• Projekt Ivice Pandže Orkana: Banovina, mjesto pijeteta!


    Za 400 žrtava iz Pounja nitko nije odsjedio ni dana u zatvoru. Baćin je doživio veće i teže zlo nego Škabrnja, ali o tom se zločinu tako malo zna, piše magazin Oluja.Ivica Pandža Orkan,

    Bila je 1991. kad su obale čarobno lijepe rijeke Une natopljene krvlju hrvatskih branitelja i nedužnih civila. Dvadeset i tri godine poslije, vizura cijelog riječnog toka isprepliće se s mramornim pločama i spomenicima koji označavaju masovno stratište za gotovo 400 žrtava. Hrvatska Kostajnica, Dubica i Dvor, mjesta su bezumnog stradanja Hrvata, a selo Baćin druga je po veličini, nakon Ovčare, masovna grobnica u Hrvatskoj. Međutim, javnost o tome premalo zna.

    Umirovljeni pukovnik Ivica Pandža Orkan, negdašnji zapovjednik obrane Sunje, jedan je od male skupine entuzijasta koji će smrt ovih nedužnih ljudi otrgnuti od zaborava. Skupa s Tomislavom Mateljakom, načelnikom općine Hrvatska Dubica, proteklih je dana prionuo velikom poslu: uređenju spomen-sobe u Baćinu, u sjećanje na 130 dubičkih žrtava bezumnog zločina iz devedesetih

    Počeo krvavi pir

    Prijelomni trenutak za žitelje Pounja bila je zima 1990. kad je u Hrvatsku Kostajnicu stiglo 16 policajaca iz grupe Prvih hrvatskih redarstvenika. Dotadašnje funkcije u toj maloj općini zauzimali su Srbi koji su promjene doživjeli kao atak na svoju samostojnost. Dolaskom 16 redarstvenika krenule su priče da je, zbog šahovnica na kapama, riječ o ustaškoj policiji koja će “opet ubijati Srbe”. Psihoza je trajala do proljeća ‘91., kada se već dogodila akcija na Plitvicama, poslije i Borovo Selo, zbog čega je na cesti Kostajnica – Dubica 26. srpnja oteta veća skupina branitelja. Svi su pobijeni, osim budućeg načelnika Mateljaka, koji je bijegom s kamiona spasio život.

    Kada je u jesen okupirana Hrvatska Kostajnica, pobunjeni Srbi krenuli su dolinom rijeke Une prema Dubici, pa ušli u naselje Baćin gdje su živjeli isključivo Hrvati. Pri zauzimanju Baćina 24 žitelja nestaje te im je do danas nepoznata sudbina. Na taj su način završili posao stavljanja pod kontrolu tog prostora, a onda su u listopadu nastavili svoj krvavi pir. Tadašnje rukovodstvo mjesne zajednice Dubica na čelu s predsjednikom SDS-a Milom Mišljenovićem 18. listopada ‘91. na sastanku u poljoprivrednoj zadruzi donijelo je odluku da se preostalo hrvatsko stanovništvo popiše i pritvori u seoski dom u Cerovljanima i u vatrogasni dom u Dubici. Dva dana poslije, na ovim dvjema lokacijama zatočeno je više od 70 ljudi.

    – Dio ljudi koji je bio iz miješanih obitelji pušten je iz doma, a 21. listopada ujutro stigao je autobus i zatočenim ljudima rečeno je da idu u Glinu na razmjenu. Narodu je to postalo sumnjivo, ali izlaza nije bilo: dom je bio okružen stražama srpskih pobunjenika. Opljačkani su, s njih je skinuta sva zlatnina, ujutro su potrpani u autobus i dolinom rijeke Une krenuli su prema Kostajnici. U selu Baćin, na lokaciji Skelišće, autobus su dočekali pripadnici Jedinice za posebne namjene MUP-a SAO Krajine predvođene Stevom Borojevićem. Izvukli su ljude i između ceste i rijeke na jednoj poljani u vrtu poštara Nikića mučki ih ubili. Nisu ih pokopali pa je tek za nekoliko dana, kada se smrtni zadah leševa počeo širiti dolinom rijeke Une i smetati Srbima u Bosanskoj Dubici, naređeno da ih se pokopa. Došao je bager, iskopane su rupe u koje su ti ljudi pobacani – priča pukovnik Pandža.

    Na prostoru općine Dubica nisu ginuli samo nedužni civili: pobijeni su ovdje i deseci hrvatskih branitelja. Ponajprije oni koji su dolinom Une krenuli u pomoć okruženoj Hrvatskoj Kostajnici. Na području Pounja po završetku Domovinskog rata provedena je akcija o kojoj hrvatska javnost previše ne priča, akcija zvana Una, iz rujna 1995. godine. Tada je u Dubici poginulo i 13 pripadnika postrojbe Crnih mambi, iz sastava Druge gardijske brigade, dok su živote na oltar Domovine u Dvoru položili pripadnici Tigrova, a u Hrvatskoj Kostajnici izginuli su pripadnici izvidničke satnije Zbornog područja Zagreb te jedan pripadnik 153. brigade Velika Gorica. S obzirom na to da je riječ o maloj općini u kojoj danas živi oko 2000 stanovnika, u odnosu na broj hrvatskih žitelja prije Domovinskog rata, to je općina s najvećim brojem stradalih u Hrvatskoj.

    Ova tragična bilanca počela je poprimati obrise masovnog zločina još u proljeće 1992. s dolaskom međunarodnih mirovnih snaga, kada je ovamo pristigao danski bataljun sa 500 vojnika. Ivica Pandža Orkan, tadašnji zapovjednik obrane Sunje, već je u to doba dobio informaciju da na prostoru Dubice više nema živih Hrvata. Dio je zatočenih iz doma pušten na slobodu, ali velikoj skupini ljudi gubi se svaki trag.

    Kada je taj prostor oslobođen u Oluji i kad su se žitelji počeli vraćati svojim domovima, u ožujku 1997. u Baćinu je pronađeno golemo stratište, ispostavit će se, druga po veličini masovna grobnica u Hrvatskoj. Pronađeno je 56 tijela, izmasakiranih bagerom koji ih je nemilosrdno prevrtao, pa je većina tijela nađena bez udova i odsječenih glava. Idućeg mjeseca, u travnju, identificirano je 36 osoba: njih 31 bilo je iz Dubice, a pet iz Cerovljana, i ti su ljudi dostojno pokopani, dok preostalih 20 NN osoba počiva u zajedničkoj grobnici u Dubici.

    S obzirom na to da sam se posvetio prikupljanju arhivske građe, doživio sam šok kad sam shvatio da ispred sebe imam službenu zabilješku iz 1992. koja je nastala u policijskoj stanici Novska, gdje je hrvatska policija razgovarala s jednom osobom srpske nacionalnosti iz Bosanske Dubice, nasuprot Baćina. Iz ove zabilješke vidljivo je da je hrvatska policija još ’92. znala točnu lokaciju grobnice. Puno toga meni nije bilo jasno. Mogu abolirati politiku, državu i policiju do 1995. jer se na to područje nije moglo sve do Oluje, ali ne razumijem zašto su morale proći još dvije godine da bi se pronašla masovna grobnica. Došao sam i u posjed fotografija s ekshumacije te grobnice, to je nešto najstrašnije što sam ikada vidio – prisjeća se pukovnik Pandža.

    Ono što ga ponajviše boli jest zločin bez kazne. Tijekom Oluje zarobljena su dvojica pripadnika srpskih paravojnih postrojbi s prostora Dubice (Janjetović i Jerinić) kojima je suđeno za Baćin: jedan je dobio 14 godina, a drugi 12. Međutim, pušteni su na slobodu 1998., pa uživaju slobodu u SAD-u i u Kanadi. Potom je održano još nekoliko suđenja za zločin u Baćinu, ali u odsutnosti počinitelja. Najprije se teretilo 15 osoba: neki su osuđeni pa oslobođeni, pa su se neki osuđeni pojavili, ali su u ponovnom suđenju oslobođeni. U konačnici je osuđeno devet osoba, ali nisu dostupni hrvatskom pravosuđu, pa ostaje gorka činjenica da za zločin u Baćinu i na prostoru općine Dubica nitko nije izdržao ni dana zatvorske kazne. Među osuđenima većinom su čuvari i planeri zločina, ali ne i ubojice, pa ostaje porazna činjenica da se hrvatsko pravosuđe nikada nije uhvatilo u koštac sa zloglasnom Jedinicom za posebne namjene MUP-a SAO Krajine čiji krvavi trag seže i 20 kilometara dalje od Baćina, do mjesta gdje su likvidirali ruske novinare Viktora Nogina i Genadija Kurinnoja te hrvatskog snimatelja Gordana Lederera.

    – Upravo zato u meni već godinama gori jedna želja, jedna ideja da se čuje za Baćin jer, uz dužno poštovanje drugim žrtvama i stratištima, hrvatska javnost miješa zločine u Baćinu i Voćinu. Voćin je u Slavoniji gdje je ubijeno 47 ljudi, a Baćin je doživio veće zlo nego Škabrnja, no tako se malo govori i zna o Baćinu – kaže Orkan.

    U projekt se uključio i njegov suborac iz Domovinskog rata Tomislav Mateljak, načelnik općine Hrvatska Dubica, koji je donio odluku na općinskom vijeću da će žrtve Baćina dobiti svoju spomen-sobu. Imaju pri tome moralnu potporu sisačkog biskupa Vlade Košića, koji je Baćin već ranije proglasio posebnim mjestom stradanja u svojoj biskupiji. Materijalnu potporu, pak, pukovnik Pandža i načelnik Mateljak potražili su u Zagrebu, u Ministarstvu branitelja, gdje ih je primio ministar Predrag Matić. Obećao je pomoć dogodine na natječaju za spomen-sobe, a potom su se obratili i Marini Lovrić Merzel, sisačkoj županici koja im je pomogla u rekordnom roku od osam dana, transferirajući 100.000 kuna na račun općine Hrvatska Dubica.

    Ovih dana Dubicu je posjetio Jakša Raguž, doktor znanosti s Hrvatskog instituta za povijest, koji je ondje poveo i arhitekta koji već ima iskustvo sa spomen-sobama.

    – Poslušat ćemo struku jer radimo nešto što će ostati generacijama iza nas, a ne danas za sutra – tumači pukovnik Pandža, pa ističe sjajnu lokaciju spomen-sobe u krugu od sto metara od prethodno podignute “golubice” i obnovljene kapele, ni kilometara dalje od spomenika za ubijene Crne mambe.

    Da se zlo ne ponovi

    Prva je to u nizu od tri spomen-sobe koje će osvanuti na ovom napaćenom hrvatskom tlu. U selu Divuša već se uređuje soba za žrtve općine Dvor, a pukovnik Pandža nada se i trećoj spomen-sobi za Kostajnicu. Sanja o autobusima punim djece iz cijele Hrvatske koja će putovati od stratišta do stratišta Banovine i tako spoznati svu tragediju stradanja ljudi u ovome kraju, učiti povijest da se zlo više nikada ne ponovi. Nada se da će idućeg listopada, na obljetnicu pokolja u Baćinu, ondje prvi put ugledati premijera, predsjednika države i Sabora, koji nikada kao ni njihovi prethodnici nisu obišli drugu po veličini masovnu grobnicu u Hrvatskoj, koja će, zahvaljujući dvojici hrvatskih branitelja, za koju godinu postati mjestom posebnog pijeteta za Hrvatsku.

    Izvor; Večernji list