• SAVEZ ZA HRVATSKU UPUTIO ZAHTJEV MUP-U ZA ZABRANU PROSLAVE USTANKA U SRBU U ORGANIZACIJI SRPSKOG NARODNOG VIJEĆA


    savez za hrvatsku najboljaČelnici i predstavnici stranaka Saveza za Hrvatsku danas  su, na tiskovnoj konferenciji, pozvali Ministarstvo unutarnjih poslova te uputili zahtjev  da zabrani proslavu Ustanka u Srbu u organizacji Srpskog narodnog vijeća  koja će se održati 27.07.2014. jer je proslava ustanka u Srbu neprihvatljivo, protudemokratsko i anticivilizacijsko veličanje etničkog čišćenja (genocida) nesprskog stanovništva na području istočne Like i jugozapadne Bosne.

    Srbski ustanak nije bio antifašistički ustanak, nego ustanak četničko-komunističko-jugoslavenske bande, planiran i izveden uz pomoć talijanske fašističke okupacijske II. armije i drugih snaga Mussolinijeve fašističke Italije!

    Dana 27. srpnja 1941. u Srbu nije ustanička puška opalila u fašiste, nego su se na njezinu nišanu i pod četničkim nožem našli nedužni i nezaštićeni hrvatski civili koje su njihovi krvnici izmasakrirne pobacali u obližnje jame, a fašistička puška opalila je u Hrvate i Hrvatsku, s namjerom da se u dijelu Hrvatske (kao i i u susjednim krajevima BiH) uništi – ubijanjem i protjerivanjem (genocidom) – sve nesrpsko stanovništvo (Hrvati i Muslimani), a „očišćeni“ krajevi pripoje velikoj Srbiji!

    U razdoblju između travanjskih zločina i 28. srpnja, izvršen je i brutalni pokolj 350 hrvatskih katoličkih hodočasnika koji su se iz Kosova kod Knina – gdje su svetkovali blagdan sv. Ane – vlakom vraćali u Drvar. Četnici su presreli vlak, hodočasnike zarobili i svezali, te ih 27. srpnja pobili kod jame Golubnjače i bacili u nju. S hodočasnicima je ubijen i drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor, prvi ubijeni svećenik u Drugome svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije. O tome zločinu svjedoči i pripadnik partizanskog pokreta Stevo Babić:

    Bilo je svanulo sunce (27. srpnja 1941.) koje je obasjavalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmeriskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Žitkovca pojavio se putnički voz, jer pruga na tom mjestu nije bila prekidana. U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Željković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza. Među njima se nalazio ustaša Marko Špiranović, katolički svećenik Petar Maks i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Željkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja postreljala.

    Istoga dana zvjerski je ubijen i drugi katolički svećenik, Juraj Gospodnetić, župnik u Bosanskom Grahovu, koga su ustanici izmasakrirali, a zatim ispekli na ražnju. Jednako su prošli i hodočasnici koji su istoga dana išli na hodočašće u Oštrelj, gdje je također postojala kapelica sv. Ane. I njih su ustanici poubijali, dok je svećenik koji ih je vodio, vlč. Župančić, bio spašen jer je jedan od četnika znao da on nije Hrvat, već Slovenac.

    Istoga 27. srpnja ustanak izbija i u Donjem Lapcu. U njemu je masovno sudjelovalo srpsko pučanstvo. Zajednički su ga organizirali četnici i komunisti, pa su na njegovu čelu, uz četničke prvake i kraljeve oficire (Boško Rašeta i dr.), stajali i poznati komunistički aktivisti Đoko Jovanić, Gojko Polovina, Stojan Matić i dr. Istodobno se organizira i pobuna u Srbu. Vođe pobune su četnici Miloš Torbica, Pajica Omčikus i Stevo Rađenović, koji na dan ustanka u Srbu osnivaju oružani četnički puk (brigadu) sa 1000 boraca. Na tim područjima zahvaćenima pobunom, a to su bila područja na kojima su uglavnom živjeli Srbi, gotovo potpuno je istrijebljeno ili protjerano hrvatsko pučanstvo.

    U ustanku je, 2. kolovoza 1941., stradalo i selo Boričevac nedaleko od D. Lapca, sa oko 2200 stanovnika (Boričevac i mjesta kja su poripadala boričevačkoj župi Male Gosape). Svi su Boričevljani protjerani, a starci koji nisu mogli napustiti selo pobijeni su ili živi spaljeni u svojim kućama. Cijelo je selo zapaljeno, osim dviju kuća srpskih obitelji Vučković, a komunističke vlasti nakon 2. svjetskog rata nisu dopustile povratak protjeranim stanovnicima, pa čak ni onima koji su poslije progona otišli u partizane.

    U selu Brotnji (boričevačka župa) pobijeno je 27 članova obitelji Ivezić, uključujući djecu i starce.

    Pobuna u Drvaru, Bosanskom Grahovu, Donjem Lapcu i Srbu 27. srpnja 1941. organizirali su pripadnici četnika Draže Mihailovića, zajedno s vodećim komunistima s tog područja (pretežno srpske nacionalnosti). Svrha pobune bila je stvaranje velike Srbije bez Hrvata, Muslimana i drugih Nesrba, prema spisu „Homogena Srbija“ četničkog ideolog dr. Stevan Moljević. Spis je objavljen 30. lipnja 1941. u Nikšiću u Crnoj Gori, a u njemu se aktualiziraju već prije objavljeni planovi i programi „Srbi svi i svuda“ Vuka Karadžića, Ilije Garašanina, Nikole Stojanovića.

    Zbog svega navedenog nepodnošljivo je da se u demokratskoj i civiliziranoj Hrvatskoj slave takvi pokolji. Uvreda ja to za sve Boričevaljane, Kulenvakufljane, Krnjeušane, za sve Hrvate i hrvatske građane, za Republiku Hrvatsku, Europsku Uniju, sve čestite ljude i za zdrav razum!

    Proslavu 27. srpnja 1941. u Srbu stoga treba zabraniti.

     U Zahtjevu se navodi da članice Saveza za Hrvatsku smatraju da su mjerodavne državne službe dužne preispitati događaj koji je nastao, okolnosti i učinke tog „ustanka“ kao i dosadašnje učinke te proslave na mir i sigurnost RH, hrvatskog naroda i svih hrvatskih građana.

    Smatraju da je okupljanje u Srbu 27. srpnja protivno odredbi čl. 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira jer je u cijelosti usmjeren na remećenje javnog reda i mira, na mir i normalan način života građana, stvaranje nemira, neraspoloženja, uznemirenosti, vrijeđanje morala, vrijeđanje Republike Hrvatske i hrvatskog naroda. Uz navedeno, a prema dosadašnjoj praksi na tim skupovima, dolazilo je do postupanja protivnih odredbi čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Spomenuti članak navodi:

    Tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža remeti javni red i mir.

    Tko se na javnom mjestu ponaša na naročito drzak i nepristojan način vrijeđajući građane ili narušavajući njihov mir.

    Okupljanju u Srbu nadahnuće je u činjenju kaznenog djela genocida, koje je opisano i kažnjivo po:

    čl. 156. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, koji navodi:

    Tko s ciljem da potpuno ili djelomice uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu zapovjedi da se članovi skupine ubijaju ili da im se nanose teške tjelesne ozljede ili da im se teško narušava tjelesno ili duševno zdravlje, ili da se pučanstvo prisilno raseljava, ili da se skupina stavi u takve životne uvjete koji bi doveli do njezina potpuna ili djelomična istrebljenja, ili da se primijene mjere kojima se sprječava rađanje između pripadnika skupine, ili da se vrši prisilno preseljavanje djece u drugu skupinu;

    te po: čl. 158. koji navodi:

    Tko kršeći pravila međunarodnoga prava za vrijeme rata, oružanoga sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno pučanstvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onesposobljene za borbu, kojega je posljedica smrt, teška tjelesna ozljeda ili teško narušavanje zdravlja ljudi, napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno pučanstvo, da se civilno pučanstvo ubija, muči ili da se nečovječno postupa prema njemu, ili da se nad njim obavljaju biološki, medicinski ili drugi znanstveni pokusi, da se uzimaju tkiva ili organi radi presađivanja, ili da mu se nanose velike patnje ili povrede tjelesne cjelovitosti ili zdravlja, da se provodi raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjivanje ili prevođenje na drugu vjeru, silovanje, spolno porobljavanje, prisiljavanje na prostituciju ili izazivanje prisilne trudnoće, prisilne sterilizacije ili kojega drugog oblika spolnog nasilja, da se primjenjuju mjere zastrašivanja i terora, uzimaju taoci, primjenjuje kolektivno kažnjavanje, protuzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protuzakonita zatvaranja, oduzima pravo na pravedno i nepristrano suđenje, prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili upravi, da se prisiljava na prisilni rad, izgladnjuje pučanstvo, provodi konfiskacija imovine, da se pljačka imovina pučanstva, protuzakonito i samovoljno uništava ili prisvaja u velikim razmjerima imovinu, što nije opravdano vojnim potrebama, uzima protuzakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjuje vrijednost domaćega novca ili protuzakonito izdaje novac, ili da se namjerno usmjerava napad protiv osoba, uređaja, materijala, jedinica ili vozila uključenih u humanitarnu pomoć ili misiju održavanja mira sukladno Povelji Ujedinjenih naroda, ili da se prava i radnje državljana neprijateljske strane proglašavaju zabranjenim, suspendiranim ili nedopuštenim u sudskom postupku, ili da se skrnavi osobno dostojanstvo, ili da se iskorištava prisutnost civila ili drugih zaštićenih osoba da se određena mjesta, područja ili vojne snage zaštite od vojnih operacija, ili da se djeca mlađa od osamnaest godina novače u nacionalne oružane snage ili se koriste u aktivnom sudjelovanju u neprijateljstvima.

    Okupljanje u Srbu protivno je duhu i slovu REZOLUCIJE 1481 VIJEĆA EUROPE O OSUDI KOMUNISTIČKIH ZLOČINA, koja je donijeta 25. I. 2006. Ukratko navodimo neke njezine naglaske.

    1. Skupština Europskog parlamenta poziva se na svoju Rezoluciju 1096 (1996) o mjerama za razbijanje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava.

    2. Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava. Povrede (ljudskih prava) su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom periodu i uključivale su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i također nedostatak političkog pluralizma.

    3. Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i principa diktature ploretarijata. Interpretacija oba principa ozakonila je „eliminaciju“ ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnog komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji su bili državljani te zemlje. To je posebno bio slučaj sa ljudima iz bivšeg SSSR-a koji su u smislu broja žrtava daleko nadmašili ljude ostalih zemalja.

    4. Skupština priznaje da su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke Europske komunističke partije pridonijele postignuću demokracije.

    5. Pad totalitarističkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio Nacionalsocijalizam (nacizam).

    6. Kao posljedica toga vrlo je niska svjesnost javnosti o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama, iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti.

    7. Skupština je uvjerena da je svjesnost o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Dapače, moralna procjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u edukaciji mladih naraštaja. Jasan stav međunarodne zajednice prema prošlosti može biti smjernica za njihove buduće akcije.

    8. Također, Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje.

    Budući da je sama svrha srbskog okupljanja protuzakonita, Zakon o javnim okupljanjima predviđa obvezu da u takvim okolnostima nadležna tijela državne vlasti zabrane takva okupljanja. Naime, članak 3. tog Zakona navodi:

    Jedino se na temelju ovoga Zakona mogu propisati ograničenja prava na javno okupljanje koja su nužna u demokratskom društvu radi zaštite sloboda i prava drugih ljudi, pravnog poretka, javnog morala i zdravlja.

    Sloboda govora i javnog nastupa na javnom okupljanju ograničena je zabranom svakog pozivanja i poticanja na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.

    Članak 14 među ostalim propisuje:

    Ministar unutarnjih poslova može rješenjem zabraniti održavanje mirnog okupljanja i javnog prosvjeda ukoliko:

    4. su ciljevi usmjereni na pozivanje i poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti,

    5. postoji na razlozima utemeljena vjerojatnost da bi održavanje dovelo do izravne i zbiljske pogibelji od nasilja i drugih oblika ozbiljnog remećenja javnog reda i mira.

    Rješenje o zabrani može se donijeti najkasnije 24 sata prije prijavljenog početka održavanja mirnog okupljanja i javnog prosvjeda.

    Zahtjev u ime članica Saveza za Hrvatsku potpisao je predsjednik Hrvatske stranke prava Daniel Srb.

     HSP-Tajništvo