• Slučaj Meggle je dokazao kako Republika Hrvatska uopće nema nacionalnu razvojnu strategiju


    Zatvaranje osječke mljekare, koja je poslovala u sastavu njemačkog koncerna Meggle, uz sve negativno što nosi ta odluka kroz otpuštanje 160 radnika i krajnje neizvjesnu sudbinu kooperanata, dakle proizvođača mlijeka, od kojih je Meggle otkupljivao ovu stratešku sirovinu, školski je primjer pogubnosti privatizacijskih procesa u Republici Hrvatskoj, ali i pokazatelj generalne državne nebrige za vlastitom strateškom proizvodnjom.

    Poznato je kako Republika Hrvatska proizvodi samo pedeset posto potrebnih količina mlijeka za svoje potrebe. Ti postoci, na žalost, svake godine opadaju, i to još od vremena ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kada smo bili na otprilike sedamdeset i pet posto dostatnosti. Ti problem nisu prisutni samo u ovoj branši prehrambene industrije, isti ili slični problemi su prisutni u gotovo svim branšama industrijske proizvodnje.
    Nepostojanje bilo kakve državne strategije, posebice kada je riječ o proizvodnji hrane kao strateškog proizvoda, najbolje se vidjelo nastankom pandemije korona virusa, kada su sve države Europske unije zatvorile svoje granice, a vlastite strateške proizvode, prije svega prehrambene proizvode, čuvale za svoje potrebe. Europska unija se razotkrila u svojoj lažnoj solidarnosti, a strateški prehrambeni proizvodi su isčezli sa polica.
    Kada govorimo o strateškoj proizvodnji u Republici Hrvatskoj, navodimo samo dva zanimljiva primjera, koji su i medijski bili najviše eksploatirani, a to je nedostatak medicinskog alkohola i nedostatak kvasca. I jednu i drugu proizvodnju u potpunosti smo prodali strancima, koji su je onda potpuno ugasili kako bi hrvatsko tržište oslobodili za svoje proizvođače. Na žalost, takvih je primjera bezbroj.

    Također i problematika otkupa pšenice to zorno pokazuje. Naime, zbog nedostajućih skladišnih prostora izvozimo našu pšenicu prve klase, i to po minimalnoj cijeni. Da bi onda, za nekoliko mjeseci, iz tih istih država uvozili nekvalitetniju pšenicu, i od nje pravili pekarske proizvode, i to u vrijednosti enormnih sto milijuna kuna godišnje, koji proizvodi se plasiraju opet preko stranih trgovačkih lanaca.

    Razmišlja li itko u vladi Republike Hrvatske kako taj trend preokrenuti? To su proizvodi koji se bez ikakvih problema mogu proizvoditi u Republici Hrvatskoj, time bi zapošljavali domaću radnu snagu i konzumirali bismo nutritivno kvalitetnu hranu. Ili, kako je moguće da na tržištu imamo viškove svinja, a istodobno jedemo svinjsko meso iz Brazila, upitne kvalitete, po dampinškim cijenama.

    Uvjereni smo kako je to rezultat nebrige i zanemarivanja sektora poljoprivredne proizvodnje i prehrambene industrije od svih dosadašnjih Vlada, te pogodovanja uvoznim lobijima i stranim trgovačkim lancima, koji su hrvatsko gospodarstvo bacili na koljena. U toj, po državu opasnoj krčmi, ne znamo tko pije, ali jako dobro znamo tko plaća, a plaća hrvatski narod, i to gubitkom radnih mjesta, napuštanjem Domovine, često bez povratka.
    Svima su puna usta Slavonije, Like, Dalmacije u smislu demografske devastacije prostora, a istodobno se ne čini ništa da se na uređen i sustavan način ljudi zadrže na tim prostorima. Nema boljih demografskih mjera od uređene države, u kojoj se zna tko što radi, koliko će i kada će biti plaćen za ono što uradi ili proizvede. Gospodo u Vladi RH: kontrola i upravljanje prostorom bi trebao biti prvi strateški projekt za rubne dijelove RH – Liku, Slavoniju, Banovinu, Dalmaciju pa i Hrvatima naseljenu B i H.
    Industrijska strategija je alat države, odnosno državne politike, usmjeren ka unaprjeđenju poslovnog okruženja prema onim područjima, sektorima ili tehnologijama od kojih se očekuje veći doprinos gospodarskom rastu i društvenom blagostanju.

    Pitamo se je li itko ikada, OSIM HRVATSKE STRANKE PRAVA kroz analizu stanja hrvatske industrije, ukazao na osnovne probleme hrvatske industrije, je li dao ikakav prijedlog za unaprjeđenje poslovnog okruženja kako bi se stvorili bolji uvjeti poslovanja za strateške aktere unutar industrije. Jesu li utvrđene industrijske djelatnosti koje imaju najveću perspektivu daljnjeg rasta i razvoja, te je li ikakvom skupinom mjera olakšan ili potaknut njihov daljnji rast i razvoj.

    Stoga otvoreno pitamo premijera Republike Hrvatske, gospodina Andreja Plenkovića, jesmo li izradili gospodarsku strategiju, posebice kada je u pitanju strateška proizvodnja za naredni period, jesmo li napravili neophodne analize, od makroekonomskog okruženja, prirodnih i ljudskih resursa, kvantitativnih te kvalitativnih analiza za strateška područja poput proizvodnje hrane, zatim prerađivačke industrije, građevinarstva, informatike, komunikacija.

    Gospodine premijeru, vrijeme ističe, KORONA je već u kući, a mi se češljamo.

    Karlo Starčević, predsjednik