Ako je nečiji invaliditet trajan i nepromjenjiv, zašto pri obnovi prava na pomagalo mora ponovno prolaziti kroz administrativne postupke?

Sve češće slušam pritužbe osoba s invaliditetom i njihovih obitelji koje se pitaju zašto, unatoč trajno utvrđenom invaliditetu, pri obnovi prava na medicinsko pomagalo ponovno moraju obilaziti liječnike i prikupljati dokumentaciju.

Razumijem da država mora voditi računa o zakonitosti i odgovornom trošenju javnog novca. To je najčešće objašnjenje za ovakav način postupanja. No istodobno smo svjedoci da se na nekim područjima javni novac dijeli šakom i kapom, dok se upravo na najranjivijim skupinama inzistira na birokraciji do posljednjeg papira. Mogla bih se ponovno vratiti na kulturu i brojne propuste u financiranju pojedinih umjetnika, ali ovoga puta suzdržat ću se. Želim ostati na temi onih kojima je pomoć doista potrebna.

Sustav mora razlikovati slučajeve u kojima se zdravstveno stanje može promijeniti od onih u kojima je riječ o trajnom i nepovratnom invaliditetu. U takvim situacijama postupci moraju biti jednostavniji, brži i prilagođeni čovjeku.

Osobe s invaliditetom svakodnevno vode svoje životne bitke. Posljednje što im treba jest dodatno opterećenje zbog administracije koja ne mijenja činjenicu da je njihov invaliditet trajan. Država mora pokazati više povjerenja, razumijevanja i poštovanja prema ljudima kojima je pomoć najpotrebnija.

Smatram da je vrijeme za preispitivanje postojećih propisa i pojednostavnjenje postupka ostvarivanja prava na medicinska pomagala za osobe s trajnim invaliditetom. Pogotovo zato što institucije moraju služiti građanima, a ne građani institucijama.

Primjerice, za osobe s trajnim i medicinski nepromjenjivim invaliditetom moglo bi se razmotriti uvođenje pojednostavljenog postupka pri obnovi prava na pomagalo. Nakon isteka propisanog roka uporabe, umjesto ponovnog prikupljanja iste medicinske dokumentacije i obilaska više ordinacija, postupak bi se mogao svesti na jednostavniju administrativnu provjeru, osim u slučajevima kada je došlo do promjene zdravstvenog stanja ili je potrebno drugačije pomagalo. Time bi se olakšao život građanima, ali i rasteretio zdravstveni sustav.

Ne tvrdim da je ovo jedino rješenje, ali vjerujem da je vrijeme da otvorimo raspravu i pronađemo model koji će osobama s trajnim invaliditetom olakšati ostvarivanje njihovih prava.

Društvo je sve opterećenije propisima, a njihova besmislenost najviše dolazi do izražaja upravo na primjerima ljudi kojima je pomoć najpotrebnija. Birokracija je postala jedan od najvećih tereta ove države. Prečesto ne vidimo svrhu pojedinih postupaka, a još rjeđe vidimo političku volju da se oni doista pojednostavne.