• Dr Janjiček “gospodarskim stručnjacima”: Oprosti im hrvatski narode, jer doista ne znaju što čine!


    dr janjiček tihomir
    Sve češće se u hrvatskoj javnosti spominje pitanje podobnog ekonomskog modela. Kao i obično spominju se tzv. „kenzijanski model“ i „miltonov“ model, kao dvije moguće opcije. U hrvatskoj javnosti ova dva modela su najčešće spominjana od SDP-ovog političara Grbina, koji je pravnik i teško da ima ikakvog znanja i o jednoj od spomenutih škola. Stoga se postavlja pitanje kakav ekonomski model je potreban Hrvatskoj za izlazak iz gospodarske krize?

    Na samom početku s par riječi treba objasniti oba gore spomenuta modela. Ekonomski model Keynesa se javio u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. To je bilo vrijeme kada je proizvodna sposobnost gospodarstva u SAD rasla iznimno brzo, pa je samim time i ponuda robe na tržištu rasla puno brže od potražnje. Keynes predlaže poticanje potrošnje od strane države. Utvrdio je i tri oblika potrošnje, osobna, državna i investicijska, a država treba poticati sva tri oblika potrošnje. Osobnu kroz dodatne prihode, doplatke i slično. Državnu potrošnju kroz izgradnju, škola, bolnica, autocesta i slično. Investicijska kroz nisku kamatnu stopu i subvencije novim investicijama. To je bilo vrijeme kada je postojao samo jedan oblik inflacije i to je bila inflacija potražnje, koja je poticala izravno potrošnju i posredno kroz potrošnju samu proizvodnju i time ponudu robe. Tada se i pojavio porez na promet, kao izvrsni izvor prihoda u državni proračun, koji bi rastao sa rastom potrošnje. Pad priljeva poreznog prihoda bio bi znak pada potrošnje i nužnosti djelovanja države.

    No, taj ekonomski model Keynes-a raspada se tijekom 70-ih godina, kada se pojavila tzv. troškovna inflacija. Uslijed enormnog rasta cijena sirove nafte, troškovi dopreme sirovina i otpreme gotove robe na tržištu. Rast troškova donio je problem gospodarstvu, jer je problem bio u tomu što su dodatni troškovi morali biti uključeni u cijenu, što je remetilo ravnotežu na tržištu.

    Trebalo je snižavati troškove negdje drugdje, pa su proizvođači najčešće nastojali sniziti plaće, što je dovodilo do pada potrošnje. Poticaji investicija s niskom kamatnom stopom su dovodili do enormnog zaduživanja svih čimbenika gospodarstva. Kamatna stopa je postala „ne realna“, jer bi stopa inflacije bila viša od kamatne stope. Banke su odlazile u bankrot, jer im je povrat uloženog novca donosio manji iznos od uloženog. Ušlo se u fazu poznatu kao „stagflacija“, stagnacija i inflacija.

    Milton Friedman se pojavljuje koncem 70-ih godina i nudi drugačiji pristup. Nudi pristup potpune kontrole količine novca u opticaju, odnosno novčane mase. Dakle, nema više poticaja potrošnji već se projicira rast novčane mase, sukladno rastu BDP i time kontrolira inflacija. Ovaj ekonomski model funkcionirao je tijekom 80-ih, 90-ih i sve do 2008. Porez na promet gubi na značenju, kako ne bi doprinosio rastu cijena. Stoga, porez na prihod i nekretnine svih punodobnih državljana postaje glavni oblik poreza i izvor proračunskih prihoda.

    No, koncem prošlog stoljeća, pojavljuju se novi „stručnjaci“ i zagovaraju „deregulaciju“ bankovnog poslovanja i stvaranje tzv. CDO kao „novitet“ na financijskom tržištu vrijednosnica. Deregulacija je dovela do enormnog odobravanja stambenih kredita dužnicima koji nisu bili kreditno sposobni. Rast potražnje za nekretninama kroz niz godina je doveo do višestrukog rasta cijena nekretnina. Banke koje su odobravle stambene kredite tvorile su CDO i u njega stavljali sva dugovanja dužnika i prodavali investicijskim bankama kao dionice, a ovi opet mirovinskim fondovima i osiguravajućim tvrtkama. Sve je dobro teklo dok se nije pojavila prva ekonomska kriza. Tada su te „dionice“ CDO preko noći postale bezvrijedne.

    Ogromni gubici u SAD gospodarstvu pojavili su se te 2008 godine i striktna kontrola novčane mase nije mogla dati rezultat već je trebalo pokrpati financijske dubioze lančanog dugovanja gospodarskih čimbenika. Od tog trenutka Friedmanov model postao je mrtav. Novčana masa morala je biti uvećana, kako bi se brojne banke i gospodarski čimbenici spasili od potpunog bankrota. Primijenjen je tzv. „bailout“ program, odnosno dokapitalizacija poduzeća i banaka od strane države.

    Stoga se može posve otvoreno reći, niti model Keynes-a niti model Friedman-a više nisu primjenljivi nigdje za izlazak iz ekonomske krize koja je nastupila 2008 godine. Na žalost to nije jasno niti predsjedniku IFO instituta dr. Clemensu Fuestu, ali ni stručnjaku iz EU jednom Snimke Reutersu. Zbog toga EU i hropće pod teretom ekonomske krize iz 2008 godine i ne nazire joj se kraj.

    Pogledajmo sada situaciju u Hrvatskoj. Ekonomski model koji je korišten u Hrvatskoj temeljio se na kontroli valutnog tečaja. Novčana masa mogla je rasti samo sa rastom vanjske zaduženosti, te je samim time, rast vanjske zaduženosti morao biti čvrsto vezan za rast izvoza kako se ne bi država zaglibila u ogromnu vanjsku zaduženost. Niti jedna hrvatska vlada nije vodila računa o tomu i zbog toga je vanjska zaduženost rasla ne kontrolirano. Kada je mogućnost daljnjeg vanjskog zaduženja presahnula, samim time je poskupjelo i otežano kreditiranje unutar Hrvatske, odnosno kunsko kreditiranje. Da stvar bude gora, smanjen priljev novca u gospodarstvo Milanovićeva vlada je još pogoršala uvećanjem poreznih postotaka i učinkovitijom naplatom poreza. Brojna poduzeća su bankrotirala, a nezaposlenost narasla do beskraja. Pad broja zaposlenih još uvijek traje, a odljev radno sposobnog stanovništva mlađe dobi raste iz dana u dan.

    Financijski model „predstečajne nagodbe“ provođen za SDP-ove vlade svodio je u biti samo računovodstveno stanje na stvarno, ali nije donio gospodarski oporavak. Razlog tomu je što su vjerovnici trebali oprostiti dugovanja svojih dužnika. Nije SDP-ova vlada željela sprovesti „bailout“ program, jer su ostali na modelu „valutne klauzule“. Taj model zahtijeva pokriće svake kune sa 0,13€ sukladno ugovoru Hrvatske i međunarodnih monetarnih čimbenika. Zato je program „predstečajne nagodbe“ doživio potpuni poraz.

    IFO institut nije predložio Hrvatskoj gospodarski oporavak kroz „bailout“ program. Predložena je prodaja državne svojine i smanjenje vanjske zaduženosti. To sigurno hoće smanjiti vanjsku zaduženost, ali neće pokrenuti gospodarstvo! „Čuveni“ fondovi EU nisu dostatni za pokretanje hrvatskog gospodarstva, jer je iznos financijskih dubioza daleko viši od mogućih iznosa u EU fondovima namijenjenih Hrvatskoj.

    IFO je predložio i restrukturiranje državne uprave, točnije rečeno smanjenje državne uprave, što bi je učinilo „jeftinijom“ za državni proračun. Naravno, ne stručni duh u hrvatskoj političkoj „vlasteli“ posve je krivo shvaćen, pa umjesto smanjenja broja općina i gradova skoro svi političari raspravljaju o županijama kao „financijskom problemu“, a njih je samo 20! Hrvatska ima preko 500 općina, preko 150 gradova, ali je hrvatskoj političkoj „vlasteli“ problem broj županija, a nije broj općina i broj gradova!?

    No, sve i kada bi se državna uprava učinila „jeftinijom“, to neće pokrenuti gospodarstvo. „Lanac dugovanja“ koji je stvarni problem pokretanju hrvatskog gospodarstva može se riješiti jedino i samo kroz „bailout“ program dokapitalizacije tvrtki dioničkog tipa. Taj proces morao bi biti popraćen niskim poreznim stopama i još uvijek otežanom kreditnom politikom. Bilo bi više novca zbog dokapitalizacije, ali se ne bi izgubila kontrola na stopom inflacije. Tečaj bi bio oslabljen u svakom slučaju. Porezna politika bi bila znatno blaža. Stoga, inflacija ne bi eskalirala, jer bi se povećao obrt novca unutar gospodarstva.

    Hoće li ovoj vladi ovakav ekonomski model ikada doći na um, vrlo je teško za vjerovati. Premijer Orešković je stručni poslovni čovjek, ali nije ekonomski strateg, niti ova vlada ima i jednog jedinog stratega oko sebe. Predsjednica isto tako ima svoje ekonomske savjetnike, ali zastarjelog tipa! Stručnjake koje je vrijeme davno pregazilo. Oni jesu stručni, ali nisu kreativni, niti znaju što bi trebalo učiniti! Uostalom od stupanje na dužnost predsjednice gospođe Grabar Kitarović, baš niti jedan od tih stručnih savjetnika nije se javio do sada niti sa jednom jedinom riječju o bilo kakvom modelu! Oni su doista istinski primjer „uhljeba“, jer od njih do sada nema nikakve koristi, ali puno koštaju.

    Što reći na kraju osim, oprosti im hrvatski narode, jer doista ne znaju što čine!

    Dr. Tihomir Janjiček