• Pogled iz Kanade: VENEZUELA U BRODOGRADILIŠTIMA!



    Ekonomska kriza u Venezueli budi pozornost svijeta. Ova država je sa ogromnim naravnim bogatstvom kakva je nafta, ali prolazi kroz pravu ekonomsku katastrofu.
    Narod bježi kako god zna i umije, a nacionalna valuta manje je vrijedna od smeća za reciklažu. Na drugom kraju svijeta, točnije u Turskoj, sličan scenarij se odigrava. Mada razmjere ekonomske krize još nisu u Turskoj dosegli razinu Venezuele, ipak se i tamo događa ekonomska drama, jer turska nacionalna valuta deprecira ništa manjom brzniom od one u Venezueli.

    Hrvatska se nalazi u ekonomskim problemima već dva desetljeća, sve je u suštini teže i teže.

    Što bi Hrvatska trebala i morala naučiti iz svega ovoga?

    Ako se pogleda stanje u Venezueli, onda se dogodilo nešto što nikako se nije smjelo dogoditi. Naime, Venezuela je ekonomski ne razvijena država. Međutim, posjeduje goleme rezrve nafte što je doista vrhunski kapital.
    Venezuela uvozi što bi se reklo sve i svašta, ali taj uvoz nije ni približan iznosu koji može ostvarivati izvozom nafte. Dakle, Venezuela bi trebala praviti suficit u bilanci plaćanja prema inozemestu, kada bi normalno izvozila naftu. Godinama je Venezuela upravo to i činila, pa je kroz suficit u bilanci plaćanja pokrivala deficit u državnom proračunu

    Međutim, prijašnji predsjednik Hugo Chavez je pokušavao uvesti komunizam u Venezueli, pe je tako nailazio na sve veću izolaciju od SAD i EU. Bijesan zbog izolacije, tjerao je inat sve više, zbližio se čak sa Kubom i još više sa Rusijom. Hugo je preminuo 2013 godine, ali su njegovi sljedbenici nastavili istim putom i doveli do novčarske i financijske propasti čitave države.

    Kada je u pitanju Turska, ona je u sličnom problemu. Geostrateški položaj Turske kao države gdje kontrolira Bosfor i Dardanele bio je čimbenik zbog kojega su SAD tako „rado“ pružale novčanu pomoć Turskoj. Naime, Turska je godinama imala ograničeni suverenitet u smislu toga što su SAD kontrolirale Tursku vojsku. Praktično je vojno zapovjedništvo Turske bilo pod zapovjedništvom SAD. U zamjenu za to, Turska je dobijala ogromnu financijsku pomoć od SAD i tako opstajala. No, ruski predsjednik Putin, uspijeva preuzeti zapovjedništvo nad truskom vojskom i zaprijetio je Erdoganu svrgavanjem sa vlasti ukoliko mu se ne pokori. Turski predsjednik Erdogan, zastrašen od Putina, pravi zaokret u vanjskoj politici i praktično prestaje biti član NATO pakta!
    Još uvijek je Turska formalno članica NATO, ali doista samo formalno. SAD je zbog toga uskratio novčanu pomoć Turskoj i ona zbog ogromnim vanjskih dugova sada srlja u istu katastrofu kao i Venezuela. Nacionalna valuta im deprecira iz dana u dan, a gospodarstvo propada brzinom svjetlosti. Narod ne odlazi iz Turske jednostavnog razloga, jer nema gdje otići! Susjedi u Europi su im Grčka i Bugarska, a Turci baš i ne stoje „dobro“ u političkom smislu ni prema jednima ni prema drugima. Sirija nije susjed za spominjanje.
    Sa druge strane, došla je vijest i Grčka je nakon 8 godina ponovno financijski „slobodna“ država! Nakon ogromne financijske i novčarske krize koja je nastupila u Grčkoj 2010 godine državne financije u Grčkoj su stabilne. Neke druge države koje je potresala slična novčarska i financijska kriza, također su odavno izišle iz krize. To su Irska, Island i Finska. Portugal i Španjolska još uvijek se bore sa krizom.
    Dakle, neminovno se nameće pitanje što je razlogom izlazak Grčke, Irske, Islanda i Finske iz financijske krize? Ako se bolje pogleda Island nije čak ni članica EU, dok ostale spomenute države jesu. Turska nije članica EU, ali je bila u vrlo, vrlo povlaštenom položaju prema EU. Venezuela naravno nije niti može biti članicom EU, ali njezina pogodnost je posjedovanja ogromnih zaliha nafte i mogla bi biti poput Norveške.
    Dakle, Grčka, Island, Irska i Finska su države koje su sprovele „bailout“ program financijskog i novčarskog ozdravljenja gospodarstva.

    Za sve one koji možda ne znaju, „bailout“ je program dokapitaliziranje gospodarstva u svrhu izlaska iz financijske i novčarske krize nacionalnog gospodarstva. Island je to učinio relativno samostalno, odnosno u suradnji s MMF-om, dok su ostale tri države to učinile sa ECB (europska središnja banka) koja regulira i kontrolira čitav novčarski i financijski sustav EU.

    Turska ne može sprovesti bailout program, jer odbija svaku suradnju i sa MMF-om i sa svjetskom bankom i sa ECB-om! Zbog vojnog prelaska na rusku stranu više ne može računati ni na novac iz SAD!

    Vratimo se sada na Hrvatsku čije gospodarstvo sustavno propada već dva desetljeća. „Rast“ BDP o kojem Plenković „talambasa“ je očito puno više „podešeni izračun“ nego realnost. Rast životnog standarda Hrvata je nezamjetan, jednako kao i rast BDP, mada se premijer hvali s „ogromnih“ 2% na godišnjoj razini.

    Bijeg naroda u inozemstvo je ne izmjeriv, a država baš ništa ne čini! Čak ni ne pokušava napraviti evidenciju koliki je broj iseljeniih osoba iz Hrvatske u zadnjih nekoliko godina!

    Hrvatsku je prvo potresao financijski slom „Agrokora“, sad se tresu „Uljanik“ u Puli i „3 Maj“ u Rijeci! Nije daleko od sloma ni „Croatia Airlines“, ili HAC, rafinerije u Rijeci i Sisku, željezara je već slomljena!

    Hrvatska vlada „skakuće“ od problema do problema, nekad više, nekad manje, ali bez pravog programa financijskog ozdravljenja gospodarstva. Donosi se sad ovaj „lex“, sad onaj „lex“, ali poboljšanja doista NEMA! Ni ne može biti, jer je hrvatskom gospodarstvu potreban kao i u svim gore spomenutim državama „bailout“ program!

    Program dokapitaliziranja gospodarstva i mogao bi se učiniti dijelom potpune privatizacije svih onih DRŽAVNIH poduzeća koja su dobro stojeća. Zato, jer njihove dionice imaju stabilnu bruzovnu vrijednost. Od tog novca bi se se ne stabilna poduzeća dokapitalizirala upravo kroz dodatne diončke pakete po nominalnoj vrijednosti dionica.

    Nikako ne po tržišnoj, jer je takva vrijednost dionica „Uljanika“ ili „3 Maj“, ravna je ništici.
    Plenković, ali i svi prijašnji premijeri nikako ne mogu shvatiti kako da „ad hoc“ pristup rješavanju financijskih problema u Hrvatskom gospodarstvu ne može donijeti rezultat. To je politika kratkog daha i sitnih koraka. Ne može Plenković nikako objasniti niti hrvatskoj javnosti niti zaposlenicima u brodogradilištima „Uljanik“ ili „3 Maj“, kako mu je stalo do „spasa“ jednog „Agrokora“, ali ga baš briga za brodogradilišta! Nije uopće bitno jesu li brodogradilišta u privatnom vlasništvu ili ne, jer je i „Agrokor“ privatna tvrtka! Ma koliko Plenković uporno ponvaljao kao oštećeni CD o tomu da je njegova vlada već puno učinila za „Uljanik“ i „3 Maj“, ali jednostavno to sve učinjeno NIJE DOSTATNO DOBRO!

    O „bailout“ programu osobno pišem već godinama u vlastito ime i ime moje stranke HSP!

    Međutim, na vlast uvijek dođu neki „gulanferi“ koji nemaju pojma o vođenju gospodarstva i od svega izmisle tek neki „lex“, nešto pokrpaju u obilatu pljačku i sve uz dopuštenje Brisela i sve se nastavi opet po starom!

    Ministar gospodarstva ponavlja o „važnosti informiranja“ Brisela o problemu brodogradilišta, a radi se o tek pukom poslušništvu i čekanja zapovjedi iz Brisela, jer su sami ne sposobni bilo što učiniti.

    Ministar financija Marić, kao i u slučaju „Agrokor“, opet je i NE vidljiv i NE čujan! Uloga ministra Marića u rješavanju financijske krize hrvatskog gospodarstva doista je poput filmskog statiste!
    Što mogu reći na koncu, nego samo „fašističke“ stihove onog „omraženog fašiste“ Marka Perkovića Thompsona: „Čuješ li me kako dozivam te rode, preko devet šuma i velike vode“!

    Dr. Tihomir Janjiček