HSP I HOS – DVA PRSTA JEDNE RUKE

Hrvatska stranka prava obnovljena je 25. veljače 1990. na valu višestranačja. Zbog velikosrpske ugroze vodstvo Hrvatske stranke prava (HSP) osniva vojne postrojbe, Hrvatske obrambene snage (HOS).

Hrvatske obrambene snage službeno su osnovane 25. lipnja 1991., kada je započela agresija na Republiku Sloveniju. Predsjednik HSP-a bio je Dobroslav Paraga, a na čelu HOS-a bio je Ante Paradžik. Obuka dragovoljaca HOS-a bila je u Sloveniji i u Hrvatskoj. Obuku su vodili HOS-ovi i stručnjaci specijalne policije MUP-a RH.

Opremu i naoružanje nabavljao je HSP pomoću iseljene domoljubne Hrvatske i dobrovoljnih priloga iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Razlog osnivanja HOS-a je nacionalna ugroza i nepovjerenje u komunističko-udbaške kadrove koji su zauzimali važne pozicije u novoformiranoj hrvatskoj vlasti. Novac i oprema išli su najviše preko HSP-ovih odbora u inozemstvu. Osim novaca, ljudi iz emigracije često su slali oružje, uniforme i dragovoljce.

O organiziranju postrojba HOS-a Ante Paradžik je rekao sljedeće:

„Hrvatska stranka prava organizira preko svog članstva dobrovoljce za obranu domovine. Borci se pripremaju na poligonima za obuku kako bi bili što spremniji ući u rat s neprijateljima. Mi diljem Hrvatske imamo pravaške dobrovoljačke odrede, u sastavu ZNG-a. Ali, mi imamo svoj znak i nižu komandu. Jedinice smo potpuno sami opremili, od uniformi do raznovrsnog modernog oružja. Same jedinice djeluju kao desetice, tridesetice, stotice, ili dvjestotice, što je vrlo slično rimskom sistemu vojske po centurijama i kohortama. Velik priliv sredstava za nabavku skupe opreme omogućio nam je Hrvatski potporni i obrambeni fond “Drina”, iz Toronta u Kanadi.“

HOS je bio dragovoljačka vojska – mnogi pripadnici nisu primali plaću, nego su živjeli od donacija i pomoći lokalnog stanovništva. Država HOS-u nije željela davati službeno financiranje, jer je to značilo priznanje stranačke vojske izvan kontrole vrhovnog zapovjedništva, iako je na terenu često dolazilo do suradnje s lokalnim strukturama HV-a i policije jer su boravili na istim bojištima. HOS je nastala kao stranačka vojska HSP-a, ali dragovoljac koji je želio braniti domovinu nije morao biti član stranke već dragovoljac koji želi braniti svoju domovinu. HOS je nastao kada Hrvatska nije imala organiziranu vojsku. Formiranjem Zbora narodne garde HOS se na prvoj crti bojišnice podređuje zapovjedništvu Zbora narodne garde (ZNG), poslije HV-a. Postrojba HOS-a je imala svog zapovjednika i obično je kao postrojba izvršavala dobivene zadatke od zapovjednika Hrvatske vojske.

Sukob HSP-a s državnim vrhom započinje već 1991. Podižu se optužnice za terorizam, udruživanje radi rušenje demokratske izabrane vlasti, nelegalno formiranje vojske (HOS). Dragim riječima, tvrdilo se da rade protiv hrvatske države. Vojni sud u Zagrebu donosi pravomoćnu presudu 4. studenog 1993. prema kojoj su SVE OPTUŽBE NEOSNOVANE. Time je formalno potvrđeno da HSP, a ujedno i HOS NISU BILI NEPRIJATELJSKA FORMACIJA, nego legalna politička i vojna snaga unutar RH. Postrojbe HOS-a surađivale ili bile pod zapovjedništvom Zbora narodne garde, kasnije Hrvatske vojske, a integrirane su u HV do kraja 1992.

Zanimljivo je da su dva zapovjednika HOS-a Blaž Kraljević i Ante Paradžik smrtno stradali u do danas, "nerazjašnjenim okolnostima".

Blaž Kraljević, karizmatični zapovjednik HOS-a u Hercegovini, živio je san o zajedništvu i borbi protiv zla. Bio je čovjek koji je izgarajući za slobodu zračio posebnom snagom. Njegova smrt u zasjedi nije ugasila ono što je zastupao – vjeru da pravednost mora biti veća od podjela.

Ante Paradžik, jedan od osnivača HOS-a, imao je rijetku kombinaciju političke vizije i osobne hrabrosti. Iako mu je život nasilno prekinut, ostao je zapamćen kao čovjek koji je davao sebe bez ostatka. Za suborce je bio primjer poštenja i čvrstoće, netko tko se nikada nije skrivao iza tuđih leđa.

U HOS-u su bile na stotine drugih heroja iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine i drugih država svijeta.

Jean-Michel Nicolier, mladi Francuz, došao je iz idealizma i ljubavi prema slobodi. Nije imao nikakve veze s Hrvatskom, ali u njoj je prepoznao narod koji se bori za život i dostojanstvo. Njegove riječi „ja sam svoju Hrvatsku našao“ ostale su svjedočanstvo čiste ljudskosti. Umro je mučenički na Ovčari, ali njegov osmijeh i vedrina i danas nadahnjuju.

Žarko Manjkas, poznat kao Crvenkapa, junak obrane Vukovara, bio je oličenje mladenačke hrabrosti. Imao je samo 23 godine, a već je postao legenda među svojim suborcima. Njegova odlučnost i vedrina davale su snagu onima oko njega u najmračnijim trenucima. Poginuo je prerano u uniformi hrvatske vojske sa znakovljem HOS-a simbolička, ali jasna poruka o tome što je bio HOS i kamo je pripadao.

Uz njih, treba spomenuti na tisuće i tisuće mahom mladih ljudi koji svoj život stavili na raspolaganje svojoj domovini, a više od 700 dragovoljaca HOS-a poginulo oslobađajući zemlju od srpske okupacije. I to je činjenica koju svi moraju poštovati.

Siniša Glavašević: „Da nije bilo HOS-a, Vukovar bi pao već u rujnu mjesecu.“

HOS je imao ogromnu borbenu ulogu od Vukovara do Hercegovine i stekao je ogromno poštovanje među narodom i braniteljima. Međutim, zbog političkog sukoba HSP i HDZ, stava prema BiH, znakovlja i nezavisnosti, vlast je nastojala ukloniti HOS kao samostalnu silu. Zato se dogodilo da su ih s jedne strane slavili kao heroje, a s druge strane sumnjičili i pokušali marginalizirati. Narod je na HOS gledao kao na hrabre i odlučne borce koji su išli tamo gdje je najteže (Vukovar, Bogdanovci, Vinkovaci, Gospić, Škabrnja, Dubrovnik, Mostar…) i često su bili prvi na bojišnici. S druge strane, mediji (u rukama vlasti) prikazivali su ih kao ekstremnu desnicu i „paravojsku“ koja šteti međunarodnom ugledu Hrvatske zbog crnih uniformi i pozdrava „Za dom spremni“. Nakon rata kako je HDZ učvrstio vlast, priča o HOS-u bila je potiskivana u javnom prostoru. Službeni narativ Domovinskog rata isticao je HV i policiju, dok je HOS bio marginaliziran iako su veteranske udruge inzistirale da su to bile regularne ratne postrojbe.

Znakovlje HOS-a (uključujući i pozdrav „Za dom spremni“ ) uvršteno je u registar službeno priznatih ratnih simbola i veteranskih oznaka. Zakonom o pravima branitelja iz Domovinskog rata i članova njihove obitelji iz 2004. HOS-ovci su napokon priznati kao punopravni hrvatski branitelji i dio Oružanih snaga RH.

Od svoje obnove, Hrvatska stranka prava, susrela se s puno izazova. Na vrijeme je puno toga prepoznala, na vrijeme je ukazivala, a kad je u pitanju HOS na vrijeme je i reagirala, jer prvih mjeseci Domovinskog rata na braniku domovine ginuli su dragovoljci. Samo te 1991. HOS je izgubio više od 700 pripadnika, što je ogroman obol u obrani Hrvatske.

HOS se nikad nije uzdizao iznad ostalih Hrvatskih branitelja. HOS je čista ljubav prema domovini. Kao stranka koja je HOS stvorila, financirala te ponosno ističe u svojoj povijesti, osuđujemo sve one koje koriste znakovlje HOS-a za svoju osobnu promidžbu kao i one koji u političkom ringu koriste HOS za dobivanje političkih bodova. Što se tiče navijača, ulica uvijek reagira s buntom i zaštitnički, prema svima onima koji su osporavani ili zabranjeni. Znakovlje HOS-a nije zabranjeno, ali je uvijek na meti onih koji žele skrenuti pažnju mase sa stvarnih problema ili koji sustavno po svome kroje povijest pri tome ne mislimo samo na ljevicu. U takvim situacijama HOS se sustavno diskriminira. Navijačima veliko hvala uz poruku – zastava Hrvatske je ispred svih zastava. Za tu zastavu su HOS-ovci ginuli s ostalim braniteljima. Nosite je s pijetetom. No, čuvajte uspomenu na doprinos HOS-a i branite istinu.

Kada se priča o HOS-u onda se uvijek spominje i HSP, naravno u negativnom kontekstu. HSP nije prisutan na državnoj razini, ali na lokalnoj itekako postoji i djeluje kroz predstavnička tijela županije, gradova i općina. Kada bi gledali kroz prizmu cijele Hrvatske, HSP je zastupljen kao i parlamentarne stranke, ali opet ne dovoljno da bi završio u anketi ili pak dobio prostor u državnim medijima. Hrvatska stranka prava je konzervativna stranka čije su okosnice kršćanske i obiteljske vrijednosti. Kao takvi, jedini dosljedni u svojoj politici, očito smo prijetnja mnogima, jer HSP je ipak brend i zbog toga često doživljava sudbinu HOS-a. Rad i uspjeh stranke kao i reforme koje provodi – guraju se na marginu.

Od 1991. i HSP i HOS prati slična sudbina: sustavno osporavanje i guranje na marginu. No, na njihovu žalost-opstali smo, opstat ćemo, a samo je pitanje je vremena kad će se HSP vratiti na državnu scenu. Narod pamti i cijeni trud i dosljednost. Naše je da se za povjerenje izborimo poniznim radom.

Marina Logarušić, predsjednica HSP