• ZA DOM SPREMNI JEST STARI HRVATSKI POZDRAV I MI HRVATI GA SE NE ODRIČEMO


    zastav hsp
    Već punih deset mjeseci, odnosno od postavljanja spomen-ploče poginulim bojovnicima HOS-a u Jasenovcu, traju sustavni i organizirani medijski napadi i politički pritisci na pripadnike HOS-a i sve ostale Hrvate kojima je pozdrav „Za dom spremni“ sastavni dio hrvatskog nacionalnog identiteta, pa samim tim i neotuđivi dio nasljeđa naših predaka.

    U medijima se rasprava oko spomenutog pozdrava prezentira kao „dijeljenje javnosti“ zbog čega je potrebno zapitati se koju i kakvu to javnost može „dijeliti“ spremnost na žrtvu za naš hrvatski dom. Nameće se logički zaključak da naša volja da vlastiti dom branimo od bilo kojeg napadača u bilo kojem trenutku može smetati jedino onima koji taj dom ne poimaju svojim i koji bi vjerojatno preferirali da se taj dom naziva tuđim, nehrvatskim imenom.

    U posljednjih 1300 godina hrvatske povijesti protiv takvih smo ustajali više puta pa s ponosom možemo reći da su naš preci i u najtežim trenucima hrvatske povijesti obranili našu domovinu i ostavili je u nasljeđe nama koji smo je dužni čuvati za generacije koje će tek doći.

    Protiv onih koji su razarali naš dom i ubijali njegove stanovnike ustali smo i 1991. godine kada su upravo oni koji su bili za dom najspremniji branili Hrvatsku na najtežim bojištima, čime smo mnogima koji su se u to vrijeme u pozadini školovali, radili i eventualno uhljebljivali našom žrtvom omogućili daleko lagodniji život od onog u rovovima.
    Prije nekoliko dana o našem pozdravu očitovala se predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović istaknuvši da je riječ o „starom hrvatskom pozdravu, nažalost, kompromitiranim u vrijeme ustaškog režima“.

    Replicirao joj je politički tajnik jedne nove stranke na hrvatskoj političkoj sceni – Zlatko Hasanbegović, po zanimanju povjesničar, koji je ustvrdio da nije riječ o starom hrvatskom pozdravu nego o „ustaškom pozdravu“ koji „sa sobom nosi hipoteku“. Nažalost, ovo nije prvi put da se dotični negativno izjasnio o hrvatskom pozdravu.

    Prije godinu dana Hasanbegović je istaknuo da je „Za dom spremni“, citiram, „pozdrav koji je bio službeni pozdrav ustaškog pokreta“ o čemu, po Hasanbegoviću, „nema nikakvih dvojbi“. Osim toga, Hasanbegović navodi da je taj pozdrav „obilježen brojnim hipotekama“ te ne vidi „razloga da se poseže za njim u modernoj demokratskoj Hrvatskoj“, dakle onoj istoj hrvatskoj državi koju su svojom žrtvom stvorili oni koji su bili za dom spremni i time omogućili njegovo mirno školovanje.

    Nekoliko je važnih pitanja koja se nameću ovakvom retorikom. Kada i kako je „sporni“ pozdrav „kompromitiran“? U Drugom svjetskom ratu, dakle dijelu naše povijesti koju su pisali pobjednici, odnosno komunisti kojima je cilj bio hrvatskom narodu izmišljenim mitovima i navodnim zločinima nametnuti osjećaj kolektivne krivnje i onemogućiti bilo kakav pokušaj uspostave nezavisne hrvatske države?

    Ne iznenađuje toliko stav predsjednice RH koja nije povjesničarka, ali itekako iznenađuje stav Zlatka Hasanbegovića, dakle čovjeka s doktoratom povijesti koji bi trebao znati što je to znanstvena metodologija, što su to dokazi i što su to povijesni mitovi.

    Među njima je svakako i onaj jasenovački koji je sam temelj tog dijela naše „kompromitirane“ povijesti. Mit je to koji je nastao s ciljem da se hrvatska država koja je postojala u Drugom svjetskom ratu prikaže kao zločinačka i genocidna. Uostalom, nije li takva nakana postojala i nakon Domovinskog rata i ne proizlazi li iz te činjenice da je modus operandi zatiranja hrvatskog prava i hrvatske državnosti uvijek isti?
    Jasenovački mit je do ovog trenutka pao na više testova i s tisućama dokaza koji se svakodnevno prezentiraju hrvatskoj javnosti, čega bi povjesničar Hasanbegović trebao biti svjestan i zbog čega bi upravo on trebao podupirati daljnja znanstvena istraživanja te problematike. No, umjesto toga političar Hasanbegović u vrijeme svog upravljanja Ministarstvom kulture nije poduzeo niti jedan jedini korak s ciljem utvrđivanja istine o ratnom logoru Jasenovac kojim bi se konačno prekinule manipulacije „kompromitiranim“ dijelom hrvatske povijesti koje pod paskom Ministarstva kulture provodi JUSP Jasenovac i onemogućili daljnji napadi na današnje hrvatske generacije.

    Štoviše, jedino što je političar Hasanbegović uradio bilo je druženje sa takozvanim povjesničarem i intelektualcom, a ustvari slabo obrazovanim Židovom projugoslavenske orijentacije Slavkom Goldsteinom kojemu je, prema Goldsteinom riječima izrečenima u jednom intervjuu, obećao da „ideoloških promjena“ u Spomen-području Jasenovac neće biti.

    Stoga se postavlja pitanje govori li Hasanbegović o „kompromitiranom“ hrvatskom pozdravu kao politički oportunist ili povjesničar. Ukoliko progovara kao povjesničar, tada je potrebno upitati se kada i gdje je Zlatko Hasanbegović istraživao i objavljivao radove o temama o kojima progovara. Sudeći prema njegovoj znanstvenoj bibliografiji, Hasanbegovićev opus obuhvaća povijest muslimana u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od druge polovice 19. stoljeća do druge polovice 20. stoljeća. Među njegovim radovima nema niti jednog rada o pozdravu „Za dom spremni“, „kompromitiranim“ temama iz novije hrvatske povijesti ili o komunističkim zločinima nad Hrvatima, uključujući i one koji se odnose na jasenovačku mitologiju.

    Na temelju kojih dokaza Hasanbegović donosi zaključke o novijoj hrvatskoj povijesti? Na temelju jugokomunističke literature? Na temelju literature njegovog mentora Ive Goldsteina i tate Goldsteina? Je li to razlog zbog kojeg je političaru – povjesničaru Hasanbegoviću stradanje hrvatskih zarobljenika u poslijeratnom logoru Jasenovac, kako je on to sam rekao u jednom javnom odgovoru jednom drugom hrvatskom povjesničaru, samo „interpretacija“? Je li stradanje svih onih koji su bili za dom spremni – interpretacija?
    S obzirom da povjesničar Hasanbegović nije napisao niti jedan rad o „spornom“ pozdravu niti je predočio bilo kakav znanstveni argument za svoje tvrdnje, potrebno ga je podsjetiti na one dokaze koji su posljednjih tjedana predočeni javnosti i dostupni cjelokupnom građanstvu, pa tako i doktoru povijesti Zlatku Hasanbegoviću. Tako se u tekstu Pavla Rittera Vitezovića „Odiljenje sigetsko“ iz 1684. u više navrata spominje: „za dom i za Boga“, „za Boga umriti i za dom slavno je“, „trudih se za kralja, za dom i za viru, za ke umrit valja“ i „ki vitešku prime smrt za dom i Boga.

    U hrvatskom časopisu Bosiljak iz 1868. navodi se sljedeća rečenica: „Veselo moramo hrliti na bojište za dom, … treba da smo spremni, žrtvovati sve“.  Godine 1876. Ivan Zajc u operi „Nikola Šubić Zrinski“ piše „za dom, u boj“, a u časopisu „Neven“ iz 1885. zabilježeno je „za dom za rod, dok nam srce bije“. U časopisu Hrvatsko jedinstvo iz 1939. jedan tekst završava rečenicom „Uz naš pozdrav: ZA DOM!“. Ovakvih primjera ima još, no ovdje ću izdvojiti onaj najvažniji. Časopis „Virovitičan“ iz srpnja 1921. objavljuje vijest o dječjoj priredbi na kojoj hrvatska djeca recitiraju „za rod i DOM SPREMNI život dati“. Jesu li hrvatska djeca bili ustaše desetak godine prije osnivanja Ustaškog pokreta?

    Svi ovi dokazi Hasanbegoviću i mnogima drugima vrijede onoliko koliko im je dom vrijedio u vrijeme kada su za njega ginuli oni koji su bili – spremni. Stoga je od takvih teško očekivati objektivno i kritičko razmišljanje kojim neće podilaziti „političkoj korektnosti“ radi zaštite vlastitih interesa i fotelja. No, ono što od takvih ipak očekujemo je to da vlastitim oportunizmom i neznanjem ne vrijeđaju naše mrtve koji su za hrvatski dom spremni bili, kao ni nas preživjele koji to još uvijek jesmo.

    hsp