• SVJETSKI TRGOVINSKI RAT


    Svjetske moćnike hvata panika zbog objave američkog predsjednika Donalda Trumpa putem „Twitter“, o skorom uvođenju carinskih pristojbi na uvoz čelika i aluminija iz inozemstva. Svi su reagirali u svijetu od Canade, pa do EU, Kine i drugih država. Javljaju se državnici diljem svijeta od premijera do predsjednika država o „ne prihvatljivosti“ takve promjene u vanjskoj trgovini SAD. Svi se pozivaju na „međunarodne ugovore“, „međunarodne konvencije“, „međunarodne političke odnose“, pa na mogućnost izbijanja „trgovinskog rata“ kroz uvođenje carinskih pristojbi na američku robu i slično.
    Naravno pitanje koje se nameće samo po sebi jeste opravdanost uvođenja carinskih pristojbi SAD na robu iz uvoza?
    Ideja slobodne vanjske trgovine, koja podrazumijeva dokinuće carinskih pristojbi i podjednak porezni sustav za robu nacionalnog gospodarstva i uvoznu, stoji na stajalištu kako će samo troškovi proizvodnje biti način konkurencije. Drugim riječima, tvrtke će konkurirati na globalnom svjetskom tržištu kroz vlastite troškove proizvodnje i kvalitetu robe koju nude na tržištu.
    Gore spomenuta ideja „slobodne trgovine“ istodobno podrazumijeva jednako ponašanje država svih učesnika u vanjskoj trgovini! To znači kako ne bi bilo nikakvih prikrivenih mjera zaštite kroz razne „trošarine“, „doprinose“, „samodoprinose“ i ostale načine povećanj cijena uvozne robe od strane države uvoznice. No, istodobno to znači države izvoznice neće svojom ekonomskom politikom umjetno snižavati troškove robi za izvoz koji se uvijek iskazuju kao porezni troškovi. Pri tome posebice treba imati na umu troškove ekološke predzaštite nevezano je li riječ o onečišćenju u obliku tekućine, ili plinova, ili čvrstom onečišćenu. Dakle, to su sva ona tehnološko-ekološka unapređenja opreme za proizvodnju robe u svrhu što niže razine onečišćenih plinova i tekućina i tvari. Svjetska trgovinska organizacija WTO, određuje za sve njezine članice postojanje valutnog tržišta i tržišta vrijednosnica, pored tržišta robe i usluga. Drugim riječima, tržište mora biti temeljni oblik funkcioniranja gospodarstva u svekolikom smislu.
    U realnosti stvari se ipak nisu odvijale na način „slobodne trgovine“ kako je propisivala WTO. Brojne države izuzetno podržavaju „slobodnu trgovinu“, ali prije svega slobodni izvoz, dok su sa druge strane čine sve za neslobodni uvoz robe na vlastio tržište! Primjer su Kina, Južna Koreja, Japan, ali i EU!
    U svakoj proizvodnji robe nevezano u kojoj državi se odvija proizvodnja, uvijek postoje samo 4 vrste troška i to su: materijalni troškovi, troškovi radne snage, troškovi poreza i troškovi novčanog kapitala. U prvu grupu troškova spadaju praktično svi troškovi vezani za proizvodnju od reprodukcijskog materijala do troškova energije, transporta, osriguranja robe i sve drugo. U drugu grupu spadaju troškovi radne snage sa svojim BRUTO plaćama. Troškovi poreza su slijedeći i to su porez na profit, prihod građana, ali i PDV kao najvažniji, uključujući i trošarine i doprinose i sve drugo već spomenuto. Posljednja vrsta troška je troškovi novčanog kapitala, odnosno kamatna stopa koja je po svojoj naravi doslovce cijena novca, odnosno cijena kredita.
    Ako se sada ima na umu nakana o „slobodnoj trgovini“ to znači troškovi poreza trebaju biti ujednačeni u svim državama! Tržište novčanog kapitala i kamatna stopa kao najvažnij čimbenik djeluju na prelijevanje novčanog kapitala iz jedne u drugu državu. Dakle, troškovi proizvodnje i radne snage su doslovce jedini čimbenik konkurencije u slobodnoj trgovini.
    Opće je poznato za države iz EU institucionalna ugrađenost visokih iznosa socijalnih čimbenika u tržišni sustav EU. Tu su visina naknade za nezaposlene, socijalna pomoć, zdravstvena zaštita, mirovinska zaštita, sve je to puno više „besplatno“ nego u SAD! To bi značilo da su bruto plaće u EU znatno veće u ukupnom postotku cijenovne kalkulacije robe, ali i znatno veći postotak poreza u cjenovnoj kalkulaciji, nego u SAD! Razlika u cijeni radne snage morala bi biti znatno viša na strani EU, ali to baš i nije tako! Stoga bi cijene robe iz EU morale biti znatno više, ali nisu.
    Ako se pogleda Kina tamo se odlazi u mirovinu sa navršenih 50 godina! Radna snaga više uopće nije jeftina, dokaz tomu je što se u Kini voze noviji i luksuzniji automobili nego u SAD. Kina ima najveći broj milijardera i milijunaša iskazano dolarima u čitavome svijetu! Dakle više i od samih SAD! Radna snaga u Kini više nije uopće jeftina. Kina je jeftina zato što NEMA valutno tržište i namjerno drži valutni tečaj juana nepromjenljivim unatoč ogoromnom rastu potražnje, zbog rasta potražnje za robom iz Kine. Na taj način je kineska roba iskazano u inozemnim vlalutama stalno jeftina. WTO je slijepa na tu činjenicu!
    Isto tako visina subvencija u poljoprivredi je bitna. EU je na vrlo visokoj razini plaćenih subvencija, dok recimo u SAD subvencije u poljoprivredi ne postoje! Zato recimo u SAD-u ne mogu financijski poslovati farme ispod 200Ha tla, dok u EU mogu i sa 5Ha! No, istodobno visina cijene hrane u EU bi morala biti znatno viša od cijene hrane u SAD, ali nije tako!
    Ekološka zaštita u EU se doista djelomice sprovodi, ako se govori o tvrtkama. Valja se prisjetiti i „kravljeg ludila“, pa „svinjski, ovčarski i koziji štrk“, koji su eutanazirali praktično sve farme po EU! Tako nešto se ipak nije dogodilo u SAD unatoč silnoj promidžbi o štetnosti „GMO“ hrane! Puno je veći pritisak institucija EU na pučanstvo kako rukovati sa smećem i materijalom za reciklažu, nego na ponašanje tvrtki. Tvrtke se ne ponašaju ekološki odgovorno, a najbolji dokaz je tvrtka Volkswagen koja je zadnja dva desetljeća varala svjetsku javnost i proizvodila vozila koja su ekološki bila puno štetnija od propisane razine! Kina opet nema nikakvu ekološku zaštitu, smrtnost puka se dramatično povećala, a očekivani životni vijek se snizio na tek iznad 50 godina! U SAD je očekivani životni vijek 80 godina!
    Sve to skupa doista plaća SAD! Od 1976 SAD samo bilježe deficit u vanjskoj trgovini i tada je te godine iznosio „šokantnih“ 10 milijardi dolara. U prošloj godini je deficit iznosio preko 500 miljardi dolara! Dakle preko 5 desetljeća SAD bilježi neprekidno deficit u vanskoj trgovini i uvećava dug prema inozemstvu. Mijenjale su se vlade i predsjednici SAD. Vanjska trgovina je bila sve slobodnija za izvoz u SAD, ali i sve NE slobodnija za izvoz iz SAD u druge države. SAD su od prve svjetske ekonomske silnice postali sporedna silnica. Jednostavno, ma koliko bila ekonomski snažna neka država ne može niti jedna država u svijetu vječno imati deficit u vanjskotrgovinskoj bilanci! Vanjski dug se tada uvećava iz godine i u godinu, pa se moraju učiniti promjene ili se doslovce bankrotira.
    Promjena ekonomske politike SAD je i velika poruka samoj EU i našoj Hrvatskoj. Od uspostave EU, svega par država ima suficit u trgovinskoj bilanci i to su Njemačka i Nizozemska. Sve ostale države imaju vanjskotrgovinske deficite. Po neke države nekad ima i suficit u vanjskotrgovinskoj bilanci, ali su iznosi njihovih suficita zanemarivi. Njemačka od 2003 godine svo vrijeme ima suficit u vanjskotrgovinskoj bilanci preko 70 milijardi eura godišnje. Nizozemska od 2003 godine sa preko 80 miljardi eura došla danas na preko 170 milijardi eura godišnje. Britanija je imala u 2003 godini nešto preko 40 milijardi eura deficita, a 2017 ima 200 eura deficita. Normalno je zapitati koga doista čudi „brexit“!?

    Hrvatska je 2000. godine imala deficit vanjskoj trgovini od 500 milijuna dolara, da bi danas imala oko 10 milijardi dolara! Jedina „roba“ kojoj izvoz raste iz Hrvatske brzinom svjetlosti je narod! Ako su bogate SAD došle konačno do spoznaje nemogućnosti vječnog rasta vanjskog duga krozi rast deficita u vanjskotrgovinskoj bilanci zbog „slobodne trgovine“, onda se nameće pitanje koliko su doista bedasti svi naši političari gurajući Hrvatsku u članstvo EU!? Koliko su tek bedasti gurajući Hrvatsku danas u monetarnu uniju!?
    Na koncu se može reći, svijet ulazi u trgovinski rat, a države pobjednice će biti one koje „slobodno“ NE bankrotiraju.

    Dr. Tihomir Janjicek