Priča o uvozu otpada otvara puno veće pitanje: kakvu smo Hrvatsku odlučili graditi unutar Europske unije?

Hrvatska je 2019. mijenjala propise o prekograničnom prometu otpada i, između ostaloga, ukinula obvezu da se inspekciji zaštite okoliša tri radna dana unaprijed dostavljaju podaci o svakoj pojedinačnoj pošiljci otpada sa Zelene liste. Promjene su obrazlagane usklađivanjem s propisima Europske unije i upravo je to dio priče koji mene najviše zabrinjava.

Europska unija nije zajednica gospodarski jednakih država. S jedne strane imamo velike, bogate i snažno industrijalizirane zemlje koje proizvode ogromne količine otpada, a s druge manje i gospodarski slabije članice, s manjom političkom i ekonomskom snagom. Unutar takve Europe olakša se prekogranično kretanje određenih vrsta otpada i što mislite kamo će taj otpad prirodno krenuti? Iz siromašnijih država prema bogatijima, gdje je njegovo zbrinjavanje skuplje, ili iz bogatijih prema onima gdje je jeftinije?

U Europsku uniju ušli smo gotovo na koljenima, bježeći glavom bez obzira od tada toliko omražene „regije“, jer nas je podsjećala na rat, nestabilnost i guranje Hrvatske u krilo neke nove Jugoslavije. Moćne europske države, s druge strane, itekako znaju štititi svoje interese i imaju puno veću političku i ekonomsku snagu kada se donose pravila koja poslije vrijede za sve.

Ne tvrdim da su propisi o otpadu doneseni s namjerom da slabije članice postanu odlagališta bogatijih, no odbijam zatvoriti oči pred mogućnošću da ekonomska logika takvog sustava upravo tome pogoduje ako država nema snažnu kontrolu i ako je važnije biti poslušan nego štititi vlastiti interes.

U cijeloj priči postoji još nešto o čemu premalo govorimo – novac. Otpad je veliki posao, a tamo gdje se vrti veliki novac postoji i prostor za korupciju, pogodovanja i ljude iz sjene koji na takvim poslovima mogu zaraditi milijune. Što je sustav slabiji, prostor za takve interese postaje veći, a račun na kraju ne plaćaju oni koji su se obogatili, nego građani i država.

Hrvatska ima nešto što mnoge bogatije i industrijski razvijenije europske zemlje odavno nemaju u istoj mjeri: prostor, prirodu, vodu, šume, plodnu zemlju i relativno očuvan okoliš. To je naše bogatstvo.

Svijet ide prema globalnim krizama u svakom smislu, posebno kada govorimo o prirodnim resursima i životu na Zemlji. Dok drugi čuvaju ono što imaju, mi svoje uništavamo kako bismo bili poslušni, a netko u pozadini na tome dobro zarađuje.

Ponekad se zato pitam jesmo li, bježeći od jednoga zla, završili u nečemu još opasnijem, profinjenijem zlu koje više ne dolazi silom, nego pod krinkom napretka, zajedništva i općeg dobra. Zlu koje vrlo dobro zna zaštititi sebe i svoje interese, a iskoristiti slabost onih slabijih.

Ponosan narod, koji se za svoju državu borio stoljećima, danas je postao poslušni sluga takozvane zelene agende koja pod krinkom zajedničkog dobra sve više potire nacionalni interes i promovira globalno onda kada to odgovara najmoćnijima. Oni pritom itekako znaju voditi računa o sebi, svojim interesima, svom gospodarstvu i svojim građanima.

Samo jedno pitanje ostaje: tko u svemu tome vodi računa o Hrvatskoj? Tko brani hrvatsku zemlju, hrvatsku vodu, hrvatske šume i hrvatski nacionalni interes?