PARTIZANSKE PJESME U LISINSKOM NA BLAGDAN SVETOG ANTUNA

Puno poruka stiglo je na moju adresu zbog ovog koncerta. Mnogi od vas ne mogu vjerovati da je ovako nešto moguće, ali očito je da je u Hrvatskoj danas moguće gotovo sve.

Ne tako davno javno sam prozvana jer sam postavila jednostavno pitanje: kako je moguće da se upravo u studenome, mjesecu koji kod svakog Hrvata budi posebne emocije i sjećanja na Domovinski rat, organiziraju događaji za koje se unaprijed moglo pretpostaviti da će izazvati nezadovoljstvo dijela javnosti?

Zbog tog pitanja ispadoh fašist, završih i na naslovnici jednog portala, pa sam naučila lekciju: u vlastitoj državi ne smiješ propitivati baš sve, osobito ako to ima veze s hrvatskim žrtvama i hrvatskim osjećajima.

Tako je i danas.

Dok se u Zagrebu i njegovoj okolici otkopavaju masovne grobnice poratnih žrtava, dok se pokapaju posmrtni ostaci pronađeni u Sloveniji i dok se javnost ponovno suočava s razmjerima komunističkih zločina, u Koncertnoj dvorani Lisinski organizira se koncert posvećen partizanskim pjesmama.

I to ne bilo kada.

Baš na blagdan svetog Ante, jednog od najštovanijih i najomiljenijih svetaca hrvatskog naroda. Sveca kojem se mole milijuni vjernika, zaštitnika obitelji, djece i običnog čovjeka. Teško je povjerovati da je netko slučajno odabrao baš taj datum. A ako nije slučajno, onda je poruka još jasnija.

Zagrebačka vlast, koja se voli predstavljati modernom i progresivnom, već godinama samu sebe demantira. Umjesto da rješava prometni kaos, otpad, zapuštene kvartove i svakodnevne probleme građana, uporno se vraća ideološkim bitkama iz prošlog stoljeća.

Najprije su uređivali povijest preko naziva ulica, zatim određivali tko je podoban za pozornicu, a tko nije, a sada smo došli do toga da se u Lisinskom organizira koncert partizanskih pjesama kao da je 1975., a ne 2026. godina.

Možda je konačno vrijeme da prestanu glumiti političku avangardu. Što ih dulje gledamo, to više djeluju kao posljednji čuvari jedne propale ideologije koja je izgubila državu prije više od trideset godina, ali još uvijek odbija prihvatiti poraz.

I to nije slučajno!

Sjetimo se poruke s marša u Zagrebu: “Balkanska federacija bez država i nacija.” Teško je zamisliti jasnije političko opredjeljenje. Jer bez nacije nema nacionalne države, a bez vlastite države narod vrlo lako postaje manjina u tuđoj.