NADZORNI ODBORI U HRVATSKOJ

Jučer je u Hrvatskom saboru održana tematska sjednica Odbora za pravosuđe o tragediji u Drnišu. Na sjednici smo mogli čuti ono što građani odavno znaju. Propusti u praćenju visokorizičnih počinitelja. Nedovoljna razmjena informacija. Neujednačena kaznena politika. Sve ono na što se godinama upozorava, sada odjednom svi vide i svi znaju.

Govorilo se i o odgovornosti sudova. Rečeno je da postoje mehanizmi za sankcioniranje sudaca i odgovornih osoba, ali da ih treba dosljedno primjenjivati.

Pa kako onda postojeći sustav nadzora nije ranije uočio problem? Smatram da u Hrvatskoj ne bi trebalo biti "svetih krava" i da se i rad sudova i sudaca kao i presude itekako trebaju analizirati. I nemojte mi reći da je to zadiranje u neovisnost suda. Jer nije. Jednostavno, u demokratskoj se državi svačiji rad mora moći analizirati. Pa tako i rad sudova i sudaca. Nedodirljivih ne bi trebalo biti, a svi trebaju jednako odgovarati za propuste i (ne)rad.

Inače, „nadzor” u Hrvata zaista spada u rubriku "vjerovali ili ne". U sportu milijuni eura mogu nestajati godinama. U pravosuđu predmeti mogu godinama stajati u ladicama. I svi mirno spavaju.

Koja je onda svrha nadzora? Zar oni koji nadziru ne bi trebali nepravilnosti otkriti na vrijeme, a ne tek nakon što novac nestane ili nakon što nečiji život bude nepovratno uništen?

U Hrvatskoj prečesto slušamo istu priču: nitko ništa nije znao. Zato se pitam služi li nadzor zaštiti javnog interesa ili tome da svakog mjeseca sjedne naknada na račun, dok se ne propituje rad „kolega”?

Možda je vrijeme da počnemo govoriti i o osobnoj odgovornosti onih koji nadziru. Tek tada bismo se mogli riješiti barem dijela parazita koji sjede u nadzornim odborima i drugim institucijama zbog novca i statusa, a ne zbog onoga zbog čega bi tamo trebali biti – zaštite javnog interesa.