Porast pobačaja upozorenje je koje ne smijemo ignorirati

Podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo trebali bi zabrinuti svakoga od nas. Tijekom 2025. godine u Hrvatskoj je zabilježeno 3.170 legalno induciranih pobačaja, što je 342 više nego godinu prije. Istodobno je zabilježeno i 206 pobačaja kod djevojaka mlađih od 19 godina, među kojima su čak tri djevojčice mlađe od 15 godina.

Ministar demografije Ivan Šipić rekao je da je to „poraz za cijelo društvo“. S tom se ocjenom slažem.

Posebno zabrinjava promjena trenda. Više od trećine pobačaja obavljeno je kod žena koje prije nisu rodile nijedno dijete, a najveći broj zahvata zabilježen je u dobnoj skupini od 30 do 39 godina. U isto vrijeme Hrvatska se suočava s ozbiljnim demografskim padom, sve manjim brojem rođene djece i sve većim brojem parova koji se godinama bore za potomstvo. Zato o ovim podacima ne bismo smjeli govoriti olako.

Razumijem da postoje teške životne okolnosti i situacije u kojima žene donose iznimno teške odluke. Međutim, teško mi je razumjeti da u 21. stoljeću, uz široku dostupnost različitih oblika kontracepcije i odgovornost koju bi trebala dijeliti oba partnera, i dalje dolazi do tolikog broja neželjenih trudnoća, osobito u dobnoj skupini od 30 do 39 godina.

O ovoj temi trebamo razgovarati ozbiljno, kritički, ali i dostojanstveno. Bez osuđivanja pojedinaca, ali ni bez zatvaranja očiju pred činjenicama. Porast broja pobačaja zdravstveno je pitanje, političko pitanje, ali i pitanje vrijednosti, odgovornosti, demografske budućnosti te odnosa društva prema obitelji i životu.

Kao predsjednica Hrvatske stranke prava ne skrivam da HSP zastupa zaštitu ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Upravo zato smatram svojom odgovornošću govoriti o ovim podacima. Ne kako bih osuđivala bilo koju ženu, nego zato što vjerujem da pobačaj nije i ne smije postati društveno prihvaćen oblik rješavanja neželjene trudnoće niti zamjena za odgovorno planiranje obitelji. Nažalost, posljednjih godina sve se češće mogu čuti i vidjeti stavovi koji nastoje relativizirati moralnu težinu pobačaja i prikazati ga kao nešto sasvim uobičajeno. S takvim pogledom na život ne mogu se složiti.

Umjesto da raspravu vodimo samo kada se govori o pobačaju, trebali bismo mnogo više govoriti o odgovornosti, kvalitetnoj edukaciji, planiranju obitelji, međusobnom poštovanju partnera te stvaranju uvjeta u kojima će se žene i obitelji osjećati dovoljno sigurno da lakše donose odluku o roditeljstvu. Ako želimo promijeniti ove zabrinjavajuće trendove, moramo biti spremni o njima razgovarati otvoreno, odgovorno i s poštovanjem prema svakom ljudskom dostojanstvu.