• SVI U SRB 26. SRPNJA 2014. GODINE!


    srb_2013

    Srpsko narodno vijeće posljednjih nekoliko godina organizira proslavu tzv. Ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Srbu 27. srpnja. Ovaj datum slavio se u vrijeme komunističke strahovlade kao državni praznik u SRH.

    Danas, u slobodnoj Hrvatskoj ne pristajemo i osuđujemo nečovječno veličanje zločina koji se dogodio u tom tzv. ustanku.

    Zbog poštovanja prema svim žrtvama tog fašističkog pokolja Nesrba u istočnoj Lici i jugozapadnoj Bosni i nedopuštajući rehabilitaciju četničkog pokreta danas Hrvatska stranka prava i sve članice Saveza za Hrvatsku će otići dan ranije, 26. srpnja u Srb te se pokloniti svim žrtvama ovog pokolja na komemoraciji koja će se održati u 11.00 sati u središtu Srba kod prilaza spomeniku.

    Ove godine tražili smo i zabranu proslave tzv. ustanka, jer je i civilizacijski i politički nedopustiva.

    Naime, sam smisao okupljanja protivan je odredbi čl. 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira jer je u cijelosti usmjeren na remećenje javnog reda i mira, na mir i normalan način života građana, stvaranje nemira, neraspoloženja, uznemirenosti, vrijeđanje morala, vrijeđanje Republike Hrvatske i hrvatskog naroda.

    Srbski ustanak nije bio antifašistički ustanak, nego ustanak četničko-komunističko-jugoslavenske bande, planiran i izveden uz pomoć talijanske fašističke okupacijske II. armije i drugih snaga Mussolinijeve fašističke Italije!

    Dana 27. srpnja 1941. u Srbu nije ustanička puška opalila u fašiste, nego su se na njezinu nišanu i pod četničkim nožem našli nedužni i nezaštićeni hrvatski civili koje su njihovi krvnici izmasakrirne pobacali u obližnje jame, a fašistička puška opalila je u Hrvate i Hrvatsku, s namjerom da se u dijelu Hrvatske (kao i i u susjednim krajevima BiH) uništi – ubijanjem i protjerivanjem (genocidom) – sve nesrpsko stanovništvo (Hrvati i Muslimani), a „očišćeni“ krajevi pripoje velikoj Srbiji!

    U razdoblju između travanjskih zločina i 28. srpnja, izvršen je i brutalni pokolj 350 hrvatskih katoličkih hodočasnika koji su se iz Kosova kod Knina – gdje su svetkovali blagdan sv. Ane – vlakom vraćali u Drvar. Četnici su presreli vlak, hodočasnike zarobili i svezali, te ih 27. srpnja pobili kod jame Golubnjače i bacili u nju. S hodočasnicima je ubijen i drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor, prvi ubijeni svećenik u Drugome svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije. O tome zločinu svjedoči i pripadnik partizanskog pokreta Stevo Babić:

    Bilo je svanulo sunce (27. srpnja 1941.) koje je obasjavalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmeriskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Žitkovca pojavio se putnički voz, jer pruga na tom mjestu nije bila prekidana. U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Željković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza. Među njima se nalazio ustaša Marko Špiranović, katolički svećenik Petar Maks i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Željkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja postreljala.

    Istoga dana zvjerski je ubijen i drugi katolički svećenik, Juraj Gospodnetić, župnik u Bosanskom Grahovu, koga su ustanici izmasakrirali, a zatim ispekli na ražnju. Jednako su prošli i hodočasnici koji su istoga dana išli na hodočašće u Oštrelj, gdje je također postojala kapelica sv. Ane. I njih su ustanici poubijali, dok je svećenik koji ih je vodio, vlč. Župančić, bio spašen jer je jedan od četnika znao da on nije Hrvat, već Slovenac.

    Istoga 27. srpnja ustanak izbija i u Donjem Lapcu. U njemu je masovno sudjelovalo srpsko pučanstvo. Zajednički su ga organizirali četnici i komunisti, pa su na njegovu čelu, uz četničke prvake i kraljeve oficire (Boško Rašeta i dr.), stajali i poznati komunistički aktivisti Đoko Jovanić, Gojko Polovina, Stojan Matić i dr. Istodobno se organizira i pobuna u Srbu. Vođe pobune su četnici Miloš Torbica, Pajica Omčikus i Stevo Rađenović, koji na dan ustanka u Srbu osnivaju oružani četnički puk (brigadu) sa 1000 boraca. Na tim područjima zahvaćenima pobunom, a to su bila područja na kojima su uglavnom živjeli Srbi, gotovo potpuno je istrijebljeno ili protjerano hrvatsko pučanstvo.

    U ustanku je, 2. kolovoza 1941., stradalo i selo Boričevac nedaleko od D. Lapca, sa oko 2200 stanovnika (Boričevac i mjesta kja su poripadala boričevačkoj župi Male Gosape). Svi su Boričevljani protjerani, a starci koji nisu mogli napustiti selo pobijeni su ili živi spaljeni u svojim kućama. Cijelo je selo zapaljeno, osim dviju kuća srpskih obitelji Vučković, a komunističke vlasti nakon 2. svjetskog rata nisu dopustile povratak protjeranim stanovnicima, pa čak ni onima koji su poslije progona otišli u partizane.

    U selu Brotnji (boričevačka župa) pobijeno je 27 članova obitelji Ivezić, uključujući djecu i starce.

    Pobuna u Drvaru, Bosanskom Grahovu, Donjem Lapcu i Srbu 27. srpnja 1941. organizirali su pripadnici četnika Draže Mihailovića, zajedno s vodećim komunistima s tog područja (pretežno srpske nacionalnosti). Svrha pobune bila je stvaranje velike Srbije bez Hrvata, Muslimana i drugih Nesrba, prema spisu „Homogena Srbija“ četničkog ideolog dr. Stevan Moljević. Spis je objavljen 30. lipnja 1941. u Nikšiću u Crnoj Gori, a u njemu se aktualiziraju već prije objavljeni planovi i programi „Srbi svi i svuda“ Vuka Karadžića, Ilije Garašanina, Nikole Stojanovića.

    Pozivamo sve kojima je neprihvatljivo veličanje četništva da nam se pridruže, a  medije da prate ovaj događaj.

     Zagreb, 22. srpnja 2014.godine

    Daniel Srb, predsjednik HSP-a