opasnost novokomponiranim državotvorcima. Posebice su se žestoko obrušili na HSP, naredivši bestijalne atentate na dopredsjednika HSP Antu Paradžika i zapovjednika HOS-a Blaža Kraljevića. Da spomenemo samo neke od mnogih atentata iz tog doba. Naši su čelnici ubijani zato jer su stajali na putu protuhrvatskim kreatorima moderne Hrvatske i to im je bio jedini grijeh.

    Zgazivši jedinu ozbiljnu, državotvornu i domoljubnu stranku u Hrvata – HSP, mogli su na miru pljačkati i uništavati Hrvatsku. Ono što nisu uništili srbočetnički zločinci, velikim su dijelom u prah pretvorili „zaslužni domoljubi“.

    Kad se uzme u obzir stvarna ratna šteta (direktna i indirektna) u iznosu od preko 150 milijardi US $ i tome doda još toliki iznos pretvorbene pljačke (naglasit ću samo najveće banke, Zagrebačku i Privrednu, Gluminu banku (i još 16 ostalih malih banaka) te Plivu i Hrvatski telekom), dolazimo do zastrašujućeg iznosa od cca 300 milijardi US $ štete koju su tijekom 90-tih Hrvatskoj nanijeli srbočetnički agresori i „zaslužni domoljubi“.
    Kao što je poznato, HSP inzistira i nastavit će inzistirati na naplati ratne štete od Srbije (i Crne Gore), kao što inzistiramo i na povratku svakog novčića otetog tijekom ratne pretvorbe. Ne zaboravimo da je ta pljačka proglašena ratnim zločinom, što znači da ne zastarijeva. Osim toga tražimo bezuvjetno svu arhivu iz zajedničkih država a posebno onu iz NDH. Inzistiramo da se protuhrvatski zločini kazne i osude makar i posthumno.

    I u ovom tisućljeću nastavila se intenzivna pljačka Hrvatske, kako kroz različita pogodovanja kod preuzimanja poduzeća, tako kroz prozirne i kriminalne poticaje koje nitko ne provjerava, nekontrolirane javne nabave, dotacije protuhrvatskim „nevladinim“ udrugama (u milijardama kuna), kao i kroz klasičnu pljačku poduzeća čega su samo posljednji primjeri Agrokor i Uljanik. Radi se o stotinama milijardi kuna.

    Ima li tome lijeka?

    Dakako, lijek postoji, naravno. Ovdje je premalo prostora da ga se detaljno predstavi, stoga ću samo u nekoliko riječi opisati ono što treba učiniti:
    – Lustracija sa sankcijama i
    – Strategija razvoja RH.

    Lustracija je nulti preduvjet oživljavanja Hrvatske. Lustracijom onih koji desetljećima rade protiv Hrvatske, stvara se preduvjet za provedbu Strategije razvoja RH. Riječ je, prije svega, o političkoj strategiji, a potom i ostaloj: gospodarskoj kulturnoj, demografskoj, socijalnoj, ekološkoj, ….
    Dakle, lijek postoji, no trenutno nema „liječnika“ koji bi lijek propisao i pratio terapiju i liječenje. Kad kažem liječnik, mislim naravno na političku snagu koja bi u djelo provela i lustraciju i strategiju razvoja. Pod političkom snagom smatram političku stranku ili grupaciju koja vodi Hrvatsku a to danas jedino može Hrvatska Stranka Prava ukoliko dobije povjerenje Naroda.

    Sadašnja grupacija, interesno/uhljebnička koalicija je apsolutno nesposobna za provedbu navedenog, a prije svega zbog toga što kod njih ne postoji ni spoznaja niti spremnost za takve korake. Osim toga imaju i mrzitelje Hrvatske u svojoj grupaciji (SDSS) kao i one koji hrvatsku Hrvatsku ne vole i nisu nikada volili (HNS). Uzme li se u obzir da je i sam HDZ u stanju bunila pa čini sve da preuzme mjesto SDP-a na tzv. ljevici, ne čudi nas što nemamo ni najavu Lustracije niti najavu Strategije razvoja. Samo lutanje bespućima povijesne i sadašnje zbiljnosti. Budućnosti ni traga.

    Pogledamo li, s druge strane, parlamentarnu oporbu, stanje je podjednako otužno. Ni vrijedno komentara. Uz poneku iznimku, barem se nadam.
    Možda zvuči demagoški, ali je točno kad kažem da u Hrvatskoj postoji samo jedan mogući liječnik – Hrvatska stranka prava, a ako to nije istina neka me opovrgnu.
    Da, HSP. Zato jer, za razliku od vladajućih oligarhija – sadašnje i prethodnih – mi ne živimo od Hrvatske, nego za Hrvatsku. Mi ne mrzimo Hrvatsku, mi je volimo i za nju smo spremni opet stati na prvu crtu.

    Osim ovih karakternih preduvjeta, HSP ima i druge. Dobre programske smjernice, odlične ljude, kvalitetnu stranačku infrastrukturu.
    Neki nas pitaju, kad će se pravaši ujediniti? Odgovor je kratak: HSP je dom svih pravaša i ishodište pravaške misli i djelovanja. Danas je ogromna većina pravaša već u HSP-u, mnogi su se vratili, mnogi „novi“ su pristupili. HSP je svakim danom sve jači i spremniji za preuzimanje odgovornosti za hrvatsku državu i hrvatski narod. I dalje su u redove HSP-a dobrodošli svi kojima je interes Domovine ispred vlastitog i koji se ne libe rada i borbe za sretnije, uspješnije i zadovoljnije – Hrvatsku i hrvatski narod.

    Dan dolazi!
    Karlo Starčević, predsjednik HSP