• Otvoreno pismo Ranku Ostojiću povodom zahtjeva za zabranom proslave tzv. Ustanka u organizaciji Srpskog narodnog vijeća


    daniel_srb_slider1
    Ministarstvo unutarnjih poslova
    Na pažnju ministra
    g. Ranka Ostojića

    Predmet: Otvoreno pismo povodom zahtjeva za zabranom proslave tzv. Ustanka u organizaciji Srpskog narodnog vijeća

    Poštovani gospodine Ministre,

    Slobodan sam obratiti Vam se ovim otvorenim pismom uvjeren da Vi kao osoba i kao visoki državni dužnosnik dijelite vrijednosti poštivanja ljudskih prava, prava svih državljana i pojedinaca na ravnopravan tretman pred zakonom, ali i pred tijelima kaznenog progona, kao i potrebu kažnjavanja zločina, uključujući ratne zločine te posebice kažnjavanja etničkog čišćenja i genocida bez obzira tko bio počinitelj zločina.

    Poznata je činjenica da jedan nekažnjeni zločin vodi slijedećem te time započinje proces kojem nema kraja. Upravo stoga svi zločini moraju biti kažnjeni.

    Prije 10 dana Europa je obilježila 20. obljetnicu tragedije u Srebrenici. Upravo je to bila prilika da se na međunarodnoj razini taj zločin definira kao genocid što na žalost nije učinjeno u tijelima Ujedinjenih naroda, ali je na europskoj razini.

    Vjerojatno su svi svjesni da Radovan Karadžić i Ratko Mladić kojima se sudi i za zločin, genocid u Srebrenici, bi vjerojatno dobro promislili kakve odluke donose i kakvu će odgovornost snositi da su kažnjeni odgovorni za slične zločine koji su se dogodili u 2. svjetskom ratu na našim prostorima.

    Upravo je njihovo uvjerenje da neće doći do suđenja odgovornima, posebice njima, sigurno i dovelo do nedopustih i užasnih zločina počinjenih u Domovinskom ratu i ratu u Bosni i Hercegovini.

    Zločin koji se dogodio u Srbu i okolici, zapadnoj Bosni i istočnoj Lici u srpnju i kolovozu 1941. godine je predstavljao etničko čišćenje, odnosno genocid izvršen na nesrpskim stanovništvom u tom kraju. Žrtve su bili uglavnom Hrvati i Bošnjaci-Muslimani, uključujući veliki broj masakrirane djece.

    Nesrpsko stanovništvo nikada se nije vratilo, a sela poput Brotnje, Krnjeuše i Boričevca su prestala postojati.

    Stoga tražim, od vas kao čovjeka, da učinite ono što možete i za što snosite i povijesnu odgovornost te zabranite nedopustivu i necivilizacijsku proslavu koju svake godine organizira Srpsko narodno vijeće.

    S poštovanjem,
    HRVATSKA STRANKA PRAVA
    Daniel Srb, predsjednik

     

    U dodatku: Informacije o događajima iz srpnja i kolovoza 1941. u Srbu i okolici

    Srpski ustanak nije bio antifašistički ustanak, nego ustanak četničko-komunističkih snaga, planiran i izveden uz pomoć talijanske fašističke okupacijske II. armije i drugih snaga Mussolinijeve fašističke Italije!
    Dana 27. srpnja 1941. u Srbu nije ustanička puška opalila u fašiste, nego su se na njezinu nišanu i pod četničkim nožem našli nedužni i nezaštićeni hrvatski civili koje su njihovi krvnici izmasakrirne pobacali u obližnje jame, a fašistička puška opalila je u Hrvate i Hrvatsku, s namjerom da se u dijelu Hrvatske (kao i i u susjednim krajevima BiH) uništi – ubijanjem i protjerivanjem (genocidom) – sve nesrpsko stanovništvo (Hrvati i Muslimani), a „očišćeni“ krajevi pripoje velikoj Srbiji!
    U razdoblju između travanjskih zločina i 28. srpnja, izvršen je i brutalni pokolj 350 hrvatskih katoličkih hodočasnika koji su se iz Kosova kod Knina – gdje su svetkovali blagdan sv. Ane – vlakom vraćali u Drvar. Četnici su presreli vlak, hodočasnike zarobili i svezali, te ih 27. srpnja pobili kod jame Golubnjače i bacili u nju. S hodočasnicima je ubijen i drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor, prvi ubijeni svećenik u Drugome svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije. O tome zločinu svjedoči i pripadnik partizanskog pokreta Stevo Babić:
    Bilo je svanulo sunce (27. srpnja 1941.) koje je obasjavalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmeriskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Žitkovca pojavio se putnički voz, jer pruga na tom mjestu nije bila prekidana. U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Željković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza. Među njima se nalazio ustaša Marko Špiranović, katolički svećenik Petar Maks i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Željkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja postreljala.
    Istoga dana zvjerski je ubijen i drugi katolički svećenik, Juraj Gospodnetić, župnik u Bosanskom Grahovu, koga su ustanici izmasakrirali, a zatim ispekli na ražnju. Jednako su prošli i hodočasnici koji su istoga dana išli na hodočašće u Oštrelj, gdje je također postojala kapelica sv. Ane. I njih su ustanici poubijali, dok je svećenik koji ih je vodio, vlč. Župančić, bio spašen jer je jedan od četnika znao da on nije Hrvat, već Slovenac.
    Istoga 27. srpnja pokolji započinju i u Donjem Lapcu. U njemu je masovno sudjelovalo srpsko pučanstvo. Zajednički su ga organizirali četnici i komunisti, pa su na njegovu čelu, uz četničke prvake i kraljeve oficire (Boško Rašeta i dr.), stajali i poznati komunistički aktivisti Đoko Jovanić, Gojko Polovina, Stojan Matić i dr. Istodobno se organizira i pokolj u Srbu. Vođe pobune su četnici Miloš Torbica, Pajica Omčikus i Stevo Rađenović, koji na dan ustanka u Srbu osnivaju oružani četnički puk (brigadu) sa 1000 boraca. Na tim područjima zahvaćenima pokoljima, a to su bila područja na kojima su uglavnom živjeli Srbi, gotovo potpuno je istrijebljeno ili protjerano hrvatsko pučanstvo.
    U ustanku je, 2. kolovoza 1941., stradalo i selo Boričevac nedaleko od D. Lapca, sa oko 2200 stanovnika (Boričevac i mjesta koja su poripadala boričevačkoj župi Male Gosape). Svi su Boričevljani protjerani, a starci koji nisu mogli napustiti selo pobijeni su ili živi spaljeni u svojim kućama. Cijelo je selo zapaljeno, osim dviju kuća srpskih obitelji Vučković, a komunističke vlasti nakon 2. svjetskog rata nisu dopustile povratak protjeranim stanovnicima, pa čak ni onima koji su poslije progona otišli u partizane.
    U selu Brotnji (boričevačka župa) pobijeno je 27 članova obitelji Ivezić, uključujući djecu i starce.
    Pokolje u Drvaru, Bosanskom Grahovu, Donjem Lapcu i Srbu 27. srpnja 1941. organizirali su pripadnici četnika Draže Mihailovića, zajedno s vodećim komunistima s tog područja (pretežno srpske nacionalnosti). Svrha pokolja bila je stvaranje velike Srbije bez Hrvata, Muslimana i drugih Nesrba, prema spisu „Homogena Srbija“ četničkog ideologa dr. Stevana Moljevića. Spis je objavljen 30. lipnja 1941. u Nikšiću u Crnoj Gori, a u njemu se aktualiziraju već prije objavljeni planovi i programi „Srbi svi i svuda“ Vuka Karadžića, Ilije Garašanina, Nikole Stojanovića.