• Pismo jednog sedamnaestogodišnjaka: Pravaška krila neka svom snagom polete ka konačnoj pobjedi.


    Nikad se promijeniti neću, nikad neću odustati od onoga što su vitezovi stoljećima htjeli, ujedinjenje svih Hrvata, neka nas zajedništvo učini jačima, a pravaška krila neka svom snagom polete ka konačnoj pobjedi, ka konačnoj slobodi svakog Hrvatazastav knin

    Kažu mi ljudi da se previše zamaram takvim stvarima, kažu, dio je to prošlosti. Pusti je tamo, sve je gotovo, rat je završio… Međutim, taj isti rat još traje i samo će onome iz usana proizaći takve riječi kome taj rat odgovara. Svaki rat je stvar politike odnosno želja za profitiranjem pojedinaca, malo ljudi takve stvari drži na umu, a kad pljusnu granate kasno je o takvim stvarima razmišljati.

    Niti jedan rat nije završio pobjedom nad drugim narodom, dobiveni rat je rat kojega dobije narod, jednostavnije rečeno obični puk nad svojim gospodarem koji je imao samo želju uzdići svoj ponos. Točno onako kako to biva na našim prostorima, da..upravo ta riječ koja mi se uzastopno mota svakog dana po glavi..diktatura..diktatura…pa se opet zapitam, kada će moj Hrvatski narod biti osvješten, kada će niknuti cvijet iz zaraslih polja, ima li u tome narodu još uvijek taj polet, ta želja, prkos, ponos i čvrstina koja ga dijeli od samih želja njegovih, želja za slobodom, želja za slobodu generala koji ju još snivaju..zapitam se, gdje je nestao narod koji, nažalost, vidim samo na slikama, davnih devedesetih, je li stvarno nestao ili samo spava?Kakva stvar se treba dogoditi da ga trgne iz toga sna, koliko jako je usnio, je li se umorio?!

     Godine teku kao rijeke u proljeće, sve se tako brzo mijenja, upitam se, mijenjaju li se i ljudi, okreću li se kako vjetar puše, nigdje ne dobih odgovora, narod je zaspao, pa se opet upitam, kakva ploča treba biti u Vukovaru postavljena da bi se kroz dotični grad prošlo poput Oluje da svaka popada, treba li ti novac narode moj?

    Jesi li postao pohlepan ili si se samo umorio? Ali znaj, vremena je sve manje, nešto mi se oči zacrveniše kamo god da pogledam, nisam siguran imam li priviđenja ili vidim pet krakova kada izađem iz kuće, nisam siguran čuju li to moje uši istu onu glazbu od prije 10 godina i više ili baš i ne, nisam siguran jer još uvijek ne vjerujem.

    I opet mi kažu, vremena se mijenjaju, pođi sa nama, veseli se, život je samo jedan ne zamaraj se glupostima, badava ti ova borba, možda bi vani vrijedila, ali kod ovoliko prevrtljivog naroda nema pomoći.

    Takvim riječima nisam nikada vjerovao, upravo iza takvih riječi skrivaju se oni koji mrze sve Hrvatsko, izdajice roda našeg, heroji koji se bore uz cecu, koji se hrabre alkoholom, koji se smiješe sa tri prsta, ali ne gubim vjeru jer znam..jako dobro znam, naša će se krila opet nadviti nad ovom zemljom, jednom, jednom će Hrvat voditi ovu predivnu nam zemlju pradjedova naših, jednom, jer zaslužiše je oni koji u grobovima leže, koji ostaviše svoje najmilije da bi pošli braniti Hrvatsku nam grudu svetu.

    Nikad se promijeniti neću, nikad neću odustati od onoga što su vitezovi stoljećima htjeli, ujedinjenje svih Hrvata, neka nas zajedništvo učini jačima, a pravaška krila neka svom snagom polete ka konačnoj pobjedi, ka konačnoj slobodi svakog Hrvata.

     Tekst: HSP