Milijarde odnese suša, a mi i dalje gledamo u nebo

Opet je suša. Opet poljoprivrednici obilaze polja, gledaju u nebo i računaju koliko će im ova godina uzeti. Uskoro ćemo zbrajati štete, proglašavati prirodne nepogode i govoriti o pomoći države.

I tako iz godine u godinu. Samo što suša odavno više nije iznenađenje.

Hrvatska je još 2005. pokrenula Nacionalni projekt navodnjavanja – NAPNAV. Cilj je bio stvoriti uvjete za navodnjavanje 65.000 hektara poljoprivrednog zemljišta. Problem smo, dakle, prepoznali prije više od dvadeset godina. Prema podacima Hrvatskih voda, do kraja 2023. u provedbu projekta evidentirano je 247,26 milijuna eura ulaganja, a stvarni iznos je i veći jer nisu obuhvaćena sva ulaganja. Nakon toliko godina i toliko novca imamo pravo postaviti vrlo jednostavno pitanje: koliko se hrvatskih oranica danas stvarno navodnjava kada voda najviše treba? Jer sustav koji postoji na papiru poljoprivredniku ne znači mnogo ako voda ne dođe do njegove njive. A cijenu suše već jako dobro poznajemo.

Od 2000. do 2020. u Hrvatskoj je prijavljeno oko dvije milijarde eura šteta od suše. U pojedinim sušnim godinama štete su dosezale između 244 i 347 milijuna eura. Samo 2024. procijenjene su na novih 196 milijuna eura, odnosno čak 85 posto svih prijavljenih šteta od prirodnih nepogoda te godine.

Naravno da navodnjavanje ne može spriječiti svaku štetu. Ali nešto nije dobro u sustavu u kojem čekamo da usjev propadne, a onda proglašavamo nepogodu i izdvajamo novac za pomoć.

Poljoprivredniku treba voda prije nego što mu propadne usjev, a ne pomoć kada više nema što spasiti.

Ova suša otvara i još ozbiljnije pitanje. Godinama govorimo da je Hrvatska bogata vodom. U Slavoniji imamo Savu, Dravu i Dunav. Ali danas gledamo izrazito niske vodostaje, dok je stanje pojedinih manjih vodotoka još ozbiljnije. Zato više nije dovoljno samo graditi sustave navodnjavanja. Moramo znati i odakle ćemo uzeti vodu kada nam bude najpotrebnija.

Ako nas čekaju sve dulja sušna razdoblja, vodu moramo čuvati onda kada je ima. To znači akumulacije, retencije, obnovu kanalske mreže i postojećih sustava te ozbiljnije upravljanje vodom.

Godinama smo razmišljali kako višak vode što prije odvesti. Sada moramo naučiti kako je zadržati. Posebno u Slavoniji. Imamo plodnu zemlju, velike rijeke i ljude koji još žele proizvoditi hranu. Ali ne možemo govoriti o samodostatnosti, opstanku sela i povratku ljudi u Slavoniju, a istodobno poljoprivrednika svako ljeto ostavljati da ovisi o tome hoće li pasti kiša.

Zato nakon više od dvadeset godina treba napraviti ozbiljan presjek NAPNAV-a: koliko smo ukupno uložili, što smo izgradili, koliko hektara ti sustavi mogu navodnjavati i koliko ih stvarno navodnjavaju?

Ako se izgrađeni sustavi ne koriste dovoljno, želim znati zašto. Je li priključak preskup? Je li problem cijena vode, nedostatak infrastrukture do parcela, administracija ili su neki sustavi građeni bez dovoljno korisnika?

I paralelno s tim treba napraviti plan čuvanja vode. Jer možemo sutra imati kilometre cijevi i milijune eura vrijedne crpne stanice, ali od njih nema velike koristi ako za vrijeme najveće suše nemamo dovoljno vode.

Navodnjavanje zato više nije samo pitanje poljoprivrede. To je pitanje proizvodnje hrane, upravljanja hrvatskim vodama i nacionalne sigurnosti. Od 2000. do 2020. suša nas je stajala oko dvije milijarde eura prijavljenih šteta. Samo 2024. još 196 milijuna. Koliko još milijuna moramo izgubiti da bismo shvatili da je pametnije ulagati prije suše nego plaćati nakon nje?

Kišu ne možemo narediti. Ali možemo odlučiti što ćemo napraviti s vodom kada je imamo.

Nakon dvadeset godina planova, stotina milijuna eura ulaganja i milijardi eura šteta, vrijeme je da prestanemo gledati u nebo i počnemo ozbiljno upravljati onime što imamo.